Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-352/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Matelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika Diane Matoković, odvjetnice iz Našica, dana 20. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2 st.3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 13/04, sklopljenog dana 17.03.2004. godine između tužitelja i tuženika potvrđen dana 26.03.2004. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Našice pod brojem OU-82/I-2004, udijelu odredbe koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 105,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10.03.2004. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 278,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 17. ožujka 2004. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 13/04, potvrđen dana 26. ožujka 2004. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Našice pod brojem OU-82/I-2004, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.000,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 114,29 EUR. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 2.st.3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 09.03.2004. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 794,17 kn*, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 105,40 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.340,50 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 105,40 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (UH protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a, U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 9. ožujka 2004. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 09.03.2004. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 20 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Tuženik se podneskom od 1. prosinca 2025. protivio postavljenoj vrijednosti predmeta spora u visini od 1.340,50 EUR, stoga je sud rješenjem broj P-352/2024-11 od 17. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u visini od 105,40 EUR.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 od 17. ožujka 2004. (list spisa 5-11), Potvrdu Zagrebačke banke d.d. od 29. srpnja 2024. (list spisa 12) te je saslušan tužitelj (list spisa 190-191).

5. Na raspravi održanoj 2. prosinca 2025. sud je odbio prijedlog radi provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja radi ekonomičnosti postupka jer je sud pravno odlučnu činjenicu iz koje proizlazi visina potraživanja iz kondemnatornog zahtjeva utvrdio na temelju sadržaja isprava koje se nalaze u spisu i to iz: Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 od 17. ožujka 2004. i Potvrde Zagrebačke banke d.d. od 29. srpnja 2024.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 2 st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 od 17. ožujka 2004 te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 17. ožujka 2004. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 potvrđen dana 26. ožujka 2004. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Našica pod brojem OU-82/1-2004., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.000,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Nesporno je da je ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 114,29 EUR kao i da je Ugovorom u članku 3. st. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor - tuženik.

9. Sporno je da li je odredba čl. 3. st. 2. o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 ništetna, da li je osnovan zahtjev za isplatu i da li je osnovan tuženikovog prigovora zastare.

10. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022- 6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. Nadalje, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti utužene ugovorne odredbe.

11. Saslušan na raspravi, tužitelj ističe da je 2004. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje kuće u kojoj i danas živi. Navodi da je površno pročitao Ugovor, vidio je ulaznu naknadu, ali se na nju nije previše osvrtao, jer mu je bilo bitno ishoditi kredit. Sjeća se da mu nitko iz banke nije objašnjavao trošak ulazne naknade niti na što se ona odnosi. U vrijeme sklapanja kredita nije bio nositelj OPG-a niti obrta.

11.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

12. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 potvrđen dana 26. ožujka 2004. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Našica pod brojem OU-82/1- 2004, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.000,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 114,29 EUR. Predmetnim Ugovorom u čl. 2. st. 3. ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

13. Iz dopisa Zagrebačke banke d.d. od 29. srpnja 2024. utvrđeno je da je tužitelju po kreditu broj 7101946557 dana 9. ožujka naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 794,17HRK te da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP) te prema čijoj odredbi iz čl. 3. je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Nadalje, na temelju čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 3. istoga čl. navodi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te je st. 4. istog čl. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok st. 2. navodi da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

19. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba iz čl. 2. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora 13/04 sklopljenog 17. ožujka 2004. a potvrđen dana 26. ožujka 2004. po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Našica pod brojem OU-82/1-2004 ništetna.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju kuće u kojoj i danas živi te da u vrijeme sklapanja kredita nije bio nositelj OPG-a niti obrta iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok s druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački. Nadalje, tužitelj je izjavio da je površno pročitao Ugovor, vidio je ulaznu naknadu, ali se na nju nije previše osvrtao, jer mu je bilo bitno ishoditi kredit. Sjeća se da mu nitko iz banke nije objašnjavao trošak ulazne naknade niti na što se ona odnosi. Na taj način proizlazi da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna u smislu tada važeće odredbe čl. 81. ZZP-a. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 2 st. 3. Ugovora, koji se odnosi na obvezu korisnika kredita kojom se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Nadalje, iz dopisa Zagrebačke banke d.d. proizlazi da je od tužitelja naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 794,17HRK dana 9. ožujka 2004.

21. Nadalje, tuženik je iskoristio svoj položaj jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Spornom ugovornom odredbom zapravo je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranje takvih naknada i objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i visini naknade. Tuženik nije dokazao što tužitelj plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

21.1.Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije (kredita) na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

21.2. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21.3. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koje se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i njezinu visinu. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ugovorna odredba sadržana u čl. 2. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

22. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Budući da je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora smatra se nepoštenim stjecateljem stoga je sud iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa od 114,29 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana izvršenih plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljičinih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 114,29 EUR i tužiteljev troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

25.1. Tužiteljevi parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. OT), troška sastava podnesaka od 19. studenog 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8.1. OT), troška zastupanja na ročištima 2. prosinca 2025. i dana 10. veljače 2025., za svako u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.1. OT), kao i troška pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9.3 OT) i troška plaćene sudske pristojbe na na tužbu u iznosu od 53,10 EUR sukladno čl. 14. st. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama. Stoga, ukupan trošak tužitelju pripada u iznosu od 278,10 EUR. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 278,10 EUR, tekuću od 20. ožujka 2026. kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

25.2. Zahtjev tužitelja za naknadu prekomjernog troška za priznate radnje u postupku od 675,00 EUR nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti spora koju je sud odredio rješenjem kao što je i obrazloženo pod točkom 3. obrazloženja. Nadalje, tužitelj je odbijen za trošak koji čini tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije od 19. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR kao što je tužitelj odbijen za zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR budući da isti nije niti plaćen.

25.3. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.

Našice, 20. ožujka 2026.

SUDAC

Dario Ručević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski

sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika