REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8932/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Boški Pavičić kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 9.268,48 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj kod ovog suda dana 30. kolovoza 2023. navodi da je osiguranica tužitelja UL stradala u prometnoj nezgodi dana 16. lipnja 2010. u Zagrebu, pokraj kasarne u Ilici, kod Črnomerca, kao vozač osobnog automobila na semaforu, na način da se u njezino vozilo straga zabilo vozilo registarske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao ZL uz napomenu kako je navedeno vozilo bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Rješenjem tužitelja broj IN-352341 od 1. srpnja 2011. priznato je osiguranici tužitelja UL pravo na invalidsku mirovinu, a invalidnost je uzrokovana štetnim događajem u omjeru od 60%. Tužitelj navodi da je za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2023. s osnova invalidske mirovine ukupno isplaćen iznos od 15.447,46 eura pa kako je ozljeda na radu na ukupnu invalidnost utjecala u omjeru 60%, to iznos od 9.268,48 eura predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju. Također navodi kako je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te da je dana 24. srpnja 2023. uputio tuženiku odštetni zahtjev koji je tuženik zaprimio, ali je odbio podmiriti dugovanje.

2. Tužitelj nadalje navodi kako je prethodno razdoblje naknade štete po istom štetnom događaju i među istim strankama pravomoćno okončano presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-4593/2019 od 26. listopada 2020.

3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom sudu da temeljem čl. 160. i čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 9.268,48 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori nastanak štetnog događaja dana 16. lipnja 2010., osporava pasivnu legitimaciju, ističe prigovor zastare, osporava odgovornost svog osiguranika te osporava uzročnu vezu između umirovljenja liječnice UL sa traženjem iznosa navedenog u tužbi i predmetnom prometnom nezgodom. Tuženik nadalje navodi da dok, po navodima tužbe, na temelju rješenja HZZO-a od mirovinskih fondova RH prima doživotnu mjesečnu naknada kao potpuno radno nesposobna osoba, UL piše stručne, znanstvene radove i sudjeluje u organizaciji medicinskih kongresa te je aktivni član Hrvatske udruge za Alzheimerovu bolest (a što je bila i prije predmetne nezgode) te produljuje liječničku licencu. Sve navedeno ukazuje da je osiguranica tužitelja mogla nastaviti raditi posao vještaka HZZO. Nadalje, osiguranica tužitelja, iako navodno radno nesposobna očito i dalje radi jer je član Hrvatske liječničke komore te se aktivno obrazuje sukladno pravilima HLK te osiguranica tužitelja i dalje produljuje svoju liječničku licencu te radi kao liječnik. Uzročna veza između tvrdnje tužitelja da je nastala šteta te činjenice da je oštećena 2018., imala 60 godina te bi po redovitom tijeku stvari ispunila uvjete za punu starosnu mirovinu čime bi tužitelj svakako isplaćivao mirovinu. Navodi kako je sudar bio tako malog intenziteta da nije moglo doći do ozljede. Nadalje, osporava uzročnu vezu između utvrđivanja opće nesposobnosti za rad UL i predmetne prometne nezgode, a sve iz razloga jer oštećenje zdravlja ako postoji isto nije u uzročnoj vezi s nezgodom. UL je liječnica koja je radila kao medicinski vještak u HZZO-u, a sudjelovala je u nezgodi u kojoj su nastala minimalna oštećenja na vozilima te nije nastala sila potrebna za nastanak trzajne ozljede vrata i potresa mozga. Tuženik navodi kako smatra da nema uzročne veze između utvrđivanja opće nesposobnosti za rad UL i predmetne prometne nezgode, sve iz razloga jer oštećenje zdravlja ako postoji u ovom opsegu, postojalo je i prije nezgode. Naime, UL ja imala više prometnih nezgoda, a jednom je pala na skijanju te je prije nezgode tražila naknadu nematerijalne štete od Croatia osiguranja. Ista je također, prilikom prijave štete na vozilu iz ove nezgode, potpisala da nije ozlijeđena. Tuženik se poziva na pravo na procesnu ravnopravnost („ jednakost oružja") kao jedan od bitnih elemenata prava na pošteno suđenje navodeći kako je pravo na procesnu ravnopravnost sadržajno bliska načelu saslušanja stranaka u domaćem pravu. Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Time tuženik smatra da ima pravo osporiti u cijelosti točnost i istinitost činjenica utvrđenih u postupku utvrđivanja posljedica nastalih kod osiguranika tužitelja te predložiti određene dokaze. Tuženik osporava da bi isprave na koje se poziva tužitelj kao dokaz provedenog plaćanja i kao dokaz izračuna mirovine bile javne isprave sa dokaznom snagom vjerodostojnosti. Sadržaj konkretnih isprava ne predstavlja činjenice u odnosu na koje je tužitelj ovlašten izdavati javne isprave, a navedene isprave u svakom slučaju, ne predstavljaju isprave koje su sastavljene sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju i Statutu HZMO-a sa propisanim obilježjima i potpisane od osobe ovlaštene za zastupanje HZMO-a. Slijedom navedenog, osporava se, kako istinitost činjenica navedenih u ispravama na koje se poziva tužitelj, tako i vjerodostojnost samih isprava (isprave se osporavaju u materijalnom i formalnom dijelu). Osporava se točnost i ispravnost obračuna. Tužitelj nije dokazao da je izvršio plaćanje iznosa koje potražuje ovom tužbom (sama potvrda tužitelja o navedenom, nije i ne može biti dokaz u smislu pozitivnih propisa koji reguliraju sustav i način plaćanja). Tuženik osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te smatra kako je tužbeni zahtjev neosnovan i pozivom na primjenu materijalnog prava gdje je u konkretnom slučaju obvezu tuženika prema polici osiguranja potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09; dalje u tekstu ZOOP). Predlaže očitovanje tužitelja je li obračun sastavljen na temelju čl. 27. ZOOP-a, a ukoliko tužitelj tvrdi da je, tada tuženik predlaže financijsko vještačenje isključivo na okolnost je li obračun napravljen na temelju čl. 27. ZOOP-a. Ukoliko tužitelj potvrdi, a što je vidljivo iz dokumentacije, kako se obračun isplate, a time i sama isplata, ne temelji na odredbi ZOOP-a već ZOMO-a, tada tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan jer je protivan Zakonu, a i visina nije utvrđena.

5. Slijedom svega navedenog, osporava osnov i visinu zahtjeva kojeg predlaže odbiti u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.

6. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to rješenje tužitelja od 1. srpnja 2011., prijavu štete, prijavu ozljede na radu, odštetni zahtjev, prijavu i zahtjev za naknadu štete sa lista 72 spisa, fotografije sa lista 70-71 spisa, te spis tužitelja broj 352341. Također, sud je pročitao i priložene stručne članke kao i publikaciju te priloženu sudsku praksu u spisu.

7. Nadalje, sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem obzirom je tuženik odustao od provođenja navedenog dokaza budući smatra kako je teret dokaz za navedeno na tužitelju.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim kao u točki I. izreke.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguranici tužitelja i to u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2023. u iznosu od 9.268,48 eura.

10. Među strankama nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, niti je sporno da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, potom da predmetno potraživanje proizlazi iz ozljede na radu osiguranice tužitelja kao i da je visina štete postavljena sukladno čl. 161. Zakonu o mirovinskom osiguranju.

11. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti, pasivna legitimacija, uzročno posljedična veza između tvrdnje tužitelja da je nastala šteta te između utvrđivanja opće nesposobnosti za rad UL i predmetne prometne nezgode, odgovornost za isplatu navedenog iznosa i je li protekao zakonski propisani rok za zastaru utuženog potraživanja, kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno je li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; dalje ZOMO).

12. Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a, također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

14. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1. ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

15. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine te kako je tjelesno oštećenje osiguranika prouzročeno povredom na radu i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

16. Uvidom u prijavu ozljede na radu UL je navela kako se na dan štetnog događaja vozila sama u osobnom automobilu i da je doživjela prometnu nezgodu sa drugim vozilom.

17. Prema rješenju tužitelja KLASA: 141-02/11-01, URBROJ: 341-25-05/3-11- 016318 od 1. srpnja 2011. priznato je UL kao osiguranici tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, a iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da je uzrok profesionalna nesposobnost za rad ozljeda na radu 60% i 40% bolesti.

18. Tuženik je osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, no isti nije sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a predložio izvođenje dokaza na navedenu okolnost i to provođenjem financijskog vještačenja. Naime, tuženik je prvotno predložio izvođenje navedenog dokaza, no od istog je odustao na ročištu održanom dana 9. lipnja 2025. budući smatra kako je teret dokaza na tužitelju.

19. Tužitelj nije predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, a teret dokaza osnova i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju po čl. 219. st. 1. ZPP-a da zatražena naknada odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu.

20. Nadalje, sud nije prihvatio kao dokaz visine tužbenog zahtjeva obračun isplata sa lista 13 spisa, jer isti nije obračunat u skladu s čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

21. Budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP- a (koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZOMO-a, na kojim odredbama tužitelj temelji svoj zahtjev), a teret dokaza čega je na tužitelju, osobito teret za dokazivanje činjenica kojima dokazuje visinu pretrpljene štete i koji u odnosu na tu odlučnu činjenicu nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza, a ne na tuženiku koji je osporavao, čime sud temeljem priložene dokumentacije nije bio u mogućnosti utvrditi postojanje štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to je sud temeljem čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev ocijenio nedokazanim, a samim time i neosnovanim. Naime, tužitelj nije dostavio niti predložio provođenje dokaza da bi invalidska mirovina bila veća od starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku događaja u utuženom periodu plaćao, odnosno da bi imao pravo na razliku iznosa u kojem je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

22. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

23. Obzirom u provedenom postupku tužitelj nije dokazao visinu utuženog potraživanja, to sud nije posebno razmatrao ostale prigovore tuženika.

24. Odluka o troškovima tuženika, temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) te prema zatraženom trošku na ročištu 5.2.2026. sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 9.268,48 eura, slijedom čega je tuženiku priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura i to na ime sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 7/1 te za zastupanje po odvjetniku na ročištu dana 8.3.2024., 9.6.2025. i 5.2.2026. prema Tbr. 9/1 za sastav podneska od 18.10.2025. prema Tbr. 8/1 za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV, čime je odlučeno kao u točki II.

25. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 20. ožujka 2026.

Sudac:

Boška Pavičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 20. ožujka 2026. godine

Viši sudski savjetnik - specijalist: Lidija Đogaš Batovanja