P-1066/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice AOH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Lulić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice Marije Lulić, odvjetnice, a po objavi presude dana 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu od 26.04.2007.g. broj 366-26/2007 sklopljenog između tužitelja COH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, solemniziranog dana 27.04.2007. od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule pod poslovnim brojem: Ov - 7019/07 kojim je ugovorena u članku 5. Troškovi, obveza tužitelja da tuženiku plati prije isplate kredita odbijanjem od iznosa kredita, jednokratne troškove obrade u visini 1,5% (jedancijelihpedeset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici AOH, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.277,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici AOH, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 801,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. ožujka 2026. do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 10,24 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 366-26/2007 na iznos od u kojim je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od140.000,00 CHF. U čl. 5. određeno je da je tužiteljica dužna isplatiti tuženiku jednokratne troškove obrade u visini 1.5 % od iznosa kredita, a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (tzv „ulazna naknada“). Tuženik je 14.5.2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 9.622,80 kn, a što po tečaju konverzije kn u EUR na dan 1.1.2023. (7.53450) predstavlja iznos od 1.287,41 EUR. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja do isplate. Predmetni ugovor stranke su sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Ističe da se nije pojedinačno pregovaralo o toj ugovornoj odredbi već joj je ta odredba nametnuta kao dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Odredba Ugovora o kreditu, koja utvrđuje obvezu korisnika kredita za plaćanje naknade za obradu kredita ništetna je jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. ZOO. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogla pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.277,17 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. Tužiteljica je na pripremnom ročištu, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 10,24 EUR. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik u roku od 15 dana od dana djelomičnog povlačenja tužbe nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe, to se temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra kako je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužiteljica mogala procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,5 %, a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdila potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelj icu nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,5 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj ica, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva, zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU7. U konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelj ici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Tužiteljica je u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8- 19 spisa), isplatni nalog-obračun (stranica 20 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Među strankama nije sporno da su stranke dana 26.4.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 366-26/2007. Nije sporno niti da je člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 1 ,50 % iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 1.277,17 EUR. Visina tužbenog zahtjeva u tom iznosu nije sporna. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Sporno je da li je potraživanje tužiteljice u zastari te ima li tužiteljica svojstvo potrošača. Sporan i je tijek zatraženih zateznih kamata na zatraženi iznos naknade za obradu zahtjeva.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je da se jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita odbijaju prije isplate kredita od iznosa kredita. Predmetni jednokratni troškovi obrade kredita su naplaćeni u iznosu od 1.277,17 EUR, što među strankama nije sporno, posebice nakon što je tuženik na pripremnom ročištu učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva u tom iznosu.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako je 2007. zajedno sa bivšim suprugom odlučila kupiti nekretninu, stan u [adresa] kraj Poreča, i to putem kredita pa je ishodila kredit kod tadašnje Hypo Alpe Adria Bank d.d. Pregovori oko sklapanja kredita su se odvijali u poslovnici te banke u Puli. Ne sjeća se da joj je išta spominjano glede obveze za plaćanje naknade za obradu kredita i visini te naknade, kao i za što bi banka eventualno koristila sredstva ostvarena tom naknadom. Možda je o tome i bilo riječi, smatra da je to uvjet bez kojeg ne bi mogla ishoditi kredit, a njima je tada kredit bio potreban radi kupnje stana. U tom stanu su živjeli suprug i ona i kasnije dvoje djece, sve do 2013. Stan je korišten za njihove osobne potrebe. Da joj je naplaćena ta naknada ona je ustanovila nakon isplate kredita, kada je primijetila da joj je ona ustegnuta od ukupnog iznosa kredita.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Članak 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada (točnije jednokratni troškovi obrade) za obradu kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

10. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu, kojim su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita i to u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a koji se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita, koja naknada (točnije jednokratni troškovi obrade) je u konkretnom slučaju iznosila 1.277,17 EUR te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,50 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba Ugovora kojom je visina naknade (točnije jednokratnih troškova obrade) za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednokratnim troškovima obrade kredita i visini istih. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljicu obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratne troškove za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenim jednokratnim troškovima za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio jednokratne troškove za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate istih. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

11. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnim troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita i to u visini od 1,50 % iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te članka 87. stavak 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude (tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 13 Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

12. Temeljem članka 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 1.277,17 EUR, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

13. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

14. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji stana u [adresa]. Tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužitelj ici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podneska od 31.3.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.), trošak zastupanja na ročištima održanim 7.10.2025. i 5.2.2026. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 25,65 EUR (iznos koji nje doista i plaćen) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 25,65 EUR (iznos koji je tražen). Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15.1. Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica je odbijena, imajući u vidu utvrđenu vrijednost predmeta spora. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 15.9.2025. jer u tom podnesku tužiteljica ne ističe nikakve nove navode u odnosu na podnesak od 31.3.2025. za koji joj je priznat trošak pa stoga isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka pa riješeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu-53,09

EUR

2. tuženiku po punomoćnici