REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-912/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Maratoviću, odvjetniku u Zagrebu, Jarunska ulica 35; protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Zagrebu pod posl.br. Su-1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2026. godine, u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Jurice Grbić, na ročištu za objavu presude dana 20. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.685,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

12,67 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

17,98 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

21,81 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

23,54 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

18,77 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

19,68 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

12,39 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

7,03 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

8,45 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

11,28 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

11,04 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

8,18 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

13,54 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

17,85 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

23,97 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

22,56 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

1.249,62 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

21,99 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

24,29 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

44,25 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

40,14 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

47,96 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

44,01 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

37,67 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

51,06 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

68,10 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

56,03 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

60,27 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

54,88 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

55,85 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,69 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

80,92 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

100,00 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

90,20 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

79,47 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,32 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

77,49 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,61 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

87,07 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

85,56 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,55 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

84,58 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

85,97 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

83,63 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

84,25 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,49 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,70 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,74 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

84,68 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

83,32 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

75,69 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,17 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,74 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

80,20 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

72,30 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

72,10 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

74,04 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

77,15 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

81,46 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

79,24 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

80,81 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

82,59 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

72,47 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

74,50 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

73,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

71,59 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

70,86 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

71,19 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

73,74 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

75,89 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

75,44 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

77,30 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,56 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

77,82 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

78,83 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

2.362,44 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.470,71 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1.1.2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 3.225,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 8.2.2006. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, br. 028- 50-3252864 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.800,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća . Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužiteljica je s tuženikom zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu dana 28.01.2016. kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula.

Traži da sud naloži tuženiku plaćanje iznosa od 14.599,51 EUR te iznosa od 4.645,30 EUR / zajedno sa zateznom kamatom od dana 30.09.2015. do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužbeni zahtjev je postavila kako je to opisano u točki I izreke ove presude.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.

Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK).

Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana.

Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće:

(i) konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 2.2.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR;

(ii) sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene;

(iii) sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora;

(iv) provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 16.453,56 EUR.

(v) konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007.

Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi.

Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. U odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Vrhovni sud, nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije.

U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti.

Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija.

Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj.

Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK.

Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti.

Vezano za spomenuti postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

O valutnoj klauzuli u CHF, tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije.

Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.

Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe.

Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: „Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“

Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio.

Tuženik posebno skreće pozornost naodredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu.

Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.

S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. U odnosu na razliku glavnice, tužitelj, itelj ovaj zahtjev, kao uostalom i zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule u CHF, temelji na svom prijedlogu provedbe konverzije, a koji je u suprotnosti s izričitim zakonskim odredbama.

Tužitelj, naime, smatra kako je tuženik pogrešno utvrdio preostalu glavnicu na dan 30.9.2015., a iako je odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito propisano na koji se način ista ima utvrditi.

Tužitelj, dakle, smatra kako mu tuženik dodatno nešto duguje jer je konverziju proveo u skladu s prisilnim zakonskim odredbama, a ne na način kako tužitelj smatra da je konverziju trebalo provesti (ili propisati).

Tuženik u tom smislu ponavlja stav VSRH da korisnici eventualno mogu imati zahtjeve ako konverzija nije provedena u skladu sa strogim zakonom, a što ovdje nije slučaj.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesno-pravni: PRIGOVOR RADI PREBIJANJA te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 16.666,65 EUR / 125.574,85 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022.

Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (16.453,56 EUR), a koji prema tečaju na dan provedbe konverzije 30.0.1015. iznosi 125.574,85 kn, a prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 16.666,65 EUR.

Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti.

3. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 028-50-3252864 sklopljen 2,. veljače 2006. godine, Dodatak broj KONV_01/2016 tom ugovoru koji je sklopljen 28. siječnja 2016. godine, obavijest o provedenoj konverziji, stanju kredita i otplatni plan s valutom u EUR, pregled izvršenih uplata za predmetni kredit, dopis tuženika od 15. siječnja 2016. sa otplatnim planom u CHF, otplatnim planom u EUR, izjava o prihvatu izračuna konverzije od 7.12. 2015..

Provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. PO iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušana je tužiteljica kao stranka.

4. Odbijen je prijedlog tuženika da kao svjedok u ovom postupku bude saslušan javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, budući da sud smatra kako njegovim iskazom, a obzirom na protek vremena, ne bi bile utvrđene nikakve relevantne činjenice koje se tiču tužbenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Nije sporno da su stranke dana 2. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 028-50-3252864 kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 101.800,00 CHF u protuvrijednost HRK obračunatoj po srednjem tečaju banke na korištenja kredita, a radilo se o stambenom kreditu.

Rok otplate iznosio je 360 mjeseci, a obveza tužiteljice bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu

7. Nije sporno da su stranke dana 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak br. KONV- 01/2016 tom ugovoru o kreditu, kojim " temeljem odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

9. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

10. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao s obzirom da se u to vrijeme iz [adresa] selila u Zagreb gdje je dobila posao u INA-i kao administrator u kadrovskoj službi. Budući da je bila klijent tuženika, otišla je u njihovu poslovnicu u Zagrebu u Vukovarskoj. Na osnovi podataka o njenim primanjima banka joj je sama ponudila da sklopim ugovor koji je vezan uz valutu švicarski franak i ona je to odlučila prihvatiti. Rečeno joj je da zbog valutne klauzule rata kredita može rasti, međutim, nije pretpostavljala da će to biti toliko radikalno. Sredstvima kredita kupila je stan kojeg je koristila isključivo u privatne svrhe, dakle, u njemu je živjela i nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost niti ga je iznajmljivala.

Na kraju je, budući da više nije imala kud, sklopila dodatak predmetnom ugovoru o kreditu kojim je svoju obvezu konvertirala u euro.

Stan je kasnije prodala, vratila se u [adresa], a od novca dobivenog prodajom dio je dala djeci koja su ostala u Zagrebu.

Ugovor je sastavila banka. Ne zna da li je mogla pregovarati s bankom o uvjetima kredita, jer su joj ponudili konkretan ugovor, a on je vjerovala banci i isti potpisala.

Osobni bankar nije joj objašnjavao na temelju kojih parametara i kriterija može doći do promjene anuiteta. Rečeno joj je jedino da taj anuitet može varirati. Osobno, trajnim nalogom, podmirivala je sve obveze iz ugovora o kreditu. Ugovor je prije potpisivanja pročitala.

Znala je da je uzet ugovor uz valutnu klauzulu u CHF, međutim, ta valuta je uvijek bila stabilna, koliko je bila informirana.

Što znači pojam valutne klauzule, zna onako više laički.

Nije imala nejasnoća u to vrijeme niti je tražila nekakva dodatna objašnjenja od kreditora.

Što se tiče ponude za kredita u eurima, priznaje da je bilo o tome riječi, međutim, predmetni kredit u CHF bio povoljniji i prihvatljivi, a s obzirom na anuitete koje je morala otplaćivati.

Nije koristila mogućnost koja joj je dana čl. 9 predmetnog ugovora, tj. nije tražila da se obveza konvertira u euro.

12. Slijedom navedenog, za ovaj sud nema dvojbe da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljicom kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

13. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 2. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 028-50-3252864 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 101.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,95 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. ožujka 2006., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.

Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita , zaključili su 2. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 028-50-3252864, sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 40.714,01 EUR,

- prema izračunu konverzije korisniku je prema uplatama po kreditu u CHF do dana 30. rujna 2015., utvrđen manjak u odnosu na konvertirani kredit u EUR za iznos od 28.217,21 kn.

Prema izračunu konverzije po predmetnom kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujan 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,50 % do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007.,

- 5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008.,

- 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30.travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2010.,

- 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2012.,

- 4,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 28. veljače 2014. do konca izračuna. Kredit je isplaćen 24. veljače 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,686825 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita od 101.800,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 477.118,79 kn, odnosno 63.324,55 EUR. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak će u Tabeli 1 dati otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (24. veljače 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), , te će na temelju toga iskazati razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'jᵢ' Tabele 1), odnosno više plaćene iznose (u skladu s prijedlogom tužiteljice) , te uz više plaćene i manje plaćeni iznose kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

15. Mišljenje je vještaka da:

a) ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.323,25 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. ožujak 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.938,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), Zatezne kamate na više plaćene iznose koji proizlaze iz promjene tečaja od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije iznose ukupno 2.470,71 EUR (konvertirani iznos ukupnih pojedinačnih iznosa),

Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.362,44 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije

16. Ovaj nalaz i mišljenje dan je od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a tužiteljica je navela da primjedbi nema, dok je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužiteljice, smatrajući da je nalaz vještaka irelevantan za ovaj spor, odnosno odluku suda.

17. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, odnosno tužiteljica u tužbi spominje da bi taj dodatak ugovoru također bio ništav.

18. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

19. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

20. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

21. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

22. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

23. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

25. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

26. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR, time da u konkretnom slučaju preplate i nije bilo, već je utvrđen manjak koji se tužiteljica obvezala podmiriti u dogovorenom roku.

27. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imala mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

28. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

29. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

30. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

31. Slijedom iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

32. Zbog toga je prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik bespredmetan.

33. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

34.Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

35. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 10. listopada 2025. i 16. prosinca 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištu dana 19. studenog 2024. i 10. veljače 2026., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.500,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 625,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 100,00 EUR.

U Zlataru, dana 20. ožujka 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika