Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-370/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Zmijanović, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: Pr-113/2023-16 od 8. rujna 2025., na sjednici održanoj 20. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-113/2023-16 od 8. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelj kojim je tražio da se naloži tuženici da mu isplati s naslova neisplaćene naknade za troškove prijevoza na posao i s posla, u visini mjesečne karte gradskog autobusnog prijevoza iznose od 37,96 eura, počevši od 1. veljače 2018. do 9. veljače 2021. te od 1. ožujka 2021. do 1. rujna 2021., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši od dana dospijeća svakog pojedinačnog tog mjesečnog iznosa pa do isplate, u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka II. izreke).
2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.
5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od veljače 2018. do rujna 2021.
6. Prema stanju spisa i utvrđenjima prvostupanjskoga sud proizlazi sljedeće:
- da je tužitelj zaposlenik tuženice kao službenik MUP-a,
- da pješačka ruta koja je utvrđena prema kartografskoj podlozi Google Maps Hrvatskog autokluba ne bi bila sigurna za tužitelja kao pješaka, ne proizlazi iz stanja u spisu,
- da iz nijednog dokaza u postupku nije utvrđeno da se po kolniku ne smiju kretati pješaci,
- da postoji pružni prijelaz i jarak uz rub kolnika i da ne postoji opasnost od pada u jarak,
- da iz dopisa Ceste Šibenik d.o.o. proizlazi kako po kolniku nije zabranjeno kretanje pješaka i da pješačka ruta nema nogostup u duljini od 350 m, kao i da je u cijelosti asfaltirana.
- da je odlukom tuženice, MUP-a, PU Šibensko-kninske broj 511-13-01-15-424/2018 od 22. veljače 2018. utvrđeno da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla za razdoblje od 1. veljače 2018. pa nadalje,
- da iz obrazloženja te odluke proizlazi kako je po zahtjevu tužitelja proveden postupak u kojemu je utvrđeno da od mjesta prebivališta tužitelja u [adresa], do mjesta rada u [adresa], udaljenost pješačkom rutom iznosi manje od dva km.
6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnom smatrajući da je vezan za pravomoćnu i konačnu odluku tuženice, kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza, pri čemu je zaključio da sud nije ovlašten ocjenjivati njezinu zakonitost, a time niti ponovno utvrđivati jesu li ostvarene pretpostavke za priznavanje tog prava sukladno članku 53. stavku 14. u vezi stavkom 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 112/17. – u daljnjem tekstu: KU).
7. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.
8. Prema odredbi članka 53. stavku 1. Izmjena KU-a, državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra, dok se prema stavku 14. istoga članka, udaljenost u smislu toga članka utvrđuje prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. toga članka, kao pješačka ruta.
8.1. Odredbom članka 125. stavkom. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23. – u daljnjem tekstu: ZOSPC), propisano je da se na cesti na kojoj ne postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka, ili na cesti na kojoj postoji nogostup ili druga površina određena, odnosno prikladna za kretanje pješaka kojom se pješaci ne mogu koristiti iz bilo kojeg razloga, pješaci mogu kretati kolnikom i to što bliže rubu kolnika na način kojim ne ometa i ne sprečava promet vozila.
9. Kako iz citirane odredbe ZOSPC-a proizlazi, a kada uz javnu ili nerazvrstanu cestu ne postoje pješački nogostupi odnosno površine namijenjene isključivo kretanju pješaka, kao što je to ovdje slučaj, na jednom dijelu prometnice, pješacima je dopušteno da se na takvim prometnicama kreću i kolnikom, uz poštivanje prometnih pravila o sigurnosti koja su propisana tim zakonom, pa neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da nije razumno očekivati od pješaka da se kreću prometnicom koja nije opremljena pješačkom stazom, kada se tužitelj smije kretati na dijelu kolnika uz koji nema nogostupa.
10. Budući da je prvostupanjski sud, pored prethodno navedenog, utvrdio i da je tužitelju pravomoćnom i konačnom odlukom tuženice utvrđeno da nema pravo na naknadu troškova prijevoza, to je pravilno taj sud postupio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, suprotno žalbenim navodima tužitelja.
11. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu 20. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanda Crljen Ivančić
