Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-372/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić, odvjetnicima u Bjelovaru, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P-518/2022-42 od 19. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P-518/2022-42 od 19. siječnja 2026. u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod stavkom III. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P-518/2022-42 od 19. siječnja 2026. za iznos od 2.416,99 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2026. do isplate, te u dijelu pod stavkom V. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženice kao djelomično osnovana te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod stavkom III. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P-518/2022-42 od 19. siječnja 2026. za iznos od 26,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2026. do isplate, te se u navedenom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija.

III. Nepobijani dio odluke o troškovima postupka sadržan u dijelu pod stavkom IV. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, broj P- 518/2022-42 od 19. siječnja 2026. nije ispitivan u žalbenom postupku.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe .

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 136-185/2008 sklopljen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb 22. srpnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu 23. srpnja 2008. pod poslovnim brojem OV-10189/08, u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženoj kao Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 3., 4 i 6. Ugovora (stavak I. izreke), naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 3.481,32 EUR zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate (stavak II. izreke) te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.443,53 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2026., kao dana presuđenja pa do isplate (stavak III. izreke), dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (stavak IV. izreke). Zaključno, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog postupka kao neosnovan (stavak V. izreke).

2. Navedenu presudu u dijelu pod stavkom I., II., III. i V. izreke, pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: EKLJP) predlažući da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženici naknadi zatražene troškove postupka uključujući i troškove sastava žalbe, a podredno da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženica kao kreditor, sklopili 22. srpnja 2008. Ugovor o kreditu broj 136-185/2008 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 16.785,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je bila kupnja novog vozila, s rokom otplate od 72 mjesečna anuiteta. Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 136-185/2008 sklopljen između tužitelja i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb 22. srpnja 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu 23. srpnja 2008. pod poslovnim brojem OV-10189/08, u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženoj kao Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 3., 4. i 6. Ugovora pri čemu tužitelj zahtijeva povrat iznosa koje je preplatio tuženoj samo s osnova nezakonitog povećanja anuiteta po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

7.1. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženica kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženice o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.2. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P -1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je tuženica upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

9. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženice u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu načina promjene kamatne stope te vezanosti glavnice za CHF i da su te odredbe tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tuženica nije ničim dokazala.

10. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 3.491,32 EUR, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužitelju dosudio taj iznos sa pripadajućim zateznima kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

11. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 9. lipnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

13. Tuženica u žalbi opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da joj je onemogućeno da raspravlja pred sudom te da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., da u odnosu na sporne odredbe prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i test poštenosti, da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena niti protivna bilo kojem pravnom propisu, te da tužitelj nema pravni interes za utvrđivanje da je ista ništetna, a da je valutna klauzula izričito dozvoljena Zakonom o obveznim odnosima. Nadalje, osporava tijek zateznih kamata te ustraje na prigovoru zastare.

14.1. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju tuženica ističe u žalbi jer je suprotno paušalnim žalbenim navodima tuženici dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

14.2. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP. U tom smislu, vezano za isticanje prigovora oko primjene odredbe članka 502. c ZPP/19, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (7. listopada 2022.), u njoj je stipulirano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude. Pri tome sama činjenica da tužitelj ne traži isplatu preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope, ne znači da je kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva samo na temelju jednostrane odluke tužene.

14. 3. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču- tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (npr. saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno pregovarao s tužiteljem, od kojeg dokaza je tuženica odustala), tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

15.1. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj ima pravo tražiti da se utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer su plaćene bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15.2. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, valja reći kako tim navodima isti nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja) teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.3. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.4. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15.5. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe 9. lipnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

16. Nadalje, tuženica je navela da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u EKLJP i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu se same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženica učinila vjerojatnim da bi joj zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženici bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj presudi prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tuženice, a presuda prvostupanjskog suda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Stoga se donesena presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

17. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

18. U odnosu na žalbene navode glede odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, pri čemu u odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa je suprotno žalbenim navodima pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak objave presude u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.). U odnosu na žalbene navode da su tužitelju priznati troškovi sastava tri obrazložena podneska, valja reći da navedeno ne izlazi izvan dosega odredbe Tbr. 8.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.). Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio i plaćeni trošak sudske pristoje na tužbu, ali trošak sudske pristojbe na presudu nije bio potreban za vođenje ovog postupak jer je čl. 6. Zakona o izmjenama zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. propisano da su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja pristojbi. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i

II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

19. Nepobijani dio odluke o troškovima postupka sadržan u dijelu pod stavkom IV. izreke prvostupanjske presude nije ispitivan u žalbenom postupku.

20. Tuženici nije priznat trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna potraživanja – troškove postupka, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP).

U Varaždinu 23. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer