Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama
Trg dr. F. Tuđmana 14
31500 Našice
Posl. broj: P-397/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 525088873833, zastupanog po odvjetniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, dana 20. ožujka 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl.4.st.b. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.42804/06, sklopljenog dana 19.05.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:
„ naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita plaća se jednokratno prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita.“
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 91,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24.05.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 278,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da su dana 19. svibnja 2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.42804/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 217,78 CHF. Ugovorom u članku 4.st. b) ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,00% od iznosa kredita unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 23. svibnja 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 692,30 HRK a koji iznos odgovara kunskoj protuvrijednosti prodajnog tečaju za devize tuženika od 147,00 CHF, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 91,88 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare. Ne čini spornim da je sklopljen predmetni Ugovor u kreditnu, međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik smatra da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 19.05.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 4.b), stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 22.11.2024. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose a identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU EN od 02.04.2020.g. u svome mišljenju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tuženik se na pripremnom ročištu od dana 2. prosinca 2025. protivio određenoj vrijednosti predmeta spora u visini od 1.340,50 EUR, kojega je sud prvotno raspravnim rješenjem utvrdio u iznosu od 1.340,50 EUR, a izvanraspravno rješenjem broj P-397/2024-11 od 17. prosinca 2025. ispravno utvrdio u visini od 91,88 EUR.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora 42804/06 ( list spisa 5-10), dopis Otpbanka d.d. od 12. srpnja 2024. ( list 16-19), izračun EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 42804/06 ( list spisa 11-13) te je saslušan tužitelj (list spisa 212-213).
5. Na raspravi održanoj 2. prosinca 2025. punomoćnik tužitelja odustao je od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je odredba čl. 4. st. b). Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 42804/06 te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 19. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 42804/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. Nesporno je da je ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 217,78 CHF kao i da je Ugovorom u čl. 4. st. b) ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,00 % od iznosa kredita unaprijed.
9. Sporno je da li je odredba čl. 4. st. b). Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 42804/06 ništetna, da li je osnovan zahtjev za isplatu i da li je osnovan tuženikovog prigovora zastare.
10. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022- 6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. Nadalje, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti utužene ugovorne odredbe.
11. Saslušan na raspravi, tužitelj ističe da je 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa svrhom kupnje osobnog automobila. Ističe da je morao platiti ulaznu naknadu za obradu kredita i da bez nje nije mogao dobiti kredit. Nije mogao utjecati na visinu visine naknade, te je ona bila određena od strane banke. Ističe da je pročitao u cijelosti ugovor o kreditu i uočio je ugovornu odredbu, a na okolnost što ta naknada obuhvaća nije mu bilo objašnjeno na poseban način jer je ona bila uvjet za dobivanje kredita. Nadalje tužitelj odgovara da nije vidio %-tak ulazne naknade, a koja je bila na prvoj stranici Ugovora te da je prilikom isplate kredita morao uplatiti ulaznu naknadu za obradu kredita.
11.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.
12. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.42804/06 ( list spisa 5-10) zaključenim dana 19. svibnja 2006., utvrđeno je da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 217,78 CHF. Ugovorom u članku 4.st. b) ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,00% od iznosa kredita unaprijed.
13. Iz Potvrde tuženika ( list spisa 16-19) koja se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju dana 23. svibnja 2006. naplatio naknada za obradu kredita u iznosu od 147,00 CHV, a trošak kreditne usluge iznosio je 1% od iznosa odobrenog kredita. Trošak kreditne usluge naplaćen je u protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita odnosno naplate troška kreditne usluge.
14. Uvidom u Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 24804/06 utvrđeni su datumi dospijeća pojedinih anuiteta s njihovom visinom.
15. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima.
16. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP) te prema čijoj odredbi iz čl. 3. je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
17. Nadalje, na temelju čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 3. istoga čl. navodi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te je st. 4. istog čl. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
18. Na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok st. 2. navodi da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
19. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
20. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita iz čl. 4. st. b). Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 42804/06 ništetna.
21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju osobnog automobila iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok s druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački. Nadalje, tužitelj je izjavio da je morao platiti ulaznu naknadu za obradu kredita i da bez nje nije mogao dobiti kredit. Nije mogao utjecati na visinu visine naknade, te je ona bila određena od strane banke. Ističe da je pročitao u cijelosti ugovor o kreditu i uočio je ugovornu odredbu, a na okolnost što ta naknada obuhvaća nije mu bilo objašnjeno na poseban način jer je ona bila uvjet za dobivanje kredita. Nadalje tužitelj odgovara da nije vidio %-tak ulazne naknade, a koja je bila na prvoj stranici Ugovora te da je prilikom isplate kredita morao uplatiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Na taj način proizlazi da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna u smislu tada važeće odredbe čl. 81. ZZP-a. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 5. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
22. Nadalje, tuženik je iskoristio svoj položaj jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Spornom ugovornom odredbom zapravo je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranje takvih naknada i objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i visini naknade. Tuženik nije dokazao što tužitelj plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.
22.1.Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije (kredita) na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.
22.2. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
22.3. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koje se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i njezinu visinu. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ugovorna odredba sadržana u čl. 4. st. b). Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 42804/06 ništetna, te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
23. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
24. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Budući da je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora smatra se nepoštenim stjecateljem stoga je sud iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa od 91,88 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana izvršenih plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.
26. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljičinih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 114,29 EUR i tužiteljev troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).
26.1. Tužiteljevi parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. OT), troška sastava podnesaka od 18. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8.1. OT), troška zastupanja na ročištima 2. prosinca 2025. i dana 10. veljače 2025., za svako u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.1. OT), kao i troška pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9.3 OT) i troška plaćene sudske pristojbe na na tužbu u iznosu od 53,10 EUR sukladno čl. 14. st. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama. Stoga, ukupan trošak tužitelju pripada u iznosu od 278,10 EUR. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 278,10 EUR, tekuću od 20. ožujka 2026. kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
26.2. Zahtjev tužitelja za naknadu prekomjernog troška za priznate radnje u postupku od 675,00 EUR nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti spora koju je sud odredio rješenjem kao što je i obrazloženo pod točkom 3. obrazloženja. Nadalje, tužitelj je odbijen za trošak koji čini tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije od 19. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR kao neosnovan kao i što je tužitelj odbijen za zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR budući da isti nije niti plaćen.
26.3. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.
Našice, 20. ožujka 2026.
SUDAC
Dario Ručević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski
sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
