Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-303/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB:02535697732), iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1236/2019-53 od 17. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalbe parničnih stranaka djelomično se odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1236/2019-53 od 17. prosinca 2025. potvrđuje u toč.I.
– i toč.II. izreke te u toč. IV. izreke za iznos od 5.866, 59 Eur (pet tisuća osam stotina šezdeset i šest eura i pedeset i devet centi).
r i j e š i o j e
I/Žalbe parničnih stranaka se djelomično prihvaćaju te se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1236/2019-53 od 17. prosinca 2025. ukida u toč.III. izreke, u toč.IV. izreke za iznos od 5.507,16 Eur sa zateznom kamatom te u toč.V. izreke te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II/O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke ništetnom je utvrđena ugovorna odredba čl.4.toč.1. Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke sklopile 1. ožujka 2007. i to u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 31.8.2007., 29.2.2008. i 30.11.2010. Toč.II. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba čl.7.toč.2. odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF – valutu ugovora tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Toč.III. izreke tuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 10.801,38 Eur sa zateznom kamatom na iznose i u dospijeću pobliže navedenima u toj točki izreke, a toč.IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 11.373,75 Eur (kao zbroja iznosa "priznatog u konverziji u visini od 5.507,16 Eur te onog zatraženog u toč.III. tužbenog zahtjeva u visini od 5.866,59 Eur "). Toč.V. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2. Navedenu presudu pravovremenim žalbama pobijaju obje parnične stranke – tužitelj u odnosu na toč.IV.- i V. izreke, a tuženik u odnosu na toč.I., II., III. i V. izreke. Oba žalitelja žalbe izjavljuju iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. toč. 1 do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, podredno da je u žalbom pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (tuženik). Oba žalitelja zahtijevaju i trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbe nije odgovoreno.
4.Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane.
5.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9012310729 sklopljenog između tužitelja i tuženika 1. ožujka 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama kreditora (čl.4.1.) te u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da vrati kredit uz ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja (čl.7.2.). Predmet spora je i restitucijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF (iznos od 10.973,43 Eur sa zateznom kamatom) i na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati prema odluci tužene (iznos od 5.335,11 Eur sa zateznom kamatom) kao i zahtjev za isplatu razlike nedospjele glavnice u iznosu od 5.866,59 Eur sa zateznom kamatom. Dakle visina tužbenog zahtjeva određena je u podnesku tužitelja od 12. rujna 2025. iznosom od 22.175,13 Eur sa zateznom kamatom.
5.1. Polazeći od nesporne činjenice da su parnične stranke sklopile Ugovor o stambenom kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 143.500,00 CHF, s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje promjenjivom u skladu s odlukama tuženika, da je kredit odobren na 30 godina i plativ u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja i da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak ugovoru od 14.12.2015.) u skladu sa odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 - "Narodne novine" broj 102/15) kojim je provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu (uz valutnu klauzulu uz CHF) u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te temeljem činjenica utvrđenih analizom tijekom postupka provedenih dokaza:
- da tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3.stav.1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 - "Narodne novine" broj 96/03 važećem na dan zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa) pro izlazi iz sadržaja predmetnog namjenskog ugovora o stambenom kreditu i iskaza tužitelja, a da tuženik nije dokazao suprotno;
- da su stranke dana 14. prosinca 2015. u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju" (dalje: ZPK – "Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) sklopile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita – tužitelja;
- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF na dan plaćanja utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF) te da je za pravna utvrđenja iz navedenih presuda vezan i prvostupanjski sud u predmetnoj restitucijskoj parnici osnovom odredbe čl. 502.c ZPP a i da se tužitelj na ta utvrđenja i pozvao te da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive, da mu nisu objašnjene niti rastumačeni rizici valutne klauzule niti utjecaj na njegove ukupne ugovorne obveze a da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je takvo postupanje tuženika protivno odredbama čl. 81. stav. 1. i čl. 83. ZZP/03, a sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. ZZP/03.
5.2. Zaključivši da tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nakon sklapanja Dodatka ugovoru od 14. prosinca 2015. (pri čemu se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2020.) to prvostupanjski sud nastavno, polazeći od stajališta da potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c stav. 1. toč. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako njime nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, prihvaća utvrđenja financijskog vještaka da ukupan iznos preplata do dana konverzije na ime promjene kamatne stope iznosi 5.335,11 Eur, na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja - 10.973,43 Eur, dok nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.866,59 Eur.
5.3. Polazeći nastavno od odredbe čl. 323. stav. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22), čl.1111. i čl.1115. ZOO prvostupanjski sud od zbroja po vještaku utvrđene preplate s osnova valutne klauzule CHF na dan plaćanja u iznosu od 10.973,43 Eur i preplate s osnova jednostrano promjenjive ugovorne kamate u iznosu od 5.335,11 Eur (dakle ukupnog iznosa od 16.308,54 Eur) odbija priznatu preplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 5.507,16 Eur, smatrajući da je upravo iznos od 10.801,38 Eur iznos kojeg je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom i da će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, te kao rezultat promjene kamatne stope. Stoga je obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 10.801,38 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pojedinih (i mjesečnih) iznosa po tuženiku, do isplate, sukladno odredbi čl.1115. ZOO.
5.4. Tužbeni zahtjev u dijelu zatražene isplate iznosa od 5.866,59 EUR koji iznos predstavlja razliku nedospjele glavnice nakon konverzije u Eur na dan 30. rujna 2015. iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazanom u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim obzirom da je izračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovoru od 14. prosinca 2015. sačinjen sukladno odredbama čl. 19. e ZID ZPK i na taj izračun tužitelj nije imao prigovora niti je osporavao valjanost izračuna iznosa u tzv. konverziji.
5.5. Konačno, prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio pozvavši se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stav. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa imajući u vidu da je za tužiteljevu tražbinu koja je proizašla iz nepoštenog ugovaranja valutne klauzule zastara je počela teći 14. lipnja 2018. kao trenutka pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a za tražbinu s osnova nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj stopi ugovorne kamate da je počela teći pravomoćnošću odnosne presude P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (od 13. lipnja 2014.) te da je predmetna tužba podnesena 16. svibnja 2019., to da zastara nije nastupila.
6. Oboje žalitelja u izjavljenim žalbama ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP pri čemu tužitelj navodi da je prvostupanjski sud samoinicijativno, bez izjavljenog prigovora radi prijeboja izjavljenog po tuženiku do zaključenja prethodnog postupka, samovoljno izvršio prijeboj iznosa utužene preplate sa iznosom preplate koji je naveden u Dodatku ugovora od 14.12.2015. (iznosa od 5.507,16 Eur) čime da je grubo narušio načelo ravnopravnosti stranaka na štetu tužitelja obzirom da se tužitelj sklapanjem Dodatka od 14.12.2015. nije odrekao potraživanja nastalog s osnova nezakonite naplate uzrokovane promjenama tečaja i kamatne stope. Preplata utvrđena u konverziji da predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio no da se pri tom radi o anuitetima koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa nema govora da su u aneksu ugovora tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ili odredbe o kamatnoj stopi. U odnosu na iznos od 5.866,59 Eur za koji je vještak utvrdio da predstavlja razliku nedospjele glavnice tužitelj ističe da mu isti nije vraćen niti je za to umanjena njegova glavnica prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 14.12.2015. pa je tuženik i taj iznos stekao bez ikakve osnove.
6.1. Tuženik u žalbi isti žalbeni razlog obrazlaže tvrdnjom da je iznos u toč. III. izreke presude (iznos od 10.810,38 Eur) u nesuglasju s podneskom tužitelja od dana 12.09.2025.g. u kojem je postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.335,11 eura (na ime ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope) odnosno 10.973,43 eura (na ime ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF) sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose od njihovog dospijeća do isplate, kao i iznosa od 5.866,59 eura na ime tzv. razlike glavnice koja bi bila obračunata prilikom konverzije predmetnog ugovora o kreditu slijedom čega da postoji proturječje između izreke presude, njezinog obrazloženja i sadržaja tužiteljevog tužbenog zahtjeva, pa se dosuđujući dio prvostupanjske presude uopće ne može ispitati. Uz to da prvostupanjski sud i u obrazloženju odluke (kao i u samoj izreci presude) navodi i iznos preplate od 5.507,16 Eur koji međutim ne odgovara iznosu preplate iz čl. 5. Dodatka ugovora od 14.12.2015. u iznosu od 6.113,39 Eura koji čini preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije Ugovora o kreditu.
7. Razmatrajući pobijanu presudu iz aspekta žalbama isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP ovaj sud istu nalazi u potpunosti osnovanom jer je sadržaj toč.III. – i toč.IV. izreke suprotan tužbenom zahtjevu tužitelja sadržanom u podnesku od 12. rujna 2025. a što ovom sudu onemogućava ispitivanje pravilnosti navedene presude i odgovora na žalbene navode oba žalitelja. Naime, sadržaj tužiteljevog tužbenog zahtjeva u potpunosti odudara od sadržaja dosuđujućeg (a i odbijajućeg dijela) prvostupanjske presude jer su tužitelju dosuđeni nominalni mjesečni iznosi kao i njihovo dospijeće, suprotni tužiteljevoj dispoziciji iz podneska od 12. rujna 2025. Podredno valja nadodati i da iznos preplate navedene u čl.5. Dodatka ugovoru od 14.12.2015. iznosi 6.113,39 Eur, a ne 5.507,16 Eur kako to navodi financijski vještak a prihvaća prvostupanjski sud. Obzirom da tužitelj uopće nije utužio iznos koji mu je kao preplata priznat u Dodatku ugovora od 14.12.2015. nerazumljivo je zašto ga prvostupanjski sud tim iznosom odbija u toč.IV. izreke.
8. Osporavajući u žalbi toč.I.- i toč.II. izreke prvostupanjske presude tuženik ponavlja prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak ugovoru od 14.12.2015., sa kojom činjenicom vezuje i nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva obzirom da je tuženik prilikom sklapanja navedenog Dodatka postupio u potpunosti sukladno ZID ZPK/15. Ističe i da se prvostupanjski sud neosnovano poziva na odredbu čl.502.c.ZPP koja je novelirana tek ZID ZPP/19 na način da se proteže i na postupke radi isplate, dok je predmetna tužba podnijeta prije njezinog stupanja na snagu - 16. svibnja 2019. Tuženik u žalbi ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VS RH) u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev-637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zašto što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a i da prvostupanjski sud očigledno nije uzeo u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. donesenoj u oglednom sporu.
8.1. Odgovarajući na prethodno iznesene žalbene navode tuženika, valja navesti da unatoč činjenici sklapanja Dodatka ugovoru od 14.12.2015. tužitelju pripada pravo na podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji je važio do sklapanja Dodatka tom Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita i koji je proizveo pravne učinke (koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) budući da je takvo utvrđenje osnova za njegov kondemnatorni zahtjev iz kojeg proizlazi i njegov pravni interes za podnošenje takve tužbe time da se za podnošenje kondemnatornog zahtjeva pravni interes podrazumijeva te ga ne treba dokazivati. Izneseno staja lište nije u protivnosti sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Gos 1/2019 koje tuženik iznosi u žalbi niti sa stajalištem istog suda iznesenog u odluci broj: Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. To stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. stav. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).
8.2. Nadalje valja navesti da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Direktni učinak pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe propisan je i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 - „Narodne novine“ broj 118/14, 110/15 i 14/19) koji Zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.
8.3. Odlukama donesenim u predmetima broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske iznio je shvaćanje da su, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 1401/2012, banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u konkretnom slučaju na okolnost da su tužitelju sporne odredbe bile jasne i razumljive, da su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita dane informacije i objašnjeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara nastupom kojih će tuženik biti ovlašten svojom odlukom promijeniti stopu redovne kamate i da su mu obrazložene posljedice i rizici vezanja obveze vraćanja kredita (glavnice i kamata), uz tečaj CHF, kao i da su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati kredit i promjena redovne kamate jednostranom odlukom banke – nije predložio niti jedan dokaz iako je na njemu teret dokaza sukladno odredbi čl. 81.stav.4. ZZP/03 pa kako iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu tuženik dao ikakve obavijesti na temelju kojih bi stekao saznanja kada, u kojim uvjetima i nastupom kojih parametara bi banka bila ovlaštena mijenjati kamatnu stopu, a niti da bi ga tuženik upoznao o rizicima ugovaranja valute obveze vraćanja kredita u CHF, to provedenim dokazima nije dovedena u sumnju primjena zakonske presumpcije propisane člankom 81. stav.2. ZZP/03 niti utvrđene činjenice isključuju vezanost suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.
8.4. Obzirom da tuženik druge razloge zbog kojih pobija usvajajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ne iznosi, a da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio djelomičnom ništenim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na obvezu vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika na dan plaćanja i na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci tuženice sadržanim u člancima 4.1. i 7.2. predmetnog ugovora o kreditu to je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i sukladno odredbi čl.368.stav.1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u toč.I. i toč.II. izreke.
9. Iako je iz razloga iznesenih u toč. 6. ovog obrazloženja prihvaćanjem žalbe tužitelja i tuženika valjalo ukinuti toč.III. - i toč.IV. izreke i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, valja u svrhu provođenja ponovnog postupka pred prvostupanjskim sudom izraziti pravno shvaćanje o pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na bitne aspekte predmetnog spora, a u okviru ovlasti iz odredbe čl. 375.stav.4. ZPP.
9.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Dodatka Ugovoru od 14. prosinca 2015. tužitelja ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njegova obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru od 14. prosinca 2015. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 (što potvrđuje i vještakinja u svom nalazu) te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka od 14. prosinca 2015. postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK banke kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza. U konkretnom slučaju iz sadržaja ugovorne odredbe čl. 5. Dodatka ugovora od 14.12.2015. proizlazi da je takva preplata tužitelju priznata u iznosu od 6.113,39 Eur.
9.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZPK tužitelj je obeštećen s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak inja zaključno u svom nalazu utvrdila da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji je vještakinja utvrdila kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur.
9.3. No obzirom da zbog ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP – u sadržaju obrazloženom u toč.6. ovog obrazloženja ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost dosuđujućeg dijela toč.III. izreke zbog činjenice što je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 12. rujna 2025. umanjio za iznos preplate iz čl.3. Dodatka ugovora od 14.12.2015., to je prihvaćanjem žalbe tužitelja valjalo ukinuti i toč.IV. izreke u odnosu na iznos od 5.507,16 Eur.
9.4. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 5.866,59 Eur kojeg je vještakinja obračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi toč.IV. izreke za iznos od 5.866,59 Eur. Valja nadodati da je vještakinja prijedlogom da se preplate s osnova (predmetnih) ništetnih ugovornih odredbi umanje za iznos utvrđene preplate iz toč.3. Dodatka ugovora od 14.12.2015. izašla iz okvira zadatka postavljenog joj od strane prvostupanjskog suda.
10. Nastavno valja navesti da iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl.323. stav. 1. i čl. 1111. stav. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove, to ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka Ugovora o kreditu nemaju restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. stav. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora od 14. prosinca 2015. (dakle 30. rujna 2015.).
10.1. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.
10.2. Imajući u vidu navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi da tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njegovih obveza po valjano sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu s danom 30. rujna 2015.
11.U odnosu na žalbom ponovljeni prigovor zastare, valja tek kratko navesti da je (i) Vrhovni sud Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište VS RH izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 11. veljače 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.
12. Obzirom da su ovim rješenjem ukinute toč.III. i dio toč.IV valjalo je pozivom na odredbu čl. 166.stav.3. ZPP ukinuti i odluku o svim troškovima time da će o svim troškovima pa i troškovima predmetnog žalbenog postupka, odluči ti sud u konačnoj odluci.
U Varaždinu 20. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec
