REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-302/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku NN, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. veljače 2026. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja EN, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika JN, odvjetničke vježbenice, dana 20. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravni učinak odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 216828, sklopljenog dana 25. travanja 2008. godine zaključenog između tužitelja ŽN, iz [adresa], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kao kreditora koja glasi: „Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, isplatiti tužitelju ŽN, iz [adresa], iznos u visini od 91,91 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Jurišićeva 4, Zagreb, naknaditi tužitelju ŽN, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 281,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 25. travnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 216828, temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 14.046,73 CHF i da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,10% od iznosa kredita (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) te je tužitelju naplaćena tvz. ulazna naknada na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti u visini iznosa od 91,91 EUR. Tužitelj navodi da je sklopio tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ističe da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. citiranog čl. 81. propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, jer je tužbu podnio dana 17.01.2025. godine. Nadalje navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen člankom 6.1. Ugovora o kreditu, da je navedena ugovorna odredba jasna i nedvosmislena, te je naznačena u točno određenom postupku od 1,10%. U odnosu na tvrdnju tužitelja da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu istu osporava jer tužitelj nije dostavio dokaz na navedenu činjenicu. Tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i da je bio upoznat s visinom iznosa koji treba platiti s osnova naknade za obradu kredita. Ističe imajući u vidu da je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva to nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, time da tužitelj ne dokazuje da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216828 od 25.04.2008.g. i prometnu karticu po kreditu tužitelja (list 5-26 spisa), dopis tuženika od 01.07.2024.g. (list 27 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, stručne članke (list 28-32, list 48-194 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada kredita, te povrat iznosa u visini od 91,91 EUR sa zateznom kamatom s osnova stjecanje bez osnove.

5. U tijeku postupka tužitelj se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 27.07.2025. godine, osporava istaknuti prigovor zastare.

6. Sud je saslušao tužitelja na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo za osobne potrebe, nakon što je u auto salonu odabrao vozilo poslali su ga u poslovnicu pravnog prednika tuženika gdje su mu predali napisani ugovor. Navodi da je pročitao ugovor i pitao je da mu se pojasne ugovorne odredbe pa i ova odredba o naknadi, da mu je djelatnica banke rekla da to tako mora biti i nakon toga je Ugovor o kreditu potpisao. Ističe da mu nitko nije objasnio na što bi se odnosili ovi troškovi naknade koju mora platiti banci. Tužitelj iskazuje da u to vrijeme je bio u mirovini, osobno je otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio:

-da je tužitelj s tuženikom dana 25. travnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 216828 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 14.046,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je člankom 6.1. ugovorena naknada 1,10% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj i da je tuženik iznos u visini od 692,49 kn naplatio (nesporno između stranaka, dopis tuženika od 01.07.2024.g. - list 27 spisa),

- tužitelj tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade obrade kredita, da mu je djelatnica banke rekla da treba platiti naknadu (iskaz tužitelja),

- da je kredit tužitelju ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ i da tužitelj je pristao platiti trošak naknade obrade kredita jer mu je trebao kredit za kupnju osobnog vozila (iskaz tužitelja).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

9. Tužitelj tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade, niti mu je netko pojašnjavao na što se odnosi navedena naknada za obradu kredita. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,10% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu djelatnici banke nisu pojašnjavali na što se odnosi sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi već mu je samo rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom navedenog sud je ocijeni kao neosnovane navode tuženika kojim osporava status potrošača tužitelju.

13. Tužiteljica i tuženik su učinile nespornim visinu naplaćene naknade kako je prethodno navedeno. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 1,10% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 14.046,73 CHF.

S obzirom da je tužitelj temeljem točke 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 692,49 kn (91,91 EUR) koju visinu tuženik ne osporava, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

14. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

15. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se sastoji sastava tužbe od 17.01.2025. g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 27.08.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.10.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.02.2026.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 20.03.2026.g. u iznosu od 25,00 EUR, ukupno 225,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 56,25 EUR, ukupno 281,25 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen plaćanja sudske pristojbe kao potrošač.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. ožujka 2026. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku