REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: Us I-4324/2024-10

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tin Zdravković, odvjetnik u Zagrebu, Pavla Šubića 12, protiv tuženika Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ilica 335, radi zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta, nakon objave presude, 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I- 216-02/22-20/402, URBROJ: 511-01-204-24-10 od 13. rujna 2024.

II Odbija se zahtjev za nadoknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-20/402, URBROJ: 511-01-204-24-10 od 13. rujna 2024., odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenjem dugotrajnog boravišta.

2. Tužiteljica osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi kako tuženik u osporenom rješenju čini nespornim da su sve druge pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta ispunjene. Napominje kako ispunjava kriterij propisane odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima, jer je od 1. listopada 2016., do 30. rujna 2021., akumulirala neprekidno pet godina odobrenog privremenog boravka. Smatra kako tuženik neispravno tumači odredbu članka 150. stavak 1. Zakona, na način da stranac mora imati neprekidno pet godina odobrenog privremenog boravka u periodu od pet godina koji neposredno prethodi datumu podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta. Ističe da stranac koji je pet godina imao odobreni privremeni boravak ispunjava uvjete iz odredbe članka 150. stavka 1. Zakona kada je "prekid" u periodu od 30. rujna 2021. do 30. studenoga 2021. kraći od ograničenja određenih u odredbi članka 150. stavka 2. Zakona. Napominje kako je u periodu od 30. rujna 2021., do 30. studenoga 2021., trajao upravni postupak radi produljenja njenog privremenog boravka temeljem članka 113. Zakona o strancima. Smatra da je tuženik postupio i protivno odredbi članka 92. stavka 2. Zakona i da predmet nije riješio do dana isteka radne dozvole čije produljenje je zatraženo. Predlaže da ju Sud sasluša kao stranku u postupku.

2.1. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika te potražuje troškove upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kao je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporenoga rješenja. Ističe kako je uvidom u službene evidencije utvrđeno da je u Republici Hrvatskoj tužiteljica, u mjerodavnom petogodišnjem razdoblju koji prethodi danu podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta 4. ožujka 2022., imala prekid u kontinuitetu privremenih boravaka/dozvola za boravak i rad od 30. rujna 2021. do 30. studenoga 2021. Napominje kako je Direktivom Vijeća 2003/109EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem i Zakonom o strancima propisan uvjet kontinuiranog boravka državljanina, a to je najmanje pet godina kontinuiranog boravka koji prethodi danu podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište, a ne do prekida kako to pogrešno tumači tužiteljica. Smatra neosnovanim navod tužiteljice kako ispunjava uvjet pet godina neprekidno odobrenog privremenog boravka od 1. listopada 2016., do 30. rujna 2021., iz razloga jer se radi o razdoblju koje prethodi nastupu prekida u kontinuitetu privremenih boravaka, a ne o mjerodavnom petogodišnjem razdoblju koje prethodi danu podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta, kako to propisuje Direktiva i odredba članka 150. stavka 1. Zakona o strancima. Napominje kako je do prekida kontinuiteta privremenih boravaka/dozvola za boravak i rad došlo jer tužiteljica nije više ispunjavala zakonske uvjete za odobrenje dozvole za boravak i rad po istoj pravnoj osnovi po kojoj su joj odobravane dozvole za boravak i rad, a uslijed čega je tužiteljica kao stranka u tom postupku odustala od podnijetog zahtjeva.

3.1. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Sud je 9. ožujka 2026., održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Uspoređujući navode tužiteljice sa sadržajem osporenog rješenja i dostavljenog odgovora na tužbu, prije svega valja navesti da u ovom postupku nije sporno da je tužiteljica prije podnošenja zahtjeva od 4. ožujka 2022., za odobrenje dugotrajnog boravišta u imala prekid u kontinuitetu privremenih boravaka/dozvola za boravak i rad od 30. rujna 2021. do 30. studenoga 2021., a sve kako je to pravilno i opisao tuženik u obrazloženju osporenoga rješenja, a koje ovaj sud neće ponavljati.

7. Odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Dalje je stavkom 2. utvrđeno da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

7.1. Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.; dalje: Direktiva) u članku 4. stavkom 1. utvrđuje da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Zatim je stavkom 3. propisano da razdoblja izbivanja s državnog područja predmetne države članice ne prekidaju razdoblje iz stavka 1. te se uzimaju u obzir za njegov izračun, ako su kraći od šest uzastopnih mjeseci i ukupno ne iznose više od 10 mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1.

8. Prema ocjeni ovoga suda ključno je u ovoj upravnoj stvari da je tužiteljica do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište od 4. ožujka 2022., u razdoblju "prekida" tj. od 30. rujna 2021. do 30. studenoga 2021., nije imala reguliran status boravka, čime je izgubila zakonitost boravka, a time i kontinuitet boravka, a što je preduvjet za odobravanje dugotrajnog boravišta u smislu odredbe članka 150. stavka 1. Zakona.

8.1. Stoga se na tužiteljicu u konkretnom slučaju ne mogu odnositi situacije koje je Zakon predvidio kao iznimke koje ne prekidaju razdoblje od pet godina i u ovom upravnom sporu nije bilo potrebno utvrđivati razloge prekida privremenog boravka, jer isti nisu od utjecaja na drugačiju odluku.

9. S obzirom na citirane propise te utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, proizlazi da su odredbe članka 150. Zakona o strancima u cijelosti usklađene s odredbama iz članka 4. Direktive. Naime, i Direktivom i Zakonom o strancima istovjetno je uređen uvjet kontinuiranog zakonitog boravka državljanina treće zemlje, kao jedna od pretpostavki za odobrenjem dugotrajnog boravišta, a to je najmanje pet godina kontinuiranog zakonitog boravka neposredno prije podnošenja zahtjeva. Naime i Direktiva i Zakon prema ocjeni suda zahtijevaju da boravak bude aktivan i zakonit u trenutku podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište.

10. Uzimajući u obzir navedena činjenična i pravna utvrđenja, prema ocijeni ovog suda, tuženik je odbivši zahtjev tužiteljice za odobrenjem dugotrajnog boravišta postupio u skladu s odredbama nacionalnog i europskog zakonodavstva te je za svoju odluku dao dostatno i valjano obrazloženje, a s kojim je suglasan i ovaj sud. Prema tome, osporeno je rješenje pravilno i na zakonu osnovano. Isto tako ovaj sud s obzirom na sve naprijed navedeno nije prihvatio prijedlog za prekid upravnog spora i podnošenje prethodnog pitanja Sudu EU.

11. Slijedom svega iznesenoga, a na temelju odredba članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u točki I izreke.

12. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a (točka II izreke).

U Zagrebu, 20. ožujka 2026.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Tin Zdravković, Zagreb, Pavla Šubića 12

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ilica 335

3. U spis