Poslovni broj: P-248/2022-12
Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Šibenik, Stjepana Radića 81
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, OIB: 2939232217, po sucu Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužitelja: OI rođ. O, [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun Suzani Malenica, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po, radi utvrđenja i isplate, izvanraspravno dana 20. ožujka 2026. godine, u odsutnosti stranaka,
r i j e š i o j e
Prihvaća se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku i predmet ustupa mjesno nadležnom Općinom građanskom sudu u Zagrebu.
Obrazloženje:
1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je dana 2.2.2022.g. ustao tužbom protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu zaprimljen kod ovog suda dana 7.3.2022.g. ističe prigovor promašene mjesne nadležnosti suda, navodeći da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što da je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 045-50-3252934, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pa da, imajući u vidu navedeno, je jasno da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.
3. Tužitelj nije suglasan s prijedlogom da se ovaj sud oglasi nenadležnim navodeći da tuženik neosnovano osporava mjesnu nadležnost ovog suda smatrajući da bi mjesno nadležan mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tužitelj ističe da bi pri odlučivanju o prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku trebalo imati u vidu da se člankom 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. ( u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja, da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost prema sjedištu Banke određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time ju dovodi u neravnopravan položaj, da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19- dalje: ZZP) te i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 93/03 - dalje: ZZP/03, pa je tako odredbom čl. 19. st. 1. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ( „Narodne novine“, broj 75/09. i dr.) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, da je odredbama članaka 49. i 50. ZZP-a i čl. 81. stavaka 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Kod toga da valja istaknuti da je pravna posljedica takvih odredbi propisana odredbom čl. 55. st. 1. ZZP- a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03. Nastavno, ističe da sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/980 do C-244/80), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost ugovornih odredbi bez obzira na to radi i se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke – da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica da ima mjesto boravišta u [adresa], te da bi radi vođenja ove parnice trebala angažirati odvjetnika na području Zagreba i putovati u Zagreb a što bi iziskivalo dodatno vrijeme posvećeno parnici i dodatno povećalo troškove vođenja ove parnice, a što bi je odvratilo od ostvarenja prava podnošenjem tužbe te stoga odredba točke 12. Ugovora o kreditu koju je formulirao tuženik i o kojoj nije pregovarao s tužiteljicom, koja nije imala, a niti mogla imati utjecaja, na istu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, iz svih navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredaba čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a i to sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali ne samo njega već i temeljem odredbi čl. 277. st. 1. i 2. te čl. 103. Zakona o obveznim odnosima te stoga tužiteljica predlaže sudu da tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbije kao neosnovan.
4. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je osnovan.
5. Naime, iz spisu priležeće dokumentacije, proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu od dana 2. veljače 2006.g., zaključio sa tuženikom u Zagrebu-Susedgrad, te da je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ovdje tuženika.
6. Imajući navedeno u vidu ovaj sud nalazi da je u konkretnom mjesto nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
7. Vezano uz iznijete razloge od strane tužitelja kojima poriče osnovanost istaknutog prigovora, a ukazuju sadržajno na prijedlog za svrsishodnu delegaciju, jer navodi da bi postojali razlozi za vođenje postupka pred Općinskim sudom u Šibeniku budući ona ima prebivalište na području ovoga suda, pa da bi se evidentno postupak lakše prove, uz to, ukazivanje i na materijalnu situaciju zbog koje bi za tužitelja bilo otegotnije angažirati punomoćnika za zastupanje pred sudom u Zagrebu, to će u daljnjem tijeku postupka mjesno nadležni sud ocijeniti te navode te odlučiti o postupanju sukladno odredbi čl. 68. st. 1. ZPP-a, što nije od utjecaja donošenje odluke po prigovoru tuženika.
8. Slijedom navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.
U Šibeniku, dana 20. ožujka 2026. godine
Sudac:
Silvana Klisović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu, u roku 15 dana po primitku istog.
Žalba se podnosi preko ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
Dn-a: -punomoćnicima stranaka
