REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-622/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog, Ane Babić i Soče Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Maletić, odvjetnice u Puli te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 23. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.197,01 eura i to:

- iznos od 11.647,11 eura (preplata po kamati i valuti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- iznos od 2.549,90 eura (preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.).

II Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 4.947,45 eura (razlika u glavnici) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 12. svibnja 2025., ispravljenog podneskom od 15. listopada 2015.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.285,79 eura sa zateznom kamatom od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da je 22. svibnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118 -50-4120235. kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.330,00 CHF, a što je potvrđeno i aneksima (dodacima) navedenog Ugovora. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu banka je odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.330,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (652,96 CHF). U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (22. svibnja 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d. iznosio je 4.417535 . Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklapali su se aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa.

1.3. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora (22. svibnja 2007.) bio važeći prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d., a iznosio je 4,417535, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na sve navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za određeni novčani iznos, koji u trenutku podnošenja tužbe ne može odrediti jer joj tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz napomenu da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi odgovarajuću dokumentaciju. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon izvedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 12. svibnja 2025., ispravljenim podneskom od 15. listopada 2015. (list 761-762 spisa) uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, zahtijevajući od tuženika isplatu iznosa od ukupno 19.144,46 eura, i to iznosa od 16.594,56 eura (na ime preplate po osnovi kamate, valute i razlike u glavnici) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, te iznosa od 2.549,90 eura na ime preostalih dospjelih zateznih kamata.

2.1. Tuženik se u podnesku od 23. svibnja 2025. usprotivio preinaci tužbe.

2.2. Prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, prema čl. 186.b st. 3. ZPP u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko -pravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

2.3. Tužiteljica je u tužbi postavila tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 186.b st. 3. ZPP navodeći da će zahtjev precizirati nakon dostave odgovarajuće dokumentacije (od strane tuženika) i financijskog vještačenja. Po izvedenom dokazu financijskim vještačenjem tužbeni zahtjev uskladila je s rezultatima toga vještačenja pa je takva preinaka dopuštena, jer je tužiteljica nije mogla učiniti prije nego što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, a i svrsishodna je za konačno uređenje odnosa između stranaka. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-4120235 te Dodatka broj KONV-01/2016 na temelju odredaba čl. 19. a. do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama utvrđivali samo na apstraktnoj razini. Sukladno tome, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Imajući na umu odredbe čl. 81. - 85. ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti u okviru kojeg je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo , a potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

3.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu su, prema stavu tuženika, jasne, lako uočljive i razumljive, budući da je iz njih, kao uostalom i iz otplatnog plana, razvidno da je tužiteljici obrazloženo i da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Osim toga, predmetni ugovor solemniziran je od strane javnog bilježnika, koji je prema čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla te uvjeriti se da sadržaj javnobilježničkog akta odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom je nedvojbeno potvrđeno da je ugovornim stranama ugovor jasan i da odražava njihovu pravu volju. Tužiteljici je svakako bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom navedenog, notorno je da je tužiteljici sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive pa sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

3.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, već su sporne bile samo promjene kamatnih stopa sukladno odluci banke, ukoliko nisu bili jasni kriteriji promjene kamatne stope. Odredbom čl. 2. i 10. Ugovora tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke na temelju kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatne stope te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u točki VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje i promjenu kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada i upravo je na temelju tih Općih uvjeta i akata potrebno ocijeniti opravdanost promjena kamatnih stopa.

3.3. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu, tuženik ukazuje da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 na temelju odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Provedenom konverzijom je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost eura prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Konverzijom kredita pres tala je novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 29.809,59 eura te je utvrđena preplata u iznosu od 14.903,11 kuna. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost eura po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Sve i kada bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule (što tuženik osporava) notorno je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u eurima. To stoga što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi konverziju, a tužiteljica nije bila obvezna pristati na konverziju. Međutim, ona nije imala primjedbi, već je prihvatila izračun i ponudu konverzije te je Dodatak ugovoru o kreditu zaključen i proizvodi pravne učinke. Konverzijom su ugovorne strane stvorile potpuno novu pravnu osnovu te su se dobrovoljno suglasili pod kojim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koju kamatnu stopu će iskoristiti sve do tada uplaćene novčane svote. Time su ugovorne strane trajno, konačno, jasno i transparentno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih uplata koje su izvršene po osnovnom ugovoru što nedvojbeno onemogućuje tužiteljicu da sada potražuje bilo kakve "preplate". Osim toga, tuženik je konverziju proveo u cijelosti sukladno zakonu, što potvrđuje izvješće ovlaštenog revizora.

3.4. Podredno i hipotetski, ako bi sud utvrdio da tužiteljica ima pravo na isplatu, a imajući na umu provedenu konverziju, tuženik osporava način izračuna visine tužbenog zahtjeva (prema početnoj kamatnoj stopi), kao i potraživanje s osnova zateznih kamata, navodeći da tuženik nije bio nepošten jer je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama, ugovorom i općim aktima te je u konačnici kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji . Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem djelatnika banke ĆP jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Nije izveden ni dokaz saslušanjem svjedokinje BP, djelatnice tuženika, jer je tuženik na izričit upit suda naveo da navedena djelatnica nije pregovarala s tužiteljicom u predugovornoj fazi pa po mišljenju ovog suda ona ne može imati neposrednih saznanja o pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od ukupno 19.144,46 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 16.594,56 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate. Navedeni iznos tužiteljica potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta (u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica) po pravilima o stjecanju bez osnove, navodeći da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4120235 koji su parnične stranke sklopile 22. svibnja 2007. Navedeni iznos obuhvaća i razliku glavnice po izvršenoj konverziji, odnosno razliku između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu (početne kamatne stope i početnog tečaja), umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 19. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelj ice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 22. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 118- 50-4120235 koji je potvrđen po javnoj bilježnici Nansi Kopić pod brojem: OV- 9891/07, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 122.330,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Također, nesporno je da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 4,95 %, koja je promjenjiva "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", kao i da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,428036 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da je 19. veljače 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj KONV- 01/2016 (list 99 - 103 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos neotplaćene glavnice nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosio je 65.064,85 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate iznosi 1.952,69 eura, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50 % anuiteta namiruje iz te tražbine, sve dok se potpuno ne iskoristi (čl. 8. Dodatka ugovoru o kreditu). U čl. 9. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane suglasno su utvrdile da će se iznos preostale neotplaćene glavnice otplatiti u 261 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 418,63 eura.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj ica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

9. Prije svega valja reći da, okolnost koju ističe tuženik u odgovoru na tužbu, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

10. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužitelj icom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno prista la na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Ona je u svom iskazu navela da je ugovor o kreditu koji je predmet spora zaključila 2007. s namjenom rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana. I suprug i ona bili su klijenti tužene banke pa im je bilo najprirodnije u toj banci zatražiti ponudu za kredit . Ponuđen im je kredit u CHF, nisu se nudile nikakve druge opcije. Sredstvima kredita kupili su stan od 55 m2, u tom stanu i aktualno žive, nikada ga nisu iznajmljivali niti koristili u bilo kakve poslovne svrhe. U banci je razgovarala s osobnim bankarom i bilo joj je poznato da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Kao diplomirani ekonomist, načelno je znala što znače valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ali joj ni u jednom trenutku nitko nije pojasnio rizike koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s tim uvjetima. Nisu joj pojašnjeni parametri promjenjivosti kamatne stope niti rizik koji sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Da je tada znala što će uslijediti sigurno ne bi pristala na sklapanje takvog ugovora te ugrozila egzistenciju sebe i svoje djece. Tekst ugovora sastavila je banka, a ona nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama niti na njih utjecati, ugovor joj je ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Početna rata kredita iznosila je oko 2.650,00 kuna, a u jednom trenutku rata je dosegla iznos od čak 6.000,00 kuna, čime je dovedena je u pitanje egzistencija njene obitelji. Doslovce nisu imali ni lipe, jedva su preživljavali, nisu uspijevali redovno plaćati rate kredita te su često dobivali opomene, a kontaktirali bi ih i bankovni službenici vezano za dugovanje. Prijetio im je gubitak stana, blokirana su im novčana sredstva, a pojedine rate je platila njena majka kao jamac. Takva situacija trajala je do nedavno. Ugovor o konverziji zaključen je 2016. i to na način da su je nazvali iz banke, ponudili joj sklapanje toga Ugovora i dali joj rok od 7 ili 10 dana da se odluči prihvaća li ponudu banke ili ne. Tekst Ugovora o konverziji također je sastavila banka bez ikakve mogućnosti da ona kao potrošač utječe na ugovorne odredbe . Nije joj pojašnjeno na koji način je banka izvršila obračun konverzije niti je prije sklapanja Ugovora o konverziji primila obračun. Prihvatila je konverziju jer je to za nju značilo smanjenje rate kredita, jednostavno je od dva zla odabrala ono manje. Nije imala primjedbe na obračun konverzije, smatra da nije bila u poziciji birati, mogla je konverziju prihvatiti ili ne, a samo je htjela nastaviti redovno plaćati rate i normalno živjeti. Rata kredita sada iznosi 430,00 eura.

11.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

11.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.4. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara ĆP, ali je u nastavku postupka odustao od dokaza njegovim saslušanjem, predlažući da se na okolnost pregovaranja sasluša direktorica regionalne poslovnice, koja s tužiteljicom nesporno nije pregovarala u predugovornoj fazi pa je sud taj dokazni prijedlog odbio.

12. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

12.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelj ice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.

14.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

14.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

14.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – FP protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je, kako je sama navela, "od dva zla odabrala ono manje" te je htjela "samo nastaviti redovno plaćati rate i normalno živjeti".

14.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzul i), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.6. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, ali i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt] . Nije izveden dokaz saslušanjem vještaka, jer je tužiteljica nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, dok je tuženik, na izričit upit suda, naveo da ne predlaže saslušanje vještaka na raspravi jer su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode.

15.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 122.330,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,95 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,428036 kuna. Primjenom navedenih parametara vještak je izračunao da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatila iznos od 1.885,67 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 700-701 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 9.761,44 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 7 Nalaza i mišljenja – list 702-703 spisa).

15.3. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2005. (naveden u Dodatku ugovoru o kreditu) iznosi 65.064,85 eura. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.947,45 eura na dan 30. rujna 2015., koji iznos predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (prikazano u Tablici 9 Nalaza i mišljenja – list 705 spisa).

15.4. Nadalje, tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 1.952,69 eura, koja je korištena za namirenje budućih anuiteta po konvertiranom kreditu.

15.5. Također, vještak je u nalazu i mišljenju, prema uputi suda, obračunao zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015., koje ukupno iznose 4.527,88 eura. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05), pa kada se iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (4.527,88 eura), umanji za pretplatu iz konverzije (1.952,69 eura), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 2.549,90 eura.

15.6. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosilo

19.144,46 eura, koji iznos obuhvaća:

- 1.885,67 eura s osnova razlike preplaćenih kamata do 30. rujna 2015.,

- 9.761,44 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.,

- 2.549,90 eura s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatom u konverziji) te

- 4.947,45 eura s osnova razlike u glavnici.

15.7. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je digla kredit denominiran u valuti euro.

16. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 19.144,46 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 16.594,45 eura (preplata po stopi, valuti i razlici glavnice) teku od 30. rujna 2015. do isplate (dok na iznos od 2.549,90 eura ne potražuje zatezne kamate).

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužitelj ica nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje izuzev onog koji joj je priznat sporazumom o konverziji, tim više uzimajući u obzir utvrđenje vještaka da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom te da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 10. do 14. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

17. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 1.977,98 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 11.647,11 eura (1.885,67 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 9.761,44 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.) uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.1. Dakle, tužiteljica je ukupno preplatila 11.647,11 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 2.549,90 eura. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (4.527,88 eura) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

18. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupni iznos od 14.197,01 eura, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 11.647,11 eura te 2.549,90 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđeni iznos od 11.647,11 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 2.549,90 eura) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05).

18.1. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

19. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj ica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 4.947,45 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

19.1. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

19.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužiteljice za isplatu 4.947,45 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (točka II izreke presude).

20. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

20.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (4. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je usp jela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, usp jela u omjeru od 74 % (14.197,01 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 19.144,46 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 87 %, dok uspjeh tuženika iznosi 13 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 74 %.

21.1. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 18. lipnja 2024., 13. studenog 2024. i 16. listopada 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 15. siječnja 2025. i 14. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 1.500 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.000,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 3.750,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 90,25 eura, kao i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 eura, pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelj ici iznosi 4.440,25 eura.

21.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 5. studenog 2020. i 15. listopada 2025. jer navedenim podnescima samo izvješćuje sud o plaćenoj sudskoj pristojbi ili dostavlja potvrdu o uplati, pa je sud ocijenio da navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nadalje, podnesak od 14. listopada 2025. dostavljen je u spis neposredno prije održavanja ročišta, pa je tužiteljica njegov sadržaj mogla izložiti i na ročištu.

21.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 4.440,25 eura, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 74 % toga iznosa, što iznosi 3.285,79 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

21.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima