REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1559/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NCI (prije samo NC) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Moniki Grabovac Herceg, odvj. u Zadru protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb ( ranijeg naziva Hypo Alpe- Adria- Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupana po pun. Zlatku Knezoviću, odvj.u odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d sa sjedištem u [adresa] ,radi ništetnosti nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. prosinca 2025. u prisutnosti osobno tužiteljice sa zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, te objave dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. 1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3.Ugovora o kreditu broj: 236-278/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog između tužiteljice NCI (prije samo NC) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužene ADDIKO BANK d.d. Zagreb ( ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 , koja glasi: protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 408,65 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1.st.2. Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu broj 236-278/2005 zaključenog između tužiteljice NCI (prije samo NC) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužene ADDIKO BANK d.d. Zagreb ( ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 , koja glasi: Ugovorne strane su suglasne da je utvrđena glavnica kredita na dan 30. 11. 2011.godine u iznosu od 67.373,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu sa Aneksom, te da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 68.047,61CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30. 11. 2011. godine

3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 2.st.4.Aneksa br.1.uz Ugovor o kreditu broj 236-278/2005 zaključenog između tužiteljice NCI (prije samo NC) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tužene ADDIKO BANK d.d. Zagreb ( ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 , koja glasi: Kredit po isteku moratorija, vraća se u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja, i stavka 5. istog članka u kojem stoji da će banka o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti Korisnika kredita, koji svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta.

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb ( ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877da isplati tužiteljici NCI (prije samo NC) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.075,39 EUR-a/ 38.240,89 HRK sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 4,66 eur počev od 02.03. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,29 eur počev od 04.04. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,18 eur počev od 03.05. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,32 eur počev od 02.06. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 7,59 eur počev od 04.07. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 7,59 eur počev od 02.08. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,69 eur počev od 02.09. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,86 eur počev od 03.10. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,78 eur počev od 03.11. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 7,73 eur počev od 02.12. 2006. godine, pa do isplate

- na iznos od 10,44 eur počev od 03.01. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 12,23 eur počev od 02.02. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 13,15 eur počev od 14.02. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 11,48 eur počev od 02.03. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 12,03 eur počev od 03.04. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 16,21 eur počev od 03.05. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 18,40 eur počev od 02.06. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 19,90 eur počev od 03.07. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 19,61 eur počev od 07.08. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 18,97 eur počev od 07.09. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 21,79 eur počev od 02.10. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 22,59 eur počev od 03.11. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 18,99 eur počev od 01.12. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 19,81 eur počev od 03.01. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 17,56 eur počev od 06.02. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 10,49 eur počev od 14.03. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 9,16 eur počev od 01.04. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 16,62 eur počev od 01.05. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 19,57 eur počev od 03.06. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 15,94 eur počev od 01.07. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 21,27 eur počev od 01.08.2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 21,01 eur počev od 02.09. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 17,01 eur počev od 02.10. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,11 eur počev od 01.11. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,97 eur počev od 03.12. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 10,65 eur počev od 01.01. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 13,84 eur počev od 03.02.2009 godine, pa do isplate

- na iznos od 15,28 eur počev od 03.03.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 11,31 eur počev od 01.04.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 12,07 eur počev od 01.05.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,99 eur počev od 02.06. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 1,51 eur počev od 01. 07.2009 godine, pa do isplate

- na iznos od 2,70 eur počev od 01.08.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 5,06 eur počev od 01.09.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 4,86 eur počev od 01.10.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 2,47 eur počev od 03.11.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 6,95 eur počev od 01.12.2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 10,54 eur počev od 01. 01.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 15,64 eur počev od 02.02.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 14,47 eur počev od 02.03.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 21,40 eur počev od 01.04.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 20,08 eur počev od 01.05.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 23,70 eur počev od 02.06.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 44,82 eur počev od 01. 07.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 40,25 eur počev od 03.08.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 54,20 eur počev od 01.09.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 49,38 eur počev od 01.10.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 41,63 eur počev od 03.11.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 57,98 eur počev od 01.12.2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 77,21 eur počev od 01.01.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 62,78 eur počev od 01.02.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 68,33 eur počev od 01.03.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 61,89 eur počev od 01.04.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 63,06 eur počev od 01.05.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 90,34 eur počev od 01.06.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 93,00 eur počev od 01. 07.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 115,79 eur počev od 02.08.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 104,09 eur počev od 01.09.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 91,27 eur počev od 01.10.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 86,41 eur počev od 01.11.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 85,46 eur počev od 01.12.2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 97,30 eur počev od 01.07.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 98,04 eur počev od 01.08.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 95,92 eur počev od 01.09.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 91,41 eur počev od 012.10.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 96,29 eur počev od 01.11.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 98,63 eur počev od 01.12.2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 96,93 eur počev od 01.01.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 87,72 eur počev od 01.02.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 95,54 eur počev od 01.03.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 96,22 eur počev od 03.04.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 93,16 eur počev od 01.05.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 83,63 eur počev od 01.06.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 83,39 eur počev od 02.07.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 85,73 eur počev od 01.08.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 87,32 eur počev od 08.08.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 94,68 eur počev od 01.10.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 92,00 eur počev od 01.11.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 93,90 eur počev od 01.12.2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 96,05 eur počev od 01.01.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 82,48 eur počev od 01.02.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 84,88 eur počev od 01.03.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 84,10 eur počev od 01.04.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 81,44 eur počev od 01.05.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 80,59 eur počev od 01.06.2014.godine, pa do isplate

- na iznos od 80,98 eur počev od 01.07.2014.godine, pa do isplate

- na iznos od 83,99 eur počev od 01.08.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 86,52 eur počev od 02.09.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 86,00 eur počev od 01.10.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 88,19 eur počev od 01.11.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,68 eur počev od 02.12.2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 88,80 eur počev od 01.01.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 01.02.2015.godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 14.03.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 31.03.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 29.04.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 28.05.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 30.06.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 28.07.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 27.08.2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 89,04 eur počev od 29.09.2015. godine, pa do isplate to po stopi od 15 % godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od01.

01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14 % od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05 % godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi od 7,88 % godišnje od 01. 07. do 31. 12. 2016. godine, po stopi od 7,68 % godišnje od 01. 01.2017.godine do 30. 06. 2017. godine, po stopi od 7,41 % godišnje od 01. 07.2017.godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi od 7,09 % godišnje od 01. 01.2018.godine do 30. 06. 2018. godine, po stopi od 6,82 % godišnje od 01. 07.2018.godine do 31. 12. 2018. godine, po stopi od 6,54 % godišnje od 01. 01.2019.godine do 30. 06. 2019. godine, po stopi od 6,30 % godišnje od 01. 07.2019.godine do 31. 12. 2019. godine, po stopi od 6,11 % godišnje od 01. 01.2020. do 30. 06. 2020. godine, po stopi od 5,89 % godišnje od 01. 07.2020. do 31. 12. 2020. godine, po stopi od 5,75 % od 01. 01.2021. do 30. 06. 2021. godine, po stopi od 5,61 % od 01. 07.2021. do 31. 12. 2021. godine, po stopi od 5,49 % godišnje od 01. 01.2022. do 30. 06. 2022. godine, po stopi od 5,31 % godišnje od 01. 07.2022. do 31. 12. 2022. godine, po stopi od 5,50 % godišnje od 01. 01.2023. do 30. 06. 2023. godine, po stopi od 7% godišnje od 01.07.2023 do 31.12.2023.g., po stopi od 7,50% godišnje od 01.01.2024. do 30.06.2024.godine, po stopi od 7,25% godišnje od 01.07.2024. do 31.12.2024.godine, te nadalje po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a sve sukladno vještačenju po vještaku financijsko– računovodstvene struke izvršenom u ovom postupku.

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1598,71 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da su prednik tužiteljice, njezin sada pok. suprug i tuženik dana 02. studenog 2006.godine zaključili Ugovor o kreditu broj:9012067337 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 10.549,76 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,99 % ( čl.4). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se, dakle, nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja ( popularno nazvano Lobora na CHF).Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj, nažalost, tim više što joj tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit.Ugovor o kreditu a na traženje tužitelja ista odbija dostaviti traženu dokumentaciju. Stoga, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju 4.124,62 EUR zbog navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 236- 278/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik ovim putem daje svoj odgovor na tužiteljevu tužbu od 14. lipnja 2023., koju je zaprimio 25. kolovoza 2023.Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako N, I, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Iako se konkretizacija načela pravnog interesa u prvom redu očituje i vidi kod deklaratorne pravne zaštite obzirom da Zakon o parničnom postupku izričito propisuje da takav interes mora imati tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite je opća procesna pretpostavka za svaki tužbeni zahtjev stranke, pa tako i za kondemnatorne i konstitutivne tužbene zahtjeve. Jedina razlika je u tome što se pravni interes u slučaju kondemnatorne i konstitutivne zaštite a priori pretpostavlja. Međutim, to ujedno znači da je tuženiku dozvoljeno dokazivati suprotno. Pritom od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Dakle, da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će – pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude mprihvaćen – to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od dana 07.07.2017. godine u kojoj je utvrđeno sljedeće: ➢ „Iako je sud prvog stupnja u pravu da se u predmetnom slučaju radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu na isplatu u kakvim parnicama u pravilu nije potrebno dokazivati postojanje pravnog interesa, valja istaknuti da pravilo o presumiranom pravnom interesu kod kondemantorne tužbe nije u svakom slučaju dovoljno za dopustivost isticanja takvog tužbenog zahtjeva jer tužitelj mora učiniti vjerojatnim da je intervencija suda neophodna pretpostavka za ostvarenje njegovih subjektivnih prava. Dakle, ako tužitelj usprkos usvajajućoj sudskoj odluci ne može imati nikakve nove ili drugačije pravne koristi od one koju već ima, (...), to se spomenuto pravilo o presumiranom pravnom interesu može ukazati neosnovanim ukoliko postoje određene negativne procesne pretpostavke...“ Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 278/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks) sklopljenim između stranaka ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule mu kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF mu pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisam položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“ Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: m(i) u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita mu kunama pretvorio u EUR – iz članka 2. m(ii) u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; m(iii) u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat mu skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko-dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); (iv) u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK). (v) u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK); (vi) tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi; (vii) nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. m5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; (viii) u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote mu navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – msve i kada bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako N, I, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tuženik posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Navedeno stajalište VSRH još jednom potvrđuje tuženikove stavove i argumentaciju kako u konkretnom predmetu tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, što je tuženik tvrdio već prilikom podnošenja odgovora na tužbu. VSRH u obrazloženju navedenog rješenja izričito navodi u kojim situacijama bi tužitelj eventualno imao pravni interes za osporavanje aneksa o konverziji. Sukladno tome, VSRH pojašnjava i kako treba tumačiti pravna shvaćanja glede pitanja pravnog interesa tužitelja sadržanih u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev – m2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine. Naime, VSRH prije svega polazi od utvrđenja kako podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa, pri čemu posebno nabraja mu kojim situacijama tužitelj, sukladno odredbama ZPP-a, mora dokazivati postojanje pravnog interesa (kada podnosi tužbu na utvrđenje te kada podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine). Nadalje VSRH napominje kako navedeni primjeri u vezi obveznog dokazivanja postojanja pravnog interesa nikako ne znače da u ostalim situacijama postojanje pravnog interesa nije potrebno. Postojanje pravnog interesa predstavlja opću procesnu pretpostavku za podnošenje bilo koje tužbe odnosno za vođenje bilo koje parnice. Pritom razlike postoje samo u odnosu na to na kojoj strani u postupku leži teret dokaza činjenica na kojima se temelji pravni interes. Naime, u ostalim situacijama koje nisu propisane ZPP-om (kao u članku 187. stavku 2. i članak 186. b ZPP-a) za dokazivanje postojanja pravnog interesa primjenjuju se pravila o teretu dokazivanja. Drugim riječima, kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva načelno se pretpostavlja postojanje pravnog interesa tužitelja, međutim, navedena pretpostavka predstavlja isključivo oborivu presumpciju. Dakle, tuženik ima pravo u takvim slučajevima dokazivati suprotno – da pravni interes tužitelja ne postoji, a što je upravo slučaj kod konvertiranih ugovora. Polazeći od navedenih utvrđenja, VSRH zaključuje kako se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. U svim ostalim slučajevima, pravni interes tužitelja može se isključiti. 19. Iako potrošači pokušavaju uvjeriti sud da su Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine, a koja se bave pitanjima pravnog interesa, međusobno proturječna, tuženik naglašava kako se detaljnim tumačenjem navedenih rješenja može zaključiti kako je jedini ispravni zaključak da je stajalište VSRH da ne postoji pravni interes za vođenje pojedinačnih parnica u slučaju kad je provedena konverzija kredita. Naime, prema stajalištu izraženom u Presudi VSRH Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine pravnu osnovu i interes za utvrđenje ništetnim imaju samo oni korisnici kredita u CHF-u (potrošači) koji nisu pristali na konverziju svojih kreditnih obveza u odgovarajući kredit u eurima. S druge strane, takav interes nemaju oni korisnici kredita koji su pristali na takvu konverziju koja je potom provedena sukladno pravilima ZPK-a, a što je upravo ovdje slučaj. Pritom, takvo stajalište suda nije u koliziji s ranijim stajalištem tog suda iz veljače 2019. godine (rješenje Rev-2868/2018), a što zaključujemo iz činjenice da se u navedenom rješenju nigdje izričito ne navodi da korisnik kredita ima pravo na povrat izvršenih uplata s naslova ugovora o kreditu u CHF-u koje se, sukladno pravilima o konverziji, koriste radi namirenja dospjelih i budućih obroka s naslova ugovora o kreditu u eurima. Dakle, može se izvesti zaključak kako je neosnovan prigovor potrošača da se rješenja VSRH-a iz veljače 2019. godine te onog iz rujna 2019. godine međusobno isključuju, čak štoviše argumenti izneseni predmetnim rješenjima međusobno se dopunjuju. To je stoga što sadržaj ranijeg stajališta (iz veljače 2019. godine) ne isključuje mogućnost tumačenja koje je u skladu s novijim stajalištem (iz rujna 2019. godine), a iz kojeg proizlazi kako korisnici kredita u CHF-u, koji su izvršili konverziju sukladno pravilima ZPK-a, nemaju pravnu osnovu i interes za vođenje postupka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor mo kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti. S tim u vezi, cilj ZID ZPK je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pritom se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR što je i ostvareno sklapanjem aneksa ugovora. Povodom pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja na podnošenje kondemnatorne tužbe u konkretnom predmetu, bitno je naglasiti kako načelo pravnog interesa nalaže da pružanje pravne zaštite treba reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno te da ga treba koristiti racionalno i to samo kada je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Dakle, pravni interes za angažiranje pravosuđa ne postoji kada se uz intervenciju suda ne bi mogla postići veća kvaliteta zaštite od one koja je već ostvarena. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj već samim sklapanjem Aneksa doveden mu položaj kao da je od samog početka Osnovnog ugovora sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne u CHF-u, zaključujemo kako u konkretnom slučaju nije potrebna nikakva intervencija suda. Od posebne važnosti je činjenica da je i Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem poslovni broj U-I- 3685/2015 i dr. od dana 4. travnja 2017. godine ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Ovu činjenicu sud nikako ne smije zanemariti, a posebice ako se uzme u obzir kako je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima propisanim od strane zakonodavca. . Uvažavajući stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja opetovano predlaže da naslovni sud odbaci tužbu koja je predmet ovog spora. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11- 2 od dana m16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru, i to iz razloga koje tuženik navodi u nastavku. Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR. Kao što je naprijed detaljno objašnjeno, kamate i glavnica po CHF kreditu preračunate su u kamate i glavnicu u EUR po tečaju koji je banka primjenjivala na dan uplate kredita iste vrste i trajanja u EUR, a ukupno (do trenutka provedbe konverzije) uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu koja se koristi za namirenje budućih obroka sve dok se preplata potpuno ne iskoristi. Dakle, prvotni Osnovni ugovor u cijelosti je zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je Osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko- vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi Osnovnog ugovora). Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u:a) pravnoj teoriji i b) sudskoj praksi. Tuženik u privitku ovog podneska dostavlja presliku članka mr. sc. IC, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnik utvrđuje sljedeće: ➢ „Obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. godine. Novim se ugovorom (ili izmjenom postojećeg) ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne CHF). Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ ➢ „Prema odredbi čl. 19.e st. 1. ZID ZPK-a banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima (korisnicima kredita) dostaviti i prijedlog „novog ili izmijenjenog“ ugovora o kreditu. Nema razlike između „novog“ i „izmijenjenog“ ugovora, jer bez obzira na to kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. To nije dopuna prijašnjeg ugovora s valutnom klauzulom u CHF.“ ➢ „Prihvatom ponude (prema tekstu zakona „prijedloga“) banke od strane potrošača (korisnika kredita) prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije ni bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR).“ Tuženik u privitku ovog podneska također dostavlja i presliku članka prof. dr. sc. ŽC i doc. dr. sc. UC, „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnici utvrđuju sljedeće: ➢ „...konverzija obuhvaća, ne samo promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR nego i preplaćene uplate s naslova takve kamate iz ugovora o kreditu u CHF. Kako su takve preplaćene svote obuhvaćene konverzijom ugovora o kreditu, tužitelj ne može tražiti vraćanje takvih preplaćenih svota s naslova stjecanja bez osnove. Pravna osnova za zadržavanje tako učinjenih plaćanja postoji upravo u aneksu ugovora o kreditu ili u novom ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom, a kojim se provodi zakonom uređena konverzija.“ ➢ „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše zakonodavac navodi kako se konverzijom uspostavlja ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprječava smanjenje ekonomske supstancije ili njezino neravnopravno povećanje na teret druge strane (npr. kumulacijom konverzije i vraćanja prethodno plaćenog s naslova kredita u CHF) 54. Takav zaključak nije stoga moguće pravdati.“➢ „Dovoljno je zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji m(aneksom ugovoru o kreditu), a u skladu sa strogim zakonskim pravilima ZPK-a, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih preplata s naslova kredita u CHF, bez obzira na možebitnu ništetnost prijašnje odredbe o kamatnoj stopi.“ Iz svega naprijed navedenog moguće je također izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakovih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora. Ad/b) – sudska praksa S tim u vezi, tuženik također ukazuje i na brojnu sudsku praksu ne samo prvostupanjskih već i drugostupanjskih sudova iz kojih jasno proizlazi kako je tuženikova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja temeljem Osnovnog ugovora u cijelosti osnovana. m➢ Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3183/15 od dana m10.10.2016. godine, koja je u cijelosti potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu Gž- 239/17 od dana 09.10.2017. godine U navedenoj odluci sud je zauzeo stajalište prema kojoj vjerovnik nije u obvezi isplatiti razliku s osnova neosnovanog povećanja kamatne stope ako se dužnik suglasio s izračunom konverzije te su stranke ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je vjerovnik isplatio dužniku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem ugovoru o kreditu u CHF uračunaju u ispunjenju obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR. ➢ Presuda i rješenje Županijskog suda u Varaždinu Gž-1654/17-3 od dana 21.11.2018. godine m▪ „Obzirom da je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude miz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.“ m➢ Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P-198/19-2 od dana 07.06.2019. godine ▪ „Kako je aneksom ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren osnovnim ugovorom i to sa učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa zbog toga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.“ m▪ „Budući da je sud ocijenio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, nije usvojio njen prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer nije bilo potrebe utvrđivati visinu potraživanja.“ ➢ Presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama P- 199/19-2 od dana 07.06.2019. godine m▪ „Naime, navedenim Aneksom koji je sklopljen primjenom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izmijenjen je Ugovor o kreditu od dana 11. travnja 2006. godine u dijelu odredaba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i visini neotplaćenog kredita na način da je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR te je ugovorena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženica primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja u EUR od dana sklapanja Ugovora o kreditu, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. To znači da je Aneksom ugovorni odnos između stranaka uređen na drugačiji način i ugovoreno je da nema više preplate od one koja je utvrđena Aneksom.“ m▪ „Po ocjeni ovog suda, tužitelj više nema pravni interes utvrđivati u ovom sudskom postupku preplatu kao niti pravo potraživati isplatu zbog promijenjene kamatne stope temeljem osnovnog Ugovora o kreditu.“ ➢ Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 53/19 od dana 30.05.2019.godine m▪ „...sud je stava da je tužiteljici zaključivanjem tog aneksa ugovora (...) otpao pravni interes tužiteljici za vođenjem ovog postupka...“ m➢ Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-730/18 od dana 21.06.2018. godine m▪ „…ono što je odlučna okolnost u ovoj pravnoj stvari je da je tužiteljica prihvatila sklapanje Anexa Ugovora o kreditu, pa iako se radi o izvansudskom sporazumu, on je obvezujući za stranke, tako da se tužena strana osnovano poziva da je takav sporazum sklopljen.“ m➢ Presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću Gž- m477/2017 od dana 29.06.2017. godine m▪ „…sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 12. siječnja 2016., tužitelj mi tužena izmijenili su ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirali i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako mi ovdje utužene uplate, zbog čega po mišljenju ovog suda tužitelj više nema pravni osnov za potraživanje…“ m➢ Presuda Općinskog suda u Splitu P-3112/17 od dana 22.10.2018. godine m▪ „Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklapanjem aneksa ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna,…, zbog čega tužitelj nema više pravnu osnovu za utvrđenjem ništavim odredbe čl. 4. st. 2 Ugovora…“ ➢ Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-46/17 od dana 28.09.2017. godine ▪ „…tužitelj ne može tražiti da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora koji je sporazumom stranaka prestao važiti…“ ➢ Presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-683/2017 od dana 14.09.2017. godine ▪ „…pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odredbe Aneksa imaju retroaktivan učinak na predmetni kredit te da tužitelj, nakon što je potpisao navedeni Aneks, više ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa…“ ➢ Presuda Županijskog suda u Puli – Pola Gž-517/2018 od dana 03.09.2018. godine ▪ „…tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a mni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata u dosadašnjoj otplati kredita…“ m▪ „…parnične stranke su aneksom ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata tog iznosa uračunavanjem u buduće anuitete kredita, tako da je tim sklopljenim sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu preplate…“ ➢ Presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1657/2016 od dana 02.02.2017. godine ▪ „…tužitelj ne može tražiti da se utvrdi ništetnom odredba ugovora koja je sporazumom stranaka prestala važiti, te da se isplati razlika koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope…“ ➢ Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž- 816/2018 od dana 08.02.2019. godine ▪ „…pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu kojim je izmijenjena i valuta obveze, a i stopa ugovorne kamate i u kojem Aneksu je utvrđena i visina preplate od strane tužiteljice kao i način uračunavanja preplate u daljnju otplatu kredita, između stranaka zaključen i sporazum o visini preplate…“ ➢ Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-7450/14 od dana 30.11.2018. godine ▪ „…stoga izmjena bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom novih bitnih sastojaka tog Ugovora sadržajno predstavlja novi ugovorni odnos, a ugovorene odredbe o valutnoj obvezi u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama tuženika ne samo da su prestale postojati kao sastavni dio tog novog ugovornog odnosa, već im je oduzeti bilo kakav učinak na prava i obveze stranaka i to od samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu…“ ➢ Presuda Općinskog suda u Varaždinu P-809/15 od dana 04.07.2016. godine ▪ „Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i ovdje utužene uplate, zbog čega po stavu ovog suda tužitelj više nema pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate…“ Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; − Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF.Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih mu okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga:a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora;b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 , u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Ad/b – nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako N, I, Građansko parnično procesno pravo,

VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na sljedeće presude: ➢ Presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž- 1057/18 od dana 06.12.2018. godine ▪ „po ocjeni ovog suda zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 4. i 6. ugovora o kreditu iz 2007. godine nije osnovan iz razloga jer te odredbe ugovora više ne egzistiraju, već su dapače izmijenjene na način da te izmjene svoj učinak imaju od zaključenja njihovog ugovornog odnosa tako da odredbe čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom više niti ne postoje u ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile odnosno izmijenile aneksom ugovora.“ ➢ Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 1792/15 od dana 29.09.2016. godine ▪ „Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa br. 1 od 2.2.2016., iz kojeg razloga je otpao razlog ništavosti spornog članka 8. predmetnog ugovora o kreditu.“ ➢ Presuda Općinskog suda u Bjelovaru Gž 465/17-3 od dana 25.01.2018. godine ▪ „Pogrešno dakle tužitelj smatra da nakon sklapanja Aneksa Ugovoru o mkreditu iz 2006. osnovano traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu koji Ugovor je prestao proizvoditi pravne učinke sklapanjem Aneksa kojim je anulirana ništetna odredba čl. 4. Ugovora. Isto tako tužitelj neosnovano potražuje isplatu iznosa od 3.251,72 € sa zateznim kamatama kao u točki II. izreke prvostupanjske presude jer je tuženik utvrđeni i plaćeni iznos uračunao u otplatu, sukladno zakonskoj obvezi iz ZPK- a.“ Kao što je naprijed već detaljno objašnjeno, temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa. Ovo pravno stajalište potvrdio je i mr. sc. AC, dipl. iur., u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. IC, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. AC, dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: ➢ „...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes FC, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu.“ ➢ „Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. ➢ Presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine U navedenom sporu potrošač je u svojstvu tužitelja, između ostalog, osporavao valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ističući kako je riječ o potpuno neodređenoj formulaciji koja nije mogla biti jasna tužitelju. Bez obzira što se radi o kreditu vezanom uz valutu EUR (a ne CHF) potrošač se u parnici pozivao i na pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora, a drugostupanjski sud je prihvatio tumačenje prema kojoj se može u smislu navedenih odluka na odgovarajući način sagledati i pravna situacija u ovoj parnici. Za odluku žalbenog suda o osnovanosti žalbe bilo je ključno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj/potrošač po struci diplomirani ekonomist i vlasnik trgovačkog društva koje pruža usluge investicijskog društva, plasmana financijskih instrumenata posredovanja pri sklapanju financijskih poslova i dr. U takovim činjeničnim okolnostima Županijski sud u Puli je utvrdio kako promjenjiva kamatna stopa nije bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužitelj kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s time se suglasio, ali i to da odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača obzirom da je ista tužitelju bila razumljiva. Ovdje se citiraju ključni dijelovi predmetne drugostupanjske presude: ▪ „Po ocjeni ovog suda ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. st.2. ZOO, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način, na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit.“ ▪ „Dakle, budući da ugovorna odredba o kamati tužitelju nije bila ni nejasna ni nerazumljiva, nije ju dopušteno ocjenjivati u smislu odredbe čl. 99. ZZP. S obzirom na razumljivost odredbe o kamatama i s obzirom na to da je odredba o kamatama samom tužitelju bila razumljiva, te ju je potpisivanjem ugovora prihvatio, prema njegovim navodima u postupku o visini kamate se i pregovaralo, odredba nije nepoštena ni u smislu čl. 96. ZZP, a u postupkunije dokazano ni da je uzrokovala znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da u postupku nije ni utvrđivano koliko bi kamate tužitelj platio da je ugovorio fiksnu kamatnu stopu za vrijeme cijelog trajanja kredita.“ U navedenoj odluci sud je utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razmljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače. VTSRH utvrđuje sljedeće: ▪ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ ▪ „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ U navedenoj odluci sud je utvrdio da: ▪ „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ ▪ „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.“ Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika. Valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 3. Osnovnog ugovora. Tuženik u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Ad/a) – dozvoljenost ugovaranja valutne klauzule Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici uprometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. . Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: ➢ „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.“ ➢ „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“ ➢ „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“ Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: (i) mora biti biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Ad/(i) – valutna klauzula je odredba o predmetu ugovora . Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Osnovnog ugovora. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula ipromjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: ➢ Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. godine Navedeni je sud utvrdio sljedeće: ▪ „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“ ➢ Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine Navedeni je sud utvrdio sljedeće: ▪ „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Osnovnom ugovoru (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čegasu iste uočljive. Ad/(iii) – valutna klauzula je jasna U člancima 2. i 3. Osnovnog ugovora jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Osnovnom ugovoru. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno člaku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i sljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koji iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja ovih okolnost, tuženik predlaže saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Osnovni ugovor. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. Ne samo da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene sljedeće informacije: ➢ Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 1 ▪ „(...) Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene visine anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru.“ ▪ „Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnost niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja. (...) No, iako iz povijesnih podataka ne možemo predvidjeti kretanje tečaja pojedine valute u budućnosti, možemo ih, među ostalim, iskoristiti kao podlogu ta donošenje odluke uz koju valutu vezati svoj kredit, uzimajući posebno u obzir da je riječ o dugoročnom kreditu čiji rok otplate može biti i do 30 godina.“ ➢ Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05 ▪ „Od proljeća prošle godine, kada su se prvi puta u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli smo put vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. (...) No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k „starim“ valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao „sigurno utočište“ (safe-haven) – kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača prema kuni. (...) Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak.“ ▪ „S druge pak strane, Hrvatska vodi pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što će dugoročno zasigurno utjecati na povećanje našeg kreditnog rejtinga. Povećanjem kreditnog rejtinga može se ostvariti i snažniji priljev inozemnoga kapitala koji bi, među ostalim, podržao dugoročniji trend jačanja kune (put koji su prošle gotovo sve valute najnovijih članica EU iz istočne Europe). Jačanje kune znači, u konačnici, i osjetno smanjenje iznosa rate kredita s valutnom klauzulom.“ Pritom tuženik napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, nesporno je kako je tuženik prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti vezani uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik ukazuje na sljedeće materijale: ➢ Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006 koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom ➢ Članak objavljen u mediju 24sata pod nalsovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine – u kojem HNB vrlo jasno i izravno upozorava građane na izloženost mogućoj promjeni kamatne stope i deprecijaciji kune. HNB daje i svoje predviđanja kako je vjerojatno da će u narednom 6- mjesečnom razdoblju doći do povećanja anuiteta korisnika kredita i do 18%. ➢ Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen dana 20.07.2005. godine – u kojem HNB i ekonomski analitičari upozoravaju da bi kod dugoročnih kredita, na 15 ili više godina, očekivano jačanje CHF moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezane uz tu valutu. ➢ Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine – u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima“ jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15%, a time i otplatne rate. ➢ Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine – u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce“. ➢ Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine – u kojem sadašnji guverner HNB- a upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita. ➢ Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine . Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Ad/b) – valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Ad/(i) – o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je sklopiti upravo Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Osnovni ugovor. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Ad/(ii) – valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Osnovnog ugovora tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojim se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. AC, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: ➢ „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti.“ S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ad/(iii) – tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. AC, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: ➢ „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijed- nost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“ ➢ „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“ Na ovu okolnost – da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF – tuženik predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice. S tim u vezi, tuženik također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: ➢ „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Osnovnog ugovora) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome, tuženik u privitku dostavlja ovjerenu izjavu gospođe ŠC, koja je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom. Podredno, tuženik predlaže provođenje vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Ako je vještaku potrebno, tuženik stoji na raspolaganju za dostavu odgovarajuće dokumentacije. Također, tuženik podredno predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) i u odnosu na ta razdoblja ističe prigovor prijeboja. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: (i) tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na to da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: (i) je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; (ii) tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; (iii) valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna.i 3) naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka. Tuženik zahtijeva naknadu troška, i to: ZAHTJEV ZA NAKNADU TROŠKA VPS: 4.124,62 EUR broj bodova: 1. sastav podneska prema Otbr. 8.1.,7.1. 100 b x 15,00 kuna 199,08 EUR 25% PDV-a 49,95 EUR 2. sudska pristojba – kuna 3. trošak slanja poštanskih pošiljki prema Otbr.

44 – kuna UKUPNO: 249,03 EUR

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, aneks ugovora o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužitelja.

4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su kredit podigli ona i njezin pok. suprug NC za potrebe rješavanja stambenog pitanja. Bila je ranije ovo Hippo banka, i u tom trenutku koliko da se sjeća da je bila najpovoljnija za dobivanje kredita. U banci da je odmah preporučeno dizanje kredita u švicarskim francima i tom prilikom nitko da nije objasnio nikakav rizik u pogledu tog kredita. Nekoliko dana nakon prvog posjeta banci iz banke da su ih nazvali da dođu potpisati ugovor o kreditu. Ugovor da su pročitali ona i njezin pok. suprug i nakon toga da su ga potpisali, solemizirali. Radilo se o tipskom ugovoru i da nisu imali mogućnosti tražiti izmijene niti jedne odredbe. Njezin suprug je radio, a ona da je tek završila pravni fakultet i da oni nisu ekonomisti da bi mogli u potpunosti razumjeti taj ugovor. Kada su bili za solemizaciju kod javnog bilježnika, javni bilježnik da im nije ništa objašnjavao odredbe ugovora, a niti im je taj ugovor čitao. Ona i suprug da nisu bili vlasnici nikakve tvrtke, a niti obrta, a niti je ona ni danas. Nadalje iskazuje da misli da se njezinom suprugu upravo i zbog tog kredita u švicarskim francima došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, jer je on odmah svako jutro gledao tečaj, a rata je bila skoro dupla. Nadalje da misli, da im banka nije slala obavijesti o povećanju anuiteta, da se ne sjeća. Ovaj kredit je utrošen točno za namjenu za koju je podignut. Ovo povećanje anuiteta je u jednom trenutku ugrozilo našu životnu egzistenciju. Nakon smrti supruga došlo je do konverzija i ona da je potpisala aneks i kredit je tada u eurima, još da se taj kredit vraća, da misli 6-7 godina. Ovaj kredit da je utrošen baš za kupnju stana radi rješavanja stambenog pitanja.

5. Iz aneksa broj 1 ugovora o kreditu i to čl. 1 st.2 stranke su ugovorile da je glavnica na dan 30. studenog 2011. 67.373,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da se ista uvećala za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim aneksom i da su stranke suglasne da uvećana za tu naknadu iznosi 68.047,61 CHF, a iz čl. 3 st. 3 proizlazi da se kredit po isteku moratorija vraća mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, idući anuitet da dospijeva 30. lipnja 2012., a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunati. po srednjem tečaju za CHF.

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.

7. Stalna sudski vještak za računovodstvo i financije Leon Bataljaku u svom nalazu i mišljenju navodi da je zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatila ukupno 34.821,11 HRK/4.621,50 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada se dolazi do zaključka da je tužiteljica tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatila ukupno 38.240,89 HRK/5.075,39 EUR. Tužiteljica je zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatila ukupno 34.821,11 HRK/4.621,50 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada se dolazi do zaključka da je tužiteljica tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatila ukupno 38.240,89 HRK/5.075,39 EUR.

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

14. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

16. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazala ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužiteljica s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

24. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

26. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao u toč 1. izreke presude, a usvojiti alternativni tužbeni zahtjev iz toč 2. izreke presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja Majde Korljan, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostatci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

27. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

28. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 14. travnja 2023 godine. te je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

30. Što se tiče prigovora tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

31. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ž protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi.

32. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Također je istaći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

34. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

35. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim jer tužiteljica u konkretnom slučaju potražuje razliku između terećenja za valutu CHF izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja kakva su trebala biti bez promjene tečaja CHF, a to sve s obzirom na prethodno iznesene razloge, pa je stoga odlučeno kao u izreci presude.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te su tužiteljici priznati troškovi: sa sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištu 04. prosinca 2023. 100 bodova, 11. ožujka 2023. 100 bodova, 04. prosinca 2025. 100 bodova, za sastav podnesaka od 04. studenog 2024. 100 bodova i 26. studenog 2023. 100 bodova što sveukupno iznosi 1200,00 EUR-a, trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.598,17 EUR-a.

U Zadru, 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.