REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-6797/2025-59
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice VD (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Šime Taraš, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Sanja Porobija, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. veljače 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. ožujka 2026. godine,
p r e s u d i o j e:
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 46.573,01 eura sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama.""
II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 42.920,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od
-10,37 eura od 20.09.2007. godine do isplate;
-2,50 eura od 10.10.2007. godine do isplate;
-84,89 eura od 10.11.2007. godine do isplate;
-82,29 eura od 10.12.2007. godine do isplate;
-93,48 eura kn od 10.01.2008. godine do isplate;
-104,08 eura od 10.02.2008. godine do isplate;
-188,97 eura od 10.03.2008. godine do isplate;
-176,27 eura od 10.04.2008. godine do isplate;
-162,13 eura od 10.05.2008. godine do isplate;
-161,88 eura od 10.06.2008. godine do isplate;
-154,46 eura od 10.07.2008. godine do isplate;
-148,63 eura od 10.08.2008. godine do isplate;
- 152,62 eura od 10.09.2008. godine do isplate;
-182,58 eura od 10.10.2008. godine do isplate;
-213,56 eura od 10.11.2008. godine do isplate;
-184,22 eura od 10.12.2008. godine do isplate;
-241,51 eura od 10.01.2009. godine do isplate;
-249,93 eura od 10.02.2009. godine do isplate;
-277,92 eura od 10.03.2009. godine do isplate;
-236,93 eura od 10.04.2009. godine do isplate;
-235,12 eura od 18.05.2009. godine do isplate;
-228,73 eura od 10.06.2009. godine do isplate;
-234,40 eura od 10.07.2009. godine do isplate;
-287,90 eura od 10.08.2009. godine do isplate;
-295,93 eura od 10.09.2009. godine do isplate;
-282,99 eura od 10.10.2009. godine do isplate;
-290,56 eura od 10.11.2009. godine do isplate;
-289,61 eura od 14.12.2009. godine do isplate;
-315,47 eura od 10.01.2010. godine do isplate;
-327,24 eura od 10.02.2010. godine do isplate;
-324,98 eura od 10.03.2010. godine do isplate;
-348,51 eura od 10.04.2010. godine do isplate;
-359,76 eura od 10.05.2010. godine do isplate;
-394,11 eura od 10.06.2010. godine do isplate;
-413,93 eura od 10.07.2010. godine do isplate;
-386,47 eura od 10.08.2010. godine do isplate;
-478,12 eura od 10.09.2010. godine do isplate;
-438,20 eura od 10.10.2010. godine do isplate;
-445,49 eura od 11.11.2010. godine do isplate;
-371,51 eura od 10.12.2010. godine do isplate;
-423,91 eura od 10.01.2011. godine do isplate;
-366,73 eura od 10.02.2011. godine do isplate;
-383,33 eura od 10.03.2011. godine do isplate;
-361,73 eura od 10.04.2011. godine do isplate;
-408,15 eura od 10.05.2011. godine do isplate;
-451,33 eura od 10.06.2011. godine do isplate;
-462,53 eura od 10.07.2011. godine do isplate;
-648,86 eura od 10.08.2011. godine do isplate;
-435,66 eura od 10.09.2011. godine do isplate;
-414,67 eura od 10.10.2011. godine do isplate;
-415,87 eura od 10.11.2011. godine do isplate;
-415,74 eura od 10.12.2011. godine do isplate;
-439,42 eura od 10.01.2012. godine do isplate;
-452,15 eura od 10.02.2012. godine do isplate;
-453,66 eura od 10.03.2012. godine do isplate;
-444,15 eura od 10.04.2012. godine do isplate;
-448,75 eura od 10.05.2012. godine do isplate;
-458,59 eura od 10.06.2012. godine do isplate;
-446,73 eura od 10.07.2012. godine do isplate;
-447,49 eura od 10.08.2012. godine do isplate;
-427,25 eura od 10.09.2012. godine do isplate;
-433,65 eura od 10.10.2012. godine do isplate;
-447,74 eura od 10.11.2012. godine do isplate;
-443,12 eura od 10.12.2012. godine do isplate;
-448,60 eura od 10.01.2013. godine do isplate;
-431,10 eura od 10.02.2013. godine do isplate;
-426,62 eura od 15.03.2013. godine do isplate;
-447,84 eura od 15.04.2013. godine do isplate;
-472,09 eura od 15.05.2013. godine do isplate;
-356,71 eura od 15.06.2013. godine do isplate;
-414,44 eura od 15.07.2013. godine do isplate;
-411,05 eura od 15.08.2013. godine do isplate;
-422,06 eura od 15.09.2013. godine do isplate;
-429,08 eura od 15.10.2013. godine do isplate;
-432,39 eura od 15.11.2013. godine do isplate;
-444,65 eura od 15.12.2013. godine do isplate;
-431,79 eura od 15.01.2014. godine do isplate;
-278,16 eura od 15.02.2014. godine do isplate;
-284,25 eura od 15.03.2014. godine do isplate;
-335,08 eura od 15.04.2014. godine do isplate;
-213,52 eura od 16.05.2014. godine do isplate;
-272,98 eura od 15.06.2014. godine do isplate;
-278,41 eura od 15.07.2014. godine do isplate;
-282,75 eura od 15.08.2014. godine do isplate;
-282,75 eura od 15.08.2014. godine do isplate;
-288,50 eura od 15.10.2014. godine do isplate;
-295,17 eura od 15.11.2014. godine do isplate;
-296,42 eura od 15.12.2014. godine do isplate;
-297,41 eura od 15.01.2015. godine do isplate;
-1.090,59 eura od 15.02.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.04.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.05.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.06.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.07.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.08.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.09.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.10.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.11.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.12.2015. godine do isplate;
-296,90 eura od 11.01.2016. godine do isplate;
-381,80 eura od 11.02.2016. godine do isplate;
-374,50 eura od 11.03.2016. godine do isplate;
-372,08 eura od 11.04.2016. godine do isplate;
-350,30 eura od 11.05.2016. godine do isplate;
-373,93 eura od 11.06.2016. godine do isplate;
-372,56 eura od 11.07.2016. godine do isplate;
-364,59 eura od 11.08.2016. godine do isplate;
-360,62 eura od 11.09.2016. godine do isplate;
-365,24 eura od 11.10.2016. godine do isplate;
-383,96 eura od 11.11.2016. godine do isplate;
-384,76 eura od 11.12.2016. godine do isplate;
-394,62 eura od 11.01.2017. godine do isplate;
-387,31 eura od 11.02.2017. godine do isplate;
-374,61 eura od 11.03.2017. godine do isplate;
-382,30 eura od 11.04.2017. godine do isplate;
-354,89 eura od 11.05.2017. godine do isplate;
-360,46 eura od 11.06.2017. godine do isplate;
-348,35 eura od 11.07.2017. godine do isplate;
-318,83 eura od 11.08.2017. godine do isplate;
-313,53 eura od 11.09.2017. godine do isplate;
-314,30 eura od 11.10.2017. godine do isplate;
-315,12 eura od 11.11.2017. godine do isplate;
-304,30 eura od 11.12.2017. godine do isplate;
-291,55 eura od 11.01.2018. godine do isplate;
-308,96 eura od 11.02.2018. godine do isplate;
-292,32 eura od 11.03.2018. godine do isplate;
-283,78 eura od 11.04.2018. godine do isplate;
-269,06 eura od 11.05.2018. godine do isplate i
-296,08 eura od 11.06.2018. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.314,39 eura i sa zahtjevom kojim traži utvrđenje da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihovog Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora: 3209709705/07, kreditna partija 7103697819 s nadnevkom: 2. srpnja 2007. godine. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.759,85 eura zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (20.3.26.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 2.7.2007. godine zaključili ugovor o kreditu broj 3209709705, za iznos od 205.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 276 mjesečnih anuiteta (23 godina);
- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,40% godišnje;
- da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se
Odlukom o kamatnim stopama tuženika;
- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad 4,40% godišnje;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao.
2. Tužiteljica tvrdi da su takva odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF ništetne pa od tuženika potražuje iznose preplate s obje osnove. Pri tome tužiteljica postavlja zahtjeve u smislu odredbe čl. 188. st. 1. i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) pa uz utvrđenje da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu traži isplate preplaćenih iznosa sa kamatom od dana plaćanja do isplate. Visina svakog od postavljenih zahtjeva ovisi o tumačenju tužiteljici na koji način bi se u ovom konkretnom slučaju imalo računati stečeno bez osnove na strani tuženika. Tužiteljica potražuje i parnični trošak sa pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužiteljice, kako u osnovu tako i u visini. Tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača, a ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništeten. Protivi se preinaci zahtjeva, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, kao stranke, u svrhu dokazivanja.
5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
6. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da provo postavljeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, a da je idući zahtjev djelomično osnovan, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude.
7. U odnosu nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je pravomoćno okončan i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj stopi redovne kamate.
10. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i o promjeni kamatne stope. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula o promjenjivoj stopi redovne kamate to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu (točka 7. i 8.), zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
11.2. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
11.3. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
11.4. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
11.5. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
11.6. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
11.7. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
11.8. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, odnosno do tog je dokaznog prijedloga tijekom postupka odustao, ali je predlagao saslušanje tužiteljice. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača te je odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje javnog bilježnika.
11.9. Stav ovog suda (11.8.) potvrđen je saslušanjem tužiteljice, koja u svojem iskazu logično i uvjerljivo navodi da je kredit realizirala radi kupovanja apartmana na moru, za svoje potrebe i svoje obitelji. Nikada im nije bila ideja niti potreba iznajmljivati apartman i nisu poduzimali radnje potrebne za iznajmljivanje (kategorizacija i sl.). Kako je dugogodišnji klijent tuženika to je prihvatila savjet svoje osobne bankarice da zaključi ugovor kakav je u konačnici i zaključila, jer joj je bankarica rekla da je to najpovoljniji kredit, a kako pritom nikakvih detalja niti razgovora o razlici između valute CHF i eura nije bilo, to je tužiteljice savjet bankarice prihvatila. Nakon što je ugovor napisan tužiteljica ga je pročitala i od tog trenutka više nije bila u mogućnost odredbe ugovora mijenjati, bilo je uzmi ili ostavi. Tužiteljici je pojam valutne klauzule poznat. Tužiteljica iskazuje da je nakon kupovanja apartmana upisala je svoje pravo vlasništva tj. suvlasništva sa suprugom (svaki 1/2 dijela) u zemljišne knjige.
11.10. Cijeneći iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica apartman kupila za osobne potrebe i da isti nije korišten u poslovne svrhe niti u svrhu stjecanja zarade npr. iznajmljivanjem pa ista ima status potrošača. Činjenica, kako iskazuje tužiteljica, da je ugovor pročitala i da nije imala nejasnoća, ne dovodi od utvrđenja da u ovom konkretnom slučaju nije na tužitelja primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 7. i 8. Naime, tužiteljica ni o čemu nije informirana od strane djelatnika tuženika prije zaključenja ugovora, već joj je ovakav ugovor ponuđen kao najpovoljniji za nju. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 7. i 8. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 7. i 8. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.
11.11. Tužiteljica priznaje da je vlasnica stomatološke ordinacije, koja je po kreditu bila sudužnik, a založni dužnik bio je i njezin suprug. Točna je tvrdnja tuženika da je stomatološka ordinacija u vlasništvu tužiteljice bila sudužnik, ali korisnik kredita nije bila ordinacija već tužiteljica, fizička osoba, iz čijeg je iskaza utvrđeno da je kredit realizirala radi kupovanja nekretnine kojom nije poduzetnički raspolagala (iznajmljivanje). Iz sadržaja ugovora proizlazi da je iskaz tužiteljice istinit, jer je ona kredit realizirala zbog kupnje nekretnine i to zajedno sa svojim suprugom, koji je suvlasništvo upisao u zemljišne knjige, a koji je za uredno vraćanje kredita jamčio zalogom na svojoj nekretnini u Zagrebu, Švarcova 5, dozvolivši tuženiku da na toj nekretnini upiše pravo zaloga. Nadalje, iz prometa po kreditu vidljivo je da su anuitete plaćali ili tužiteljica ili njezin suprugu u ime i račun kredita kojeg je tužiteljica podigla, da je tuženik takve uplate primao. Time je otklonjen i prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača i prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice i to iz razloga što nije (samo) ona uplaćivala mjesečne rate kredita.
11.12. Zbog svega utvrđeno pod 11. -11.11. sud ističe i utvrđuje da se i na tužitelja proteže domet učinka presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i da je upravo on legitimirana za potraživanje s osnova ugovora koji je u postupku zaštite interesa potrošača utvrđen ništetnim, jer je time ništetan i njegov ugovor.
11.13. Imajući u vidu navedeno u ovoj točki presude sud je tijekom saslušanja tužiteljice zabranio tuženiku postavljanje pitanja vezanih uz pravne poslove njezinog supruge, jer utvrđivanje tih okolnosti nije od utjecaja na utvrđeno u ovom postupku.
11.14. Time su se svi prigovori tuženika, a vezani uz način i razloge promjene kamatnih stopa i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, ukazali neosnovanima tj. nepotrebnima. Na ovaj odnos stranka ne utječe niti činjenica što je ugovor dodatno osnažen ovjerom kod javnog bilježnika. Navedeno iz razloga jer tuženik zanemaruje odredbu čl. 502 c ZPP-a i pravomoćnu presudu kojom je odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja i ugovora koji je predmet ovog spora.
12. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužiteljicu, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli i načinu mijenjanja visine kamate. Sud takvu odluku, o ništetnosti odredbe ugovora među strankama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, temelji na odredbi čl. 12 ZPP-a i o tome rješava kao o prethodnom pitanju.
12.1. Nastavno na utvrđeno, dolazi od primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
12.2. Više istaknutih zahtjeva tužiteljice postavljeni su na način da odluka o svakom od zahtjeva ovisi o primjeni materijalnog propisa, točnije primjene odredaba ZOO-a o stopi tj. visini kamate. Tužiteljica smatra da joj u odnosu na preplatu po kamatnoj stopi pripada razlika između kamatne stope koju je tuženik obračunavao i kamate po čl. 26. st. 3 ZOO-a, dakle u visini četvrtine stope zakonske zatezne kamate, ali i da bi imala pravo na razliku između kamate koju je obračunavao tuženik tijekom ugovornog odnosa i one koja je brojčano izračena u ugovoru (4,40%).
12.3. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt- 249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
12.4. Citirani dio odluke VSRH jasno ukazuje na koji se način ima utvrditi razlika koju je tuženik stekao bez osnove i koji dio mora platiti tj. vratiti tužiteljici. Upravo zbog toga sud je tijekom postupka odbio prijedlog tužiteljice da se vještačenje provede uz primjenu stope iz čl. 26. st. 3 ZOO-a. Ali, a suprotno tvrdnji tužiteljice, istoj nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. To pravo, prema viđenju ovoga suda, znači da je dužnost suda u svojoj odluci jasno obrazložiti zašto određeni tužbeni zahtjev (ne)prihvaća. Navedeno ne pretpostavlja provođenje svih dokaza koje predlažu stranke. U ovom konkretnom slučaju provođenje dokaza na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a kako je to predlagala tužiteljica, bilo bi potrebno isključivo da je sud našao da se razlika na ime stjecanja bez osnove treba promatrati kao razlika naplaćenog od strane tuženika i onoga što bi predstavljalo visinu kamate po čl. 26. st. 3 ZOO-a. Kako sud rukovodi vještačenjem i određuje zadatak vještaku sukladno činjenicama koje je potrebno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja (čl. 259. ZPP-a) to je u ovom slučaju sud odbio prijedlog tužiteljice da se vještačenje provede uz uvjete tj. primjenom kamate iz čl. 26. st. 3 ZOO-a. Uz sve navedeno sud je dužan postupak provesti u razumnom roku, bez odugovlačenja i sa što manje troškova (čl. 10 ZPP-a). Prema tome, suprotno je citiranoj odredbi ZPP-a odlagati donošenje odluke i stvarati nove troškove, jer je sud uvjerenja da provođenje takvog dokaza nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.
13. Sud ponovno ističe odluku VSRH (točka 12.3.) i utvrđuje da iz iste proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti naznačena visina kamatne stope (4,40%) na dan sklapanja ugovora o kreditu koja nije nepoštena, a time ni ništetna. Pri tome sud smatra da djelomično ništetne odredbe ugovora zaključenog između stranaka tuženik nije mogao osnažiti promjenom svojih općih uvjeta tijekom 2013. godine.
13.1 Navedeno kao logično upućuje i na primjenu početnog tečaja CHF za kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije niti nepoštena niti ništetna.
13.2. Polazeći od takvog stava sud tj. primjene materijalnog prava, je na taj način i dao zadatak vještaku Dubravki Hlebec. Tijekom provođenja vještačenja usvojeni su djelomično prigovori tuženika pa sud povezujući pisani nalaz i mišljenje, dopunska usmena i pisana očitovanje utvrđuje da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kojim je vještak utvrdio da je u odnosu na preplatu zbog povišenja kamatne stope iznad 4,40% tužiteljica platila iznos od 85.622,18 kn, a koji iznos je vještak utvrdio u dopunskom nalazu dana 16.04.2021. godine. Naime, u ranijem izračunu vještaka navedeni iznos bio je nešto više (za 63,48 kn) koji je obuhvatio i zakonsku zateznu kamatu radi zakašnjenja tužiteljice u plaćanju anuiteta. Kako tužiteljica nema pravo na povrat iznosa koji je plaćala radi svojeg kašnjenja, to sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je u razdoblju od studenoga 2007. do siječnja 2014. godine sa osnove ništetne odredbe o kamatnoj stopi tužiteljici naplaćen iznos od 85.622,18 kn.
13.3. U odnosu na razliku tečaja tj. početnog tečaja CHF za kune i onoga kojeg je kasnije obračunavao tuženik, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u kojem je vještak utvrdio razliku između tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita i tečajeva koji je banka stvarno primjenjivala tijekom ugovornog razdoblja i ta razlika iznosi 237.764,66 kn i utvrđena je nalazom i mišljenjem vještaka od dana 12.05.2020. godine te obuhvaća period od rujna 2007. do lipnja 2018. godine kada je pravni odnos završen. Navedeni način obračuna obuhvaća i razdoblje kada je za tuženika tečaj CHF prema kuni bio fiksiran na razinu 6,39 kn i koji je tuženik morao primjenjivati. Zbog toga nije od utjecaja kakav je u to vrijeme bio tečaj CHF prema kuni, a po tečajnoj listi HNB-a, jer ga tuženik u tom razdoblju nije niti smio niti ga je primijenio na ugovorni odnos stranaka.
13.4. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen uz fiksnu kamatnu stopu i u kunama, već se primijenila početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF za kunu koji nisu ništetani. Radi se o rješenju suda kojim je naloženo vještaku na koji je način dužan izraditi nalaz i mišljenje, dakle o pravnom pitanju. Sud je obrazložio zašto je vještačenje odredio prema 13. i 13.1. i nastavno na sve navedeno prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u visini kako je obrazloženo u točkama 13.2. i 13.3. i dosuđuje tužiteljici iznos od 42.920,81 eura/323.386,84 kn.
14. Tužiteljica je tužbe podnijela dana 21.6.2018. i 26.9.2018. godine, prvu činjenično vežući uz ništetne odredbe o kamatnoj stopi, a drugu vezanu uz ništetne odredbe o valuti (CHF), koje tužbe je sud rješenjem dana 8.1.2019. godine spojio radi zajedničkog raspravljanja.
14.1. Nakon toga, a dana 20.3.2019. godine, sud je rješenjem tužbe vratio tužiteljici na dopunu pa se u smislu odredbe čl. 109. ZPP-a zahtjev postavljen dana 29.3.2019. godine tj. tužba smatra da je podnesena kada je prvi puta podnesena (dakle, 21.6.2018. odnosno 26.9.2018. godine). Kako su zahtjevi postavljeni prije zaključenja prethodnog postupka to se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti (čl. 190. st. 1 ZPP).
14.2. Tužiteljica je tužbu postavila u smislu odredbe čl. 188. st. 2 ZPP-a postavljajući još tri, eventualno kumulirana zahtjeva i to u tužbi 29.3.2019. godine. Nakon toga, a dana 1.3.2022. godine tužiteljica je prvi kumulirani zahtjev povisila, a kojoj preinaci se tuženik protivio i istaknuo je prigovor zastare.
14.3. Sud je preinaku (14.2.) prvo kumuliranog zahtjeva u smislu odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a dopustio, a otklanja se i prigovor zastare zbog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 27.5.2024. godine, a koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", koja pravna situacija se desila u ovom predmetu, jer je do povišenje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, a viši iznos potražuje se iz iste činjenične osnove.
14.4. U odnosu na cjelokupni tijek postupka sud otklanja prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu i 13.6.2014. godine za kamatu, a potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
14.5. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
14.6. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o kamati dan 13.6.2014. godina, a za valutu dan 14.06.2018. godine.
14.7. Tužiteljica je tužbe podnijela tijekom 2018. godine (14.) a sud je dopustio preinaku i otklonio prigovor zastare (14.3.) pa njezin zahtjev nije u zastri.
15. Prvi zahtjev tužiteljice je odbijen, jer, a kako je obrazloženo pod 12.4. ove presude, zahtjev tužiteljice ne može biti obračun kamate po čl. 26. st. 3 ZOO-a, a kako je već obrazloženo u ovoj presudi.
16. Prvo kumulirani zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan, jer isti činjenično predstavlja zahtjev tužiteljice koji sadrži razliku između u ugovoru brojčano iskazane stope promjenjive kamatne stope (4,40%) i stope koju je tuženik neosnovano povisivao preko tog iznosa. Isti zahtjev sadrži i razliku između promjene tečaje tj. rasta istoga u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.
16.1. U odnosu na taj zahtjev sud je utvrdio da tužiteljici pripada iznos od 42.920,81 eura, a za ostatak zahtjeva do zatraženih 44.235,20 eura tj. za iznos od 1.314,39 eura tužiteljica je odbijena.
16.2. Primjeno odredbe čl. 188. st. 2 ostalim kumuliranim zahtjevima sud nije odlučivao.
17. Kako je pravni odnos stranaka okončan, ništetnost dijelova zaključenog ugovora između stranaka utvrđena je tijekom postupaka opisanih u točki 7. i 8. ove presude pa sud utvrđuje da nije niti osnovan zahtjev tužiteljice kojom ona traži da sud utvrdi da tuženik nema pravo na jednostrano mijenjanje kamatnih stopa (točka III izreke).
18. Kamata je dosuđena, prema zahtjevu tužitelja, od dana plaćanja. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
18.1. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je nakon 1.1.2014. godine kamata bila niže od ugovorene (3,23%). Međutim, predmet ovog spora jest zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznosi ne oduzimaju od preplaćenog iznosa, jer ti mjeseci nisu predmet zahtjeva. Niže zaračunate negativne tečajne razlike i niže kamatna stopa nastale su slobodnom dispozicijom tuženika. Stoga, za anuitete obračunate u nižem iznosu tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost, niti se takvi iznosi mogu stavljati u prijeboj sa preplaćenim iznosima. Navedeni iznos tužiteljica nije uopće stekla, a kamoli da ga je stekla bez osnove ili s obzirom na osnovu koja je otpala.
19.1. Osim toga, odgovor na pitanje je li tužiteljica tijekom ugovornog razdoblja platila manje, zbog bilo kojeg razloga, nije potrebno dati u ovom sporu, jer tuženik u odnosu na tzv. negativnu razliku i nije postavio zahtjev (protutužbe, prijeboj, prigovor radi prijeboja) o kojem bi sud temeljem čl. 2. ZPP-a bio dužan odlučiti (Presuda proširenog vijeća VS RH, broj Rev-549/2023).
20. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice putem odvjetnika.
20.1. Trošak koji je bio potreban i nužan za vođenje ove parnice odnosi se na trošak sastava dvoje tužbe po 200,00 eura; podnesaka od 26.9.18, 28.1.19. i roč.
20.3.19. po 200,00 eura; podnesci od 29.3.19, 18.6.20, 1.3.22. roč. 18.6.19, 23.11.20, 5.7.21, 21.2.22, 30.3.22. i 9.2.26. po 1.000,00 eura; podnesci 5.12.19. i 6.2.26. po 50,00 eura (tbr 8/4); sastav žalbe na presudu 1.250,00 eura ili ukupno 11.350,00 eura, što je uvećano za 2.837,50 eura PDV-a i daje trošak od 14.187,50 eura.
20.2. Trošku iz 20.1. pribrojen je trošak sudskih pristojbi na dvije tužbe po 53,09 eura i na ovu presudu 512,18 eura. Tako je ukupan troška tužiteljice 14.805,86 eura. Tužiteljica je u sporu uspjela sa osnovom 100%, sa visinom 97% pa joj je tuženik dužan naknaditi 97% troška (100+97=197/2=98,5; 100-98,5=1,5; 98,5- 1,5=97) tj. 14.361,68 eura.
20.3. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura tako da ukupna troška iznosi 14.759,85 eura i na isti, a temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a, tužiteljica ima pravo na kamatu od dana donošenja ove presude.
20.4. U skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 24.7.20. i 3.5.21. jer u istima ponavlja već ranije navedene tvrdnje i pravna shvaćanja. Nije joj ni priznat troška preliminarnog vještačenja, jer u situaciji kada je u tijeku parničnog postupka provedeno financijsko vještačenje na okolnost visine zahtjeva i tužiteljici je priznat trošak tog vještačenje, trošak preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva nije nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (stav i VSRH u presudi Rev-1111/2024-2).
U Zagrebu, 20. ožujka 2026. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
