REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Pr-1727/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Radelić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OPĆA BOLNICA PULA – OSPEDALE GENERALE DI POLA, Zagrebačka 30, OIB 16089706543, koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice odvjetnice Sanje Ferković Cetina i punomoćnice tuženika odvjetnice Tee Tončić, 20. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, OIB 16089706543, da tužitelju CS, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 719,41 EUR bruto zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15,74 EUR od 16.08.2016.,

- na iznos od 9,58 EUR od 16.09.2016.,

- na iznos od 1,93 EUR od 16.10.2016.,

- na iznos od 7,30 EUR od 16.11.2016.,

- na iznos od 10,06 EUR od 16.12.2016.,

- na iznos od 0,28 EUR od 16.01.2017.,

- na iznos od 4,12 EUR od 16.02.2017.,

- na iznos od 5,64 EUR od 16.03.2017.,

- na iznos od 5,64 EUR od 16.05.2017.,

- na iznos od 4,91 EUR od 16.06.2017.,

- na iznos od 0,53 EUR od 16.07.2017.,

- na iznos od 16,13 EUR od 16.08.2017.,

- na iznos od 13,30 EUR od 16.09.2017.,

- na iznos od 12,24 EUR od 16.10.2017.,

- na iznos od 6,26 EUR od 16.11.2017.,

- na iznos od 1,22 EUR od 16.12.2017.,

- na iznos od 8,64 EUR od 16.01.2018.,

- na iznos od 0,62 EUR od 16.02.2018.,

- na iznos od 0,26 EUR od 16.03.2018.,

- na iznos od 19,18 EUR od 16.05.2018.,

- na iznos od 19,18 EUR od 16.07.2018.,

- na iznos od 12,98 EUR od 16.08.2018.,

- na iznos od 11,68 EUR od 16.09.2018.,

- na iznos od 26,00 EUR od 16.10.2018.,

- na iznos od 12,26 EUR od 16.12.2018.,

- na iznos od 32,12 EUR od 16.01.2019.,

- na iznos od 9,07 EUR od 16.02.2019.,

- na iznos od 8,61 EUR od 16.03.2019.,

- na iznos od 0,75 EUR od 16.05.2019.,

- na iznos od 12,08 EUR od 16.06.2019.,

- na iznos od 21,04 EUR od 16.07.2019.,

- na iznos od 9,92 EUR od 16.08.2019.,

- na iznos od 15,23 EUR od 16.09.2019.,

- na iznos od 26,01 EUR od 16.10.2019.,

- na iznos od 20,48 EUR od 16.11.2019.,

- na iznos od 9,69 EUR od 16.12.2019.,

- na iznos od 7,85 EUR od 16.02.2020.,

- na iznos od 36,26 EUR od 16.03.2020.,

- na iznos od 6,79 EUR od 16.04.2020.,

- na iznos od 12,48 EUR od 16.05.2020.,

- na iznos od 42,97 EUR od 16.06.2020.,

- na iznos od 24,61 EUR od 16.07.2020.,

- na iznos od 13,27 EUR od 16.08.2020.,

- na iznos od 20,81 EUR od 16.10.2020.,

- na iznos od 36,10 EUR od 16.11.2020.,

- na iznos od 16,91 EUR od 16.12.2020.,

- na iznos od 19,51 EUR od 16.01.2021.,

- na iznos od 22,58 EUR od 16.02.2021.,

- na iznos od 5,14 EUR od 16.03.2021.,

- na iznos od 36,68 EUR od 16.05.2021.,

- na iznos od 5,23 EUR od 16.06.2021.,

- na iznos od 14,40 EUR od 16.07.2021.,

- na iznos od 7,14 EUR od 16.08.2021.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom navedenom pojedinom bruto iznosu.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji su sadržani u bruto plaći za svaki pojedini iznos iz točke I izreke presude.

III. Nalaže se tuženici OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, OIB 16089706543, da tužitelju CS, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.525,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 515,64 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. kolovoza 2021. podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je bio zaposlen kod tuženika, između ostalog, u vremenskom razdoblju od mjeseca srpnja 2016. pa do 31. srpnja 2021. Tuženik je, kao poslodavac, u naprijed navedenom vremenskom razdoblju organizirao rad tužiteljice u dežurstvima, uslijed kojih je tužiteljica svaki mjesec rada u navedenom vremenskom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati rada. U naprijed navedenom vremenskom razdoblju na snazi su, pored zakonskih propisa i drugih izvora prava, bili i Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/13, u daljnjem tekstu: KU/2013), koji se primjenjuje od 01. prosinca 2013., Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 96/15, u daljnjem tekstu: Dodatak 1. KU/2013), koji se primjenjuje od 01. listopada 2015., Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 29/18, u daljnjem tekstu: KU/2018), koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018., Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 35/19, 78/19, u daljnjem tekstu: Dodatak 1. KU/2018), koji se primjenjuje od 27. ožujka 2019. odnosno 1. kolovoza 2019., Dodatak II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 92/19, u daljnjem tekstu: Dodatak 2. KU/2018), koji se primjenjuje od 1. rujna 2019., Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 56/20, u daljnjem tekstu: Dodatak 3. KU/2018), koji se primjenjuje od 1. travnja 2020., Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 141/12, u daljnjem tekstu: TKU/2012), koji se primjenjuje od 12. prosinca 2012., Dodatak I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 141/12, u daljnjem tekstu: Dodatak 1. TKU/2012), koji se primjenjuje od 12. prosinca 2012. , Dodatak II. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 150/13, 153/13, u daljnjem tekstu: Dodatak 1. TKU/2012), koji se primjenjuje od 10. prosinca 2013., Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 24/17, u daljnjem tekstu: TKU1/2017), koji se primjenjuje od 09. ožujka 2017., Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 128/17, 47/18, u daljnjem tekstu: TKU2/2017), koji se primjenjuje od 1. prosinca 2017., Dodatak Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 123/19, u daljnjem tekstu: Dodatak 1. TKU2/2017), koji se primjenjuje od 5. prosinca 2019., Dodatak II. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 66/20, u daljnjem tekstu: Dodatak 2. TKU2/2017), koji se primjenjuje od 1. lipnja 2020.

1.1. Člankom 47. KU/2013 propisano je kako plaću tužiteljice čine osnovna plaća (umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža) te dodaci na osnovnu plaću (stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća). Naprijed navedeno identično je propisano i u odredbi članka 45. KU/2018, članka 51. TKU/2012, članku 50. TKU1/2017 i članku 50. TKU2/2017. Člankom 51. i 57. KU/2013, kao i člankom 54. TKU/2012, propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Sukladno ovim odredbama, a koje sadrže i KU/2018 (članak 49. i 55.) tužiteljici se za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća i ona uvećanja i dodaci na koje je u tom satu ostvario pravo. Primjerice, za svaki sat odrađen noću osnovna vrijednost tog sata uvećava se za 40%, za svaki sat odrađen u posebnim uvjetima osnovna vrijednost sata uvećava se za 25%. Pored toga, člankom 51. stavkom 9. i 10. KU/2013 propisano je kako se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, dok redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. Pritom se navedeni dodaci međusobno ne isključuju, sukladno članku 51. stavku 11. KU/2013, iz čega proizlazi kako se pojedini dodaci i uvećanja obračunavaju kumulativno na svaki sat rada koji ima karakteristike više propisanih uvećanja plaće. Međutim, tuženik tužitelju nije obračunao, a niti isplatio plaću za sve odrađene prekovremene sate, plaću za rad blagdanom/državnim praznikom te uvećanja za odrađene prekovremene sate, kada su isti odrađeni noću, subotom, nedjeljom, državnim blagdanom, niti u drugoj smjeni.

1.2. Budući da je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužitelju, tijekom naznačenog vremenskog razdoblja, pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Naime, člankom 36. stavkom 2. KU/2012 propisano je kako radniku, čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Također, člankom 59. stavkom 1. TKU/2012 propisano je da, ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, istome pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tuženik je u većem dijelu utuženog razdoblja izvršio obračun naknada plaće za godišnji odmor pravilnom metodom (prosjek tri prethodno isplaćene plaće), ali s pogrešnim parametrima (manje utvrđenim iznosima plaća koje čine prosjek) pa je time tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio naknade plaće za godišnji odmor u cijelom spornom razdoblju. Naknade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tuženik je pogrešno obračunao u cijelom utuženom razdoblju i to kao prosječnu vrijednost satnice (prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju), a ne kao prosječnu vrijednost plaće (po odredbama TKU/2012 – kao lex specialis). Budući da su podaci o rasporedu rada vidljivi samo na rasporedima rada i evidenciji rada, a što je dokumentacija kojom raspolaže samo tuženik (kao poslodavac), dok tužiteljica ne raspolaže svim svojim platnim listama za sporno razdoblje, pri čemu je riječ o dokumentaciji koja se može smatrati zajedničkom, tužiteljica nije u mogućnosti, osobito prije provođenja odgovarajućeg vještačenja, postaviti određen tužbeni zahtjev. Predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati razliku plaća koja će se utvrditi vještačenjem.

2. Tužitelj je konačno podneskom od 2. listopada 2025. (list 311 do 312 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno istom, specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu bruto iznosa od 719,41 eura zajedno s pripadajućim kamatama, a čemu se tuženik nije usprotivio. Stoga je sud predmetnu preinaku, smatrajući da je ista svrhovita za konačno rješenje odnosa među strankama, na temelju odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neodređeni, da su činjenice na koje se poziva tužitelj paušalne i nema niti jednog dokaza niti drugih podataka na kojima bi se te činjenice mogle utvrditi. Tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje pa je takva tužba neuredna. Tuženik osporava sve navode iz tužbe. Prvenstveno se ističe kako tužitelj nije zaposlen kod tuženika, budući je ugovor o radu sporazumno prekinut s danom 15.07.2021. pa tužitelj nema pravo potraživati bilo kakvu naknadu od tuženika iza 15.07.2021. budući više nije njegov zaposlenik. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, budući je tužba podnesena 16.08.2021., a tužitelj tužbom potražuje iznos na ime manje isplaćene plaće u periodu od srpnja 2016. pa do srpnja 2021. Temeljem odredbe čl. 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na isplatu plaće, naknade plaće i otpremninu zastarijevaju u roku od 5 godina od dana dospijeća tražbine. Stoga, barem potraživanje na ime isplate naknade plaće za mjesec srpanj 2016. je zastarjelo. Nadalje, tuženik smatra kako nije točno da se tužitelju ne bi isplaćivali prekovremeni sati s uvećanjima te opreza radi ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik prvenstveno ističe da je kao javna ustanova u obvezi primjenjivati važeće propise koji reguliraju obračun i isplatu plaće i naknade plaće i drugih materijalnih davanja svojim radnicima, a osobito važeći Zakon o radu, Zakon o plaćama u javnim službama, važeći Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te u pojedinim situacijama i Odluke Vlade RH o isplati plaće, materijalnih prava i drugih naknada. Stoga, navode iz tužbe tuženik osporava u cijelosti budući da su tužitelju ukoliko je radio prekovremeno, prekovremeni sati obračunati i isplaćeni temeljem važećih kolektivnih ugovora, Zakona o plaćama u javnim službama i Zakona o radu. Tuženik je isplaćivao plaću tužitelju temeljem dostavljenih evidencija prisutnosti na radu, svi sati iz evidencije ubacuju se u program COP (Centralni obračun podataka) koji je uveden u obaveznu primjenu u lipnju/srpnju 2014. Plaća je tužitelju isplaćivana temeljem evidencija prisutnosti na radu koja se vodi na odjelu na kojem je tužitelj zaposlen. Svi sati iz predmetnih evidencija unose se u program COP (Centralni obračun plaće) te tuženik nema mogućnosti korekcije predmetnog programa. Stoga, tuženik smatra da je odgovornost za eventualni pogrešan obračun i eventualnu neprimjenu dodataka utvrđenih u kolektivnom ugovoru kako to tvrdi tužitelj, odgovorna isključivo Republika Hrvatska, a ne tuženik budući tuženik nema nikakve mogućnosti usklađenja ili mijenjanja programa za obračun plaća, dakle ne može ubacivati ili mijenjati dodatke na plaću, već jedino može unositi podatke o odrađenim satima svojih radnika koje zatim sustav odnosno program automatski obračunava. Nadalje, ono što tuženik smatra bitnim za napomenuti je da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) utvrđeno da ugovorne strane osnivaju zajedničko Povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora u koje svaka strana imenuje po 3 predstavnika i njihove zamjenike, koje daje tumačenje odredaba ugovora, daje prijedloge ugovornim stranama za izmjenu spornih članaka ugovora, prati izvršavanje ugovora i izvještava obje strane o kršenju ugovora te obavlja druge poslove određene ugovorom, te da ta tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita, svim potpisnicima Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i objavljuju na web-stranicama Vlade Republike Hrvatske. Dakle same ugovorne strane su odredile da će zajednički tumačiti odredbe ugovora u slučaju potrebe i različitog tumačenja odredbi, te da takva tumačenja imaju pravnu snagu i učinak kolektivnog ugovora, pa tuženik kao stranka tog ugovora nije smio niti mogao postupati drugačije od onog što je utvrđeno u samom kolektivnom ugovoru kojega je i potpisnik. Točne odredbe koje utvrđuju gore opisano su odredbe čl.19. i 20. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12). Povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora dalo je i tumačenje 159/2015 kojim se utvrđuje i primjena tumačenja – “...tumačenja pokazuju kako treba primjenjivati Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Navedeno znači da sva tumačenja se trebaju primjenjivati od početka primjene Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, odnosno od početka primjene pojedinog članka Temeljnog kolektivnog ugovora ako je primjena pojedinog članka počela kasnije u odnosu na početak primjene cijelog Temeljnog kolektivnog ugovora...” te tumačenje 174/2015 koje navodi da “U slučaju postojanja više različitih tumačenja na istovjetno pitanje, primjenjuje se novije tumačenje.” Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/2013 kao granski ugovor također predviđa osnivanje i ovlasti povjerenstva za tumačenje granskog ugovora i to u čl.18. koji glasi. Tuženik je dakle bio u obvezi i pridržavao se svih odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora i primjenjivao je kako Temeljni kolektivni ugovor i Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva u zdravstvenog osiguranja, tako i Zaključke sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Vezano za rad na blagdane, sam kolektivni izričito propisuje kako sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Svi zaključci Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi KU izričito navode da radnici koji rade u dane blagdana s obzirom na vrstu posla koji se mora raditi i na blagdan, a prema svojem redovnom rasporedu, jednostavno rade taj dan i za navedeno dobiju plaću uvećanu za 150%, odnosno sat rada na blagdan plaća se ukupno 250%. Vezano za dodatke na osnovnu plaću, tuženik ističe da su se dodaci na prekovremeni rad počeli plaćati tek u travnju 2020. gdine, a nikako ne i u ranijem periodu za koje je tužba podnesena. Naime, do zaključenja Dodatka III KU 5. svibnja 2020., koji s primjenjuje od 1. travnja 2020. na prekovremene sate nisu se obračunavali dodaci. Odredbe Dodatka III KU za zdravstveno ne mogu se retroaktivno primjenjivati pa tako prema stavu tuženika tužitelj nema prvo na isplatu opisanih dodataka prije travnja 2020. Predlaže da se u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika pozove Republika Hrvatska. Budući da tužitelj nije ni na koji način dokazao osnovanost svog zahtjeva, predlaže da sud prvenstveno odbaci tužbu, odnosno ako provede prvostupanjski postupak da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku.

4. U dokaznom postupku pročitan je Sporazum o prestanku ugovora o radu te sva druga dokumentacija priležeća uz odgovor na tužbu, iskazi svjedoka TS, ĐS, CSŠ, iskaz tužitelja, evidencija radnog vremena tužitelja, platne liste tužitelja, nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Bojane Galinec te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja u većem je dijelu osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u ukupnom iznosu od 719,41 eura bruto za utuženo razdoblje od srpnja 2016. (dospijeće u kolovozu 2016.) do srpnja 2021. (dospijeće u kolovozu 2021.).

6.1. Tužitelj isprva svoju novčanu tražbinu potražuje na ime neisplaćenih prekovremenih sati, neisplaćenih dodataka na plaćene prekovremene sate te na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme bolovanja. Međutim, naknadno specificiranim zahtjevom potražuje samo isplatu na ime neisplaćenih dodataka na plaćene prekovremene u razdoblju od srpnja 2016. do srpnja 2021.

7. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tužitelj u razdoblju od 2017. do 15. srpnja 2021. bio zaposlen kod tuženice na radnom mjestu medicinskog tehničara kao i da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao Sporazumom o prestanku ugovora o radu sklopljenim 8. srpnja 2021.;

- da je tužitelj, ovisno o potrebama posla, u utuženom razdoblju ostvario određeni broj prekovremenih sati, o čemu tuženica vodi evidenciju koja je dostavljena u spis, a na koje sate prekovremenog rada tužitelju nisu obračunati i isplaćeni dodaci,

- da tužitelj ostvaruje pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, kao i na ostale dodatke određene Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

7.1. Osim što su istaknute činjenice između stranaka nesporne, proizlaze i iz dokumentacije dostavljene u spis i to prije svega iz platnih lista, evidencije rada i Sporazuma o prestanku Ugovora o radu.

7.2. S obzirom da tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uopće ne zahtjeva isplatu prekovremenih sati, pitanje metode obračuna prekovremenih sati i primjene Zaključaka 148 i 153 između stranaka više nije sporna, stoga se sud o navedenom neće posebno očitovati.

8. Sporno je, prije svega, ima li tužitelj u ovom postupku potraživati isplatu na ime neisplaćenog dijela plaće s obzirom da je u članku 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu kojeg su parnične stranke sklopile određeno da stranke nemaju drugih međusobnim potraživanja. Nadalje je sporno pripadaju li tužitelju za vrijeme prekovremenog rada dodaci na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi i otežanih uvjeta rada, koje je tuženica nesporno isplaćivala tužitelju na sate odrađene u redovnom radu. Sporno je i je li tražbina tužitelja u zastari i to ona za srpanj 2016.

9. Navodeći da ne postoji odgovornost tuženice jer plaće isplaćuje na temelju podataka iz sustava COP koji koriste ustanove za obračun plaća u državi, tuženica zapravo ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Točno je da se plaće u javnim službama isplaćuju iz državnog proračuna i da ih tuženica ne obračunava sama, već to čini preko sustava Centralnog obračuna plaća pa do promjene podataka ne može doći automatizmom. Međutim, tuženica je kao poslodavac tužitelja dužna ispuniti svoje obveze i odgovorna je u slučaju njihovog neispunjenja. Time je otklonjen prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

10. Tuženik je osporio pravo tužitelju da u ovom postupku potražuje isplatu proizišlu iz Ugovora o radu s obzirom da su stranke Sporazumom ugovorile da nemaju drugih međusobnih potraživanja. Tužiteljica osporava predmetne navode tuženika ističući da predmetna odredba tog Sporazuma nije valjana jer je riječ o tipskom sporazumu kojeg je pripremila tuženica i dala ga tužitelju na potpis, a o pojedinim se odredbama toga Sporazuma uopće nije posebno pregovaralo. Ukazuje da to nije bila voljna ugovornih strana s obzirom da je jasno da u tom trenutku tužitelju nisu bile isplaćena niti plaće za lipanj i srpanj 2021. Radi utvrđenja okolnosti sklapanja predmetnog Sporazuma kao i prave volje ugovornih strana izvršen je uvid u isti te su saslušani svjedoci (bivši i sadašnji djelatnici tuženika) i tužitelj kao parnična stranka.

10.1. Uvidom u Sporazum o prestanku Ugovora o radu (list 16 spisa) utvrđeno je da su stranke isti sklopile 8. srpnja 2021. U Sporazumu je utvrđeno da je tužitelj 15. lipnja 2021. tuženiku uputio zahtjev za sporazumnim raskidom ugovora o radu. Potom je utvrđeno ugovor o radu tužitelja kod tuženika prestaje na temelju sporazuma i to 15. srpnja 2021. U članku 4. Sporazuma određeno je da će tužitelju biti isplaćena naknada za neiskorišteni razmjerni dio godišnjeg odmora za 2021. Dok je u članku 5. Sporazuma određeno da stranke nemaju drugih međusobnih potraživanja iz radnog odnosa.

10.2. Svjedokinja TS u svom iskazu navodi da je bila zaposlena kao medicinska sestra u Općoj bolnici Pula u razdoblju od 2016. do 2021. kada joj je prestao radni odnos na temelju sporazuma. Tekst toga Sporazuma pripremila je bolnica, a ona je samo došla potpisati. Nije s nikim iz bolnice posebno pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama niti je pročitala Sporazum o prestanku ugovora o radu. Nitko joj nije ukazao na odredbu da stranke nemaju drugih međusobnih potraživanja iz radnog odnosa. Nitko joj iz kadrovske službe nije rekao da pročita taj sporazum. Kada ga je došla potpisati, isti je već bio potpisan od strane ravnateljice bolnice i pečatiran. Tada se već po bolnici pričalo da kolege pokreću i vode sudske postupke protiv bolnice, ali nju to u tom trenutku nije interesiralo. Prilikom potpisivanja sporazuma o prestanku ugovora o radu nije se ništa govorilo o tim sporovima i plaćama.

10.3. Svjedok ĐS u svom iskazu navodi da je radio kao medicinski tehničar u objedinjenom hitnom prijemu Opće bolnice Pula u razdoblju od 2020. do 2021. On je zatražio prekid ugovora o radu radi prelaska na bolje radno mjesto u izvanbolničku hitnu medicinsku pomoć te je s bolnicom dogovorio sporazumni prestanak ugovora o radu. Do sklapanja toga sporazuma došlo je tako da je on podnio zahtjev te je pozvan u kadrovsku službu da ga potpiše. Kada je tamo došao pitali su ga samo ime i prezime te su iz fascikle izvadili već pripremljeni Ugovor koji je bio potpisan od strane ravnateljice i pečatiran. Dali su mu tri takva papira, rekli su mu da se potpiše na dnu, da jednoga zadrži za sebe, a dva da ostavi bolnici. Prethodno taj sporazum nije pročitao, nije tražio dodatna pojašnjenja i nitko mu posebno nije ukazao na određene odredbe. Bio je mlad, smatrao je da je to samo sporazum o prestanku radnog odnosa i potpisao je.

10.4. Svjedokinja CSŠ u svom iskazu navodi da je zaposlena u Općoj bolnici Pula kao rukovoditelj Službe za pravne, kadrovske i opće poslove od 2012. te radi, između ostaloga, i pravne poslove. Ne sjeća se detalja potpisivanja Sporazuma s tužiteljem jer veliki broj radnika dobije suglasnost za sporazumni prestanak radnog odnosa. Neki se odlučuju za otkaz, a nekima sporazumno prestaje ugovor o radu. Uglavnom pitaju koji je najbrži način da im prestane ugovor o radu, jer kada se na to odluče najčešće im se žuri. Oni im tada daju informaciju da mogu sklopiti sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim se ugovara datum prestanka radnog odnosa bez obveze odrađivanja otkaznog roka. Prije potpisivanja sporazuma provjeravaju je li podnesena tužba radnika protiv bolnice. Sjeća se za konkretni slučaj tužitelja da u trenutku kada je potpisan Sporazum tužba nije bila podnesena. Navodi da se u slučaju sporazumnog prestanka ugovora o radu pita radnike imaju li još koja potraživanja prema bolnici ili provjere je li podnesena tužba, a to čine jer postoji posebni uglavak u sporazumu o prestanku radnog odnosa koji kaže da, osim onoga što je uneseno u sporazum, većinom to bude plaćanje neiskorištenog godišnjeg odmora, nemaju drugog potraživanja prema bolnici. Konkretno se tužiteljevog slučaja i načina kako je došlo do potpisivanja Sporazuma ne sjeća. Uobičajeno je da službenici u kadrovskoj službi pripreme sporazume na temelju obrazaca u koje upišu podatke za pojedinog radnika, s time da upute radnika ako mu nešto nije jasno da se mogu informirati kod pravnika. Ne sjeća je li joj se tužitelj obraćao s kakvim pitanjem, ali radnici često dolaze s raznim pitanjima. Uobičajeno je da radnici potpisuju sporazume o prestanku ugovora o radu u kadrovskoj službi, gdje rade službenici, a ne ispred pravnika. Najprije je sporazum potpisa ravnatelj, a nakon toga se pozivalo radnika na potpis sporazuma. Zna se dogoditi da radnici reagiraju na predloženi tekst sporazuma pa, primjerice, traže da se u sporazum unese da vode parnicu protiv bolnice, uglavnom su to sporovi radi isplate dodataka na prekovremene sate ili radi naknade štete zbog ozljede na radu. Kada radnik na taj način reagira i zatraži da se to navede u ugovoru, to se izmijeni. Unatoč vođenju takvih parnica s radnicima se sklapaju sporazumi o prestanku ugovora o radu. Navodi da su kadrovski referenti naučeni da radnike upozore da pročitaju ugovor. Odredba o tome da su sporazumne strane suglasne da nemaju drugih međusobnih potraživanja se uobičajeno koristi. Navodi da bi bolnica s tužiteljem potpisala sporazum o prestanku ugovora o radu pod istim uvjetima pod kojima je sklopljen i da je on u to vrijeme vodio parnicu radi isplate dodataka na plaći i potraživanja iz radnih odnosa. Bolnica od 2017. prima tužbe radnika radi isplate prekovremenih sati i dodataka na plaću, tako da je nemoguće da netko od radnika ne zna da postoje tužbe takve tužbe.

10.5. Tužitelj CS u svom iskazu navodi da je u Općoj bolnici Pula bio zaposlen u razdoblju od 2002. ili 2003. do 2015. ili 2016., nakon toga je bio na usavršavanju iz područja hitne medicine u Danskoj i Norveškoj, a u bolnici je ponovno počeo raditi 2017. te je radio do srpnja 2021. Radni odnos prestao mu je na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Prethodno je najavio glavnom tehničaru da bi se htio zaposliti u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu, radi usavršavanja iz područja hitne medicine. Glavni tehničar se s time složio, rekao mu je da napiše zahtjev i da će mu kadrovska služba pripremiti sporazum o prestanku ugovora o radu. Kada je Sporazum bio napisan, otišao je u kadrovsku službu, tamo mu je službenica rekla da slobodno potpiše raskid ugovora koji ga je dočekao na stolu, da si uzme jedan primjerak, a ostale da ostavi. To je trajalo sve skupa možda maksimalno minutu. Službenica mu ništa posebno nije objašnjavala, nije mu rekla da pročita Ugovor, gledala je neke druge papire. Ni on nije osjetio potrebu pročitati Ugovor jer je smatrao da je to običan raskid ugovora o radu. Nitko ga nije pitao vodi li parnicu radi potraživanja iz radnog odnosa. Nitko ga nije upozorio da eventualno uslijed potpisivanja toga Sporazuma ne bi imao pravo na isplatu potraživanja iz radnog odnosa. Nakon što je potpisao predmetni Sporazum, podnio je tužbu radi isplate razlike plaće zbog povećanja osnovice od 6%. U toj parnici je s bolnicom postigao nagodbu da će mu razlika plaće biti isplaćena do 30. lipnja 2022., međutim taj mu novac još nije isplaćen. Osim toga, nakon potpisivanja Sporazuma pokrenuo je i ovu parnicu. U vrijeme potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu 2021. znao je da njegovi kolege vode parnice radi isplate prekovremenih sati i dodataka na plaću, jer ta saga traje dulje vrijeme, neki su već i dva put pokretali parnice. Međutim, nije htio tužiti poslodavca kod kojega radi, kako ne bi eventualno došlo do potencijalnog mobinga. Naime, nekim kolegama koji su tužili govorilo se da mogu biti premješteni na neko drugo radno mjesto, a budući da njega zanima isključivo hitna medicina, nije se htio dovesti u takvu situaciju. Prilikom potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu nije imao u vidu to da bi time izgubio mogućnost tužiti Opću bolnicu Pula radi isplate razlike plaće za razdoblje dok je tamo radio. Sporazum o prestanku ugovora o radu pročitao je tek nakon što mu je odvjetnik ukazao da bi ta odredba mogla biti „problematična“, u smislu da mu se onemogućuje ostvarenje mojih prava.

10.6. Svi saslušani svjedoci i tužitelj iskazivali su uvjerljivo i argumentirano, a njihovi su iskazi međusobno sukladni i time vjerodostojni. Iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja sud je utvrdio da je tekst Sporazuma o prestanku ugovora o radu pripremila tuženica i da je riječ o tipskom ugovoru. Također je utvrđeno da ugovorne strane o pojedinim ugovornim odredbama nisu pregovarale. Konkretnije je utvrđeno da je tužitelj 15. lipnja 2016. podnio zahtjev za sporazumnim raskidom radnog odnosa, a koji je Sporazum konačno potpisan 8. srpnja 2016. te je ugovoreno da radni odnos tužitelja kod tužene prestaje 15. srpnja 2016. Utvrđeno je da je tužitelja kod službenice kadrovske službe dočekao već napisani tekst Sporazuma, kojeg je potpisala ravnateljica i da mu je samo predan na potpis bez da mu je ukazano koje su dodatne odredbe, a koje se ranije nisu spominjale niti su bile predmet njegova zahtjeva, unesene u tekst sporazuma. Navodi svjedokinje CSŠ o tome da se radnicima uobičajeno žuri kada se odlučuju na raskid radnog odnosa pa da im bolnica izlazi u susret sklapanjem ovakvog sporazuma bez otkaznog roka, u konkretnom slučaju nema smisla. Naime, s obzirom da je od podnošenja zahtjeva za raskid do konačnog prestanka radnog odnosa proteklo točno mjesec dana, a prema članku 122. stavka 7. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje Zakon o radu) otkazni rok u situaciji kad radnik otkazuje ugovor je upravo mjesec dana. Iz navedenog proizlazi da je suštinski tužitelj odradio otkazni rok, a u slučaju "klasičnog" otkazivanja se ne sklapa nikakav ugovor. Osim toga, iz njihovih je iskaza utvrđeno da bi tuženik bio s tužiteljem vrlo vjerojatno sklopio predmetni Sporazum i da se tužitelj "pobunio" protiv predmetne odredbe, što je potpuno logično jer tuženik kao poslodavac ne može radnika uvjetovati davanjem otkaza niti mu može nametnuti dulji otkazni rok od mjesec dana.

10.7. Dakle, slijedom ovako utvrđenih činjenica ovaj je sud stava da je predmetna odredba članka 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu nepoštena i kao takva ništetna. Riječ je o odredbi koja je inkorporirana u unaprijed pripremljeni tipski ugovor kojeg je sastavila tuženica u svojstvu poslodavca, koji je spram radnika u "jačoj" poziciji, a iz postupanja tuženika i to načina pripreme sporazuma i okolnosti potpisivanja, sud je utvrdio da je tu jaču poziciju tuženica i iskoristila. Predmetna je odredba inkorporirana u Sporazum o prestanku radnog odnosa bez prethodnog dogovora o tome i najave takvog utanačenja, a s obzirom na iskaz svjedokinje CSŠ zaključuje se da je ista uglavljena isključivo u cilju zaštite tuženika. Da je ugovorena bez "dublje" analize i pregovora proizlazi i iz okolnosti što je u trenutku sklapanja istog tuženik tužitelju bio dužan isplatiti cijelu plaću za lipanj i dio plaće za srpanj 2016., a logično je da se tužitelj kao radnik tog potraživanja zasigurno ne bi odrekao.

10.8. Stoga se zaključuje da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao radnika te je ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje ZOO). Naime, riječ je o jednom od temeljnih načela ugovornog prava koje predviđa da su sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, odredba članka 5. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 8. srpnja 2021. protivna je prisilnim propisima i kao takva sukladno odredbi 322. stavka 1. ZOO-a ništetna. Ništetna odredba ne obvezuje ugovorne strane, a predmetni Sporazum zasigurno može opstati bez predmetne odredbe.

11. Radi utvrđenja iznosa koji tužitelju pripada na ime razlike plaće provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Bojani Galinec, zakonskoj zastupnici vještaka GALPROM d.o.o. [adresa]. Vještak je, po nalogu suda, izradio dvije varijante nalaza i mišljenja, a stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u smislu ispravnosti obračuna. S obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao po varijanti nalaza I, koja je za njega nepovoljnija, nije bilo potrebno posebno obrazlagati drugu varijantu iz nalaza niti se posebno u tom smislu očitovati na navode tuženika. Vještak je u prvoj varijanti obračunao da je tužitelju isplaćena manja plaća na ime dodataka u iznosu od 719,40 eura. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim, objektivnim, izrađenim u skladu sa zadaćom suda i pravilima struke.

11.1. Primjedbe tuženika vezane za dodatke na sate prekovremenog rada, suštinski ne predstavljaju primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već na zadaću koja je vještaku uopće naložena, a zapravo je riječ o pravnom pitanju o čemu će sud svoj stav iznijeti u nastavku obrazloženja.

12. Specificiranim tužbenim zahtjevom tužitelj konačno potražuje isplatu po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada te dodataka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (koje dodatke tuženica nesporno isplaćuje tužitelju na sate odrađene u redovnom radu, no ne i na sate odrađene u prekovremenom radu). Glede navedenog valja ukazati sljedeće.

13. Odredbom čl. 47. KU/13 (odnosno istovjetnom odredbom čl. 45. KU/18) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/13 (te istovjetnom odredbom čl. 49. st. 1. KU/18) propisana su uvećanja plaće, između ostalog i za prekovremeni rad 50%, s tim da se navedeno uvećanje obračunava na osnovnu plaću.

13.1. Sukladno čl. 55. st. 1. KU/18 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima navedenim u Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji popis je sastavni dio KU/18), a iz kojeg proizlazi da tužitelju zaposlenom na radnom mjestu medicinskog tehničara, po toj osnovi, pripada pravo na dodatak na plaću od 14 % do 31. kolovoza 2019.

13.2. Nadalje, odredbom čl. 57. KU/18 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom čl. 58 KU/18 određeno je da iznimno od čl. 57 KU/18, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Stupanjem na snagu Dodatka II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (od 1. rujna 2019.) povećani su dodaci na plaću s te osnove na 16% za doktore medicine, a 8% za ostale zdravstvene radnike.

13.3. Tumačenjem citiranih odredaba nameće se stav da tužiteljica, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po ostalim utuženim osnovama, budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu čl. 57. KU/13 (čl. 55. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu čl. 59. KU/13 (čl. 57. KU/18).

13.4. Osim toga, niti iz jedne odredbe Kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku uvećanje plaće pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi te po osnovi vjernosti službi (radnog staža) međusobno isključuju i ne odnose na prekovremeni rad. Naime, između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužitelj obavlja jednake poslove i radne zadatke, što tuženica u tijeku postupka nije ni sporila. Dakle, sva ta prava/dodaci koji uvećavaju osnovu plaću ne mijenjaju se ovisno o tome radi li tužitelj u redovnom ili prekovremenom radu, a dodaci se prema čl. 51 KU/13 međusobno ne isključuju.

13.5. U vezi toga valja istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene prekovremenim radom. Stoga je neosnovan prigovor tuženice da se navedeni dodaci isplaćuju tek od travnja 2020.

13.6. Proizlazi, dakle, da tužitelj osnovano potražuje isplatu po osnovi dodataka za otežane uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću, na sate odrađene u prekovremenom radu.

14. Konačno, nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Sukladno odredbi članka 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. S obzirom na to da najstarije potraživanje iz specificiranog tužbenog zahtjeva predstavlja razliku plaće za srpanj 2016. s dospijećem 15. kolovoza 2016., a tužba je podnesena 15. kolovoza 2021., proizlazi da od dospijeća najstarije tražbine do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

14.1. Naime, sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U konkretnom slučaju tražbina tužitelja kao vjerovnika koja se odnosi na isplatu plaće za srpanj 2016. dospjela je 16. kolovoza 2016. s obzirom da je odredbom članka 92. stavka 4. Zakona o radu propisano da se plaća, naknada plaće i ostali primici isplaćuju u rokovima određenim kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a najkasnije petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec. Dakle, detaljnom analizom odredbe o početku tijeka zastarnog roka proizlazi da je zastarni rok u ovom slučaju počeo teći 17. kolovoza 2016., stoga je razvidno da je prigovor tuženice, uzimajući da je tužba podnesena 15. kolovoza 2021., neosnovan.

15. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je u pretežitom dijelu te je naloženo tuženici da tužitelju, na ime manje obračunate plaće u razdoblju od srpnja 2016. do srpnja 2021. po osnovi neisplaćenih dodataka na sate odrađene u prekovremenom radu isplati ukupan iznos od 791,41 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

15.1. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj osnovano ukazao na to da je ukupan iznos izražen u valuti euro omaškom krivo izraženu u nalazu i mišljenju vještaka, kao razlike u načinu preračunavanja, stoga tužitelji osnovano potražuje iznos za 1 cent veći od ukupnog iznosa iz nalaza.

15.2. Odluka o zateznim kamatama temelji se na članku 29. ZOO-a.

16. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate tekuće na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici plaće, jer prema Zakonu o porezu na dohodak obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa plaće radniku pa tuženica nije došla u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze (pravni stav zauzet u Presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017.).

17. Prema odredbi čl. 433.a st. 1. ZPP-a kad radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu, što je tužiteljica i učinila konačno uređenim tužbenim zahtjevom.

18. Tužitelj nije prethodno trebao podnijeti zahtjev za zaštitu prava tuženiku kao poslodavcu jer je odredbom članka 133. stavka 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019) propisano da takvu obvezu nema radnik ako potražuje novčanu tražbinu iz radnog odnosa.

19. Preostali dokazni prijedlozi odbijeni su kao nepotrebni, a od određenih je dokaza tuženik odustao stoga nisu provedeni.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 5. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa), s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na dio kamata, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nagrada tužitelju određena je prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

20.1. Tužitelj je zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu se priznaje trošak od po 75 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), za sastav podnesaka 9. svibnja 2022. i 2. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima 8. travnja 2022., 13. svibnja 2022., 23. rujna 2022. i 6. veljače 2026. (Tbr.9.1. Tarife). Za sastav podneska od 27. veljače 2025. tužitelju se priznaje 18,75 bodova (Tbr.8.4. Tarife).

20.2. Time je tužitelju priznata nagrada od ukupno 543,75 bodova što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr.46. Tarife) ukupno iznosi 1.359,37 eura. Uz to tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 165,90 eura.

20.3. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.525,27 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

21. Tužitelju, u smislu članka 155. ZPP-a, nije priznat trošak sastava podneska od 4. travnja 2022. jer isti nije dostavljen pravovremeno u odnosu na zakazano ročište koje je održano četiri dana nakon, a trošak zastupanja na tom ročištu tužitelju je priznat u cijelosti. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 17. listopada 2022. kojim je tužitelj dostavio dokaz o uplati predujma jer isti po stavu ovoga suda nije bio potreban kao popratni podnesak, dovoljna je bila uplatnica kao dokaz plaćanja. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 17. listopada 2025. kojim se očituje na očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, jer isti nije bio potreban s obzirom da su sve navode (pa i navode o načinu provođenja vještačenja) stranke u ovom maličnom postupku već iznijele pa je riječ o ponavljanju već iznesenog. Nije mu priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer ne isto nije pristupio.

22. Posljedično predmetnoj odluci o trošku, u cijelosti je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

U Puli 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

3. Porezna uprava, Ispostava Pula – po pravomoćnosti (čl.433.a st.2. ZPP-a)