REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2353/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužitelja GĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Škalića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Pia Gaia Baučić, odvjetnice, dana 23. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju TĐ, iz [adresa], iznos u visini od 23.442,47 EUR sa zateznom kamatom tekućom, i to:

- iznos u visini od 16.482,68 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 16. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- iznos u visini od 6.939,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu zateznih kamata na iznos od 6.939,79 EUR tekuće od 16. siječnja 2016. godine pa do 19. studenog 2024. godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 9.299,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od

16. siječnja 2016. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju TĐ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 8.120,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 7103096105 dana 02. lipnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 152.800,00 CHF, ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d. u visini od 4,5%. Navodi da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu dana 06. siječnja 2016. godine kojim je konvertiran kredit te je Dodatkom utvrđena visina neotplaćene glavnice u CHF u iznosu od 126.970,39 CHF kao i preplata u iznosu od 367,18 kn. Tužitelj se kao potrošač u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj ističe da je sklopio Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati, da citirani Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te mu tuženik nije pojasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatnih stopa, pa slijedom navedenog tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kredit iz 2006. godine kojim je ugovorena valutna klauzula i da je u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a koji se odnosi na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da je tuženik u obvezi mu vratiti sve preplaćene iznose s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj zahtjeva i razliku glavnice, iz razloga jer da je tuženik izvršio izračun konverzije kojim izračunom su uračunati iznosi i s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a da navedeni iznosi nisu uračunati prilikom konverzije glavnica koja je utvrđena na dan 30. rujna 2015. godine bila bi niža. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkim kreditiranju, da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 06. siječnja 2016. godine, da su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije pa je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena u iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, a preplaćeni iznos se koristi za buduće anuitete EUR kredita. Navodi da je tuženik bio u obvezi tužitelju dostavit ponudu za konverziju kredita a koju je tužitelj i prihvatio pa su time tužitelj i tuženik riješili svoje međusobne odnose tako da su isključivo po izboru tužitelja sklopili pravni posao kojim su riješili sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Nadalje se navodi da je ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da će banka u izračun prilikom konverzije uvrstiti sve uplate potrošača, ovdje tužitelja, za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom time da je preplata korištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, a prema kojim zakonskim odredbama tj. čl. 19. c. ZID ZPK je tuženik i postupio, pa tužitelj neosnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa jer su isti uvršteni u izračun prilikom konverzije. U odnosu na razliku glavnice koji zahtjeva tužitelj navodi da je čl. 19.c. točka 8. ZID ZPK/15 izričito propisano kako je banka dužna primijeniti tečaj na dan 30.09.2015.g. (dan konverzije) pa bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima. Ističe kako je tužitelj imao mogućnost izbora pa je mogao prihvatiti izračun konverzije, ili ga odbiti, a tuženik je imao obvezu ponuditi konverziju. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 02.06.2006.g. (list 8-17 spisa), pregled visine kamatnih stopa (list 18-22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 16.01.20216.g., Obavijest o izračunu uz izračun (list 23-15, list 44-50 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 36-39 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Nade Ružić (list 40-43 spisa), izvještaj revizora o izračunu konverzije (list 64-66 spisa), Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odluke Županijskih sudova, odluke općinskih sudova (list 79-123, list 144-230, list 331-344 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

U dokaznom postupku sud nije ocjenjivao nalaz i mišljenje vještaka Nade Ružić jer je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi i isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 03.04.2020. godine (list 69-77 spisa). U bitnom ističe kako ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne (čl.326. ZOO-a), pa sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu ništetne ugovorne odredbe samim time nisu postale valjane, a time tužitelj nije niti izgubio pravo i pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi i isplatu preplate. Navodi da mu je konverzijom vraćen samo dio preplaćenih iznosa. Osporava navode tuženika kako mu ne pripada isplata zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos samo iz razloga jer tuženik istu nije obračunao prilikom konverzije jer je tako propisano čl. 19.c. točka 4. ZID ZPK/15. Ostaje kod navoda da tuženik nije točno i ispravno izračunao razliku glavnice prilikom konverzije jer tuženik u svojim u poslovnim knjigama je evidentirao razliku neotplaćene glavnice prema ništetnim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da je pravni osnov tužbenog zahtjev stjecanje bez osnove tj. izvanugovorni odnos pa su neosnovani navodi tuženika kojim osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 13.01.2021. godine (list 131-230 spisa). Ističe da se u ovoj pravnoj stvari radi o pravnom pitanju a ne činjeničnim pitanjima, pa se protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem, poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine te na odluke Županijskih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatom preplaćenih iznosa nakon što su ugovorne strane sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i time konvertirale kredit u valutu EUR. Nadalje se poziva i na odluke Suda EU broj C- 567/20 iz koje jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva 93/13 na ugovore koji su konvertirani budući su konverzijom nadomjestile se ništetne ugovorne odredbe (podnesak tuženika od 30.01.2023. godine). Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu i potrošačko svojstvo tužitelja, ostaje kod prigovora zastare. Nadalje navodi da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju pa mu ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Ističe da su sve tužiteljeve uplate do dana konverzije utvrđene i uvrštene u izračun konverzije i iste su iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom a preplate se koristi za namirenje budućih EUR anuiteta ili je isplaćen korisniku kredita kako je to i propisano odredbama ZIDZPK/15.

6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu dana 02. lipnja 2006. godine na iznos od 152.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od tristošezdeset (360) mjeseci, kredit za kupnju stana (Ugovor o kreditu – list 8-17 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 06. siječnja 2016. g. kojim je konvertiran kredit (list 23-27 spisa).

7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu, a sve sukladno čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 02. lipnja 2006. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2006. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kako su to stranke ugovorile osnovnim Ugovorom o kreditu pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl.24. Dodatka Ugovora o kreditu).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

8. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 11. lipnja 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu dočim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nastupa s danom 13. lipnja 2019. godine).

10. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit radi kupnje stana za osobne potrebe, a iznos kredita mu nije niti bio dovoljan za kupnju stana tako da nije novac mogao koristiti za neku drugu svrhu. Nadalje iskazuje da je razgovarao s djelatnicom bankom koji je ponudio kredit u EUR i CHF, da mu je djelatnica banke prepustila odluku koji ću kredit uzeti, da je on prihvatio kredit u CHF jer je rata bila niža. Navodi da mu djelatnica banka nije govorila da bi postojao neki rizik u odnosu na kredite u CHF, niti mu je pojašnjavala iz kojih razloga bi se mijenjala kamatna stopa, nije mu pojašnjavala ugovorne odredbe, a ni javni bilježnik, da je on pročitao bitne odredbe i to koji iznos kredita će se isplatiti, kolika će biti visina rate i koja je visina kamatne stope. Tužitelj navodi da je primijetio da piše da se kamata mijenja jednostranom odlukom banke, ali mu je djelatnica rekla da se to ne može mijenjati, nije mu bilo poznato detaljno što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sve je to shvaćao kao pojmove, a o tome nije razgovarao s djelatnicom banke. Iskazuje da nije mogao utjecati na bilo kakve izmjene ugovora, njemu je napisani ugovor predan u banci. Tužitelj ističe da je zaprimao obavijest banke o promjeni kamatne stope, nije prigovarao visini jer je pisalo u ugovoru da je promjenjiva kamatna stopa, nije pratio tečaj CHF prije sklapanja ugovora, nije zahtijevao da mu djelatnica banka preda projekciju tečaja CHF za godine od sklapanja ugovora pa nadalje, niti je pitao da mu se pojasni odredba čl. 23 P Ugovora o kreditu, a to je učinak promjene tečaja. Nadalje navodi da je prihvatio ponudu banke za konverziju kredita jer nije htio biti više izložen riziku u odnosu na CHF time da nije mogao niti pregovarati o odredbama ugovora i isto tako mu je predan napisani ugovor, nije imao prigovora na izračun konverzije jer je bilo prihvati ili ostavi. Osobno otplaćuje kredit, nije bio nositelj obrta niti nekih drugih poslovnih aktivnosti, ali je njegova supruga bila nositelj obrta. Navodi da na adresi stana nije bio registriran obrt, a niti neko trgovačko društvo, a niti je bio osobno osnivač nekog trgovačkog društva, u vrijeme sklapanja ugovora i otplate kredita radio je u trgovačkom društvu Dukat d.d. u odjelu informatike.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11. Tuženik osporava status potrošača tužitelja. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu) i da je sklopio ugovor 2006. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača i u dijelu u kojem osporava svojstvo potrošačkog ugovora kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Nadalje iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je kredit koristio za kupnju stana za svoje osobne potrebe.

Sud je isto tako utvrdio i aktivnu legitimaciju tužitelja na temelju navoda iz iskaza tužitelja, te uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu (promet po kreditu).

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 126.970,37 CHF (886.351,20 kn), da je iznos preplate u visini od 367,18 kn te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule jer da su svi uplaćeni iznosi uvršteni u izračun konverzije kao je to porpisano čl. 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 02. lipnja 2006. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne.

16. U bitnom između stranaka je sporno tumačenje odredbe čl. 19.c. ZID ZPK. Tužitelj tvrdi da mu pripada povrat preplaćenih iznosa s osnova nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer se svog prava nije odrekao dočim tuženik tvrdi da je ZID ZPK propisao da se svi uplaćeni iznosi trebaju uvrstiti u otplatni plan za valutu EUR, pa tužitelju ne pripada nikakav povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi tim više jer su svoj pravni odnos regulirali Dodatkom Ugovora o kreditu na koje sklapanje i izmjenu osnovnog Ugovora o kreditu tužitelj dobrovoljno pristao.

Sud je stajališta imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao. Nadalje sud ističe kako je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužitelju kao korisniku kredita pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi promjenjive kamatne tope i valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužitelj kao potrošač se nije mogao odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava dana 25. siječnja 2016. imao dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Dodatka Ugovoru niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta (u odnosu na valutnu klauzulu nije niti znao da bi navedena odredba bila ništetna i nepoštena).

17. Sud ističe da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelja neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenja je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 02. lipnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 152.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa do dana konverzije.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.

23. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

24. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

26. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

27. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja GĐ, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 20. lipnja 2024. godine (list 279- 295 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%.

Vještak u mišljenju navodi da:

a) ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.664,64 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 46.896,91 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 6.224,28 EUR,

b) ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.291,11 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 10.258,40 EUR,

c) ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 70.067,03 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 9.299,49 EUR,

d) preplata tužitelja po izvršenim uplatama utvrđena je u iznosu od 367,18 kn, odnosno 48,73 EUR,

e) ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatnih stope i tečaja do dana provođenja konverzije iznose 6.988,52 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak u svom izračunu nije uzimao u obzir i preplatu priznatu prilikom provođenja konverzije te ističe primjedbe na izračunati iznos razlike glavnice.

30. U pismenom očitovanju na primjedbe tuženika od 17. rujna 2024. godine (list 309- 310 spisa) vještak navodi kako je izvršio izračun i utvrdio iznos preplate, ali da mu nije određeno u zadatak da li će preplatu utvrđenu konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li uzeti u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja, jer isto predstavlja pravno pitanje. Navodi da je moguće izvršiti izračun uz nadoplatu predujma. U odnosu na razliku glavnice navodi da je istu računao na dan 15.09.2016. godine kada je konverzija kredita stvarno i provedena, dočim je tuženik razliku glavnice računao na dan 30.09.2015. godine.

Nakon pismenog očitovanja tuženik ustraje na primjedbama na osnovni nalaz i mišljenje vještaka. Ističe kako vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije.

31. Sud je pozvao vještaka da se očituje na primjedbe tuženika. Vještak u dopunskom očitovanju navodi da s naslova promjene kamatne stope je utvrđen iznos od 6.224,28 EUR koji je pojedinačno specificiran u točki 1. zaključka, a razlika s naslova valutne klauzule je utvrđena u točci 2. zaključka u ukupnom iznosu od 10.258,40 EUR što je ukupno 16.482,68 EUR, te ako od tog iznosa odbijamo iznos preplate od 48,73 EUR onda ukupna razlika s naslova kamate i valutne klauzule na dan 15.01.2016. godine iznosi 16.433,95 EUR. U točci 4. zaključka je izračunata zatezna kamata na pojedinačne iznose s naslova razlike kamate i valute u ukupnom iznosu od 6.988,52 EUR od datuma plaćanja pa do 16.01.2016. godine, te su iste obračunate kao zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos i ukupno iznose 6.988,52 EUR, te ako od tog iznosa odbijemo iznos od 48,73 EUR onda ukupno zatezne kamate na dan 16.01.2016. godine iznose 6.939,79 EUR. Da li će sud primijeniti izračun da se preplata od 48,73 EUR odbija od razlika valutne klauzule i kamate ili od zatezne kamate je pravno pitanje, ali da bi se mogla odbiti od zatezne kamate prvo je bilo potrebno obračunati zateznu kamatu da bi se ista mogla odbiti, tako da ako sud zauzima stav da se isto odbija od zatezne kamate na ovako umanjeni iznos zatezne kamate dalje ne teče zatezne kamata, već zatezna kamata teče na razliku kamate i glavnice od 16.01.2016. nadalje jer je sva zatezna kamata do dana 16.01.2016. obračunata u iznosu od 6.988,52 EUR. Navodi da nije posebno utvrđivao da li je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK jer to nije bio njegov zadatak, ali može prema svom iskustvu vještačenja u predmetu u kojima su tužbe podnesen protiv Zagrebačke banke kada je utvrđivao pravilnost izračuna konverzije utvrdio je da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

Ovakvim dopunskim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

32. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem tužitelj podneskom od 19. studenog 2024. godine koji prileži na listu 311-313 spisa specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, zahtjeva isplatu iznosa u visini od 32.721,96 EUR. Tužitelj navodi da glavnica od 32.721,96 EUR sastoji se od preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope, s osnova valutne klauzule, s osnova razlike glavnice, te s osnova zatezne kamate na više plaćene iznose do dana potpisa Dodataka Ugovora o kreditu umanjeno za priznatu preplatu tužitelju od 48,73 EUR. U odnosu na zahtjev za zateznu kamatu ističe da se ista zahtijeva na utuženi iznos od 16.01.2016. tj. do dana kada je provedena konverzija. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare na preinačene iznose.

Tužitelj je zahtijevao tužbom isplatu pojedinačnih preplaćenih iznosa od dana dospijeća pa sve do dana 30. rujna 2015. godine. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva zatezne kamate na preplaćene iznose od dospijeća do 16. siječnja 2016. godine kada je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu.

33. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužitelj, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeo stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni time da sud treba imati u vidu i preplaćene iznose dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita.

U odluci poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine prema izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema odredba čl. 19.c. točka 4. ZID ZPK/15 tuženika je kao banka u izračun trebao uvrstiti iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR. Nije sporno da je tuženik proveo izračun kako je propisano citiranom odredbom čl. 19.c. ZID ZPK/15. Čl. 19.d stavak 2. ZID ZPK/15 propisuje da za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik (tužitelj) je dužan potrošaču (ovdje tužitelju) omogućiti pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-586/29 ističe: "... U kontekstu normativnog odnosa navedenih zakona, a kada je u pitanju postavljeni kondikcijski zahtjev potrošača, nesumnjivo je da je ZID ZPK/15 u odnosu i na ZZP i na ZOO specijalan propis pa u primjeni na konkretan slučaj njegove odredbe imaju pravni primat pred odredbama ZZP i ZOO. Budući da je riječ o konkurirajućim propisima istog pravnog ranga, ako ZID ZPK/15 nije određeno drukčije, primjenjuju se odredbe ZZP i to posebice:

- citirana odredba članka 49. stavka 5. ZZP koja propisuje da se odredbe kojima se uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe i dr. ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode (što je upravo konkretan slučaj), odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku te

- odredba članka 4. ZZP koja uređuje odnos prema drugim zakonima, a koja u stavku 2. propisuje da ako posebnim zakonima iz stavka 1. toga članka (zakona kojima se uređuju pojedina upravna područja, a koji su usklađeni s pravnom stečevinom Europske unije) ili tim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima.

17. Stoga, kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe ZZP-a, dok kada je riječ o materijalnopravnim posljedicama utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, odredbe ZOO, koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Dakle, u pogledu tog pitanja nema konkurencije propisa, ali ima kumulacije. To iz razloga što prilikom tumačenja navedenih propisa valja imati na umu cilj koji ima odredba o posljedicama utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe potrošačkog Ugovora, a to je da se potrošaču vrati ono što je stečeno bez osnove i plate zatezne kamata..."

34. Tužitelj je tijekom ovog postupka zahtijevao zateznu kamatu do dana sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem tužitelj zahtjeva isplatu uglavničnih kamata tj. ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnova promjene tečaja i kamatne stope od dana uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije tj. do dana 15. siječnja 2016. godine u visini od 6.988,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 16. siječnja 2016. godine do isplate sukladno čl. 31. stavak 2. u svezi s člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

35. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose (uglavničenu kamatu) i to do dana 15. siječnja 2016. godine.

Odredba čl. 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo o dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

36. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tužitelj podneskom od 19. studenog 2024. godine (list 311-313 spisa) zahtjeva isplatu s osnova uglavničene zatezne kamate iznos u visini 6.939,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2016. godine pa do dana isplate.

Kamata je sporedno potraživanje, pa se može samostalno utužiti tek po prestanku glavne tražbine što bi proizlazilo iz odredbe čl. 31. Zakona o obveznim odnosima koje propisuju da na dospjelu, a neisplaćenu kamatu ne teče zatezna kamata te da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. U smislu citirane ili bilo koje druge zakonske odredbe nema zapreke da se zatezne kamate utuže u apsolutnom iznosu uz glavni dug, time da na njih ne teku procesne kamate već zatezna kamata i dalje teče na glavno potraživanje. Tužitelj u ovom slučaju ne zahtijeva isplatu procesne kamate (kamate na kamatu) već zatezne kamate koje je samo do podnošenja podnesak 19. studenog 2024. godine izrazio u apsolutnom iznosu dok od 16. siječnja 2016. godine zahtijeva obračun zatezne kamate na iznos glavnice.

Kako je dakle tužitelj podnio zahtjev za isplatu zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi podneskom od 19. studenog 2024. godine to je sud odbio tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos od 6.939,79 EUR tekuće od 16. siječnja 2016. godine pa do 19. studenog 2024. godine kao neosnovan (točka II. izreke presude) dočim je dosuđena zatezna kamata tekuća od 19. studenog 2024. godine do isplate, kao pod točkom I. izreke presude.

U odnosu na tijek zatezne kamate od 30. rujna 2015. godine do 16. siječnja 2016. godine sud je stajališta kako tuženik osnovano prigovora preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate jer tužitelj nije zahtijevao isplatu zatezne kamate tužbom do 16. siječnja 2016. godine. Vještak Darko Prpić obračunao je visinu zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije 01. siječnja 2016. godine. Kako tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate do 01. siječnja 2016. godine na preplaćene iznose, sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva u odnosu na obračunate zatezne kamate nakon 01. listopada 2015. godine sve do 01. siječnja 2016. godine jer je 16. siječnja 2016. godine izvršena konverzija, a dopuštanjem objektivne preinake tužbe i tužbenog zahtjeva riješit će se svi prijepori između stranaka (točka 4. Zaključka, stranica 16-17 Nalaza i mišljenja - list 294-295 spisa).

37. Nadalje, kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj se nije odrekao svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu CHF niti se odrekao svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova preplaćenih kamata koje je tuženik jednostrano mijenjao. Tužitelj se nije suglasio da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ga je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužitelj odrekao svojih prava koja joj pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a. Slijedom navedenog tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti iz Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. U odnosu na odluku stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 637/19 od dana 15.11.2022. godine sud je stajališta kako tužitelj kao potrošač nije obeštećen jer se nije suglasio da se preplaćeni iznosi uračunavaju u izračun konverzije.

38. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik osnovano zahtjeva da se preplaćeni iznosi trebaju umanjiti za priznati iznos tužitelju. Tužitelj je umanjio utvrđeni iznos obračunatih kamata do 16. siječnja 2016. godine tj. iznos od 6.988,52 EUR za preplatu od 48,73 EUR te zahtjeva isplatu u iznosu od 6.939,79 EUR. Kako je sud priznao iznos zateznih kamata do 16. siječnja 2016. godine u iznosu od 6.988,52 EUR to je sud umanjio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos preplate u iznosu od 48,73 EUR tako da je sud dosudio tužitelju s osnova zateznih kamata iznos od 6.939,79 EUR.

Time bi sud dosudio ukupan iznos u visini od 16.502,68 EUR (preplaćeni iznosi s osnova promjenjive kamatne stope (6.224,28 EUR) i valutne klauzule (10.258,40 EUR) i iznos od 6.939,79 EUR s osnova uglavničene zatezne kamate na preplaćene iznose, ukupno 23.442,47 EUR sve kao pod točkom I. izreke.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

39. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

40. Tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i uglavničenoj kamati te razlike glavnice u ukupnom iznosu od 32.721,96 EUR.

Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tužitelj je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (podnesak tužitelja od 19. studenog 2024. godine).

41. Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 19. studenog 2024. godine, a tužbu je podnio unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužiteljice sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda EU, konkretno presudu GĐP i GĐPS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

42. Tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa u visini od 196.842,21 kn/26.125,45 EUR, dočim je konačno specificiranim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 32.721,96 EUR. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva (za iznos od 6.596,51 EUR). Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužiteljice podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP.

Pri tome i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. godine navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

43. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 9.299,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2016. godine do isplate.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj niti ne osporava. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 9.299,49 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

44. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a, sastav podneska od 03.04.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 3. OT-a), sastav podneska od 29.05.2022.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.11.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.12.2023.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.8. točka 2. OT-a), sastav podneska od 30.04.204.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.05.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.12.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.03.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.10.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.02.2026.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 23.03.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 5.850,00 EUR te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 1.462,50 EUR, ukupno 7.312,50 EUR. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, te iznos plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 307,65 EUR, tako da je priznat ukupan iznos u visini od 8.120,15 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 15.07.2019.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 4. OT-a), sastav podneska od 16.05.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 4. OT-a), jer isti nisu bili nužni. Nije priznat trošak pristupa na ročište dana 21.10.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), budući je tužitelj dostavio podnesak dan prije održavanja ročišta za glavnu raspravu dana 21.10.2026.g.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao trošak tuženiku u razmjernom dijelu u kojem je uspio u ovom postupku iako je tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju djelomično uspio u sporu, buduće da nije u skladu s načelom djelotvornosti prava EU, da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su joj vraćeni temeljem nepoštene ugovorne odredbe jer ishod postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava ( Sud Europske unije u predmetu C-224/19 u odluci od 16.07.2020.g.). S druge strane tuženik je trgovac koji se prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega, prema stajalištu ovog suda, financijski teret snašanja troškova postupka, za njega ne bi bio posebno nepravedan, niti bi predstavljao pretjerani teret. Slijedom navedenog sud je odstupio od mehaničke primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer bi nametanje obveze tužitelju kao potrošaču da snosi troškove postupka ovisno o iznosu koji joj je vraćen s osnova nepoštene ugovorne odredbe, odnosno razrezivanje troškova postupka prema uspjehu u sporu, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 2. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret. Obzirom na navedeno u okolnostima ove pravne stvari legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, postići će se tako da se obveže tuženika na snašanje parničnog troška tužitelju samo u odnosu na tužbeni zahtjev s kojem je uspio u sporu i to prema vrijednosti predmeta spora tog zahtjeva (23.442,47 EUR) dok će u odnosu na odbijeni tužbeni zahtjev svaka stranka snositi svoj trošak.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku