Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-462/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari I. tužiteljice EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2026., u nazočnosti I. tužiteljice EM i zamjenice punomoćnice tužiteljica, te uz javnu objavu presude, 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 5140030250-62000146922/2006, sklopljenog 22.02.2006.god. između pokojnog supruga NM I. tužiteljice UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te kćerke II. tužiteljice HM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni sljednik Slavonska banka d.d., a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni sljednik Slavonske banke d.d. da I. tužiteljici EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljici HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 214,73 EUR-a (dvjestočetrnaesteura-sedamdesettricenta) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2006. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koji je pravni sljednik Slavonske banke d.d. da I. tužiteljici EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljici HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 314,43 EUR-a (tristočetrnaesteura-četrdesettricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su u tužbi navele da su **.**.2006. BM, sada pok. suprug I. tužiteljice i otac II. tužiteljice i pravni prednik tuženika sklopili su Ugovor o kreditu br. 5140030250-62000146922/2006, a prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF. Predmetnim ugovorom, navele su, ugovoren je rok otplate od 8 godina u jednakim vremenskim razmacima. Nadalje, navele su da je tuženik u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove. Tužiteljice su istaknule da navedenu ugovornu odredbu smatraju nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita, dodaju da se niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom. Nadalje, navele su da se prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, navele su i da je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, pri tome se pozivajući i na presude Suda Europske Unije broj C- 84/19 i C-224/19. Iz isplatnog naloga tuženika, a koji su priložile uz tužbu, navele su da proizlazi da je tuženik naplatio navedenu naknadu u visini 345,00 CHF, odnosno 362,05 EUR-a. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ i sukladno stavu Vrhovnog suda RH, istaknule su, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time prednika tužiteljica, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, predložile su sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživale su i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, tužiteljice su uredile tužbeni zahtjev u točki II. petita tako da isti sada glasi: "Nalaže se tuženiku da tužiteljicama isplati iznos od 214,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 27. veljače 2006. pa do isplate..", dok toč. I. i III. petita ostaju neizmijenjene. Nadalje, navele su da u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, da je VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., potvrdio kako njihovo potraživanje nije u zastari, istaknuvši da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Nadalje, navele su da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g. ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi, kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Nadalje, navele su da njihov prednik prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Isto tako, ukazivale su i na to da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Istaknule su da njihov prednik na bilo koji način nije mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi, s obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, dodavši da je isto rezultiralo dovođenjem prednika tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. U odnosu na status potrošača, navele su da je Ugovor o kreditu prednik tužitelja zaključio kao fizička osoba, da je riječ o namjenskom kreditu – odnosno stambenom kreditu za adaptaciju obiteljskog stana, dakle, podignutom od strane fizičke osobe za osobne potrebe, za adaptaciju nekretnine u kojoj će zajedno sa svojom obitelji živjeti, a s čime je tuženik bio upoznat prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu s obzirom da mu je rečeno za koju je namjenu kredit potreban pa sama činjenica da je prednik tužitelja kredit realizirao kao fizička osoba te da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju obiteljske nekretnine ukazuje na njegov status kao potrošača, istaknuvši da navedeni istaknuti prigovor smatraju paušalnim i neosnovanim.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare, osporavao je sve činjenične navode tužbe te se protivio svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, a osporavao je i osnovanost tužbenog zahtjeva, dok nije osporavao datum naplaćene naknade, te je naveo da ne osporava da je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 1.617,90 HRK, odnosno 214,73 EUR-a, dok je osporavao visinu ulazne naknade preko navedenog iznosa. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, naveo je, da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 27. ožujka 2020. nastupila zastara potraživanja. Nadalje, naveo je da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa kako je kondemnatorni dio u zastari, naveo je, tužiteljice nemaju niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, naveo je, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužiteljice tužbom potražuju isplatu, kako to određuje ZPP- a u članku 187. stavku 2. čl. 187. st. 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Člankom 225. ZOO-a, naveo je, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dodajući da je institut zastare dopušten pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud ne mogu svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Isto tako, naveo je, osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove, a za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, pa prema tome sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Tuženik je nadalje naveo da smatra da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, kao i da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja, kao potrošača, prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Isto tako, napomenuo je da je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju, kao potrošaču, predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Istaknuo je da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, te da kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Nadalje, tuženik je naveo da je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te na sve odredbe ugovora, s obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, istaknuo je, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari, prvo procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i drugo uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, dodajući da se oba uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, naveo je, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, čime je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Tuženik je istaknuo i da naplaćena sporna naknada ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj, pa stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Tuženik je prigovarao i statusu potrošača tužitelja. Nadalje, isticao je da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da je u primjeni čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Odgovor Addiko bankd d.d. na zahtjev pun. tužitelja od 14.2.2025. s Obračunom (list spisa 8-9), Otplatni plan (list spisa 10-13), rješenje o nasljeđivanju br. O-3660/16-4 od 25.11.2016. (list spisa 14-15), Ugovor o namjenskom kreditu s depozitom br. [broj depozita]/2006. (list spisa 16-22), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe- Adria bank d.d. (list spisa 38-65), te je saslušao I. tužiteljicu.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja iz razloga što se visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi uvidom u dopis banke i obračun (list spisa 8-9).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 214,73 EUR- a, koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za naplatu obrade kredita

6. Među parničnim strankama nije sporan dan naplate ulazne naknade, kao i da je ista naplaćena, te nije sporno da je pok. BM s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-62000146922/2006. dana 22. veljače 2006. Nije sporna visina ulazne naknade.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, je li potraživanje tužitelja u zastari i je li imao pok. BM status potrošača.

8. Iz dopisa Addiko bank d.d. od 14. veljače 2025. s Obračunom (list spisa 8-9) proizlazi da tuženik potvrđuje da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) i to kredita broj 5140030250-62000146922/2006 naplaćena 27. veljače 2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.614,90 kn.

9. Iz rješenja o nasljeđivanju br. O-3660/16-4 od 25.11.2016. (list spisa 14-15) donesenom po Javnom bilježniku Lidiji Perić, proizlazi da su nasljednici pok. NM – EM, supruga i HM, kći.

10. Iz Ugovora o namjenskom kreditu s depozitom br. [broj depozita]/2006. (list spisa 16-22) proizlazi da je sklopljen između NM, kao korisnika kredita i tuženika, te da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno :„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“.

11. Iz iskaza I. tužiteljice EM proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio njezin pok. suprug s bankom, a ona je išla u banku sa suprugom te se sjeća nekih dijelova, ali ne svih zbog proteka vremena. Sjeća se da je njezin pok. suprug pročitao Ugovor o kreditu. Kredit im je bio potreban za adaptaciju stana u kojem su živjeli, jer im je stan bio uništen u Domovinskom ratu. Ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije prihvatio odredbe ugovora. Banka je sastavila ugovor o kreditu. Njezin suprug, iako je pročitao Ugovor, nije mogao pregovarati, a rečeno mu je da mora ugovor prihvatiti takav. Nije sigurna je li znao iznos naknade za obradu kredita koju treba platiti, ako je pisao iznos valjda je znao. Nisu mu rekli zašto je potrebno platiti naknadu za obradu kredita, niti što čine troškovi naknade za obradu kredita, nisu mu objasnili koja je svrha naknade za obradu kredita. Rekli su mu da mora platiti naknadu. Nije mu objašnjenja odredba o naknadi za obradu kredita. U to vrijeme njezin suprug nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu, a sredstva kredita su bila namijenjena za adaptaciju stana. Kredit je otplaćivao njezin suprug.

11.1. Iskaz I. tužiteljice EM sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, detaljan, i bez proturječnosti.

12. Nadalje, potrebno je reći da iako je prednik tužitelja Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske (javno dostupnih podataka) proizlazi da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sljednik Slavonske banke d.d., te da je 11. srpnja 2016., promijenila ime u Addiko banka d.d.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je prednik tužiteljica pok. BM od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o obradi kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je trebao predniku tužiteljica pok. BM obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza I. tužiteljice EM proizlazi da je pok. BM imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stana u kojem je stanovao. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da pok. DM, prednik tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti prednika tužiteljica u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je prednik tužiteljica bio potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s prednikom tužiteljica pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao što je prednik tužiteljica plaćao plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza I. tužiteljice UM proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s prednikom tužiteljica o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, budući da iz iskaza I. tužiteljice UM proizlazi da nije znao iznos naknade koji mora platiti, a koja naknada mu je naplaćena nakon što joj je odobren kredit i to iz sredstava kredita, ovaj sud zaključuje da bi prednik tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

22. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

23. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu čija namjena je bila adaptacija stambenog prostora, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, potrebno je reći da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu koja glasi:“ „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove.“ je sukladno 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

24. Budući da je odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljicama vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljice imaju pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Iz dopisa banke od 14. veljače 2025. proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 27. veljače 2006., u iznosu 214,73 EUR-a (1.614,90 kn).

25. Na iznos od 214,73 EUR-a tužiteljicama pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 27. veljače 2006. pa do isplate, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

26. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Tužiteljice su u cijelosti uspjele u sporu pa im sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška.

27.1. Prije svega, potrebno je reći da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao vrijednost predmeta spora, pa stoga ovaj sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 214,73 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

27.2. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 214,73 EUR-a, tužiteljica je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.,

1 0

u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 29.rujna 2025. i 18. veljače 2025., za svako ročište 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 8. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč.1 Tarife, što sveukupno iznosi 200,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 250,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 3. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, a što sveukupno iznosi 314,43 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

27.3. Tužiteljicama nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja odluke navedenu pristojbu nisu platile.

28. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

29. Ovaj sud ističe da iako je u tužbi i tužbenom zahtjevu kao ime I. tužiteljice navedeno EMS, sud je uvidom u JRO MUP i to prema OIB-u tužiteljice (list spisa 89) utvrdio da je ime tužiteljice EM, te je iz tog razloga u presudi navedeno ime EM.

Osijek, 20. ožujka 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. I. i II. tužiteljica

2. Pun. tuženika