Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-669/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 3. veljače 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, dana 20. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20.03.2006. sklopljen između tužiteljice ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem OU-334/2006-1 od 21.03.2006.godine u čl.6.a koji glasi: "…ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke… Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.",

te je ništetna ugovorna odredba iz čl.3. a koja glasi:

"kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja.",

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20.03.2006. sklopljen između tužiteljice ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem OU- 334/2006-1 od 21.03.2006.godine u čl.4., a koji glasi:

"kredit se otplaćuje u …mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti …po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja,",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.2. ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.157,22 € (slovima: deset tisuća sto pedeset sedam eura i dvadeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijeni la na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to :

- na iznos od 3,97 € sa kamatom od 30.04.2007. do isplate,

- na iznos od 5,97 € sa kamatom od 31.05.2007. do isplate,

- na iznos od 3,67 € sa kamatom od 02.07.2007. do isplate,

- na iznos od 4,22 € sa kamatom od 06.08.2007. do isplate,

- na iznos od 4,82 € sa kamatom od 06.09.2007. do isplate,

- na iznos od 14,79 € sa kamatom od 01.10.2007. do isplate,

- na iznos od 13,79 € sa kamatom od 02.11.2007. do isplate,

- na iznos od 17,57 € sa kamatom od 03.12.2007. do isplate,

- na iznos od 17,25 € sa kamatom od 02.01.2008. do isplate,

- na iznos od 23,51 € sa kamatom od 01.02.2008. do isplate,

- na iznos od 25,88 € sa kamatom od 29.02.2008. do isplate,

- na iznos od 54,70 € sa kamatom od 31.03.2008. do isplate,

- na iznos od 45,62 € sa kamatom od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 42,03 € sa kamatom od 02.06.2008. do isplate,

- na iznos od 46,45 € sa kamatom od 30.06.2008. do isplate,

- na iznos od 39,96 € sa kamatom od 31.07.2008. do isplate,

- na iznos od 40,28 € sa kamatom od 01.09.2008. do isplate,

- na iznos od 45,15 € sa kamatom od 01.10.2008. do isplate,

- na iznos od 73,29 € sa kamatom od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 58,59 € sa kamatom od 02.12.2008. do isplate,

- na iznos od 92,68 € sa kamatom od 31.12.2008 do isplate,

- na iznos od 96,63 € sa kamatom od 02.02.2009. do isplate,

- na iznos od 98,42 € sa kamatom od 02.03.2009. do isplate,

- na iznos od 93,50 € sa kamatom od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 94,44 € sa kamatom od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 86,91 € sa kamatom od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 81,37 € sa kamatom od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 82,84 € sa kamatom od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 85,76 € sa kamatom od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 85,51 € sa kamatom od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 82,55 € sa kamatom od 02.11.2009. do isplate,

- na iznos od 88,10 € sa kamatom od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 92,54 € sa kamatom od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 98,86 € sa kamatom od 01.02.2010 do isplate,

- na iznos od 97,41 € sa kamatom od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 105,99 € sa kamatom od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 104,36 € sa kamatom od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 107,53 € sa kamatom od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 134,99 € sa kamatom od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 129,33 € sa kamatom od 02.08.2010. do isplate,

- na iznos od 146,60 € sa kamatom od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 140,64 € sa kamatom od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 131,04 € sa kamatom od 02.11.2010. do isplate,

- na iznos od 151,28 € sa kamatom od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 167,07 € sa kamatom od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 149,21 € sa kamatom od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 156,08 € sa kamatom od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 148,10 € sa kamatom od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 158,74 € sa kamatom od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 182,30 € sa kamatom od 08.06.2011. do isplate,

- na iznos od 186,61 € sa kamatom od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 214,82 € sa kamatom od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 194,10 € sa kamatom od 08.09.2011. do isplate,

- na iznos od 141,19 € sa kamatom od 04.10.2011. do isplate,

- na iznos od 43,30 € sa kamatom od 10.10.2011. do isplate,

- na iznos od 162,67 € sa kamatom od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 180,76 € sa kamatom od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 169,51 € sa kamatom od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 7,73 € sa kamatom od 09.07.2012. do isplate,

- na iznos od 177,24 € sa kamatom od 08.08.2012. do isplate,

- na iznos od 175,57 € sa kamatom od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 169,99 € sa kamatom od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 176,02 € sa kamatom od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 178,92 € sa kamatom od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 131,47 € sa kamatom od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 45,36 € sa kamatom od 09.01.2013. do isplate,

- na iznos od 167,73 € sa kamatom od 08.02.2013. do isplate,

- na iznos od 168,46 € sa kamatom od 08.03.2013. do isplate,

- na iznos od 177,02 € sa kamatom od 09.04.2013. do isplate,

- na iznos od 167,73 € sa kamatom od 09.05.2013. do isplate,

- na iznos od 160,36 € sa kamatom od 31.05.2013. do isplate,

- na iznos od 161,13 € sa kamatom od 08.07.2013. do isplate,

- na iznos od 164,66 € sa kamatom od 09.08.2013. do isplate,

- na iznos od 165,75 € sa kamatom od 09.09.2013. do isplate,

- na iznos od 173,79 € sa kamatom od 09.10.2013. do isplate,

- na iznos od 171,92 € sa kamatom od 11.11.2013. do isplate,

- na iznos od 58,07 € sa kamatom od 09.12.2013. do isplate,

- na iznos od 238,75 € sa kamatom od 10.01.2014. do isplate,

- na iznos od 47,25 € sa kamatom od 20.01.2014. do isplate,

- na iznos od 106,15 € sa kamatom od 15.02.2014. do isplate,

- na iznos od 109,03 € sa kamatom od 15.03.2014. do isplate,

- na iznos od 106,57 € sa kamatom od 15.04.2014. do isplate,

- na iznos od 103,05 € sa kamatom od 15.05.2014. do isplate,

- na iznos od 103,81 € sa kamatom od 16.06.2014. do isplate,

- na iznos od 106,33 € sa kamatom od 15.07.2014. do isplate,

- na iznos od 108,34 € sa kamatom od 16.08.2014. do isplate,

- na iznos od 108,85 € sa kamatom od 15.09.2014. do isplate,

- na iznos od 111,01 € sa kamatom od 15.10.2014. do isplate,

- na iznos od 65,04 € sa kamatom od 15.11.2014. do isplate,

- na iznos od 49,08 € sa kamatom od 24.11.2014. do isplate,

- na iznos od 114,68 € sa kamatom od 15.12.2014. do isplate,

- na iznos od 115,14 € sa kamatom od 15.01.2015. do isplate,

- na iznos od 114,43 € sa kamatom od 16.02.2015. do isplate,

- na iznos od 114,43 € sa kamatom od 16.03.2015. do isplate,

- na iznos od 103,58 € sa kamatom od 15.04.2015. do isplate,

- na iznos od 10,86 € sa kamatom od 20.04.2015. do isplate,

- na iznos od 48,06 € sa kamatom od 15.05.2015. do isplate,

- na iznos od 28,62 € sa kamatom od 16.05.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.641,75 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe podneskom od 12. lipnja 2025., kojim je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. travnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 71.779,35 kn protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb. U tužbi je navela da je kao korisnica kredita s tuženikom (ispravno bi bilo pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb) 20.3.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 136-54/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je 15.3.2016. sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-54/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20.3.2006. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana za valutu CHF. Navela je da je odredbom čl.236. Zakona o obveznim odnosima propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tvrdi da sklapanjem Dodatka ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da joj učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovorni odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu na koju ima pravo zbog više plaćenog. Konverzijom se, a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 2868/2018-2 od 12.2.2019. Tužbu podnosi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da joj pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnova. Tvrdi da ima pravni interes za podnošenje tužbe te da joj je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 97.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenje kredita. Također je navela da je u čl.3. Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20.3.2006. bila ugovorena kamatna stopa od 3,88% godišnje, a u čl. 6. promjenjivost kamatne stope i to na način da se od 1.3.2007. mijenja kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za skupinu klijenata kojoj korisnik kredita pripada u vrijeme odobrenja kredita, a nakon promjene kamatne stope da se ista mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank ili drugim aktima banke. Bilo je ugovoreno da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta s promjenjivom kamatnom stopom. U članku 4. Ugovora o kreditu bila je ugovorena otplata kredita u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 509,24 CHF obračunate po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Tvrdi da su odredbe vezano uz valutnu klauzulu u čl.4. u odnosu na anuitete, te u čl.3. u odnosu na kamatu, temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ništetne te da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.81. i čl.84. Zakona o zaštiti potrošača. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povrede odredbe čl.247. Zakona o obveznim odnosima. Pozvala se i na odredbe čl.269. i 270. Zakona o obveznim odnosima. Navela je da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a o promjeni joj je dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Pozvala se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., te da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i predložila primjenom odredbi čl.81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl.322. ZOO-a da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20.3.2006., te da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 71.779,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Osporio je da bi odredbe osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka uopće bile ništetne te da je pitanje vraćanja iznosa koje tužiteljica traži konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenim među strankama sukladno ZID ZPK. Tvrdi da je tužiteljica temeljem provedbe konverzije već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom, da je u čl.2. Aneksa utvrđen manjak i da su tužiteljici priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Predložio je odbaciti tužbu zbog nepostojanja pravnog interesa za vođenje postupka. Podredno je istaknuo prigovor zastare utuženih tražbina. Pozvao se na članak 226. st.2. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da tužiteljica nakon izvršene konverzije nema pravo zahtijevati vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platila po osnovnom ugovoru. Predložio je provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te da je izvršenom konverzijom tužiteljica u cijelosti namirena sa svojim potraživanjem. Pozvao se na sudsku praksu. Osporio je da bi odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne i da to tužiteljica ničime nije dokazala, te da se tužiteljica nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru tzv. Kolektivnog spora jer u trenutku sklapanja osnovnog ugovora uopće nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača. Tvrdi da nakon sklapanja aneksa obvezno-pravni odnos između stranaka postoji isključivo temeljem Aneksa. Ističe i da su postupci iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač neovisni i autonomni u smislu pravnih učinaka koji proizvode rezultati tih postupaka i da je prilikom ocijene ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru nije ništetna, da je dozvoljena, jasna, lako razumljiva i uočljiva, da je putem svog kreditnog referenta prije sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužiteljicu s potencijalnim rizicima promjene tečaja, da se o valutnoj klauzuli između stranaka pojedinačno pregovaralo i da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF. Također ističe i da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna i nepoštena i da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti, niti uvjeti da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik je naveo da se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te da prijedlog nije valjano postavljen, a ako sud prihvati taj dokazni prijedlog tužiteljice da je prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom ugovoru, moguće eventualno kao početnu kamatnu stopu primijenit i prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite bez valutne klauzule sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi je li tužiteljica uopće išta preplatila po navedenom ugovoru. U bitnome, tuženik je predložio odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice (ispravno bi bilo odbaciti tužbu), navodeći da je već nadoknadio tužiteljici sve iznose koje potražuje tužbom ili podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan navodeći da je nastupila zastara navodnih tražbina tužiteljice, da tužiteljica nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru, s obzirom da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužiteljica izvršila temeljem osnovnog ugovora, te da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene, niti ništetne. Predložio je da se naloži tužiteljici da mu naknadi troškove postupka.

3. U podnesku od 14. listopada 2020. tužiteljica se očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Osporila je stav tuženika da nema pravni interes za podnošenje tužbe, u bitnom navodeći da se u Dodatku ugovoru o kreditu nije odrekla prava na ostvarivanje povrata iznosa preplate s osnova nepoštene ugovorne odredbe jednostrane promjene kamatne stope i vezanost kredita uz valutu CHF. Osporila je osnovanost prigovora zastare. Pozvala se na odredbu čl.502.c Zakona o parničnom postupku. Navela je da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama ugovora o kreditu i da nije mogla birati između različitih kreditnih proizvoda jer je jedino bila kreditno sposobna za ovaj kredit, pa prema tome nije bilo nikakve mogućnosti izbora. Predložila je odbiti kao neosnovane tuženikove prigovore i provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine iznosa za koji je kao potrošač oštećena, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove na način da se utvrdi više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji uz pravilnu primjenu pravnih utvrđenja iz pravomoćno utvrđenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-632/17-10 od 14. lipnja 2018.

4. Tuženik se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019. Naveo je da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da tužiteljica smatra da je zbog navodne ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu zapravo s tuženikom sklopila kunski ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, te da je ta konstrukcija neosnovana. Dostavio je simulirani izračun navodeći da je iz istog jasno vidljivo koliko bi tužiteljica doista platila da je sklopila kunski ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i predložio je da sud uzme u obzir taj simulirani izračun, ako zanemari da je tužiteljica sklopila aneks sukladno ZID ZPK. Osporio je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate jer tužiteljica prije podnošenja tužbe nije zahtijevala vraćanje navodno stečenog bez osnove. Tijekom postupka je tuženik predlagao da vještak uzme u obzir kamatu koja je vrijedila na kunske kredite u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da uzme u obzir razdoblja u kojima je bio tečaj niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita kao i razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Protivio se vještačenju na okolnosti koje je predložila tužiteljica.

5. Tužiteljica je podneskom od 12. lipnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev usklađujući ga s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo -Olđa. U dijelu za isplatu je postavila tužbeni zahtjev u valuti EUR s obzirom na promjenu nacionalne valute u Republici Hrvatskoj. Tim podneskom tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu na iznos od 10.157,22 EUR (prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu je iznosio 71.779,35 kn što bi predstavljao protuvrijednost 9.526,76 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Tuženik se podneskom od 23. srpnja 2025.( stranica 959 spisa) usprotivio preinaci tužbe u vidu povećanja vrijednosti predmeta spora i istaknuo je prigovor zastare u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

6. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je ocijenio da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, barem u dijelu kojim je uskladila tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, te je u konačnici dopustio preinaku tužbe, s obzirom da smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV -162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnice kredita u švicarskim francima i tužiteljica ĆP je preinačila tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem te je stoga odlučeno kao u izreci rješenja sadržanoj u ovoj odluci. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

7. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 136-198/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran po javnoj bilježnici Jagodi Vajdić-Sevšek pod brojem OU- 334/2006-1, Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-54/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javne bilježnice Rankice Benc pod brojem OV-2096/2016 od 23.3.2016., otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta (sve u kuverti stranica 8 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu (stranice 61-534 spisa), simulirani obračun (stranica 707-712 spisa), izjavu ĆPĐ (stranica 716-719 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015. (stranica 723-724 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji (stranica 725-726 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (stranice 729-738 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope (stranica 739 spisa), Novi zapisnik (stranica 832-833 spisa), kreditni prijedlog (stranica 834-843 spisa), te naknadno dostavljenu dokumentaciju od tuženika vještakinji Vlasti Santo-Olđa (stranica 914-951 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa, te saslušao svjedokinju ŠP i tužiteljicu, kao stranku. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedokinja ŠPĐ i FP.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

10. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, te ŠP, kao sudužnik 20. ožujka 2006. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 136- 54/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za kupovinu stana. Nije bilo sporno da je bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, odnosno da je čl.6. ugovoreno da banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl.3. Ugovora neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi tog Ugovora te da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog Ugovora. Nadalje iz čl.6. Ugovora o kreditu proizlazi da je bilo ugovoreno da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi tog Ugovora i ako mu nije prestao radni odnos u HT-Hrvatske telekomunikacije d.d., 1. ožujka 2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za skupinu klijenata kojoj je korisnik kredita pripadao u vrijeme odobravanja kredita te da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi tog Ugovora, a prestao mu je radni odnos kod navedenog poslodavca nakon 28. veljače 2007., kamatna stopa promijeniti na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nadalje iz čl.6. Ugovora proizlazi da je bilo ugovoreno da nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, te da korisnik kredita svojim potpisom na tom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Članak 4. ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojim se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 509,24 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Bilo je ugovoreno i da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Također nije sporno ni to da su stranke, odnosno tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Aneks uz ugovor o kreditu broj 136-54/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 15. ožujka 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Aneksa uz ugovor proizlazi da su ugovorne strane utvrdile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosi 50.934,38 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da nema preplate na dan 30.9.2015., odnosno da su ugovorne strane utvrdile manjak na dan 30.9.2015. u iznosu od 645,74 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji dospijeva u dvanaest mjesečnih rata.

11. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 od 20. ožujka 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu, a sporno je ima li tužiteljica ĆP pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZIDZPK, te je li sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno preciziranog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i od kada eventualno tužiteljica ĆP ima pravo na isplatu zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare, a zbog pomanjkanja pravnog interesa predložio je odbaciti tužbu.

12. Valja napomenuti i da je raspravnim rješenjem od 10. ožujka 2021. određen prekid postupka u ovom predmetu, te da je rješenjem poslovni broj P-219/2019-21 od 4. srpnja 2023. postupak nastavljen, s obzirom da je tužiteljica predložila da se postupak nastavi.

13.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, da je Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno potvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. U odnosu na navod tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače i da su postupci iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač neovisni i autonomni u smislu pravnih učinaka koji proizvode rezultati tih postupaka i da je prilikom ocijene ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati , a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

15.Iz iskaza svjedokinje ŠP, tužiteljičine majke, proizlazi da nije bila prisutna u banci s tužiteljicom prilikom pregovaranja, već je bila prisutna samo kod javne bilježnice prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu. Javna bilježnica je pročitala cijeli ugovor i skrenula im pažnju da ako ne budu plaćale kredit, će ih ovršiti. Javna bilježnica nije ništa posebno objašnjavala vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije spominjala termin "valuta utočišta", samo je pročitala ugovor o kreditu. Nije bila prisutna kod sklapanja dodatku ugovora o konverziji, već samo kod javne bilježnice, a sve oko toga je rješavala tužiteljica. Odgovorila je da plaća taj kredit do petnaestog u mjesecu, da ima takav dogovor s tužiteljicom, jer tužiteljica nije mogla od plaće otplaćivati taj kredit i prije konverzije kredita. ŠP je iskazala, da, iako je sudužnik po ugovoru o kreditu i otplaćuje neke rate tog kredita, se slaže da isplata od strane banke ide tužiteljici. Iz njezinog iskaza proizlazi da rata kredita sada iznosi oko 356,00 ili 357,00 EUR.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je od strane banke bilo rečeno da nije kreditno sposobna za kredit u eurima, već samo za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to radi visine njezinih tadašnjih primanja. Ništa drugo za valutnu klauzulu od strane banke joj nije objašnjavano i nije joj rečeno da valuta CHF predstavlja valutu utočišta. Glede promjenjive kamatne stope joj je rečeno da se rata može promijeniti za par kuna, ali ne i za 1.000,00 i nešto više kuna. Do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, odnosno konverzije predmetnog ugovora o kreditu došlo iz razloga što je to bilo javno objavljeno da se može kredit konvertirati i iz tog razloga što predmetni kredit više nije mogla otplaćivati. Odgovorila je da joj je početna rata bila oko 2.400,00 kn, a narasla je okvirno i na 3.800,00 kn, te je morala tri puta uzimati moratorij. Iskazala je da nije bila obrtnik niti vlasnik trgovačkog društva. Iskazala je da je banka tražila da se ide kod javnog bilježnika i javni bilježnik je rekao da ako se ne plate dvije rate banka može ići na ovrhu. Od strane banke joj nije objašnjavano na temelju kojih parametara se može promijeniti kamatna stopa. U banci joj nisu rekli da ona preuzima bilo kakav rizik zbog valute u CHF-u. Na upit je li pročitala i analizirala predmetni ugovor prije potpisivanja odgovorila je da je ona pravni laik i da joj je bilo bitno da li ona taj kredit može otplaćivati s financijske strane. Na pitanje je li je mogla pregovarati o vrsti kamatne stope i valute odgovorila je da vrlo teško. Na pitanje je li kao zaposlenik Hrvatskog Telekoma ostvarila kakve povoljnije uvjete za predmetni kredit, odgovorila je da je postojala posebna ponuda za mlade, ali to je bio marketinški trik. Na pitanje je li tražila usklađenje s uvjetima, odnosno kamatnom stopom 3,88%, odgovorila je da je to bilo samo prvih godinu dana i poslije se s bankom više nije moglo razgovarati i iz banke su joj rekli da ako ne želi biti pod tim uvjetima može prijeći u drugu banku, ali nije mogla jer nije bila kreditno sposobna. Na pitanje je li joj djelatnik banke objasnio da rata kredita može porasti za više od 2,00 kn, odgovorila je da ne zna, uglavnom govorili su krivo.

17. Analizirajući iskaz tužiteljice ĆP valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu broj 136-54/2006 predstavlja tipski ugovor o kreditu za tadašnje djelatnike HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužitelj icom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, na način da ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), a na temelju iskaza svjedokinje ŠP sud je utvrdio da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe protiv tuženika.

18.Izjavu ĆPĐ (stranica 716-720 spisa) sud nije cijenio odlučnom za ishod ovog postupka s obzirom da iz Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 i Aneksa tom Ugovoru o kreditu proizlazi da ŠPĐ nije neposredno sudjelovala u sklapanju istih, odnosno sud je ocijenio da ista nema nikakvih neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa tom Ugovoru o kreditu.

19. Dakle, prema stajalištu suda tuženik nije tijekom postupka dokazao da su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast pravnog prednika tuženika iz čl. 6. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik, odnosno njegov pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 3,88% godišnje, slijedom čega je tuženik, odnosno njegov pravni prednik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,88% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

20.Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. travnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

22. S obzirom na utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6639/2017-10 od 14. lipnja 2018.(za kamatnu stopu i valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici ĆP bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplati la na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. , kao i na povrat onoga što je isplati la kao razliku između kamatne stope od 3,88% prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

23. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

26. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 15. ožujka 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2. Aneksa mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita, odnosno stranke su utvrdile da stanje glavnice na dan 30.rujna 2015. iznosi 50.934,38 EUR, da preplate nema, odnosno da ista na taj dan iznosi 0,00 EUR, odnosno stranke su utvrdile da manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 645,74 EUR. Aneks uz Ugovora o kreditu br. 136-54/2006 od 15. ožujka 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/91 i ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR.U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ć protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.Tužiteljica u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici ĆP vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl .

41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Sud je u postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost utvrđenja koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije uz uračunavanje pretplate iz konverzije, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata, a naloženo je i da se vještakinja očituje je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

28. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je nalaz izrađen na osnovu podataka u spisu i naknadno dostavljenih od tuženika, te da je Ugovor o kreditu broj 136-54/2006 zaključen 20.3.2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i založnog dužnika, te ŠP, kao sudužnika. Kredit je odobren na iznos od 97.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, uz kamatnu stopu od 3,88% godišnje promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Tužiteljici je naplaćena naknada od 1,25% od kredita i to od 1.221,25 CHF odnosno 5.672,71 kn. Tužiteljici je odobren moratorij otplate kredita za razdoblje od 1.11.2011. do 30.4.2012. uz skraćenje roka vraćanja, te joj je odobren moratorij otplate kredita za razdoblje od 1.5.2015. do 30.4.2016. uz plaćanje kamate i skraćenje roka vraćanja za to razdoblje. Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je promjena kamatne stope prema Odlukama banke iznosila od 20.3.2006. 3,88% godišnje, od 1.3.2007. 4,50% godišnje, od 1.9.2007. 4,90% godišnje, od 1.3.2008. 5,60% godišnje, od 1.12.2008. od 6,00% godišnje, od 1.12.2010. 5,75% godišnje, od 1.10.2011. 5,25% godišnje, te od 1.1.2014. 3,23% godišnje. Stalna sudska vještakinja Vlasta Santo-Olđa navela je da je razlika radi promjene kamatnih stopa izračunata na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope po odlukama tuženika odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF početno ugovorena kamatna stopa do 3,88% specificirano po datumima uplata i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Navela je da je da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platila 6.407,75 CHF odnosno 29.764,00 kn i to kada je kamatna stopa bila više od ugovorene 31.164,55 kn i kada je bila manja -1.400,55 kn. Nadalje je navela da je tužiteljici isplaćen kredit 30.3.2006. po tečaju 1 CHF = 4,6450 kuna. Ukupne uplate tužiteljice iznose 334.679,40 kn, od toga za glavnicu i redovnu kamatu 328.306,28 kn, za naknadu za obradu 5.624,45 kn, te za zatezne kamate, opomene i druge troškove 700,41 kn. Dakle, razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i taj iznos odbijen je od stvarno izvršenih uplata u kunama. Vještakinja je navela da je tužiteljica više platila radi promjene tečaja CHF ukupno 46.765,58 kn i to po anuitetima više od obveza 49.799,08 kn i manje od obveza -3.033,50 kn. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više uplatila 76.529,58 kn odnosno 10.157,22 EUR. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tuži teljica 15.3.2016. sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 136-54/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica na dan 30.9.2015. nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznosi 50.934,38 EUR, a manjak iznosi 645,74 EUR koji dospijeva na naplatu u 12 mjesečnih rata. Iz nalaza i mišljenje stalne sudske vještakinje proizlazi da tužiteljica od 1.10.2015. otplaćuje preostalu glavnicu nakon konverzije kredita denominiranog iz valutne klauzule CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR koja iznosi 50.934,38 EUR i manjak iz konverzije od 645,74 EUR.

29.Tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje Vlaste Santo- Olđa i precizirala je tužbeni zahtjev u skladu s istim. Tuženik je u podnesku od 5.rujna 2025. naveo da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku i predlagao dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Tužiteljica se tome protivila. Tu valja napomenuti da je vještakinja i uzela u obzir tzv. negativne razlike i u skladu s tim su tužitelji konačno precizirali tužbeni zahtjev.

30. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 16. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Odgovorila je da su manje plaćeni iznos s osnova promjene kamatnih stopa i to 1.400,55 kn, odnosno 185,88 EUR, a s osnova promjene tečaja CHF manje plaćeni iznosi su 3.033,50 kn odnosno 402,62 EUR. Napomenula je i da je u točki 5. nalaza izvršen obračun na način da su prebijeni svi negativni i pozitivni iznosi, te se radi o čistoj preplati od 76.5292,58 kn, odnosno 10.157,22 EUR.

31. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te je ocijenio da se prigovor tuženika odnosi na zadatak vještakinji, a zadatak vještakinji je odredio sud. Također sud je ocijenio da nema potrebe za dopunom vještačenja na način kako je to predložio tuženik primjenom kamatnih stopa koje su vrijedile za kunske kredite u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Tu valja napomenuti da je vještakinja i uzela u obzir tzv. negativne razlike i u skladu s tim je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev.

32. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica ĆP do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,88% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. više uplatio 10.157,22 EUR, uz uzimanje u obzir tzv. negativnih razlika (po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja) te da u konverziji nije utvrđen iznos preplate, već manjak u iznosu od 645,74 EUR, sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos od 10.157,22 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO , koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ocijenio osnovanim i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik sam uvrstio ništetne ugovorne odredbe u ugovor o kreditu i utuženi iznos je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

33. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, to je nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. travnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužiteljica je podneskom od 12. lipnja 2025. preinačila tužbu, na način da je povisila tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 71.779,35 kn (9.526,76 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 10.157,22 EUR i tužiteljica je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 14.10.2020. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu i obrazloženog podneska od 28.8.2023., te podneska od 12.6.2025. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje sud je tužiteljici priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljica je zatražila trošak za sastav podnesaka od 12.6.2020. i 21.12.2020., no podnesci s tim datumima sastavljanja, dostavljanja ili predaje sudu ne prileže spisu, stoga joj taj trošak nije priznat. Trošak sastava podnesaka od 3.8.2020, 12.8.2020., 15.1.2021., 27.1.2023. i 5.9.2025. sud nije ocijenio opravdanim na teret protivne stranke. Naime, podneskom od 3.8.2020. punomoćnici tužiteljice obavještavaju sud da otkazuju punomoć tužiteljici, podneskom od 12.8.2020. punomoćnici tužiteljice obavještavaju sud da im je tužiteljica ponovno potpisala punomoć i požuruju postupanje. Nadalje podneskom od 15.1.2021. tužiteljica obavještava sud da je ostvarila pravo na besplatnu pravnu pomoć, a podneskom od 27.1.2023. tužiteljica obavještava sud da je opunomoćila novu punomoćnicu i predlaže sudu da nastavi s postupkom, a trošak sastava podneska od 5.9.2025. sud nije priznao tužiteljici, jer je u ovom predmetu bilo određeno ročište za 16.9.2025. i taj podnesak je dostavljen tuženiku tek 17.9.2025., tako da prema stajalištu suda taj podnesak nije dostavljen sudu sukladno odredbi čl.299.a ZPP -a, odnosno na način da sud ima dovoljno vremena dostaviti ga protivnoj stranci , a i tužiteljica se o svemu navedenom u tom podnesku mogla očitovati na ročištu . Slijedom navedenoga, prema stajalištu suda nije opravdan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava tih podnesaka na teret protivne stranke. Sud je tužiteljici priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 17.12.2020., 10.3.2021., 4.10.2023., 7.12.2023., 9.2.2024., 16.9.2025., u iznosima od po 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužiteljici je priznato ukupno 2.500,00 EUR. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak vještačenja, s obzirom da je tužiteljici odobrena besplatna pravna pomoć za navedeno. Tužiteljici je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 141,75 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.641,75 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).

35. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno čl.106.a. st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz od Š i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu