Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-36/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, 21000 Split, Spinčićeva 1, radi isplate , u povodu žalbe tužiteljice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-570/2024-6 od 22. prosinca 2025., dana 23. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužiteljice i ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-570/2024-6 od 22. prosinca 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužba.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine uz utvrđenje da tužiteljica ima pravo na postavljanje tzv. stupnjevite tužbe, s uputom sudu prvog stupnja da naloži tuženiku dostavu tražene radno-pravne dokumentacije nužne za provođenje financijskog vještačenja i određivanje tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik te u istom u bitnom navodi da je rješenje o odbačaju na zakonu osnovano, jer tuženik nije odbio dati tužiteljici podatke potrebne za postavljanje zahtjeva, već joj je dostavio pogrešne podatke, pa ga je tužiteljica samo trebala upozoriti na grešku, i tuženik bi tu grešku ispravio.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvostupanjski je sud donio pobijano rješenje navodeći da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu jer ne raspolaže potrebnim podacima za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva, koji će postaviti po dostavi dokumentacije i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ističe da je rješenjem od 5. rujna 2025. tužiteljica od strane suda pozvana da dopuni tužbu (da postavi precizno, potpuno i određeno tužbeni zahtjev, te označi vrijednost predmeta spora ili da dostavi dokaze da joj tuženik unatoč pisanom zahtjevu prije podnošenja tužbe odbio dati potrebne podatke), kojim rješenjem je upozorena i da će tužba, ako ne bude vraćena sudu u određenom roku ili bude vraćena bez dopune, biti odbačena. Kako tužiteljica po tom rješenju nije postupila, već je dana 22. rujna 2025. dostavila podnesak u kojem obrazlaže da se prije pokretanja postupka obratila tuženiku 19. kolovoza 2024., no tom zahtjevu tuženik nije udovoljio, već je dostavio podatke za osobu istog imena i prezimena kao i tužiteljica ali ne za tužiteljicu, to prvostupanjski sud smatra da tužiteljica u ostavljenom roku nije dopunila tužbu kako joj je bilo naloženo, pa istu odbacuje. Pritom prvostupanjski sud smatra da činjenica da je tuženik dostavio podatke u odnosu na drugu osobu istog imena i prezimena kao i tužiteljica, a različitog OIB [osobni identifikacijski broj]a, ne utječe na opravdanost podnošenja stupnjevite tužbe, jer je tužiteljica o tome trebala izvijestiti tuženika, a to nije učinila, pa ne može tvrditi da se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije i da tuženik nije udovoljio njezinom traženju, niti time ima osnov ustrajati u stupnjevitoj tužbi.

6. Tužiteljica u žalbi smatra rješenje nezakonitim, ističe da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u kojem radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa, te je stoga potrebno poslodavcu onemogućiti da ograničava njegova prava, kakvo shvaćanje zauzima i Sud Europske unije u svojim presudama S i dr. C-397/01 do C-403/01 od 05.10.2004.g. EU:C:2004:584 t.82, Fuβ C-429/09 EU:C:2010:717 od 25.11.2010. t.80 i MaxPlanck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften C- 684/16 EU:C:2018:874 t.41, a što se poslodavcu onemogućuje upravo dopuštanjem radniku da tek u pokrenutom sudskom sporu traži dostavu isprava koje je poslodavac prisilnim propisima obvezan voditi u pogledu radnika i to upravo i isključivo za potrebe zaštite materijalnih prava, te sigurnosti i zdravlja radnika. Ističe da je tužiteljica još u tužbi navela i dokazala da su joj od strane tuženika dostavljeni podaci za krivog radnika, pa je tuženik, da je htio, mogao uz odgovor na tužbu dostaviti ispravne podatke, što nije učinio, već je paušalno osporio i osnov i visinu tuženog zahtjeva, čime je jasno iskazao namjeru da traženu dokumentaciju ne želi dostaviti, što prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje. Smatra da odredbe čl.186.b. ZPP-a uopće ne predviđaju obvezu tužitelja da nakon stavljanja zahtjeva za dostavom traženih isprava prije pokretanja postupka mora obavijestiti tuženika o dostavi krivih podataka, već je jedino relevantno je li tužitelj zatražio dostavu podataka i je li tuženik tražene (ispravne) podatke dostavio.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio donošenju istog utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

9. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje, a potom i pogrešno primijenio odredbu čl. 109. st. 4. ZPP -a donoseći pobijano rješenje.

10. Prvenstveno je prvostupanjski sud na pogrešan način cijenio činjenicu da se tužiteljica prije pokretanja postupka obratila tuženiku 19. kolovoza 2024. sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja joj je potrebna da postavi tužbeni zahtjev . Naime, tom zahtjevu tuženik nedvojbeno nije udovoljio, već je dostavio podatke za osobu istog imena i prezimena kao i tužiteljica ali ne za tužiteljicu (vidljivo iz toga što je OIB različit). Navedeno je sama tužiteljica u tužbi istaknula i o podnesenom je zahtjevu dostavila dokaz, kao i dokaz o dokumentaciji koja je dostavljena za pogrešnu osobu, no usprkos tome sud je tužbu poslao tuženiku na odgovor, a tuženik se pak u odgovoru na tužbu na navedeno ne očituje, ispravnu dokumentaciju ne dostavlja, već osporava osnov i visinu tuženog zahtjeva.

11. U takvom kontekstu u pravu je tužiteljica kada u žalbi navodi da je navedenim postupanjem tuženik jasno iskazao namjeru da traženu dokumentaciju ne želi dostaviti, jer da je htio, nakon primitka tužbe mogao je to učiniti, odnosno mogao je uočiti i ispraviti svoju raniju grešku. Svako drugačije shvaćanje predstavljalo bi pretjerani formalizam na štetu tužiteljice kao radnika te bi za nju bilo suviše otegotno, pri čemu niti čl. 186.b. ZPP-a ne predviđa obvezu za tužitelja da nakon stavljanja zahtjeva za dostavom traženih isprava, a prije pokretanja postupka, mora obavijestiti tuženika u slučaju da su dostavljeni podaci krivi.

12. Slijedom navedenog nije bilo uvjeta za odbačaj tužbe te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo uvažiti tužiteljičinu žalbu, a pobijano rješenje ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

13. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice postavljenom u smislu odredbe čl. 186. b st. 3 ZPP-a.

U Varaždinu 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Požar