REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5163/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Carmen Topalušić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Kristine Štruglin, u pravnoj stvari tužiteljice SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić i Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koje zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Dine Komadina, odvjetnika, 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000, Split, OIB: 52508873833 da tužiteljici SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od petnaest dana, isplati iznos od 3.909,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,29 eura od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,78 eura od 11. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,97 eura od 11. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,58 eura od 11. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 14,22 eura od 10. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 12,58 eura od 22. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 16,20 eura od 11. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 14,46 eura od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 21,52 eura od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,16 eura od 11. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 25,17 eura od 11. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 29,11 eura od 13. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,78 eura od 11. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 39,84 eura od 11. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 59,52 eura od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,05 eura od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 64,12 eura od 11. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 51,49 eura od 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 53,93 eura od 11. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 64,41 eura od 11. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 78,25 eura od 11. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,68 eura od 11. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 67,52 eura od 11. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 60,68 eura od 12. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 76,15 eura od 11. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 96,75 eura od 11. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,56 eura od 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 99,70 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 94,32 eura od 13. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 86,75 eura od 11. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 88,61 eura od 11. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 97,92 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 94,53 eura od 11. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 99,14 eura od 11. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 100,56 eura od 13. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 97,21 eura od 11. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 99,00 eura od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 100,84 eura od 12. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 98,08 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 97,82 eura od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 92,61 eura od 11. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 94,38 eura od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 98,26 eura od 13. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 97,03 eura od 11. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 1.113,72 eura od 19. prosinca 2012. do isplate.

II. Odbija se prigovor radi prebijanja u iznosu od 91,89 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,32 eura od dana 10. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 1,72 eura od 13. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 11. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 6,87 eura od 11. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 6,51 eura od 12. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 6,31 eura od 11. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 6,42 eura od 11. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 9,87 eura od 11. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 8,71 eura od 10. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 8,19 eura od 11. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 4,37 eura od 11. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,37 eura od 11. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,09 eura od 12. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 0,45 eura od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,32 eura od 13. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,74 eura od 11. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 11. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,98 eura od 12. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 5,24 eura od 11. rujna 2008. do isplate."

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici SO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u visini 1.765,45 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 20. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6.6. 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 15.12. 2006. Ugovor o kreditu broj 58900/06 (dalje: Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 26.650,00CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita. Kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje, tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženika kao korisnika kredita i potrošača prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, tužitelj osporava valjanost ugovaranja odredaba o valutnoj klauzuli, te na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati iznos od 3.547,67 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, pobliže opisano u tužbi, kao i trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. U podnesku od 17. 7. 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj postavlja konačan tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati iznos od 3.909,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pobliže opisano u podnesku, kao i troška parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnov i tijek zateznih kamata; osporava tužitelju svojstvo potrošača; ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom su iz dokaza koje tužitelj dostavlja uz tužbu razvidne uplate trećih osoba; ističe prigovor zastare; navodi da sporne odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne jer se temelje na čl.22. ZOO-a, jasne su, lako razumljive, uočljive i tužitelji je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten; da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, za njih nije mogao znati niti je na njih mogao utjecati, te da odluka iz parnice na koju se tužitelj poziva ne obvezuje sud u predmetnom postupku obzirom se ista primjenjuje u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne stjecanja bez osnove. U odnosu na visinu potraživanja tužitelja, tuženik smatra kako se prilikom provođenja financijskog vještačenja moraju uzeti u obzir i tzv. negativne razlike odnosno svi iznosi koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po Ugovoru pa tako i oni koji su uplaćeni po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Na pripremnom ročištu održanom 9.4. 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 550,00 EUR uz zatezne kamate uz mogućnost specifikacije prigovora nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

2.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja i postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva od strane tužitelja podneskom od 17. 7. 2024., tuženik u podnesku od 30. 7. ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 91,89 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju i to: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list 6-16), Dodatak br. 1 ugovoru o kreditu br. 58900/06 ponudu (list 17-22), izračun EKS i otplatni plan za ugovor br. 58900/06 (list 23-25), promet po računu - uplate rata (list 26-33), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. (list 427-445), te je tužitelj saslušan zamolbenim putem po Općinskom sudu u Zadru sukladno članku 242. stavku 2. u vezi s člankom 179. stavak 1. i člankom 271. Zakona o parničnom postupku.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, tužiteljevo svojstvo potrošača, sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, kao i zastara u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, te je istaknut prigovor prijeboja.

6. Glede istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimizacije sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, u odnosu na tvrdnju tuženika da je netko drugi uplaćivao pojedine dospjele anuitete, a ne tužitelj valja reći kako je tužitelj iskazao kako nema saznanja da bi netko drugi otplaćivao predmetni kredit obzirom su sve uplate vršene sa računa tužitelja putem trajnog naloga. Međutim, čak i da je tome tako, odnosno da je netko drugi uplaćivao pojedine dospjele anuitete po Ugovoru o kreditu, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je isti prigovor neosnovan.

7. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je člankom 3. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Članak 2. predmetnog Ugovora namjena kredita je bila kupnja novog motornog vozila. Također, tužitelj je iskazao kako mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju novog motornog vozila te je upotrebljavano isključivo za osobne potrebe. Tužitelj je iskazao kako je u to vrijeme nije imao registriran obrt ni trgovačko društvo. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru.

8. S obzirom da tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, dok je tužitelj svoje navode vezano za status potrošača dokazao u spis dostavljenom dokumentacijom, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

9. U odnosu na pitanja pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama napominje se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom smislu se upućuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 3142/2018). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da je ugovor zaključio u poslovnici tuženika, gdje mu je ponuđen ugovor u CHF valuti, obzirom je kamata manja. Na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora nije mogao utjecati pa tako niti na odredbu o valutnoj klauzuli. Međutim, nitko sa strane tuženika tužitelju nije objasnio što to znači i kakve rizike nosi. Tužitelj je također iskazao kako ga nitko prilikom sklapanja Ugovora nije upozorio i informirao da HNB štiti tečaj kune u odnosu na valutu EUR, a ne i u odnosu na CHF. Ističe da je joj je ugovor protumačen kod javnog bilježnika i da ga je razumjela te da je ranije dizala kredit kod Raiffeisen banke. Uplate je vršio tuženik i njegov suprug.

13. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

14. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenim između tužitelja kao potrošača i tuženika u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14.,110/15.,14/19.), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07., 125/07., 70/09., 89/09., 78/12., 56/13.), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl.272. i 323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

15. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna eventualno preplaćenog iznosa kredita s osnove valutne klauzule, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darki Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire u društvu DARFIN d.o.o..

16. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.909,25 EUR ( list 430 spisa). Nalaz i mišljenja vještaka, sud je prihvatio u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem dostupne dokumentacije, te iz istog kao relevantno proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja za valutu CHF kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 3.909,25 EUR pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja/dospijeća pobliže navedeni u tablici na listu 430. spisa.

17. Također, u nalazu i mišljenju sudski vještak se očitovao o tzv. negativnim razlikama navodeći kako ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 91,89 EUR za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos (tzv. negativne razlike).

18. U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je prigovorio kako je trebalo uzeti u obzir i negativne razlike te iste uračunati prilikom konačnog obračuna. Međutim, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

19. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule pretplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.909,25 EUR.

20. Vezano za tijek zateznih kamata tužitelju na svaki preplaćeni mjesečni iznos pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, budući je tuženik nesavjesni stjecatelj u trenutku plaćanja aniuteta. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, te je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki I. izreke presude temeljem čl.323. st.1., čl.1111. st.1., čl.1115., čl.29. ZOO-a te čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate .

22. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.). Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je individualna tužba u ovom predmetu podnio 11. svibnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

23. U odnosu na tuženikov prigovor prijeboja za iznose (razlike) manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita valja napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta uračunavanju tzv. negativne razlike u konačan iznos. Naime, uz uvažavanje svega prethodno navedenog pod točkom 20. ovog obrazloženja, eventualnom promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, niti je narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, u tom smislu tužitelj eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio / stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju, a time ni prava istog da se navedene tzv. negative razlike uračunaju. U tom pravcu se upućuje i na odluku C- 140/22, SM, KM protiv mBank, Presuda Suda EU od 7. prosinca 2023. koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtjeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je protivno Direktivi 93/163, koje tumačenje je primjenjivo u slučaju eventualne tzv. negativne tečajne razlike. Također se ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/23. Slijedom iznesenog sud je tuženikov prigovor ocijenio neosnovanim te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (2.616,80 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr. 7.1.), podnesaka od 1.2.2024. i 17.7.2024. svaki u vrijednosti od 100 bodova (Tbr. 8.1.), pristup na ročišta 9.4. 2024., 17.3.2025. i 6.2. 2026. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.) što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi ukupno 1.500,00 EUR.

25. Također, tužitelju je priznat trošak predujma vještačenja u iznosu 265,45 EUR, a sve navedeno iznosi ukupno 1.765,45 EUR. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1.

ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

26. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu 20. ožujka 2026.

Sudac

Carmen Topalušić

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica Kristina Štruglin