REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-925/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mileni Prakatur Ignjić, odvjetnici iz Belog Manastira, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17.2.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 20.3.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3214110178/08, sklopljenog dana 27.08.2008. godine između tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, koja glasi:

“……korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora ”;

II/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 119,53 EUR ( slovima: sto devetnaest eura i pedeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.09.2008. godine, a koja kamata se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju MŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 206,64 EUR ( slovima: dvjesto šest eura i šezdeset četiri centi), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 20.3.2026. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je sa Zagrebačkom bankom d.d. kao korisnik kredita sklopio dana 27.08.2008. godine u Osijeku Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3214110178/08, koji je solemniziran u Osijeku dana 29.08.2008. godine, po Javnom bilježniku Lidiji Perić broj OV-23310/08, na iznos od 10.140,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečnih anuiteta u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 6,55% godišnje. Nadalje, kreditor navodi kako će se kamata obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Predmetnim tipskim ugovorom u čl. 2. st. 3. tuženik je nametnuo obvezu tužitelju da plati i sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Pri tome nije naznačeno o kojim se naknadama radi, niti u kojem postotku u odnosu na visinu kredita će isti biti naplaćeni. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 02.09.2008. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,61 HRK, a koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, (tečaj 7,53450) iznosi 119,53 eura. Nakon što mu je ustegnut iznos od kredita, tužitelj je shvatio da se očito radi o 2% naknade od ukupnog iznosa kredita. O ugovornoj odredbi za tzv. naknade i troškove nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takova unaprijed formulirana i implementirana od strane tuženika u tipskom ugovoru, a na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju uopće nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu i naplatio tužitelju, time je stekao nepripadnu imovinsku korist, pa je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115 ZOO-a, takvu imovinsku korist dužan vratiti zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja pa sve do isplate. Slijedom navedenoga, a pozivom na važeću sudsku praksu i stavove zauzete u presudama Vrhovnog suda RH Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. godine i Rev- 715/2024-2 od 22.05.2024. godine, tužitelj predlaže da naslovni sud nakon provedene rasprave, donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, osporava status potrošača tužitelja te smatra da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te stoga nije niti nepoštena, a niti ništetna. U cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganje tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u dopis Zagrebačke banke od 12.6.2025. ( list 5 spisa), u ugovor o kreditu broj ugovora 3214110178/08 sklopljen između stranaka dana 27.8.2008., a ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka 29.8.2008. ( list 6-10 spisa), uvidom u dokumentaciju ( list 24-38 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 49-68 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 2.12.2025. ( list 73 spisa), te saslušanjem tužitelja na ročištu održanom 17.2.2026. godine ( list 75-76 spisa).

4. Uvidom u dopis Zagrebačke banke od 12.6.2025. ( list 5 spisa) sud je utvrdio da je dana 2.9.2008. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,61 HRK.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214110178/08, sklopljen između stranaka dana 27.8.2008., a ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka 29.8.2008. ( list 6-10 spisa), sud je utvrdio da je odredbom članka 2. st. 3. Ugovora propisano da se korisnik kredita obavezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 17.2.2026. punomoćnik tuženika je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu, ali je istakao da ne osporava da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 119,53 eura.

7. Saslušanjem tužitelja LŽ na ročištu održanom 17.2.2026. godine ( list 75-76 spisa), sud je utvrdio da je isti tijekom 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom i to u svrhu kupovine osobnog automobila marke Dacia, tipa Sandero. Prvo je otišao u Auto kuću Lozić i tamo je izabrao osobni automobil te su ga oni uputili u Zagrebačku banku navodeći da s njima surađuju. Kredit se mogao dići jedino u CHF valuti. Rok otplate je bio na sedam godina. Početna rata mu je bila 650,00 kuna, a najveća rata je iznosila oko 1.100,00 kuna. Tužitelj nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Dočekao ga je već unaprijed pripremljeni i napisani ugovor koji je mogao prihvatiti ili odbiti. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali nije razumio sve ugovorne odredbe. Djelatnik banke ga nije upozorio da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te on to nije niti znao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je bio zaposlen u Anabeli d.o.o. u [adresa]. Nije imao otvoren OPG, a niti obrt te nije bio niti član uprave nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Osobni automobil mu je bio potreban s obzirom da je u to vrijeme imao obitelj i to suprugu i kćer koja je tada počela raditi pa joj je automobil bio potreban za obavljanje posla u Belom Manastiru.

8. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba u svrhu kupovine motornog vozila za osobne potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoje potrošačko svojstvo.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

10. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

11. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna te je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita dana 2.9.2008. u iznosu od 900,61 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 119,53 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki

I/ i II/ izreke ove presude.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 2.9.2008. godine, te je stoga sud dosudio zatezne kamate sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu počev od 3.9.2008. pa nadalje do isplate.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 3.9.2025. u iznosu od 50,00 eura, te troškove zastupanja na ročištima od 2.12.2025. i 17.2.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, odnosno ukupno 206,64 EUR. Sud punomoćniku tužitelja nije priznao zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer takav trošak još nije niti nastao i neizvjesno je da li će uopće nastati. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 20.3.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika