REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-960/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja DJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, zastupan po punomoćnici OJ, diplomiranoj pravnici, zaposlenici tuženika, Su-198/2023, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ĐJ, odvjetničkog vježbenika te punomoćnice tuženika OJ, diplomirane pravnice, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 20. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, isplatiti tužitelju DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.167,87 eura bruto uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:

- za svibanj 2020. na iznos od 105,37 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 107,06 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 110,43 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 108,16 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 112,04 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 111,49 eura od 11. studenoga 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 125,04 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 110,11 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 113,86 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 100,30 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 116,48 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 134,03 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 122,36 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 120,21 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 111,72 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 119,12 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 119,25 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 121,58 eura od 11. studenoga 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 122,09 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 117,82 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 125,99 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 114,55 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 110,60 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 137,02 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 127,34 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 119,08 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 124,76 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, da tužitelju DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 1.250,00 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj DJ (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 23. svibnja 2025. navodi da je zaposlen kod tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) na radnom mjestu vozača autobusa. Tužitelj je 10. lipnja 2019. s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme na radnom mjestu ''Vozač autobusa I", nakon čega je s tuženikom sklopio još jedan ugovor o radu za radno mjesto "Vozač autobusa III", i to dana 21. srpnja 2022. U odredbama Ugovora o radu od 10. lipnja 2019. određeno je da će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća prema Kolektivnom ugovoru te da će mu se plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti 2,20. Sukladno odredbi čl. 67 Kolektivnog ugovora za radnike tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća, u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Tužitelj dalje navodi da od trenutka zasnivanja radnog odnosa s tuženikom prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika organizacijski raspoređenim u Autobusni promet Dubrava, te da je obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2.40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminirajući učinak je time veći ako se uzme u obzir da je konkretno radno mjesto organizirano kao rad u smjenama, te se nerijetko događa da nakon završene radne smjene tužitelja, njega zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus, na istoj relaciji do kraja svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pri tom prima veću plaću od vozača kojega je prethodno zamijenio, jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20 kao tužitelju. Tužitelj dalje navodi da je iz putnih naloga tuženika jasno vidljivo koji od vozača je upravljao kojim autobusom u određenom vremenu, te uz tužbu dostavlja dio putnih naloga tuženika iz kojih su vidljiva imena drugih vozača tuženika s kojima se on osobno smjenjivao nakon završetka smjene na istom radnom mjestu. Tužitelj dalje ističe da je iz same platne liste tuženika vidljivo da se za radno mjesto vozača autobusa koje obavlja tužitelj ima primjenjivati koeficijent 2,40, naime tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužitelj dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90. i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužitelj naglašava da ostali vozači autobusa tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužitelj iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu. Isto tako navodi da mu je prema Ugovoru o radu od 21. srpnja 2022. određena plaća prema koeficijentu 2,40, iako čitavo vrijeme obavlja isti posao i u istim uvjetima, te stoga ima pravo na plaću prema istom koeficijentu. Tužitelj je podneskom od 17. prosinca 2025. specificirao svoj tužbeni zahtjev prema tuženikovom izračunu potraživanja tužitelja, tako da, za razdoblje od 11. lipnja 2020. pa do 11. kolovoza 2022., na ime razlike u bruto plaći koju bi primao da je obračunata po koeficijentu 2,40 umjesto 2,20, od tuženika potražuje iznos od 3.167,87 eura bruto, uvećan za zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj trenutno zaposlenik tuženika na radnom mjestu ''Vozač autobusa III'', a da nije sporno da je u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova u visini od 2,20. Tuženik navodi da prema Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog električnog tramvaja iz 2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''Vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''Vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00. Tuženik zaključuje da je plaća tužitelja određena ugovorom o radu u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac, prvenstveno Kolektivnom ugovoru, te da je tuženik mogao odbiti ponudu ugovora o radu ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom od 2,20 za radno mjesto ''Vozač autobusa I''. Tuženik dalje navodi da su neistiniti navodi tužitelja da tuženik na platnim listama neosnovano vrši korekciju koeficijenta za -0,20 jer da tužitelj prima plaću prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je zaposlen, a da je navedena korekcija posljedica automatskog prijenosa podataka iz Evidencije radnika u platne liste. Tuženik naglašava da nije točno da drugi vozači autobusa kod tuženika, kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju iste poslove kao i tužitelj, upravo suprotno postoje razlike između svih vozača zaposlenih kod tuženika prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju obzirom da voze različite autobusne linije, iz kojeg razloga je tuženik razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II, i vozač III) te utvrdio da im pripada različiti koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Tuženik se stoga protivi zahtjevu tužitelja za naknadom razlike u bruto plaći za utuženo razdoblje, kao i isplatom zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez kao sastavni dio bruto plaće, te predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u ugovore o radu tužitelja i tuženika (str. 9-14 spisa), u Pravilnik o radu (str. 16-19 spisa), u Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (str. 20-30 spisa), u Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz prosinca 2019. (str. 31-71 spisa), u isplatne liste (str. 72-85 spisa), u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika (str. 93-109 spisa), u izračun pretpostavljene razlike u bruto plaći (str. 205 spisa), saslušani su svjedoci JJ (str. 239 spisa), UJ (str. 239 spisa) i tužitelj kao parnična stranka (str. 239 spisa).

4. Sud je na temelju izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, da je na tužitelja u utuženom razdoblju primijenjen koeficijent za obračun plaće 2,20, te da je na temelju ugovora o radu za period od svibnja 2020. pa do srpnja 2022. obavljao poslove radnog mjesta vozač autobusa I. Sporno je jesu li navedeni poslovi jednaki poslovima koje obavljaju drugi djelatnici tuženika, zaposleni na radnom mjestu vozač autobusa II, odnosno vozač autobusa III, u odnosu na koje djelatnike se primjenjuje koeficijent složenosti poslova 2,40.

6. Iz platnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za razdoblje mjeseca svibnja 2020. do srpnja 2022. vidljivo je da je tuženik tužitelju za cijelo razdoblje isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je kao radno mjesto navedeno 04080 Vozač autobusa u AP Dubrava, koeficijent 2,40, a zatim je navedena korekcija koeficijenta -0,20.

7. Svjedoci JJ i UJ suglasno u svojim iskazima navode da poznaju tužitelja te da zajedno rade kao vozači autobusa u AP Dubrava. Navode da tužitelj obavlja poslove vozača autobusa kao i svjedoci, često se zna dogoditi da jedan od drugoga preuzimaju smjene, što znači da i tužitelj i svjedoci voze autobus na istim linijama i iste autobuse. Svjedoci su u utuženom razdoblju imali koeficijent 2,40.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da radi kod tuženika počevši od 2017., s time da je od 2019. zaposlen kao vozač u AP Dubrava. Plaća je u utuženom razdoblju isplaćivana prema koeficijentu 2,20, s time da je u rujnu 2022. dobio novi ugovor na plaću 2,40, iako sadržajno čitavo vrijeme obavlja iste poslove i iste složenosti. Navodi da obavlja isti posao kao i JJ i UJ, oni jedan od drugog preuzimaju smjene i voze autobuse na istim linijama.

9. Sud je iskaze saslušanih svjedoka kao i iskaz tužitelja kao parnične stranke prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su svjedoci kao radnici tuženika radili na istom radnom mjestu vozača autobusa kao i tužitelj, no dok saslušani svjedoci prema svojim iskazima primaju plaću prema koeficijentu 2,40, tužitelj jedini iskazuje da je njegov koeficijent za izračun plaće u utuženom razdoblju iznosio 2,20 sve do 2022. nakon čega mu poslodavac isplaćuje plaću prema koeficijentu 2,40, iako radi iste poslove kao i u razdoblju kada je primao plaću prema koeficijentu 2,20. Sud je utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja da su u utuženom periodu navedeni svjedoci i tužitelj obavljali iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika, te su često preuzimali smjenu ili predavali smjenu jedni drugima na istoj autobusnoj liniji. Iz navedenoga proizlazi da ne postoji razlika u sadržaju poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa.

10. Prema odredbi čl. 91. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZR) propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj.

11. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

12. Slijedom navedenoga valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje počevši od svibnja 2020. do srpnja 2022. koju bi ostvario po koeficijentu 2,40, u ukupnoj visini od 3.167,87 eura.

13. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate u visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja je propisana za ostale odnose. Dospijeće tražbine tužitelja određeno je sukladno odredbi čl. 87 Kolektivnog ugovora za radnike tuženika.

14. Odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

15. Odluka suda o parničnim troškovima donesena je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a prema kojemu sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve parnične troškove protivne stranke koja nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojega zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, stoga je sud tuženiku naložio isplatu parničnih troškova tužitelju, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev tužitelja u najvećem dijelu usvojen, osim u neznatnom dijelu zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza sadržanih u bruto plaći. Visina parničnih troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.

16. Trošak tužitelja odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), za sastav dva obrazložena podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za zastupanje na dva ročišta iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), što sveukupno iznosi 1.000,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 250,00 eura na ime 25% PDV (Tbr. 46), što sveukupno iznosi 1.250,00 eura koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

17. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

U Zagrebu 20. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku