REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-1095/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vesni Narančić, odvjetnici u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 26. veljače 2026.god. u prisutnosti punomoćnika objih stranaka, a objavljene dana 20. ožujka 2026.god.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je djelomično ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205290074/05, broj kreditne partije 7102838570, solemniziran kod Javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić pod brojem OU-1111/2005 dana 22.08.2005., sklopljen između tužitelja i tuženika, odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita (tužitelj) dužan kreditoru (tuženiku) vratiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, te odredba članka 7. stavka 1. istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojom je propisano da korisnik kredita (tužitelj) otplaćuje kredit u kvartalnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 582,32 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (prije Heinzelova 50, Zagreb), isplati iznos od 8.223,36 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6.2.2016. godine dospijeća pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (prije Heinzelova 50, Zagreb), nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.375,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 19. kolovoza 2005.god. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205290074/05, broj kreditne partije 7102838570, na iznos od 84.159,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Namjena kredita je 18 godina, a rok otplate 19 godina.

Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., utvrđuje se da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te mijenjao visinu kamatne stope samostalnim odlukama, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana time da su tužene banke, a među njima i Zagrebačka banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj : 102/15, dalje: ZID ZPK). Istim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valute, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, a novi kredit u eurima odgovara ukupnom dugu u trenutku konverzije. No, tužitelj i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer u vrijeme zaključivanja anexa ugovora nije još uvijek bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi vezanih na valutnu klauzulu.

Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Vrhovnog suda u predmetu "Franak" jest da se u konkretnom predmetu imaju primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenoga, uzevši u obzir sve razlike između stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu, uz primjenu početnog tečaja CHF na dan isplate kredita pa do zaključenja dodatka ugovoru, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe zatražio od tuženika plaćanje iznosa od 10.995,57 eura, a nakon provedenog vještačenja iznos od 8.223,36 eura.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da Rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd-2021/2020 od 1.6.2022. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Konverzijom kredita izjednačen je položaj korisnika kredita u CHF valuti s korisnicima kredita u eurima i tada su riješeni svi pravni odnosi između stranaka. Banka je isto bila dužna učiniti temeljem izričite zakonske odredbe odnosno temeljem odredbi tada vrijedećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj je isto slobodno prihvatio.

Nadalje, tijekom postupka, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, podnio je prigovor na Nalaz i mišljenje vještaka i protivio se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 11-17), u izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 55-65) i u knjigovodstvenu karticu prometa (list 73-93), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku iz tvrtke Darfin d.o.o., a ispitan je i tužitelj (list 368-369).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 19. kolovoza 2005. god. ugovor o kreditu br. 3205290074/05 za kupnju stana, kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 84.159,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom .

Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit kroz 19 godina "u kvartalnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti 582,32 CHF (slovima:…) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." ( čl.7.stavak 2. Ugovora).

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je morao kupiti stan 2005.g. i u Zagrebačkoj banci s osobnim bankarom razgovarao o mogućnostima kreditiranja i ponuđen mu je kredit u CHF valuti, jer je tečaj CHF-a bio nizak i nije trebao jamca. Kredit mu se činio povoljnim, ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali nikakva dodatna objašnjenja nije dobio. Imao je povjerenja u banku i u osobnu bankaricu tako da je držao da je sklopio dobar ugovor. No, nakon cca 2 g. otplatni obrok se znatno povećao tako da je od početnih 2.500,00 kuna porasao na 4.150,00 kuna. Stanuje s obitelji u kupljenom stanu, nikad nije iznajmljivao.

7. Ugovor o kreditu sklopio je tužitelj kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu GD protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, a sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

13. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

14. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.

15. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. listopada 2005. do dana konverzije 30. rujna 2015. iznosi 7.142,62 eura, zatezne kamate obračunate na spomenute razlike iznose 1.827,68 eura, a kad se oduzme od zbroja razlika i kamata preplata utvrđena u konverziji kredita od 746,94 eura, ukupno je preplaćeno 8.223,36 eura.

Također je tuženik prigovorio što nisu kod izračuna preplate uzete u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno iznose koji su u otplati bili u pojedinim mjesecima niži od početnih, ali su isti nije prihvatio jer je tuženik trebao staviti specificiran prigovor radi prijeboja u pripremnom stadiju postupka, a što nije učinio.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen. Nalaz i mišljenje sačinio je uobičajenom metodom, na način da je iskazao razliku po osnovi tečajne promjene, a na te iznose obračunao zatezne kamate do dana konverzije kako bi se ukupno dospjelo potraživanje moglo usporediti s preplatom priznatom u konverziji, a iznos preplate iz konverzije umanjio od glavnice ( nastale po razlikama) i zakonskih zateznih kamata po odredbama čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima.

17. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem, što je tuženik definirao kao djelomično povlačenje tužbe i usprotivio se, ali sud je mišljenja da je time tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 6. veljače 2016.g.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da nadoknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 11.06.2024. po Tbr.9/2 u iznosu od 100,00 eura, i za ročišta od 09.10.2024., 22.01.2025. i 26.02.2026. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podneske od dana 27.05.2024., 22.01.2026. i 16.02.2026. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 1.500,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 375,00 eura, ukupno iznosi 1.875,00 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.375,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 20. ožujka 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku