Poslovni broj: P-2468/2019-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja HDR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Željki Mrdeža, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po punomoćnici HD iz OD Porobija i Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 26. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te javne objave od dana 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže setuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.285,08 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

– na iznos od 17,35 € od 16.11.2007 do isplate,

– na iznos od 17,03 € od 16.12.2007 do isplate,

na iznos od 17,41 € od 16.2.2008 do isplate,

–

– na iznos od 17,48 € od 29.2.2008 do isplate,

na iznos od 33,43 € od 16.3.2008 do isplate,

–

– na iznos od 33,17 € od 16.4.2008 do isplate,

na iznos od 32,01 € od 16.5.2008 do isplate,

–

na iznos od 32,36 € od 16.6.2008 do isplate,

–

– na iznos od 31,96 € od 16.7.2008 do isplate,

– na iznos od 31,82 € od 16.8.2008 do isplate,

– na iznos od 31,74 € od 16.9.2008 do isplate,

na iznos od 32,87 € od 16.10.2008 do isplate,

–

– na iznos od 33,54 € od 16.11.2008 do isplate,

– na iznos od 32,42 € od 16.12.2008 do isplate,

– na iznos od 35,16 € od 17.1.2009 do isplate,

– naiznos od35,09€od17.2.2009do isplate,

naiznos od34,07€od16.3.2009do isplate,

–

– naiznos od34,02€od16.4.2009do isplate,

– naiznos od34,23€od21.4.2009do isplate,

naiznos od33,69€od16.6.2009do isplate,

–

– naiznos od33,67€od19.5.2009do isplate,

naiznos od47,32€od16.8.2009do isplate,

–

– naiznos od47,75€od16.9.2009do isplate,

– naiznos od47,02€od16.10.2009doisplate,

na iznos od47,29 € od17.11.2009 do isplate,

–

– na iznos od 47,46 € od 22.12.2009 do isplate,

na iznos od 48,03 € od 16.1.2010 do isplate,

–

– na iznos od 48,58 € od 16.2.2010 do isplate,

na iznos od 48,31 € od 16.3.2010 do isplate,

–

na iznos od 48,84 € od 16.4.2010 do isplate,

–

– na iznos od 49,92 € od 18.5.2010 do isplate,

– na iznos od 50,26 € od 19.6.2010 do isplate,

– na iznos od 51,44 € od 27.7.2010 do isplate,

na iznos od 52,72 € od 26.8.2010 do isplate,

–

– na iznos od 52,08 € od 21.9.2010 do isplate,

– na iznos od 52,13 € od 16.10.2010 do isplate,

– na iznos od 52,12 € od 16.11.2010 do isplate,

– na iznos od 53,97 € od 16.12.2010 do isplate,

na iznos od 53,97 € od 16.1.2011 do isplate,

–

– na iznos od 53,15 € od 16.2.2011 do isplate,

– na iznos od 53,37 € od 16.3.2011 do isplate,

– na iznos od 54,39 € od 11.5.2011 do isplate,

– na iznos od 54,23 € od 17.5.2011 do isplate,

na iznos od 56,58 € od 16.6.2011 do isplate,

–

– na iznos od 59,24 € od 16.7.2011 do isplate,

– na iznos od 54,72 € od 16.8.2011 do isplate,

– na iznos od 50,21 € od 16.9.2011 do isplate,

na iznos od 48,58 € od 16.10.2011 do isplate,

–

na iznos od 48,49 € od 16.11.2011 do isplate,

–

– na iznos od 48,52 € od 16.12.2011 do isplate,

na iznos od 49,56 € od 16.1.2012 do isplate,

–

– na iznos od 49,75 € od 16.2.2012 do isplate,

na iznos od 49,16 € od 16.3.2012 do isplate,

–

– na iznos od 48,90 € od 16.4.2012 do isplate,

– na iznos od 49,29 € od 24.5.2012 do isplate,

na iznos od 49,06 € od 16.6.2012 do isplate,

–

– na iznos od 48,43 € od 17.7.2012 do isplate,

na iznos od 48,10 € od 16.8.2012 do isplate,

–

– na iznos od 46,85 € od 16.9.2012 do isplate,

– na iznos od 47,55 € od 16.10.2012 do isplate,

na iznos od 47,77 € od 16.11.2012 do isplate,

–

– na iznos od 47,28 € od 18.12.2012 do isplate,

na iznos od 46,74 € od 16.1.2013 do isplate,

–

– na iznos od 46,42 € od 16.2.2013 do isplate,

– na iznos od 46,17 € od 19.3.2013 do isplate,

na iznos od 46,68 € od 16.4.2013 do isplate,

–

na iznos od 45,27 € od 16.5.2013 do isplate,

–

– naiznos od44,86€od18.6.2013do isplate,

naiznos od44,76€od16.7.2013do isplate,

–

– naiznos od44,54€od20.8.2013do isplate,

– naiznos od44,62€od17.9.2013do isplate,

naiznos od44,68€od16.10.2013doisplate,

–

– na iznos od44,58 € od16.11.2013 do isplate,

na iznos od 44,74 € od 21.12.2013 do isplate,

–

– na iznos od 44,11 € od 21.1.2014 do isplate,

II. Odbija se tužiteljica s tužbenom zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.818,48 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

– na iznos od 2,78 € od 16.3.2008 do isplate,

na iznos od 1,61 € od 16.4.2008 do isplate,

–

– na iznos od 2,56 € od 16.10.2008 do isplate,

na iznos od 7,15 € od 16.11.2008 do isplate,

–

– na iznos od 0,63 € od 16.12.2008 do isplate,

– na iznos od 18,32 € od 17.1.2009 do isplate,

na iznos od 18,41 € od 17.2.2009 do isplate,

–

na iznos od 12,51 € od 16.3.2009 do isplate,

–

na iznos od 12,76 € od 16.4.2009 do isplate,

–

– na iznos od 14,65 € od 21.4.2009 do isplate,

na iznos od 11,81 € od 16.6.2009 do isplate,

–

na iznos od 12,23 € od 19.5.2009 do isplate,

–

na iznos od 10,04 € od 16.8.2009 do isplate,

–

– na iznos od 12,47 € od 16.9.2009 do isplate,

– na iznos od 9,78 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 11,53 € od17.11.2009 do isplate,

–

– na iznos od 12,85 € od 22.12.2009 do isplate,

na iznos od 15,97 € od 16.1.2010 do isplate,

–

– na iznos od 19,00 € od 16.2.2010 do isplate,

– na iznos od 18,36 € od 16.3.2010 do isplate,

na iznos od 21,38 € od 16.4.2010 do isplate,

–

– na iznos od 26,91 € od 18.5.2010 do isplate,

na iznos od 29,08 € od 19.6.2010 do isplate,

–

– na iznos od 35,11 € od 27.7.2010 do isplate,

– na iznos od 41,67 € od 26.8.2010 do isplate,

na iznos od 39,52 € od 21.9.2010 do isplate,

–

– na iznos od 40,45 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 41,18 € od 16.11.2010 do isplate,

–

– na iznos od 50,51 € od 16.12.2010 do isplate,

na iznos od 51,31 € od 16.1.2011 do isplate,

–

na iznos od 48,30 € od 16.2.2011 do isplate,

–

– na iznos od 50,17 € od 16.3.2011 do isplate,

– na iznos od 55,85 € od 11.5.2011 do isplate,

– na iznos od 55,97 € od 17.5.2011 do isplate,

na iznos od 67,99 € od 16.6.2011 do isplate,

–

– na iznos od 81,69 € od 16.7.2011 do isplate,

– na iznos od 97,56 € od 16.8.2011 do isplate,

– na iznos od 73,86 € od 16.9.2011 do isplate,

– naiznos od65,90€od16.10.2011doisplate,

naiznos od66,48 €od16.11.2011 doisplate,

–

– na iznos od 67,63 € od 16.12.2011 doisplate,

– na iznos od 74,60 € od 16.1.2012 do isplate,

na iznos od 76,73 € od 16.2.2012 do isplate,

–

– na iznos od 74,51 € od 16.3.2012 do isplate,

na iznos od 74,22 € od 16.4.2012 do isplate,

–

– na iznos od 77,55 € od 24.5.2012 do isplate,

– na iznos od 77,48 € od 16.6.2012 do isplate,

na iznos od 75,04 € od 17.7.2012 do isplate,

–

– na iznos od 74,40 € od 16.8.2012 do isplate,

na iznos od 68,31 € od 16.9.2012 do isplate,

–

– na iznos od 73,66 € od 16.10.2012 do isplate,

na iznos od 76,18 € od 16.11.2012 do isplate,

–

na iznos od 74,60 € od 18.12.2012 do isplate,

–

– na iznos od 72,68 € od 16.1.2013 do isplate,

– na iznos od 72,06 € od 16.2.2013 do isplate,

– na iznos od 71,96 € od 19.3.2013 do isplate,

na iznos od 76,38 € od 16.4.2013 do isplate,

–

– na iznos od 69,20 € od 16.5.2013 do isplate,

– na iznos od 68,07 € od 18.6.2013 do isplate,

– na iznos od 68,84 € od 16.7.2013 do isplate,

– na iznos od 68,92 € od 20.8.2013 do isplate,

na iznos od 70,86 € od 17.9.2013 do isplate,

–

– na iznos od 72,64 € od 16.10.2013 do isplate,

– na iznos od 73,54 € od 16.11.2013 do isplate,

– na iznos od 76,08 € od 21.12.2013 do isplate,

– na iznos od 73,65 € od 21.1.2014 do isplate,

na iznos od 79,25€ od 18.2.2014 do isplate,

–

– na iznos od 80,17 € od 22.3.2014 do isplate,

– na iznos od 79,49 € od 16.4.2014 do isplate,

– na iznos od 76,87 € od 20.5.2014 do isplate,

na iznos od 77,52 € od 24.6.2014 do isplate,

–

na iznos od 79,14 € od 25.7.2014 do isplate,

–

– na iznos od 80,69 € od 19.8.2014 do isplate,

na iznos od 80,61 € od 19.9.2014 do isplate,

–

– na iznos od 82,96 € od 21.10.2014 do isplate,

na iznos od 84,61 € od 16.11.2014 do isplate,

–

– na iznos od 84,54 € od 3.1.2015 do isplate,

– na iznos od 85,31 € od 16.1.2015 do isplate,

na iznos od 85,15 € od 17.2.2015 do isplate,

–

– na iznos od 85,15 € od 19.3.2015 do isplate,

na iznos od 85,15 € od 28.4.2015 do isplate,

–

– na iznos od 85,15 € od 19.5.2015 do isplate,

– na iznos od 85,15 € od 16.6.2015 do isplate,

na iznos od 85,16 €od 22.7.2015 do isplate,

–

– na iznos od 85,15 € od 16.8.2015 do isplate,

na iznos od 85,15 € od 18.9.2015 do isplate,

–

te iznos od 1.893,39 € sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.398,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužiteljice od 28. srpnja 2025.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa tuženikom sklopila 19. ožujka 2007., ugovor o kreditu broj kojim joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 48.800,FCHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a a CHF koji iznose obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način propisan ugovorom-čl 1 Ugovora . Ugovorom da je određena kamatna stopa u visini od 4,40 % godišnje promjenjivo u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke-čl. 2 ugovora. Ugovor je namjenski, sklopljen radi dovršetka kuće, rok otplate 16 godina. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici je uručen ugovor i otplatni plan, a mjesečni anuitet je određen u iznosu od 352,34 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tijekom trajanja ugovora tuženik je mijenjao kamatnu stopu sa početnih 4,40% na 5,05% 1.11.2007., pa na 5,70% 01.03.2008., potom na 6,30% od 01.08.2009., te 6,05% od 01.08.2011. od 01. siječnja 2014. primjenjuje se kamata od 3,23% sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o toj promjeni dostavio je odgovarajuću obavijest. Nadalje, između stranaka je 17.02.2016. sklopljen dodatak ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK prema kojem je izvršena konverzija kredita u kreditu uz valutnu klauzulu u valuti EUR prema izračunu konverzije 30.09.2015. glavnica iznosi 18.175,10 EUR, anuitet 247,69 EUR i kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela 3,48% i varijabilnog dijela 2,36%. Tužiteljica nadalje navodi kako je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačni pregovaralo niti su bili poznati parametri prema kojima banka mijenja stopu. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u kolektivnom sporu saveza udruge za zaštitu potrošača Potrošač protiv osam banaka između kojih i tuženika, u odnosu na ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne kojom presudom je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog čega je ništena. Navedena odluka temeljem odredbe čl. 118/čl 131 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje i ovaj sud. Dakle ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom jer je na štetu potrošača prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlih iz ugovora. Tužiteljica stoga potražuje od tuženika povrat preplaćenih iznosa koje je tužena primila primjenom navedene ništene odredbe ugovora o kreditu u visini od 24.150,00 kn sa zateznu kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje ugovor je konvertiran 17.01.2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je iz uplata po kreditu razvidno da su ugovor otplaćivale i treće osobe, nadalje u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 23 J ugovora o kreditu primjena Općih pravila tuženika, nije jasno zašito bi primjena istih bila ništetna to tužitelj ničim ne obrazlaže, te ne dokazuje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istog članka. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja, koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika. te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. U pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Stoga predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Nadalje tuženik navodi kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u postupku Gos-1/2019 ocijenio kako je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK valjan i ima pravne učinke. Osporava tužiteljici status potrošača. Opreza radi ukoliko sud odredi financijsko vještačenje tada predlaže da kod izračuna vještak uzme u obzir i preplatu koja je tužiteljici priznata u konverziji.

Podneskom od 16. travnja 2024. tužiteljica navodi kako je pogrešna tvrdnja tuženika da ne postoji pravni interes za traženje deklaratorne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica ugovorena u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka (CHF). U ovom predmetu pitanje ništetnosti je prethodno pitanje pa treba ukazati da je u više odluka Vrhovnog suda RH izraženo pravno shvaćanje da nema zapreke za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu neovisno o činjenici sklapanja Sporazuma o konverziji (pr. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Treba podsjetiti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, dok je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje odluke su donesene u kolektivnom sporu te obvezuju sudove u pojedinačnim postupcima temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, zbog čega nije potrebno ponovno utvrđivati činjenice glede ništetnosti istih ugovornih odredbi u konkretnom ugovoru o kreditu. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. Naime, o pitanju zastare se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. kada je doneseno Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF (povodom pitanja teče li zastarni rok od pravomoćnosti presude povodom kolektivne tužbe ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju). Prema tom shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Kako je tužba u ovom postupku podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji se računa od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu, proizlazi da je prigovor zastare bez osnove.

Tuženik u podnescima apostrofira činjenicu da je predmetni ugovor konvertiran sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015-dalje ZIDZPK/2015), što je točno. Međutim, konverzijom nisu uklonjene posljedice ništetnosti temeljnih odredbi osnovnog ugovora, neovisno o činjenici što se konvertiranje ugovora odnosilo na oba bitna sastojka, valutnu klauzulu te kamatnu stopu. Treba istaći da je ZIDZPK/2015 donesen prije nego što je donesena pravomoćna presuda u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako ništetnost djeluje ex tunc, proizlazi da su u obračun konverzije ušle ništetne odredbe glavnog ugovora.

Dakle, ništetnost nastupa od trenutka sklapanja ugovora, a ništetan ugovor ne postaje valjan kada naknadno otpadne uzrok ništetnosti (čl. 326. ZOO). Stoga sklapanjem anexa ugovora nije došlo do konvalidacije ništetnih ugovornih odredbi, niti su stupanjem na snagu ZIDZPK/2015 uklonjene posljedice ništetnosti. Konačno, cilj tog zakona nije ni bio ukloniti ništetnost, već se pošlo od pretpostavke da su odredbe osnovnog ugovora valjane. Što se tiče tvrdnje tuženika da nije dokazan status tužiteljice kao potrošača, treba istaći da je iz čl. 6. Ugovora o kreditu jasno da je kredit odobren za dovršenje kuće, a ne u svrhu obavljanja neke gospodarske djelatnosti. Tužiteljica dodatno prilaže Uvjerenje za uporabu građevine od 18. prosinca 2008. kojim se utvrđuje da je građevina izgrađena u skladu s pravomoćnom građevinskom dozvolom, iz kojeg je vidljivo kakva građevina je izgrađena i koje je namjene, zatim rješenje o dodjeli kućnog broja te potvrde o promjeni adrese stanovanja za sve članove obitelji, koja promjena je uslijedila nakon useljenja u kuću. U navedenim ispravama su uneseni podaci o datumu rođenja pa tako i za sina tužiteljice OD koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio srednjoškolac u dobi od nepunih devetnaest godina!!! Nejasno je stoga od kakvog je značenja činjenica otvaranja obrta 2018.?! Dodatno se pojašnjava da sve isprave o gradnji glase na ime tužiteljice te su investitorice ODR, budući da je izgrađen dvojni objekt na istoj građevinskoj čestici, međutim svaka od investitorica je vlasnica posebnog objekta s dvoetažnim stanom i pomoćnim prostorijama te su 2009. uselile s članovima svojih obitelji svaka u svoj dio dvojnog objekta i tako nekretninu koriste do danas!

Podneskom od 28. ožujka 2025. tuženik ističe kako je predmet ovog postupka samo više plaćeno po osnovi promjenjive kamate, a ne i više plaćeno po osnovi valutne klauzule i razlike glavnice.

Podneskom od 23. lipnja 2025. tužiteljica ističe kako je predmet spora isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetne promjenjive kamate stopa i ništene valutne klauzule, po provedenom vještačenju uređuje tužbeni te potražuje na ime preplaćene kamate iznos od 3.285,08 EUR, na ime preplate tečaja iznos od 4.818,48 EUR te na ime razlike glavnice pogrešno utvrđene u konverziji iznos od 1.839,39 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.

Tuženik se podneskom od 04. rujna 2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 28. srpnja 2025., a ukoliko sud tu preinaku dopusti tada ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu po provedenom financijskom vještačenju, radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka te se po stavu suda ne radi o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, stoga je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika u odnosu na ugovor zaključen 19. ožujka 2007. koji je konvertiran povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015.-dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 3208623380 od 19.03.2007. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 48.800,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju kao stambeni kredit za kupnju nekretnine te da je čl. 2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4450% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj obvezao predmetni kredit otplatiti u 16 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope. Nadalje nije sporno da su stranke 17. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 61.256,77 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.2015. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 3.435,20 EUR.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je iz iskaza da je novac utrošen na dovršenje kuće u [adresa] (teret je kupljen kreditom koji je ranije podignut kod PBZ) u koje se uselila 2009., ta nekretnina je isključivo korištena za stanovanje, nikada nije iznajmljivana, obrt [obrt] je otvoren na ime sina i to 2018. kako i proizlazi iz obrtnog registra, stoga jasno proizlazi da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano, a na tuženiku je teret tog dokaza.

Sporno je među strankama može li tužiteljica tražiti kao prethodno pitanje tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu zaključenog 2006. vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopila dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno kako provedena konverzija ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi (kamata, tečaj razlika glavnice, manjak), već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je tako utvrđeno vještačenjem.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U vrijeme sklapanja prvog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. U vrijeme zaključena drugog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN79/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003 odnosno čl. 99 ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,40% godišnje-iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Na sadržaj ugovornih odredbi oba ugovora ni na koji način nije mogla utjecati.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je pregovarao s tužiteljicom.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 2. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je nepoštena, jer nesporno je da se radi o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru od strane banke pa da se niti o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo stoga je kao prethodno pitanje istu valjalo utvrditi ništetnom jer ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača sve u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102.

ZZP- a iz 2007. g.

Činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci ponudili kredit kao najpovoljniji kredit, jeftiniji i rekli su joj u banci da je takvo sada stanje na tržištu, početni anuitet joj je iznosio 1.200,00 kn, a najviši 2.000,00 kn, bio joj je jasan pojam valutne klauzule, na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogla utjecati, konverziju u EUR je prihvatila jer joj se to činilo logično.

Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz 2006. i to čl. 1. čl 7. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i kamata, kao i da je banka informirala tužitelja o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF ništetan o čemu sud odlučuje kao o prethodnom pitanju.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019. g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 3.285,08 €. 2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 4.818,48 €. 3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 1.893,39 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. 4. Tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate po simuliranom EUR kreditu te je utvrđena preplata na dan 30.09.2015. u visini od 3.435,20 € .

Zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. iznose 3.152,94 EUR. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.714,69 € i to: - 8.103,56 € preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015., te 1.611,13 EUR preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. (zatezne kamate 3.152,94 EUR + razlika glavnice 1.839,39 EUR – preplata u konverziji 3.435,20 EUR).

Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1., 2. i 3, odnosno one utvrđene rekapitulacijom.

Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 28. srpnja 2025.

Tuženik je istakao prigovore pravne prirode o čemu se sud već ranije očitovao u obrazloženju ove odluke, ali i prigovor da je vještak kod uzimanja preplate priznate u konverziji odbio pogrešno od zateznih kamata. a da je to trebao učiniti od glavnice.

Vještak Tomislav Prpić je u svom pisanom očitovanju od 26.11.2025. navodi kako navedeni prigovor zapravo predstavlja pravno pitanje, budući da je zadaća bila da se prijeboj radi prema pravilima o uračunavanju ispunjenja iz čl. 171.st.2. i 172. Zakona o obveznim odnosima, vodeći računa da od svake pojedinačne preplaćene kamate i tečajne razlike teku zakonske zatezne kamate iz čl. 29.st.2. ZOO sve do trenutka zatvaranja svakog pojedinog iznosa prilikom konverzije. Tuženik citira odredbe čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15 o simuliranom EUR kreditu, a koje se ne odnose na preplatu utvrđenu ovakvom zadaćom, tj. pod pretpostavkom da su valutna klauzula i kamatna stopa ništetne. Slijedom navedenoga ostajem pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti, te ne ulazim u dijelove koji su pravne prirode, a ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto ću učiniti u eventualnoj nadopuni.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda, a pisanim očitovanjem otklonio je primjedbe tuženika.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije. Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, ato je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženik stekao.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14 lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 15. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g., ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Kako je tužiteljica zahtjev za isplatom stečenog bez osnove zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 4.818,48 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana naplate do isplate te razlika pogrešno utvrđene glavnice u konverziji u visini od 1.893,39 EUR sa zateznom kamatom od 30.09.2015 postavila tek u podnesku od 28. srpnja 2025. to je taj dio zahtjeva u zastari stoga je valjalo odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

Stoga je valjalo tužiteljici valjalo dosudili na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 3.285,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pa do isplate. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata kao uglavničena na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Kako je u konačnici dosuđen samo iznos stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope to sud nije mogao prilikom odlučivanja o visini tražbine tužitelja uzeti u obzir i iznos preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji jer se ne zna u tom ukupno utvrđenom iznosu preplate koliki dio se odnosi na kamate, a koliko na tečaj CHF-a.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnim troškovima tužiteljice temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pa je tužiteljici uzimajući u obzir da je u odnosu na osnov uspjela 100 %, a u odnosu na visinu do preinake 100% dakle uspjeh u sporu tužiteljice do preinake je 100%, dok je do preinake uspjeh tuženika 0%, nakon preinake u odnosu na osnov tužiteljica je uspjela 100 %, a u odnosu na visinu 33%, dakle ukupno 66%, dok je uspjeh tuženika nakon preinake u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu 66%, pa je ukupan uspjeh tuženika 33%, te oduzimajući uspjeh tužiteljice od uspjeha tuženika dolazi se do konačnih 33% koliki je uspjeh tužiteljice u sporu nakon preinake.

Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav podneska od 15.04.2025. i 28.07.2025. u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč1), za zastupanje na ročištima 03.05.2024., 01.07.2024., 17.09.2025. i 26.01.2026. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, no radnje obavljene nakon preinake tužbenog zahtjeva (podnesak od 28.07.2025. i ročišta održana 17.09.2025. i 26.01.2026.) je valjalo odmjeriti u visini od 33% pa ukupan trošak za zastupanje po odvjetniku iznosi 798,00 EUR. Tužiteljici je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u cijelom iznosu od 600,00 EUR budući je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, trošak sudske pristojbe na tužbu tužiteljica nije podmirila, a isto potraživanje je sada u zastari, pa ju taj trošak ne pripada, niti trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica kao potrošač oslobođena plaćanja iste prema čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama, dakle ukupno priznati trošak iznosi od 1.398,00 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IIII. izreke ove presude.

U Rijeci 20. ožujka 2026.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika