Republika Hrvatska

Trgovački sud u Bjelovaru

Bjelovar, Šetalište dr. I. Lebovića 42

Poslovni broj: P-55/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Bjelovaru, OIB 07942269267, po sutkinji Sanjani Zorinc, u pravnoj stvari tužitelja VRT d.o.o. Bjelovar, Matice Hrvatske 4/I, OIB 68416812428, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA BANKA ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB 26702280390, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 10. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i tuženika, 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: " Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretninama ovršenika određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-4019/2018 od dana 15. siječnja 2019. po prijedlogu tuženika Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB: 26702280390, a na teret tužitelja VRT d.o.o., Bjelovar, Matice Hrvatske 4/I, OIB: 68416812428."

Obrazloženje

1.Tužitelj VRT d.o.o., OIB: 68416812428, iz Bjelovara, Matice Hrvatske 4/I, podnio je putem svog punomoćnika 7. siječnja 2020. tužbu protiv tuženika Hrvatske banke za obnovu i razvitak, OIB: 26702280390, iz Zagreba, Strossmayerov trg 9, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

2. U tužbi tužitelj navodi da je temeljem Rješenja o ovrsi od 15. siječnja 2019. pod poslovnim brojem Ovr-4019/2018 određena ovrha na nekretninama tužitelja kao ovršenika, a u korist tuženika kao ovrhovoditelja, i to radi naplate potraživanja temeljem Ugovora o kreditu br. IPARD-04/2011 od dana 22. veljače 2011. Navode da ovršnu ispravu u konkretnom slučaju predstavlja Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, a na kojem je dana 25. rujna 2018. javni bilježnik izdao klauzulu ovršnosti. Predmetni sporazum sklopili su i AGRO SIM d.o.o. u svojstvu založnog dužnika, GORUP d.o.o. i GORUP STOČARSTVO d.o.o. kao sudužnici, te DO, UO i PO kao jamci platci. Ističe kako je ovrha nedopuštena temeljem članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, iz razloga jer iz trenutnog stanja zemljišnih knjiga vidljivo je da tuženik nije pokrenuo ovršne postupke radi ovrhe na nekretninama protiv svih založnih dužnika, sudužnika i jamaca plataca.

Nadalje navodi kako tuženik nije sukladno članku 8.01 Ugovora o kreditu te sukladno članku 5. Sporazuma proveo propisani postupak otkazivanja odnosno raskidanja Ugovora o kreditu. Člankom 8.01 Ugovora o kreditu propisano je da je HBOR u slučaju otvaranja stečaja, redovne likvidacije, odnosno duže nelikvidnosti korisnika kredita, ovlašten otkazati odnosno raskinuti ugovor o kreditu, dok je člankom 8.02. propisano da raskidom ugovora prema korisniku kredita, ugovor je otkazan, odnosno raskinut i kredit je dospio i prema sudužnicima I,II i III te jamcima platcima I, II i III. Člankom 5. Sporazuma propisano je da založni vjerovnik ima pravo otkazati ili raskinuti ugovor o kreditu, sa ili bez roka od 8 dana za dobrovoljno ispunjenje, u kojem slučaju kredit u cijelosti dospijeva i to danom slanja pisane obavijesti (preporučeno povratnicom) o otkazu odnosno raskidu korisniku kredita. Protek roka od 8 dana utvrđuje javni bilježnik uvidom u obavijest i otkazu odnosno raskidu Ugovora o kreditu. S obzirom na navedenom tužitelj ističe da tuženik nije društvu Voćnjak d.o.o. uputio obavijest o otkazu odnosno raskidu kredita iako je navedeno bio nesporno dužan učiniti s obzirom na ugovornu obvezu, te stoga posljedično kredit nije ni dospio prema sporednim dužnicima (ni prema tužitelju) i nije bila ispunjena osnovna procesna pretpostavka za pokretanja ovršnog postupka. Ovršna isprava nije mogla steći svojstvo ovršnosti trenutkom otvaranja stečaja, već se predmetni ugovor treba najprije otkazati i raskinuti što tuženik nije učinio. Nadalje nije razvidno kako je tuženik došao do iznosa duga što predstavlja nevjerodostojan i nedostatan dokument za pokretanje ovršnog postupka. Iz dokumenta „Stanje ugovora o kreditu broj IPARD-04/2011 ne predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga, s obzirom da iz istog nije vidljiv datum dospijeća. Ističe kako je u stečajnom postupku nad korisnikom kredita tuženik prijavio potraživanje u ukupnom novčanom iznosu od 4.386.795,48 kuna koje je stečajni upravitelj priznao u cijelosti i to kao tražbina I. višeg isplatnog reda.

Tužitelj navodi da na predmetnim nekretninama ima poljoprivrednu apoteku u kojoj obavlja svoju registriranu djelatnost, a zbog koje provedbe ovrhe bi trpio nenadoknadivu štetu. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se u potpunosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu jer je tužbeni zahtjev neosnovan.

3. U odgovoru na tužbu od 28. veljače 2024. tuženik ističe da navodi tužitelja o nedopuštenosti i preuranjenosti prijedloga za ovrhu, a u kojima tužitelj navodi da je tuženik mogao i trebao svoju tražbinu naplaćivati iz drugih instrumenata osiguranja ili pak od drugih potpisnika Ugovora o kreditu IPARD-04/2011 su potpuno neosnovani. Naime, tuženik naglašava da je tužitelj predmetni ugovor potpisao u svojstvu sudužnika i založnog dužnika, dakle osobno je odgovoran tuženiku jednako i u svemu kao i Korisnik kredita, te je bio svjestan da je na nekretninama u njegovom vlasništvu upisano založno pravo u korist tuženika, a radi osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu. Također, potpuno su apsurdni navodi tužitelja da tuženik nije pokrenuo prisilne postupke drugim instrumentima osiguranja u vidu nekretnina čiji je vlasnik društvo GORUP d.o.o., budući da je nad predmetnim društvom otvoren stečajni postupak, što je jasno vidljivo upravo iz zemljišnoknjižnih izvadaka koje prilaže sam tužitelj. Jasno je da tuženik nije mogao pokrenuti ovrhu na predmetnim nekretninama jer se iste temeljem Stečajnog zakona prodaju u stečajnom postupku, isto kao što je razvidno da je tuženik prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku otvorenom nad korisnikom kredita jer bi u protivnom izgubio svoju tražbinu. Potpuno je nejasna pravna osnova temeljem koje tužitelj izvlači zaključak da tuženik nema pravo naplatiti svoju dospjelu tražbinu iz svih raspoloživih instrumenata osiguranja te da bi trebao dokazivati tužitelju kako istovremeno pokušava svoje potraživanje namiriti i od ostalih sporazumnih strana. Upravo svojim navodima iz tužbe tužitelj dokazuje da je upoznat s takvim postupcima tuženika. Također je potpuno razvidno da je ta naplata u poslovnim uvjetima u kojima je većina sudionika pravnog posla u stečaju itekako upitna. Stoga iz svega ovdje navedenog potpuno je razvidno da su navodi tužitelja neosnovani i pravno potpuno neutemeljeni. Nadalje, tužitelj navodi da: „kako tuženik nije obavijestio korisnika kredita o otkazu, očigledno je kako nije ispunjena niti daljnja pretpostavka iz članka 8.02 Ugovora o kreditu, odnosno kako kredit nije dospio prema sporednim dužnicima, pa tako niti prema ovdje tužitelju. I te navode tužitelja, tuženik osporava u cijelosti te navodi da je nad korisnikom kredita VOĆNJAK d.o.o., otvoren stečajni postupak pod posl. brojem St-693/18, a kojim danom je u potpunosti dospjelo cjelokupno potraživanje tuženika i to sukladno pravnim posljedicama otvaranja stečajnog postupka, dakle ex lege, a neovisno od sadržaja ovršne isprave. Kako je nad korisnikom kredita otvoren stečajni postupak dana 24.09.2018. pod brojem St- 693/18, te je Vjerovnik uredno prijavio svoju tražbinu u stečajni postupak, a otvaranjem kojeg je potraživanje vjerovnika u cijelosti dospjelo, javni bilježnik je na Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, pod brojem OV-3641/11, iskazao klauzulu ovršnosti s danom 25.09.2018. Tuženik ovdje napominje da je i tužitelj također vjerovnik predmetnog stečajnog postupka nad korisnikom kredita, te je stoga bio upoznat s činjenicom da je predmetna tražbina tuženika dospjela. Što se pak tiče primjene odredbe članka 8.01. Ugovora o kreditu, tuženik navodi da iz citirane odredbe ne proizlazi nikakva obveza tuženika da predmetni ugovor otkazuje nakon otvaranja stečajnog postupka.

U odnosu na daljnje navode tužitelja pod točkom IV. tužbe da: „tužitelj na predmetnim nekretninama ima poljoprivrednu apoteku u kojoj obavlja svoju registriranu djelatnost iz sudskog registra, da navedena djelatnost predstavlja jednu od glavnih poslovnih djelatnosti te kroz istu tužitelj ostvaruje znatan dio svojih prihoda“, tuženik navodi da navedeni razlozi ne predstavljaju razloge koji bi sprječavali provedbu ovrhe jer je sukladno čl. 77. Ovršnog zakona tuženik na temelju pravnoga posla s tužiteljem stekao na tim nekretninama založno pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na toj nekretnini sada traži, te se ovršenik odnosno ovdje tužitelj ne može protiviti takvoj ovrsi.

U odnosu na navode tužitelja pod točkama V. i VI. tužbe koji se odnose na Izvadak iz poslovnih knjiga tuženika, tuženik ističe da su stranke sukladno čl. 1. st. 4. Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine ovlastile tuženika da utvrdi stanje duga u vidu Izvatka iz poslovnih knjiga budući da je tim stavkom izrazito propisano: „Strane ovog Sporazuma su suglasne da je izvadak iz poslovnih knjiga Založnog vjerovnika dokaz o visini i dospijeću tražbine Založnog vjerovnika iz predmetnog Ugovora o kreditu.“. U odnosu na navode tužitelja da je: „tražbina tuženika priznata je kao tražbina I. višeg isplatnog reda, što ju čini dodatno privilegiranom te joj samim time daje veću mogućnost namirenja (odnosno mogućnost namirenja u većem dijelu)“, tuženik ističe da navedeno nije točno iz jednostavnog razloga jer iz uvida u čl. 138. st. 1. Stečajnog zakona koji navodi: 1) U tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze:

- tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika nastale do otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa

- tražbine proračuna, zavoda ili fondova u skladu s posebnim propisima u visini pripadajućeg dijela ukupnog troška plaće ili naknade plaće

- otpremnine do iznosa propisanoga zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti,

razvidno da tražbina koja je predmet ovog ovršnog postupka ne može biti priznata kao tražbina I. višeg isplatnog reda jer niti ne prestavlja takvu vrstu tražbina koje mogu biti priznate kao tražbine I. višeg isplatnog reda.

Uzevši u obzir sve naprijed navdeno, kao i činjenicu da je rješenje o ovrsi posl. broj: Ovr-4019/2018 Općinskog suda u Bjelovaru postalo pravomoćno, budući da je odbijena žalba tužitelja sa istim žalbenim razlozima na kojim se temelji i ova tužba odnosno zbog kojih je tužitelj i upućen u ovu parnicu, te je u neku ruku o tim pitanjima već pravomoćno odlučeno, kao i uzevši u obzir činjenicu da su nekretnine koje su predmet ovrhe već mahom prodane u predmetnom ovršnom postupku uslijed čega tužitelj u ovom parničnom postupku više nema pravnog interesa za vođenje ovog parničnog postupka, predlaže se da Naslovni sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu (list 1-240 spisa).

Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/1, 80/22 i 155/23, dalje ZPP).

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

U podnesku od 4. travnja 2024. tužitelj ponavlja navode iz tužbe te i dalje ostaje kod tužbenog zahtjeva.

U podnesku od 23. listopada 2024. tuženik ističe da obaviještava sud da je ovrha radi koje je i pokrenuta ova parnica, a koja se vodila pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu pravomoćno dovršena rješenjem poslovni broj Ovr-4019/2018-234 od 4. listopada 2024. te tuženik smatra kako više ne postoji niti jedan razlog za vođenje ovog parničnog postupka. Ističe da su nekretnine koje su bile predmet navedenog ovršnog postupka prodane te dostavlja u spis pravomoćno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Ovr- 4019/2018-234 od 4. listopada 2024. iz kojeg je vidljivo da je provedena dioba kupovnine ostvarene putem elektroničke javne dražbe kod FINE, da je naložen FINI prijenos novčanog iznosa od 233.132,88 eura na bankovni račun ovrhovoditelja (ovdje tuženika) te da je odlučeno da se iznos kupovnine od 12.237,12 eura vrati ovršeniku (ovdje tužitelju) na račun. Istim rješenjem utvrđeno je da je ovrha u toj pravnoj stvari dovršena.

Na ročištu od 21. studenog 2024. tužitelj ističe da je točno da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Ovr- 4019/2018-234 od 4. listopada 2024. pravomoćno te da mu još nije isplaćena razlika kupovnine.

Sud smatra da su dokazi koji su priloženi u spis dovoljni za donošenje oduke u ovoj pravnoj stvari te da nema potrebe za izvođenjem knjigovodstveno-financijskog, niti geodetskog vještačenja, njihovo izvođenje bi samo izazvalo dodatne troškove, a ne bi bilo od utjecaja na odluku u ovom predmetu.

Uvidom u sudski registar utvrđeno je da je tvrtka tužitelja prethodno bila VOĆARSTVO RATARSTVO TRGOVINA d.o.o.

Iz Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine (list 12-17 spisa) proizlazi da je tužitelj (VOĆARSTVO RATARSTVO TRGOVINA d.o.o., OIB 68416812428) potpisao u svojstvu sudužnika i založnog dužnika I. navedeni Sporazum kojim je u članku 2. zasnovano založno pravo na njegovim nekretninama pobrojanima u navedenom članku.

Iz Ugovora o kreditu broj: IPARD-04/2011 (list 21-31 spisa) proizlazi da je tužitelj navedeni ugovor potpisao u svojstvu sudužnika I. i založnog dužnika, dakle, osobno je odgovoran tuženiku jednako i u svemu kao i Korisnik kredita te je bio svjestan da je na nekretninama u njegovom vlasništvu upisano založno pravo u korist tuženika a radi osiguranja tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu.

Za odluku u ovoj pravnoj stvari nisu bitni navodi tužitelja da tuženik nije pokrenuo prisilne postupke drugim instrumentima osiguranja u vidu nekretnina čiji je vlasnik društvo GORUP d.o.o., budući da je nad predmetnim društvom otvoren stečajni postupak, što je jasno vidljivo iz zemljišnoknjižnih izvadaka koje prilaže sam tužitelj (list 65-68 spisa). Tuženik nije niti mogao pokrenuti ovrhu na predmetnim nekretninama jer se one temeljem Stečajnog zakona prodaju u stečajnom postupku, a tuženik je prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku otvorenom nad korisnikom kredita jer bi u protivnom izgubio svoju tražbinu (list 234-237 spisa).

Nije osnovana tvrdnja tužitelja da tuženik nema pravo naplatiti svoju tražbinu iz svih raspoloživih instrumenata osiguranja te da bi trebao dokazivati tužitelju kako istovremeno pokušava svoje potraživanje namiriti i od ostalih sporazumnih strana. Upravo svojim navodima iz tužbe tužitelj dokazuje da je upoznat s takvim postupcima tuženika, a jasno je da je naplata tužitelja u poslovnim uvjetima u kojima je većina sudionika pravnog posla u stečaju upitna.

Nisu točni navodi tužitelja da "kako tuženik nije obavijestio korisnika kredita o otkazu, da je očigledno kako nije ispunjena niti daljnja pretpostavka iz članka 8.02 Ugovora o kreditu, odnosno kako kredit nije dospio prema sporednim dužnicima pa tako niti prema ovdje tužitelju". Naime, nad korisnikom kredita VOĆNJAK d.o.o. otvoren je stečajni postupak u predmetu ovog suda St-693/2018, rješenjem od 24. rujna 2018., te je tim danom u potpunosti dospjelo cjelokupno potraživanje tuženika i to sukladno pravnim posljedicama otvaranja stečajnog postupka, dakle ex lege, a neovisno od sadržaja ovršne isprave. Kako je nad korisnikom kredita stečajni postupak otvoren 24. rujna 2018. rješenjem broj St-693/2018-13 te je vjerovnik uredno prijavio svoju tražbinu u stečajni postupak, a otvaranjem koje je potraživanje vjerovnika (tuženika) u cijelosti dospjelo, javni bilježnik je na Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine pod brojem OV- 3641/11 iskazao klauzulu ovršnosti s danom 25. rujna 2018. (list 18-20 spisa). Točne su tvrdnje tuženika da je i tužitelj iz ovog parničnog predmeta također vjerovnik predmetnog stečajnog postupka nad korisnikom kredita VOĆNJAK d.o.o., što je vidljivo iz rješenja St-693/2018-46 (list 234-237 spisa), te je stoga bio upoznat s činjenicom da je predmetna tražbina tuženika dospjela. Što se pak tiče primjene odredbe čl. 8.01 Ugovora o kreditu iz te odredbe ne proizlazi obveza tuženika da predmetni ugovor otkazuje nakon otvaranja stečajnog postupka.

U odnosu na tvrdnju tužitelja da na predmetnim nekretninama ima poljoprivrednu apoteku u kojoj obavlja svoju registriranu djelatnost te da navedena djelatnost predstavlja jednu od glavnih poslovnih djelatnosti kojom tužitelj ostvaruje znatan dio svojih prihoda, sud je mišljenja da navedeni razlozi ne predstavljaju razloge koji bi spriječavali provedbu ovrhe jer je sukladno čl. 77. Ovršnog zakona tuženik na temelju pravnog posla s tužiteljem stekao založno pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na toj nekretnini traži u ovršnom postupku te se ovršenik, odnosno tužitelj u ovoj parnici ne može protiviti takvoj ovrsi.

Neosnovano tužitelj ističe u tužbi kako iz isprave koju je tuženik dostavio na okolnost dugovanja nije razvidno kako je tuženik došao do iznosa navodnog duga te da je takav dokument nevjerodostojan i nedostatan za pokretanje ovršnog postupka. Naime, sukladno čl. 1. st. 4. Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine (list 12 i 13 spisa) proizlazi da su stranke ovlastile tuženika da utvrdi stanje duga u vidu Izvatka iz poslovnih knjiga, što je tuženik kao ovrhovoditelj i učinio. Nadalje, neosnovani su navodi tužitelja da je tražbina tužitelja priznata kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, što ju čini dodatno privilegiranom te joj samim time daje veću mogućnost namirenja jer je iz rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-693/2018-46 od 19. srpnja 2019. (list 254 spisa) vidljivo da je tražbina tuženika, kao vjerovnika nad dužnikom VOĆNJAK d.o.o. u iznosu od 4.386.795,48 kn utvrđena kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

Pored svega navedenog, nesporno je da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Ovr-4019/2018-234 od 4. listopada 2024. pravomoćno te je ovrha u toj pravnoj stvari dovršena, budući da je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-24/2020-2 od 12. veljače 2021. (list 166-169 spisa) odbijena žalba ovršenika VRT d.o.o. Bjelovar i potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-4019/2018 od 15. siječnja 2019. Nesporno je da je ovrha provedena te da je namireno potraživanje ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

Zbog svih navedenih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan i u cijelosti odbijen te je presuđeno kao u izreci ove presude.

Bjelovar, 20. ožujka 2026.

S u t k i n j a

Sanjana Zorinc

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude, na Visoki trgovački sud RH u Zagrebu, a putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije došla, presuda se objavljuje na e-oglasnoj ploči Trgovačkog suda u Bjelovaru. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu. Žalba se podnosi u tri primjerka.