REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P Ob-728/19-85

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nataši Marahovec Kantarević, u pravnoj stvari tužiteljice AAL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Linda Kocijančić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika AA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marko Komorski, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić, Fruk Morina u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i nejavne rasprave 5. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i stranaka osobno, 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici UAL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 37.404,60 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 15. lipnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku AA isplatiti tužiteljici UAL iznos od 45.028,80 eur uvećano zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odabranih na razdoblje dulje od godinu dana refinancijskim trg. društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

III Odbija se dio (podrednog) tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se nalaže tužiteljici isplatiti tuženiku iznos od 172,40 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku UA nadoknaditi tužiteljici UAL troškove parničnog postupka u iznosu od 11.789,50 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak sklopljen 6. srpnja 2002. u Dubrovniku, upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Dubrovnik za godinu 2002., pod rednim brojem 00145, u kojem braku je rođeno troje djece, a koji je brak razveden pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P Ob-1138/17 od 6. lipnja 2019. Navodi da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stranke kao bračni drugovi stekli osobno vozilo marke Land Rover, Range Rover LG, zatvoreni tip, broj šasije: [broj šasije], registarska oznaka [registarska oznaka], registriran na ime tuženika od 7. srpnja 2016., kupljeno 2015., i to novčanim sredstvima stečenim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice za iznos od 115.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je tuženik, iako navedeno osobno vozilo predstavlja bračnu stečevinu i tužiteljica je suvlasnica istoga u ½ dijela, prodao vozilo i zadržao za sebe novčana sredstva na ime kupovnine, a koja u ½ dijela pripadaju tužiteljici po osnovi bračne stečevine u iznosu od 57.236,71 EUR (431.250,00 kn primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, Narodne novine broj 57/22, primjena i nadalje u obrazloženju ove odluke). Nadalje navodi da je tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice zaključio Ugovor o financijskom leasingu br. 59062 s društvom VB Leasing d.o.o. za osobno vozilo marke Mini Countryman Cooper UKL-X, zatvoreni tip, broj šasije: [broj šasije], registarska oznaka [registarska oznaka], a kojeg od dana sklapanja navedenog ugovora do danas koristi isključivo tuženik, te na temelju kojeg je ugovor tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice i nakon njezinog prestanka, odnosno do 9. travnja 2019. isplatio davatelju leasinga iznos od 34.188,59 EUR (257.593,94 kn), sve sredstvima stečenim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice s tužiteljicom. S obzirom da je tuženik isključivi korisnik predmetnog vozila, a novčana sredstva kojima tuženik namiruje obveze po osnovi leasinga stečena su radom za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, potražuje ½ isplaćenih novčanih sredstava koja predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice u iznosu od 17.094,30 EUR (128.797,00 kn). Nadalje navodi da su za vrijeme t rajanja bračne zajednice stranke stekle i nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel Pula u zk. ul. br. [broj ZK uloška] u naravi kuća, bazen, dvorište, površine 557 m2 na z. k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (Villa Ivano), a koja je nekretnina stečena na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine u izgradnji od 28. listopada 2008. te u odnosu na koju je nekretninu tužiteljica pred Općinskim sudom u Puli-Pola pokrenula tužbu radi utvrđenja bračne stečevine koji se vodi pod poslovnim brojem P Ob-174/18. Navodi da je tuženik u razdoblju od 13. kolovoza 2016. do 9. rujna 2017. iznajmljivao navedenu nekretninu na osnovi čega je zaradio iznos od 33.120,94 EUR (249.549,71 kn) i koji je cjelokupni iznos tuženik zadržao za sebe, iako isti potječe od imovine stečene radom stranaka za vrijeme trajanja braka i kao takav predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice u ½ dijela te stoga tužiteljica potražuje iznos od 16.560,42 EUR (124.774,50 kn). Također, navodi da je tuženik na temelju Ugovora o kreditu b. 416-45-001036 zaključenim s Partner bankom d.d. isplatio kreditoru iznos od 307.000,00 EUR sredstvima bračne stečevine stranaka, a koja je tuženik u cijelosti uložio u vlastitu imovinu. S obzirom da su novčana sredstva koja ja tuženik utrošio u svrhu podmirenja obveza preuzetih navedenim kreditom stečena radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice, a uložena su u vlastitu imovinu tuženika, tužiteljici pripada ½ iznosa s osnove bračne stečevine u iznosu od 152.797,13 EUR (1.151.250,00 kn). Tijekom postupka tužiteljica je povukla dio tužbenog zahtjeva, te specificiranim tužbenim zahtjevom (podnesak od 5. veljače 2026.) predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 45.028,80 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 19. siječnja 2018. do isplate, odnosno alternativno, donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 37.577,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 15. lipnja 2017. do isplate. Potražuje troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao neosnovan. Ne osporava da je brak stranaka sklopljen 6. srpnja 2002., upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Dubrovnik, za godinu 2002, pod rednim brojem 00145, a koji je brak razveden pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P Ob-1138/17 od 6. lipnja 2019. Navodi da je bračna zajednica stranaka faktično prestala tijekom lipnja 2017., a kako je to utvrđeno sudskom odlukom od kada teče obveza uzdržavanja, odnosno dug tuženika po osnovi uskraćenog uzdržavanja zajedničke djece stranaka. Ukazuje da je tužba paušalna i nerazumljiva, te da ne sadrži sve podatke propisane odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, čini nespornim da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice kupile osobno vozilo Land Rover, Range Rover LG, broj šasije: [broj šasije], registarska oznaka [registarska oznaka], i to uz obročnu otplatu kupoprodajne cijene koja nije isplaćena u cijelosti te je kupoprodaja raskinuta i vozilo vraćeno prodavatelju, dok plaćeni iznos cijene nikada nije vraćen kupcu, već je isti prodavatelj zadržao po osnovi dotadašnjeg korištenja vozilom. Navodi da je navedeno vozilo koristila isključivo tužiteljica za vrijeme i nakon prestanka bračne zajednice sve do povrata vozila prodavatelju. Osporava da bi prodao navedeno vozilo, odnosno da bi ikada istim raspolagao i stekao 115.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, ne osporava da je naveden kao korisnik osobnog vozila Mini Countryman Cooper UKL-X, broj šasije: [broj šasije], registarska oznaka [registarska oznaka]. U odnosu na navedeno vozilo u bitnome ističe da su obveze preuzete i podmirene na temelju Ugovora o financijskom leasingu od 9. travnja 2019. za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka očigledno teret bračne stečevine, jer se radilo o obvezi preuzetoj za namirenje tekućih potreba bračna zajednice, odnosno korištenja automobila, te za takvu obvezu odgovaraju oba bračna druga u jednakim dijelovima. S obzirom da je bračna zajednica stranaka prestala u lipnju 2017., od kada stranke više na ostvaruju imovinu koja je zakonom definirana kao bračna stečevina, to tužiteljica za plaćene rate leasinga iz vlastite imovine tuženika nakon prestanka bračne zajednice stranaka neosnovano potražuje isplatu polovine tog iznosa od 17.094,30 EUR (128.97,00 kn), te da bi upravo tuženik imao pravo potraživati pola iznosa na ime tereta bračne stečevine. U odnosu na nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, zemljišnoknjižni odjel Pula u zk. ul. br. [broj ZK uloška] navodi da je u odnosu na istu donijeta presuda na temelju priznanja od 8. studenog 2019. na temelju odgovora na tužbu tuženika te nije točno da bi odbijao priznati tužiteljici da ista nekretnina čini bračnu stečevinu stranaka. Osporava osnovanost i visinu potraživanja na ime najamnine predmetne nekretnine te u bitnome navodi da su stečena sredstva zajednički utrošena za potrebe bračne stečevine za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, a navedeno naročito jer je tužiteljica za cijelo vrijeme trajanja braka, a i nakon njegovog prestanka, opunomoćenik po računu tuženika te je cijelo vrijeme bila ovlaštena raspolagati i raspolagala je primljenim sredstvima te stoga nema pravo iste potraživati sudom putem. Ujedno navodi da je tužiteljica cijelo vrijeme u posjedu predmetne nekretnine i istu koristi i njome raspolaže i nakon prestanka bračne zajednice stranaka koju je tužiteljica iznajmljivala trećim osobama i davala prijateljima na korištenje i u cijelosti za sebe zadržala imovinsku korist ostvarenu s osnove tog najma, dok je tuženik zadnji puta bio u nekretnini 2016. i nije u posjedu ključeva nekretnine. Također, osporava da bi novčana sredstva dobivena na temelju Ugovora o kred itu br. 416-45-001036 uložio u vlastitu imovinu, te u bitnome navodi da su navedena sredstva utrošena namjenski za namirenje potraživanja Hypo Alpe Adria Bank iz Ugovora o kreditu od 19. svibnja 2008., a kojim je odobren kredit u iznosu od 880.000,00 EUR koji je namjenski utrošen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka za njihove zajedničke potrebe, i to za kupnju, odnosno financiranje nekretnina koje predstavljaju ili su predstavljale njihovu bračnu stečevinu u jednakim dijelovima, s time da je kreditne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu tuženik samostalno nastavio ispunjavati po faktičnom prestanku bračne zajednice stranaka, iako isti predstavlja dug, odnosno teret bračne stečevine stranaka. U odnosu na navedeni kredit vodi se postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-134/20 po tužbi ovdje tuženika protiv ovdje tužiteljice. Slijedom navedenoga, predlaže sudu odbaciti, odnosno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tužiteljica je na ročištu održanom 7. listopada 2020. povukla dio tužbenog zahtjeva s osnove potraživanja najamnine za predmetnu nekretninu u iznosu od 16.560,42 EUR (124.774,50 kn) i potraživanje s osnove Ugovora o kreditu br. 416-45-001036 u iznosu od 152.797,13 EUR (1.151.250,00 kn), kao i iznos od 7.969,61 EUR (60.047,00 kn), a s obzirom da je ostala kod potraživanja od 66.361,40 EUR (500.000,00 kn), te je nadalje tijekom postupka odustala od daljnjeg potraživanja s osnove leasinga za osobno vozilo marke Mini Countryman Cooper UKL-X uzimajući u obzir po tužiteljici specificirani tužbeni zahtjev u podnesku od 5. veljače 2026. kojim predlaže isplatu novčanih sredstava za osobno vozilo marke Land Rover, Range Rover LG u odnosu na koje je tijekom postupka provedeno prometno vještačenje te koji je specificirani tužbeni zahtjev predložila sudu usvojiti na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 5. veljače 2026., dakle, ima se smatrati da je povukla dio tužbenog zahtjeva i za potraživanje s osnove leasinga za osobno vozilo marke Mini Countryman Cooper UKL-X.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u vjenčani list (list 6), rodne listove (list 7-9), presudu ovog suda poslovni broj P Ob-1138/17 od 6.6.2019. (list 10-12), dio dokumentacije za osobno vozilo marke Land Rover, Range Rover LG, (list 13), potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. od 2.9.2019. (list 53), potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. o ovlaštenim osobama od 21.9.2019. (list 54), dopis Policijske uprave Zagrebačke od 9.10.2020. (list 142), ispis oglasa sa internet stranice clickmotors.hr (list 209-210, 222-223), ispis iz evidencije Centar za vozila Hrvatska od 28.2.2022. (list 218-221), ispis iz baze podataka Hrvatskog ureda za osiguranje (list 224-226), proveo je dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranu Husincu (list 251-254), te je saslušao stranke (list 343- 345).

5. Sud pri donošenju odluke nije uzeo u obzir prometnu dozvolu za vozilo Mini Countryman Cooper UKL-X (list 14-15), potvrdu o uplatama po računu tuženika s osnove Ugovora o financijskom leasingu za razdoblje od 28.11.2014. - 12.4.2019. (list 16-24), neslužbenu kopiju povijesnog prikaza/izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 26-30), potvrdu Partner banke o stanju kredita br. 416-45-001036 i izvršenim uplatama od strane sudužnika od 15.4.2019. (list 31), presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P Ob-174/18-35 od 8.11.2019. (list 51-52), fotografije sa društvenih mreža (list 55-92), Ugovor o kreditu br. 416-45-001036 od 30.10.2015. uz Dodatak br. 1 od 2.11.2025. (list 93-103), Sporazum br. 0183-2015-418 o prijenosu prava vlasništva na nekretnini protivnika osiguranja radi osiguranja od 30.10.2015. uz Dodatak br. 1 od 2.11.2015. (list 104-113), Sporazum od 2.11.2015. (list 114-128), potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. o uplatama po kreditu br. 416-45-001036 od 18.12.2019. (list 129), tužbu od 9.1.2020. (lit 130 - 136), tužbu od 10.11.2020. s prilozima (list 147-182 a s obzirom da se navedena dokumentacija odnosi na povučeni dio tužbenog zahtjeva. Također, nije uzeo u obzir tužbu i zapisnike iz sudskih postupaka vezanih za uzdržavanje mlt. djece (list 189-195) kao irelevantnima pri donošenju odluke u ovoj pravnoj stvari, kao i ispis sa internet stranice Carverical (list 227-234), jer je dostavljena na njemačkom jeziku.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ĐA primjenom odredbe čl. 299. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP), a uzimajući u obzir po tuženiku osporene odlučne činjenice već u odgovoru na tužbu, kao i iskaz samog tuženika iz kojega ne proizlazi da tuženik saslušanje navedenog svjedoka nije mogao bez svoje krivnje predložiti do zaključenja prethodnog postupka.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 45.028,80 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, odnosno iznosa od 37.577,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, za osobno vozilo marke Land Rover, Range Rover LG, na ime ½ dijela novčane vrijednosti po tuženiku prodanog vozila, a koje vozilo predstavlja bračnu stečevinu stranaka.

9. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile brak 6. srpnja 2002., upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Dubrovnik, za godinu 2002, pod rednim brojem 00145, a koji je brak razveden pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P Ob-1138/17 od 6. lipnja 2019. Nesporno je da je bračna zajednica stranaka faktično prestala 15. lipnja 2017. Također, nije sporno da je osobno vozilo Land Rover, Range Rover L, registarske oznake [registarska oznaka] plaćano novčanim sredstvima ostvarenima radom stranaka tijekom trajanja bračne zajednice stranaka.

10. Sporno je da li je predmetno motorno vozilo u cijelosti plaćeno s obzirom na po tuženiku istaknuti prigovor raskida ugovora o kupoprodaji i povrata vozila prodavatelju zbog neisplate kupoprodajne cijene u cijelosti, kao i da li je tuženik prodao motorno vozilo i zadržao za sebe ½ dijela novčanih sredstava koja da pripadaju tužiteljici s osnova bračne stečevine. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

11. Prvotno valja istaknuti u odnosu na prigovor neurednosti tužbe istaknut po tuženiku da tužba sadrži sve potrebne sastojke propisane odredbom čl. 186. st. 1. u vezi s odredbom čl. 106. st. 2. ZPP-a te stoga sud odbija navedeni prigovor tuženika kao neosnovan.

12. Prema odredbi čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23 – dalje ObZ) danom stupanja na snagu toga Zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena prema prijašnjim propisima.

13. U razdoblju stjecanja predmetne imovine imaju se primijeniti zakonske odredbe imovinskih odnosa bračnih drugova, i to odredbe čl. 34. do 46. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 135/15 – dalje ObZ'15) prema kojoj bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu, bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava, ako tim zakonom nije drukčije određeno, imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina, vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice nasljeđivanjem, darovanjem i sl.

14. Uvidom u potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. od 2. rujna 2019. i potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. o ovlaštenim osobama od 21. rujna 2019. sud je utvrdio da tužiteljica ima punomoć na račun ima tuženika, i to žiro računu br. [broj bankovnog računa] od 21. rujna 2005., te deviznom računu br. [broj bankovnog računa], a koji su račun blokirani od 2017. Također, sud je utvrdio da su računi tužiteljice (tekući/žiro/devizni) blokirani od 21. lipnja 2017.

15. Uvidom u promet po žiro računu u kunama tuženika za razdoblje od 1.1.2016. - 31.12.2017. sud je utvrdio da je tijekom 2016. plaćen porez na cestovna motorna vozila za tekuću godinu (plaćen 20. listopada 2016). u iznosu od 1.500,00 kn.

16. Uvidom u dio dokumentacije za osobno vozilo marke Land Rover, Range Rover LG sud je utvrdio da se odnosi na dio prometne dozvole, kao općepoznata činjenica, te da se nesporno odnosi na predmetno motorno vozilo sa navedenim tehničkim podacima za vozilo (marka vozila Land Rover, Range Rover LG, broj šasije: [broj šasije], zatvoreni tip, godina proizvodnje 24.2.2015., datum prve registracije na ime tuženika 7.7.2016., sa ostalim tehničkim podacima vozila).

17. Uvidom u dopis Policijske uprave Zagrebačke od 9. listopada 2020. sud je utvrdio da su kao vlasnici predmetnog motornog vozila upisani, i to tuženik u razdoblju od 7. srpnja 2016. do 19. siječnja 2018., Click Motors d.o.o. u razdoblju od 19. siječnja 2018. do 17. listopada 2018, te Mercedes-Benz Leasing Hrvatska u razdoblju od 17. listopada 2018. nadalje, uz napomenu da policijska uprava ne vodi evidenciju o posjedu vozila, već o evidentiranom vlasništvu nad motornim vozilom.

18. Uvidom u ispis oglasa sa internet stranice clickmotors.hr, ispis iz evidencije Centar za vozila Hrvatska od 28. veljače 2022., te ispis iz baze podataka Hrvatskog ureda za osiguranje, sud je utvrdio da se fotografije odnose na predmetno motorno vozilo prema istovjetnom broju šasije, a koja činjenica nije osporena po tuženiku, te da je isto vozilo osigurano kod osiguravajućeg društva Adriatic osiguranje d.d. na dan 28. veljače 2022.

19. Iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je motorno vozilo Range Rover kupljeno tijekom trajanja bračne zajednice na ime tuženika 2016. Vozilo je u cijelosti isplaćeno prilikom kupnje, te je sudjelovala u njegovoj isplati na način da je uplatila dio kupoprodajne cijene u iznosu od oko 62.000,00 do 69.000,00 EUR sa zajedničkog računa, po kojem je bila opunomoćena, i to na više računa različitih firmi u Češku ili Mađarsku, a sve prema uputi osobe, nadimka ĐA, od koje su kupili vozilo. Uplatu je obavila u PBZ poslovnici prije same kupnje vozila. Vozilo je ukupno koštalo oko 106.000,00 EUR, riječ je o vozilu proizvedenom 2015., uvezeno iz Rusije ili Ukrajine. Pretpostavlja da je ostatak kupoprodajne cijene tuženik isplatio u gotovini gospodinu ĐA, jer smatra da vozilo ne bi bilo prepisano na tuženika da nije bilo u cijelosti plaćeno. Stranke su zajedno otišle u salon na Knežiji kod gospodina ĐA, gdje su odabrali vozilo, nakon čega su s njim obavili i testnu vožnju u Opatiju. Vozilo je kupljeno dok su još živjeli u bračnoj zajednici, iako su već tada imali određene probleme u odnosu, koje su pokušavali riješiti. Tuženik je vozilo kupovao kao dar tužiteljici. Odnosi stranaka pogoršali su se tijekom 2017., dok su službeno razvedeni 2019., a zajedno su živje li do srpnja 2017. Krajem 2017., u listopadu ili studenom, vozila je automobil na servis na Jankomiru, te je vozeći prema servisu telefonski razgovarala s osobom imena A, koji joj je rekao da se u servisu nalaze tri muške osobe, među kojima je i gospodin ĐA. Po dolaska u servis, te su joj osobe rekle da se razišla s tuženikom i da su dobili nalog od tuženika da uzmu vozilo. Nije joj bilo ništa jasno, nije se snašla u situaciji, ti muškarci su bili agresivni, zbog čega se prepala te zbog straha nije zvala policiju, a s njom je tada bilo najmlađe dijete stranaka, kao i druga djeca koju je vozila iz škole. Te osobe su joj rekle da iznese sve stvari iz vozila te su joj jednostavno uzeli vozilo, odnosno „oteli“ ga. Kasnije je vidjela oglas da se vozilo prodaje, a tijekom siječnja 2018. oglas više nije bio aktivan te pretpostavlja da je vozilo tada prodano od strane tuženika trećim osobama, ali ne zna kome je prodano, niti za koji iznos. Vozilo je isključivo koristila tužiteljica, ponajprije za potrebe obitelji, vozeći djecu u školu i na njihove aktivnosti. Smatra da je tuženik s osobom od koje su kupili vozilo, nadimka ĐA, dogovorio da se vozilo preproda upravo na način da joj se vozilo oduzme, a s obzirom na to da je bilo registrirano na ime tuženika te da bez njegova potpisa ne bi moglo biti prodano. Tijekom trajanja bračne zajednice tužiteljica je radila u svojoj tvrtki Journal Media od 2015., s primanjima od oko 750,00 do 800,00 EUR mjesečno. Uz to je ostvarivala i honorarne prihode te prihode po autorskim ugovorima, i to redovito mjesečno od tvrtke City Centar u iznosu od oko 3.000,00 do 3.500,00 kn te od Adria Media oko 3.000,00 kn. Tuženik je za vrijeme trajanja bračne zajednice radio kao sportski menadžer te godišnje zarađivao oko 300.000,00 EUR, a sav novac i poslovanje, uključujući i novac od prodaje vozila Range Rover, prebacio je u Bosnu i Hercegovinu i prestao je poslovati u Republici Hrvatskoj. Ističe da joj tuženik nikada nije rekao za koji je iznos vozilo prodano, niti joj je dao bilo kakav novčani iznos od prodaje.

20. Iz iskaza tuženika u bitnome proizlazi da je vozilo kupio od dugogodišnjeg prijatelja ĐA, a s kojim je dogovorio da će vozilo kupiti na tri rate. Ukupno je isplatio 50.000,00 EUR, dok ostatak od 65.000,00 EUR nikada nije platio. Dogovorili su se da će vozilo ipak biti prepisano na ime tuženika iako nije bilo u cijelosti plaćeno, upravo zbog njihova prijateljskog odnosa. Rate koje je platio iznosile su 15.000,00 EUR, 25.000,00 EUR i 10.000,00 EUR, pri čemu je jednu ratu dao u gotovini na ruke, a dvije je uplatio na račun firme ĐA. Dogovor o kupnji vozila postigli su oko 2015., a rate je plaćao u razdoblju od otprilike godinu dana. U to vrijeme odnosi između stranaka već su bili loši te je i rekao tužiteljici da otplati ostatak vrijednosti ili da vrati auto, jer su se već tada rastajali, naime, tijekom 2015. već su živjeli svatko svojim životom, iako su formalno živjeli zajedno do 2017. Vozilo je ostavio tužiteljici na korištenje, kao i njezinom dečku ČA kojima je rekao da vozilo mogu zadržati ako otplate preostali dug ili da ga vrate vlasniku, a koje su prijedloge oboje odbili. Zbog toga je rekao dečkima da, ukoliko vozilo ne bude vraćeno ili otplaćeno, da uzmu vozilo. ĐA je došao u servis Range Rovera i uzeo vozilo, kojemu je tuženik rekao i da vozilo može staviti u prodaju. Vozilo nikada nije bilo u cijelosti isplaćeno, a nije točno da je tužiteljica išta uplatila za kupnju vozila. Račun koji je tužiteljica spomenula je račun tuženika, na kojem je tužiteljica imala punomoć, ali je s tog računa samo trošila novac i nije ništa uplatila za vozilo. Vozilo nije bilo oteto kako to tvrdi tužiteljica, jer nije niti kupljeno, a da je vozilo doista bilo oteto, tužiteljica bi tada pozvala policiju. ĐA je prodao vozilo, ali tuženik ne zna kada je vozilo prodano, za koji iznos, niti kome. Tuženik osobno nije prodao vozilo, jer ga nikada nije u cijelosti otplatio, niti je dobio bilo kakav novac od njegove prodaje. Tužiteljica je vozila automobil dvije do tri godine te je na njemu napravila dosta štete, zbog čega je rekao ĆA da se namiri za nastalu štetu, s obzirom da vozilo nije bilo u cijelosti isplaćeno, iz kojeg je razloga isti i prodao vozilo. Tuženik je tijekom trajanja bračne zajednice igrao profesionalni nogomet i godišnje je zarađivao između 100.000,00 i 200.000,00 EUR, ovisno o godini, dok je tužiteljica radila honorarne poslove, ali je više trošila nego što je zarađivala. Tuženik je na daljnja pitanja tužiteljice (koja je godina proizvodnje vozila; da li je vozilo kupljeno kao novo ili rabljeno; na temelju kojeg pravnog posla je stekao vlasništvo vozila, a koje je prema ispravama u spisu kupljeno kao novo vozilo; da li je vlasništvo na vozilu od prethodnog vlasnika prenijeto na ime tuženika bez prethodne uplate kupoprodajne cijene; da li je dao bilo kakvo sredstvo osiguranja za vozilo; da li je potpisao bilo kakav dokument vezan za daljnju prodaju vozila nakon što je isto otuđeno iz posjeda tužiteljice; da li je vozilo glasilo na ime tuženika u trenutku kada je tužiteljica prestala isto koristiti; da li je ĆA potpisao bilo kakav dokument u svrhu daljnje prodaje vozila, a s obzirom da je tuženik bio upisan kao vlasnik vozila; da li se vozilo koristilo u obiteljske svrhe) odbio odgovoriti.

21. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit i životno logičan čiji je iskaz i u skladu sa spisu priležećom dokumentacijom, dok ne prihvaća kao istinit iskaz tuženika u dijelu u kojem je isti u suprotnosti sa prihvaćenim iskazom tužiteljice, kao životno nelogičan i u suprotnosti sa spisu priležećom dokumentacijom. Iskaz tuženika u dijelu u kojem nije prihvaćen sud smatra usmjerenim na postizanje uspjeha tuženika u ovom postupku, osobito ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, jer je tuženik odbio odgovarati na daljnja pitanja tužiteljice koja se odnose na odlučne činjenice u ovom postupku, navedeno primjenom odredbe čl. 269. st. 2. ZPP-a.

22. U svrhu utvrđenja vrijednosti predmetnog motornog vozila, sud je proveo dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranu Husincu, i to na dan faktičnog prestanka bračne zajednice 15. lipnja 2017. i na dan otuđenja motornog vozila 19. siječnja 2018.

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da prema tehničkim podacima predmetnog osobnog vozila marke Land Rover, tip Range Rover, model 3.0 TDV6, boja crna s efektom, broj šasije [broj šasije], registarska oznaka [registarska oznaka] (u nalazu očitom omaškom navedena pogrešna registarska oznaka [registarska oznaka]), godina proizvodnje 2015., datum prve registracije 24. veljače 2015., stanje putomjera 80000 km, oblik karoserije SUV, broj sjedala/vrata 5/4, proizvođač Land Rover, vrsta motora diesel, radna zapremnina motora 2993 ccm3, snaga motora 190 kW, pogon na sve kotače, mjenjač automatski / 8 brzina, eko program EURO V, emisija CO2 (g/km) 196, a koje je tehničke podatke za predmetno osobno vozilo vještak utvrdio na temelju dokumentacije dostavljene u spis od strane stranaka, vrijednost vozila prema katalogu orijentacijskih vrijednosti rabljenih motornih vozila Jomologija na dan 15. lipnja 2017., starost vozila u mjesecima 27, iznosi 74.809,21 EUR (563.650,00 kn) ukupno sa porezom na dodanu vrijednost, te na dan 19. siječnja 2018., starost vozila u mjesecima 34, iznosi 89.645,23 EUR (675.432,00 kn) ukupno sa porezom na dodanu vrijednost. Vještak navodi da je nakon 15. lipnja 2017. došlo do nagle potražnje za predmetnim vozilom te je cijena zbog navedenog krenula rasti, a što je vidljivo iz tablice na kojem je razvidan graf porasta potražnje za vozilo marke Range Rover, razdoblje 11. -17.6.2017. te porast u razdoblju 14. - 20.1.2018.

24. Tuženik je u podnesku od 19. prosinca 2022. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka da je riječ o paušalnom nalazu koji se može odnositi na bilo koje vozilo istih osnovnih tvorničkih karakteristika, a ne odnosi se na predmetno motorno vozilo, da je vještak samo izvršio uvid u katalog orijentacijskih vrijednosti rabljenih motornih vozila na dva datuma koja mu je sud odredio. Navodi da nalaz ne zadovoljava osnovne kriterije za nalaz i mišljenje, da u nalazu i mišljenju nisu utvrđivane karakteristike predmetnog motornog vozila, usporedne vrijednosti, stanje vozila, prijeđeni kilometri i dr., odnosno nedostaje sve ono što utječe na vrijednost jednog rabljenog vozila. Navodi da je riječ o orijentacijskoj vrijednosti nekog rabljenog vozila sličnih tvorničkih karakteristika, a kako to i vještak navodi o katalogu iz kojeg je preuzeo cijene, a ne o vrijednosti predmetnog motornog vozila koje je predmet procjene.

25. Stalni sudski vještak očitujući se na prigovore tuženika u svom očitovanju navodi da je zadatak bio utvrditi vrijednost vozila na dan 15. lipnja 2017 i 19. siječnja 2018. prema stanju spisa koji zadatak je i ispunio. Navodi da zadatak vještaka nije bio da se vozilo pregleda zbog proteka vremena i promjene stanja objekta procijene odnosno vozila. Stoga da je netočno da nalaz ne zadovoljava osnovne kriterije za nalaz i mišljenje itd. Ujedno navodi da je nejasan zaključak tuženika da nedostaje „sve ono što utječe na vrijednost jednog rabljenog vozila“, jer tuženik nije specificirao što je to po njegovom mišljenju te stoga na navedeno ne može odgovoriti.

26. Tuženik je u podnesku od 30. studenoga 2023. prigovorio dopunskom očitovanju vještaka te ostao kod prigovora iz podneska od 19. prosinca 2022., jer da je vještak utvrđivao katalošku, a ne stvarnu vrijednost predmetnog vozila , odnosno iščitavanjem kataloga iz kojeg je preuzeo cijene i utvrdio koja je orijentacijska vrijednost nekog rabljenog vozila sličnih tvorničkih karakteristika, a ne vrijednost konkretnog predmetnog vozila. Međutim, kako tuženik do zaključenja glavne rasprave nije ustrajao na prigovoru na nalaz i mišljenje, niti je u tom smislu imao daljnje dokazne prijedloge, ima se smatrati da je od navedenih prigovora odustao.

27. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, kao i dopunsko očitovanje vještaka na koje stranke nisu imale prigovore (obrazloženo u točki 26. ove odluke), jer su sačinjeni stručno i obrazloženo, u skladu s pravilima struke, te temeljem dokumentacije priležeće spisu, a sukladno zadatku suda.

28. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su stranke sklopile brak 2002., da su u braku stranaka rođena zajednička djeca, da je faktična bračna zajednica stranaka prestala 15. lipnja 2017., dok je brak stranaka pravomoćno razveden presudom ovog suda poslovni broj P Ob-1138/17 od 6. lipnja 2019. Utvrđeno je da su stranke tijekom trajanja bračne zajednice novčanim sredstvima ostvarenima radom stranaka stekli predmetno motorno vozilo, kupljeno tijekom 2016. u salonu automobila, vlasnik ĐA, kada je vozilo predano u samostalan posjed strankama, s time da se vozilom isključivo koristila tužiteljica za potrebe obitelji, te je tuženik upisan u službenoj evidenciji registracije vozila Ministarstva unutarnjih poslova kao vlasnik vozila od 7. srpnja 2016. do 19. siječnja 2018. Ujedno je utvrđeno da je kupoprodajna cijena vozila iznosila 115.000,00 EUR, da je iznos od 50.000,00 EUR plaćen prodavatelju po tuženiku u obročnim ratama, dok je ostatak kupoprodajne cijene od 65.000,00 EUR plaćen po tužiteljici uplatom sa računa tuženika na kojem je tužiteljica imala punomoć (i po deviznom i žiro -računu) na račune firma u inozemstvu, te da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti tijekom 2016. Tuženik tijekom postupka ne dokazuje da bi došlo do raskida ugovora o kupoprodaji i povrata vozila prodavatelju zbog neisplate kupoprodajne cijene u cijelosti kako to tuženik tvrdi u odgovoru u tužbi, dok u svom iskazu niti ne tvrdi da bi bio sklopljen pisani ugovor o kupoprodaji predmetnog motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da se tužiteljica koristila vozilom i nakon faktičnog prestanka bračne zajednice stranaka, te da je krajem 2017. u servisu Range Rovera tužiteljici vozilo oduzeto od strane tri muške osobe, među kojima je bio i ĐA, a kojima je tuženik prethodno dao svoju suglasnost za uzimanje vozila, s time da sud utvrđuje da je vozilo tužiteljici oduzeto, jer tužiteljica isto nije predala svojevoljno uz svoju suglasnost, već zbog straha za svoju sigurnost, sigurnost zajedničkog djeteta stranaka i ostale djece iz škole koja su tom prilikom s njom bila u autu. Također, utvrđeno je da je predmetno motorno vozilo tuženik prodao u siječnju 2018. kada je kao novi vlasnik vozila u službenoj evidenciji registracije vozila Ministarstva unutarnjih poslova upisan Click Motors d.o.o. od 19. siječnja 2018., s time da sud nije u mogućnosti sa sigurnošću utvrditi za koji je iznos predmetno motorno vozilo prodano. Dokaza suprotno navedenim utvrđenjima nema.

29. U smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV) vlasništvo pokretne stvari stječe se predajom te stvari u samostalni posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Dakle, predajom vozila stjecatelju, u konkretnom slučaju tuženiku, u samostalni posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika, usmjerenom na to da vlasništvo dotadašnjeg vlasnika prijeđe na stjecatelja ispunjenjem zakonskih pretpostavki došlo je do prijenosa prava vlasništva na pokretnini-predmetnom motornom vozilu kao predmetu prodaje uz definiranje njegovih bitnih sastojaka kao predmeta prodaje i iznosa isplaćene cijene u cijelosti, a što je nedvojbeno razvidno upravo iz upisane činjenice vlasništva nad vozilom u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova.

30. Tuženik tijekom postupka nije uspio oboriti zakonsku presumpciju da je on vlasnik vozila, kao osoba upisana kao vlasnik vozila u javnoj ispravi sukladno odredbi čl. 230. st. 3. ZPP-a, a u tom dijelu teret dokaza je bio na tuženiku, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s čl. 221.a ZPP, utvrđeno da je tuženik vozila vlasnik.

31. Nadalje, iz samog postupanja tuženika nedvojbeno je utvrđeno da je postojala volja tuženika da njegovo vlasništvo prijeđe na treću osobu, jer je vozilo ne samo predano na korištenje trećoj osobi, već je došlo i do promjene upisanog vlasnika u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno do prijenosa prava vlasništva 19. siječnja 2018., a što je moglo biti učinjeno samo na temelju određenog pravnog posla. Pri tome sud ne nalazi odlučnim da li je tuženik zadržao za sebe ili ne novčana sredstva dobivena od prodaje predmetnog motornog vozila, a s obzirom da je neovlašteno raspolagao motornim vozilom koje predstavlja bračnu stečevinu stranaka, a time i suvlasničkim dijelom tužiteljice na predmetnom motornom vozilu.

32. S obzirom da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tuženik raspolagao predmetnim motornim vozilom koji predstavlja bračnu stečevinu stranaka u jednakim dijelovima sukladno odredbi čl. 35. i čl. 36. st. 1. i 3. ObZ'15, dakle, i ½ suvlasničkog dijela tužiteljice, a bez njezine suglasnosti, tužiteljica ima pravo na isplatu polovice vrijednosti vozila, utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka na dan prestanka bračne zajednice 15. lipnja 2017., a koja vrijednost na navedeni dan iznosi 74.809,21 EUR. Iako je vozilo prodano nakon prestanka bračne zajednice, pravo na isplatu odnosi se na polovicu vrijednosti vozila na dan prestanka bračne zajednice, jer se bračna stečevina dijeli prema stanju imovine na dan prestanka bračne zajednice, a ne prema kasnijoj prodajnoj cijeni.

33. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 35. i čl. 36. st. 1. i 3. ObZ'15, sud odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev, te utvrđuje osnovanim podredni (eventualni) tužbeni zahtjev (čl. 188. st. 2. ZPP-a) tužiteljice (iako nazvan alternativni, razvidno je da nije riječ o alternativnom tužbenom zahtjevu, jer nije riječ o ponudi o načinu ispunjenja obveze) za isplatom polovice vrijednosti u iznosu od 37.404,60 EUR koji je tuženik u obvezi nadoknaditi tužiteljici sa zateznim kamatama tekućima od dana kada je nastala obveza isplate te vrijednosti, odnosno od prestanka bračne zajednice, 15. lipnja 2017. do isplate primjenom odredbe 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO). U preostalom dijelu sud je odbio kao neosnovan (podredni) tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 172,40 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao previsoko odmjerenim.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I, II i III izreke presude.

35. U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe iznosila je 243.688,56 EUR (1.836.071,50 kn) do smanjenja tužbenog zahtjeva tužiteljice na ročištu održanom 7. listopada 2020. na iznos od 66.361,40 EUR (500.000,00 kn), a koja je vrijednost predmeta spora vrijedila do smanjenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice od 5. veljače 2026. na iznos od 37.577,00 EUR kao eventualno prihvaćenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedene vrijednosti predmeta spora, tužiteljica je na ročištu održanom 7. listopada 2020. povukla tužbeni zahtjev za iznos od 177.327,16 EUR, a podneskom od 5. veljače 2026. je povukla tužbeni zahtjev za iznos od 28.784,40 EUR. S obzirom da je tužiteljica povukla tužbu za onaj dio za koji je smanjen tužbeni zahtjev, tuženiku se kod obračuna troškova parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koje je tužba povučena ima obračunati u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP, a s obzirom da tužiteljica nije dokazala da je djelomično povlačenje tužbe uslijedilo iz razloga, jer je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu ili iz drugih razloga koji se mogu pripasti tuženiku. Pri tome valja istaknuti, a vezano za povlačenje tužbe u odnosu na nekretninu, da je tuženik u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Puli-Pola priznao tužiteljici pravo suvlasništva na nekretnini u odgovoru na tužbu od 17. listopada 2019. kako je to sud utvrdio uvidom u presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P Ob-174/18-35 od 8. studenoga 2019. (list 51-52), dakle, prije primitka tužbe u ovoj pravnoj stvari (tuženik je zaprimio tužbu 14.1.2020.), te stoga povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu ili iz drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Kod obračuna troškova parničnog postupka sud primjenjuje vrijednost predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje za obje stranke, dok se uspjeh tužiteljice ima obračunati prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a uspjeh tuženika se ima obračunati stavljanjem u razmjer vrijednosti predmeta spora do djelomičnog povlačenja tužbe i povučenog dijela tužbenog zahtjeva.

36. Tako su tužiteljici na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, a s obzirom da tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu (podrednog) tužbenog zahtjeva (manje od 10%), utvrđeni troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za zastupanje na ročištu 7.10.2020., 13.1.2021., 10.11.2021., 10.3.2023., 5.2.2026. 500 bodova za svaku radnju (Tbr.9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23 - dalje OT), za sastav podneska od 12.1.2021., 28.2. (1.3.) 2022. 500 bodova za svaku radnju (Tbr.8/1 OT), za pristup na ročište 16.4.2021., 7.3.2022., 11.4.2024., 3.11.2025. 50 bodova za svaku radnju (Tbr.9/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23 - dalje OT), jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja, za sastav podneska od 8. (9.) 12.2022. 25 bodova (Tbr.8/5 OT), jer nije riječ o obrazloženom podnesku u smislu Tbr.8/1 OT, ukupno 3750 bodova, što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54 OT) i porez na dodanu vrijednost od 25 % (Tbr.46 OT) iznosi 9.375,00 EUR. Priznat je i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 422,22 EUR. Ukupno je, dakle, utvrđen trošak tužiteljice u iznosu od 15.134,72 EUR.

37. Nije priznat trošak zastupanja na ročištu 3.7.2020., jer punomoćnica nije pristupila na ročište, za sastav podneska od 21.9.2021. , 11.1.2022., 28. (27.) 4.2022. (dva puta zatražen), 4.9.2024., 6. (7.) 11.2024., jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

38. Tuženiku su na temelju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, utvrđeni troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav odgovora na tužbu 1834 (Tbr.8/1 OT), što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54 OT) i porez na dodanu vrijednost od 25 % (Tbr.46 OT) iznosi 4.582,50 EUR, odnosno razmjerno uspjehu od 73% s obzirom na povučeni dio tužbenog zahtjeva iznosi 3.345,22 EUR.

39. Tuženiku nisu priznati kao osnovani daljnji zatraženi troškovi parničnog postupka od smanjenja tužbenog zahtjeva na ročištu 7. listopada 2020., jer je vrijednost predmeta spora nakon tog smanjenja (66.361,40 EUR) do smanjenja tužbenog zahtjeva u podnesku tužiteljice od 5. veljače 2026. (37.577,00 EUR) u istom tarifnom razredu, te tuženiku u odnosu na povučeni dio zahtjeva zbog smanjenja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi (tako i ŽS u Rijeci Gž-78/25).

40. Stoga je od utvrđenog troška tužiteljici u iznosu od 15.134,72 EUR valjalo odbiti utvrđeni trošak tuženika u iznosu od 3.345,22 EUR, te su tužiteljici utvrđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 11.789,50 EUR sa zateznim kamatama tekućima od donošenja presude, 20. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke presude.

U Zagrebu 20. ožujka 2026.

Sudac

Nataša Marahovec Kantarević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti u roku 15 dana od dana dostave prijepisa žalbu županijskom sudu. Žalba se ulaže putem ovoga suda e- komunikacijom.

DN-a:

1. Pun. tužitelja uz rješenje o naplati sudske pristojbe za presudu

2. Pun. tuženika