REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7226/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 5.1. i čl. 9.14. ugovora o kreditu br. 311564 od dana 28.09.2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Matoša, iz Zagreba, Ilica 297, OU-1370/2006, zaključenog između tužiteljice JČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], korisnika kredita i prednika tuženika, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za prijevremenu isplatu kredita u visini od 3,00 % sukladno odluci banke o kamatama i naknadama.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, isplatiti tužiteljici JČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos 2.406,49 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.207,78 € od 11.10.2006.,

- na iznos od 1.198,72 € od 25.03.2014., do 31.12.2007. obračunatim po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužiteljici JČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.391,04 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu br. 311564 dana 28.09.2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Matoša, iz Zagreba, Ilica 297, OU-1370/2006, na iznos 910.000,00 KN i plaćanje u 120 mjesečnih obroka, da je predmetnim ugovorom određena kamatna stopa od 5,89% godišnje, promjenjiva sukladno odluci tuženika, da je tužiteljica 24.03.2014. prijevremeno u cijelosti otplatila kredit, da je odredbom čl. 5.1. i 9.14. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za prijevremenu otplatu u visini od 3,00% sukladno odluci banke o kamatama i naknadama, odnosno tužitelj ica je platila naknade u ukupnom iznosu od 4,00 % od iznosa kredita, da tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo, da je tuženik tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, da je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava, da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za 1,00% od odobrenog kredita tj. 9.100,00 kn kao naknade za obradu i 3,00% naknade za prijevremenu otplatu u visini od 9.031,72 kn, odnosno ukupno 2.406,49 eur što sve ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, da je povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom i izlaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita, da u svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje navodi da trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu , da je na ovaj način tuženik tužiteljici dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno potvrdio je i sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C -224/19 i C- 259/19 od 16.07.2020., kao i u odluci u predmetu broj C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatsko, da je tako sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. u bitnome utvrdio sljedeće:„78 U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe i pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i slijedom toga na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.! „79 S obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C -224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Naposljetku tužiteljica ističe da osnovanost tužbenog zahtjeva s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i vraćanje tužiteljici onoga što je s tog osnova platila tuženiku, proizlazi iz dosadašnje sudske prakse u vidu drugostupanjskih sudskih odluka. Slijedom svega navedenoga predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe u bitnom iz razloga jer je potraživanje tužitelja u zastari te jer nisu osnovane ni utemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, a osporava i visinu utuženog zahtjeva. Tuženik podrobno obrazlaže svaki od razloga radi kojeg smatra zahtjev neosnovanim i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti naknadu parničnih troškova tuženiku.

2.1. Na ročištu održanom 14. siječnja 2026. tuženik čini nespornom visinu potraživanja tužiteljice.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj: 311564 (list 6-21 spisa), izračun prijevremene otplate kredita broj 311564 (list 22 spisa) , promet po računu za otplatu kredita – 311564 od 03.11.2006. (list 62 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 59-60 spisa).

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba čl. 5.1. i čl. 9.14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćenih naknada, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su dana 28.09.2006. prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavka 9, i tužiteljica sklopili potrošački Ugovor o kreditu, u Zagrebu, broj 311564 (dalje: Ugovor), i to prednik tuženika, kao kreditor i trgovac, a tužiteljica, kao korisnik kredita i potrošač, temeljem kojeg je tužiteljici odobren gotovinski kredit u iznosu od 910.000,00 kn na dan korištenja kredita, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem ovog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je to utvrđeno ovim Ugovorom (čl. 1. Ugovora);

- da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je kupnja stana u [adresa] dok kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja ovog ugovora (čl. 2 Ugovora);

- da se kredit odobrava na rok otplate 10 godina (čl. 3 Ugovora);

- da je čl. 5.1. ugovorena administrativna naknada od 1% jednokratno na iznos kredita;

- da je čl. 7.1. ugovorena otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta;

- da je čl. 9.14. ugovoreno da korisnik može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora;

- da je tužiteljici dana 10.10.2006. naplaćen iznos od 1.207,78 eur/9.100,00 kn (1% od iznosa kredita) s naslova administrativne naknade od 1% na iznos kredita sukladno čl. 5.1. Ugovora o kreditu;

- da je tužiteljici, prilikom prijevremene otplate kredita 24.03.2014. naplaćena naknada, sukladno tada važećim Općim aktima banke u iznosu od 1.198,72 eur/9.031,72 kn.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe čl. 5.1. i čl. 9.14. Ugovora o ugovorenoj administrativnoj naknadi za odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

8. Tužiteljica u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada - jednokratna naknada u visini 1% od iznosa kredita, kao i odredba čl. 9.14. Ugovora o kreditu – naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini od 3%, te da na te naknade nije mogla utjecati i morala ih je podmiriti.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je saslušao tužiteljicu, koja je u svom iskazu navela da je kredit podignula 2006., koliko se sjeća kod Volksbank, koja je kasnije postala Sberbank u svrhu stambenoga kredita, da je došla u banku tražiti kredit koliko joj je trebalo novca za kupnju stana u kojem i danas živi, da joj je banka odobrila kredit i ponudila joj ugovor, pri tome joj ništa nisu objasnili, ona je to potpisala i uzela je kredit, da joj niti javni bilježnik prilikom solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu nije ništa objasnio, samo joj je dao da potpiše više primjeraka ugovora, da s bankom nije ništa mogla pregovarati o uvjetima kredita, da je pitala može li dobiti manju kamatnu stopu na što joj je odgovoreno da uvjete može prihvatiti ili odbiti bez ikakvih pregovora, a njoj je bilo u interesu da kupi stan, da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala, kao što i sada ima, trgovačko društvo, da sjedište njezinog trgovačkog društva nije bilo na adresi na kojoj je kupila stan, da je sjedište njezinog trgovačkog društva na adresi [adresa].

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu administrativne - jednokratne naknade te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je tužitelj ica morala prihvatiti ponudu banke kakva joj je dana. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj ica bila informirana o naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada. Dakle, tužitelj ica nije bila informirana na što se konkretno naknade odnose, te se o naknadama nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužitelj icom pojedinačno pregovarao o administrativnoj - jednokratnoj naknadi i visini te naknade kao i o uvjetima prijevremene otplate kredita te da se za to plaća određena naknada, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica uopće nije bila informirana o naknadama, odnosno jedino je mogla biti upoznata sa činjenicom da mora platiti administrativnu naknadu - jednokratnu naknadu za odobravanje kredita, ali ne i o tome čemu navedena naknada služi, što istom plaća i što ista predstavlja, dok o naknadi za prijevremenu otplatu nije navedeno drugo, osim da je prijevremena otplata kredita moguća uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrža odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje platiti banci administrativnu - jednokratnu naknadu u visini 1% na iznos odobrenog kredita te da je prijevremena otplata kredita moguća uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 5.1. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. S druge pak strane, odredba o mogućnosti prijevremene otplate kredita nije transparentna jer ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita, već se jedino navodi da će banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dakle uz uvjete prijevremene otplate kredita koje određuje kreditor.

15. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "troškovi odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)" - ukupni troškovi kredita za potrošača, pa se jednokratna naknada ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu ne tiču odnosa između iznosa jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe čl. 5.1. i 9.14. Ugovora o kreditu, nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužiteljica iznos administrativne jednokratne naknade bila dužna platiti od iznosa odobrenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužiteljici je kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogla predvidjeti jer je čl. 9.14. Ugovora stipuliran na način da uvjete prijevremene otplate jedino određuje i utvrđuje kreditor.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, a isto vrijedi i za odredbu o uvjetima prijevremene otplate kredita.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu odredbama čl. 5.1. i 9.14. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prilikom isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1% njegove visine te da prijevremena otplata kredita nosi troškove u visini od 3% preostalog iznosa glavnice kredita, koja je tužiteljici naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 5.1. i čl. 9.14. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (administrativnu jednokratnu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 5.1. i čl. 9.14. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe čl. 5.1. i čl. 9.14. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP -a, jer odluka o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženih iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti spornih odredbi.

25. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na jednokratnu naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

26. Isto tako valja dodati da okolnost je li tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO-a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnoj situaciji s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz gore navedenih razloga, odnosno s obzirom na to da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

27. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznose naknada, koje je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

28. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

28.1. Isto je stajalište potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

29. Kao što je već navedeno, tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetnih naknada, a čije plaćanje proizlazi iz prometa po računu za otplatu kredita od 03.11.2006. broj 311564 (list 62 spisa) i izračuna prijevremene otplate kredita broj 311564 od 24.03.2014. (list 22 spisa). Kako tužiteljica zahtjevom potražuje isplatu s osnova administrativne jednokratne naknade iznosa od 1.207,78 eur plaćenog 10.10.2006. i s osnova prijevremene otplate kredita iznosa od 1.198,72 eur plaćenog 24.03.2014., to je zahtjev za isplatu navedenih iznosa na temelju odredbi čl. 1111. u vezi čl. 1115. ZOO-a prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. izreke presude.

30. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa svake od tih naknada do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen prometa po računu za otplatu kredita od 03.11.2006. broj 311564 (list 62 spisa) i izračuna prijevremene otplate kredita broj 311564 od 24.03.2014. (list 22 spisa) , a tuženik navedeno nije niti osporavao.

30.1. Odluka o visini kamatne stope dosuđena je do 31.12.2007., po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužiteljici, a budući da je u cijelosti uspjela u sporu. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva (2.406,49 €), u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 14.01.2025. 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 19.05.2025., 14.01.2026. i 19.02.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 € (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 1.000,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (Tbr. 42 Tarife) daje iznos od 1.250,00 €. Navedeni iznos valjalo je uvećati za trošak pristojbe na tužbu od 70,52 € i pristojbe na presudu od 70,52 €, tako da sveukupan trošak tužiteljice iznosi 1.391,04 €, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke.

31.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 14.01.2026. obzirom je ista već na ročištu održanom istoga dana mogla i trebala dostaviti potvrdu iz koje je razvidno kada i u kojem iznosu je naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita.

32. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP -a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 70,52 eur svaka

- pun. tuženika