REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5953/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Marčić i Tea Ivas, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mračić & Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.688,23 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,49 eura od 21.10.2008.,

- 0,97 eura od 23.12.2008.,

- 8,35 eura od 21.1.2009.,

- 8,80 eura od 21.2.2009.,

- 9,30 eura od 11.3.2009.,

- 5,38 eura od 17.4.2009.,

- 6,06 eura od 23.4.2009.,

- 3,57 eura od 27.5.2009.,

- 3,04 eura od 3.7.2009.,

- 3,22 eura od 1.8.2009.,

- 3,58 eura od 19.8.2009.,

- 3,64 eura od 25.9.2009.,

- 3,36 eura od 5.10.2009.,

- 4,26 eura od 23.11.2009.,

- 3,58 eura od 14.12.2009.,

- 6,94 eura od 21.1.2010.,

- 7,92 eura od 23.2.2010.,

- 10,87 eura od 1.4.2010.,

- 9,83 eura od 30.4.2010.,

- 11,74 eura od 28.5.2010.,

- 16,16 eura od 28.6.2010.,

- 16,98 eura od 27.7.2010.,

- 23,30 eura od 30.8.2010.,

- 20,99 eura od 1.10.2010.,

- 18,04 eura od 1.11.2010.,

- 26,84 eura od 1.12.2010.,

- 31,33 eura od 1.1.2011.,

- 27,97 eura od 1.2.2011.,

- 29,01 eura od 1.3.2011.,

- 26,12 eura od 30.3.2011.,

- 26,26 eura od 21.4.2011.,

- 36,12 eura od 30.5.2011.,

- 36,90 eura od 1.7.2011.,

- 47,05 eura od 1.8.2011.,

- 45,62 eura od 1.9.2011.,

- 37,65 eura od 1.10.2011.,

- 36,52 eura od 26.10.2011.,

- 36,80 eura od 2.12.2011.,

- 37,44 eura od 23.12.2011.,

- 40,37 eura od 23.1.2012.,

- 41,12 eura od 28.2.2012.,

- 39,93 eura od 21.3.2012.,

- 40,80 eura od 25.4.2012.,

- 41,06 eura od 22.5.2012.,

- 40,85 eura od 21.6.2012.,

- 39,95 eura od 24.7.2012.,

- 39,44 eura od 23.8.2012.,

- 36,59 eura od 21.9.2012.,

- 39,31 eura od 18.10.2012.,

- 38,86 eura od 6.12.2012.,

- 40,19 eura od 4.1.2013.,

- 37,55 eura od 5.2.2013.,

- 38,68 eura od 5.3.2013.,

- 40,37 eura od 5.4.2013.,

- 38,30 eura od 6.5.2013.,

- 35,70 eura od 6.6.2013.,

- 35,77 eura od 5.7.2013.,

- 36,02 eura od 8.8.2013.,

- 37,34 eura od 10.9.2013.,

- 39,19 eura od 9.10.2013.,

- 38,57 eura od 8.11.2013.,

- 39,85 eura od 9.12.2013.,

- 37,91 eura od10.1.2014.,

- 38,87 eura od 11.2.2014.,

- 39,94 eura od 13.3.2014.,

- 39,10 eura od 9.4.2014.,

- 37,65 eura od 13.5.2014.,

- 39,29 eura od 14.7.2014.,

- 39,29 eura od 14.7.2014.,

- 40,43 eura od 26.8.2014.,

- 787,94 eura od 26.8.2014.,

sve do isplate po stopi koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 103,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

r i j e š i o j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 20. kolovoza 2025.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi u tužbi navodi da je 16.3.2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 5102900882 (dalje: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredbe predmetnog Ugovora, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita vezanog uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tako tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune sve do dana konačne otplate kredita. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u iznosu od 2.639,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te uz naknadu parničnog troška.

1.2. Nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka od 10.7.2025. tužitelj u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu zahtijeva isplatu iznosa od 2.688,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se,stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. MV (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 853,39 / EUR 113,26 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

2.2. Nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka tuženik podnosi prigovor radi prebijanja u iznosu od 103,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U podnesku od 20. kolovoza 2025. tužitelj je izvršio i preinaku tužbe s obzirom na to da je nakon nalaza i mišljenja vještaka povećao tužbeni zahtjev u odnosu na onaj iz tužbe. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, ali sud je dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su - IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor (listovi 7-10 spisa), pisani iskaz djelatnice tuženika (list 89-90 spisa) nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., JV (listovi 222-226 spisa) i iskaz tužitelja (list 233 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim, dok nije osnovan prigovor tuženika istaknut radi prebijanja.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.200,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

7. Sporno je jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prema odredbi čl. 502c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je VTS u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP -a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude VTS-a nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa (s time da tuženik nije niti naveo koji je njegov djelatnik vodio pregovore s tužiteljicom) jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

13. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

14.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice leži na tuženiku.

14.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor sklopio s tuženikom jer mu je trebao kredit radi adaptacije kuće u kojoj je živio sa djecom i suprugom. Ugovor je u većem dijelu pročitao prije nego što ga je potpisao. Nitko od djelatnika tuženika nije ga upozorio na to da bi valuta CHF mogla jako skočiti u budućem razdoblju, niti je imao bilo kakvih saznanja o tome. Potpisao je Ugovor koji je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te nije mogao pojedinačno pregovarati niti o jednoj odredbi navedenog ugovora, pa tako niti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu. Sjeća se da mu je djelatnik tuženika rekao kako je ugovor u valuti CHF najbolja i najisplativija opcija od svih ponuđenih ugovora. Ugovor o kreditu otplatio je u cijelosti.

14.3. Sud je u opisanom dijelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je logičan, životan i uvjerljiv.

14.4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

14.5. Tuženik tijekom trajanja ovoga postupka nije naveo koji je osobni bankar vodio pregovore s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora, pa slijedom navedenog navedeni dokaz nije niti proveden.

14.6. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik to nije dokazao niti dostavom pisanog iskaza djelatnice tuženika SV s obzirom na to da iz navedenog iskaza ne proizlazi da je upravo ona vodila pregovore s tužiteljem za vrijeme sklapanja Ugovora.

15.1. Tuženik je u ovom postupku osporio tužitelju svojstvo potrošača. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog Ugovora proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba pa je po ocjeni ovog suda tužitelj već dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, a navedeno proizlazi i iz njegovog iskaza, dok tuženik može dokazivati suprotno.

15.2. Dakle, na tuženiku leži teret dokaza da tužitelj nije potrošač. U skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje:ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15.3. Prema tome, tužitelj je dobiven kreditom adaptirao kuću u kojoj živi. Slijedom navedenog, zaključak ovog suda je taj da je tužitelj potrošač u smislu gore navedene odredbe ZZP/03.

16. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je predmetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna.

17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

18.1. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su -IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe.

18.2. Zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 20.8.2025. s obzirom na to da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (što uključuje i zahtjev za isplatu zateznih kamata) iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

19.1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., JV sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po predmetnom Ugovoru ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 10. srpnja 2025., koji sud prihvaća u cijelosti kao jasan i obrazložen te na koji niti stranke nisu imale prigovore, nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 2.688,23 eura, pri čemu su datumi plaćanja i iznosi više plaćenog zbog rasta tečaja pobliže navedeni u tabeli na listovima 223-226 spisa.

19.2.Također je utvrđeno da je tužitelj zbog pada tečaja platio ukupno 103,11 eura manje.

20. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove manje plaćenih anuiteta u visini 103,11 eura, valja reći da u slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, tužitelj na osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ništa nije primio pa da bi bio u obvezi vratiti tuženiku. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je, kao financijska institucija čija je osnovna funkcija pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita, svakako bio upoznat s mogućnošću pada tečaja CHF, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 323. st. 1. i. 2. ZOO-a. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

21. Stranke nalazu i mišljenju vještaka od 10. srpnja 2025. nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo.

22. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

23. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja HNB-a za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate. Zato je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

24. Kamate su dosuđene do 31.7.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12. 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

25.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.688,23 eura). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podnesaka od 21. lipnja 2024., 15. studenoga 2024. i 20. kolovoza 2025. u iznosu od 100 bodova za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8.1. Tarife), trošak sastava podneska od 28. svibnja 2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr.8.3. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima 6. lipnja 2024. i 12. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.625,00 eura. Tom iznosu dodan je i trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 400,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke rješenja.

25.2. Tužitelju nije priznat parnični trošak podnesaka od 5. srpnja 2024. i 13. studenoga 2024. s obzirom na to da oni nisu bili potrebni radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

25.3. S obzirom na to da je tuženik izgubio ovaj spor, on nema pravo ni na naknadu parničnog troška.

U Zagrebu 20. ožujka 2026. godine

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.