REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7086/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoje Kalauz odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupano po punomoćniku Sanji Vukina odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbe iz čl. 5. točka 2. Ugovora o kreditu broj 51255/06 sklopljen 20. rujna 2006. između tužitelja NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu kojem se navodi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 545,01 eura (petstočetrdesetpet eura i jedan cent) sa zateznim kamatama tekućim 26. rujna 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 553,08 eura (petstopedesettri eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 20. rujna 2006. sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51255/06, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a s namjenom kupnje nekretnine s rokom otplate od 360 mjeseci.

Člankom 5.2. istoga je Ugovora propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva 0,50% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća prije korištenja kredita, neovisno o iskorištenom iznosu. Tuženik je tužitelju 25. rujna 2006. naplatio iznos od 545,01 eura, odnosno za predmetni iznos naknade za obradu zahtjeva umanjio isplatu odobrenog kredita.

Odredbe troškova naknade obrade kreditnog zahtjeva, kao i visinu istih, tuženik nije prezentirao ovdje tužitelju, niti mu je objasnio na što se odnose troškovi naknade iz navedene odredbe Ugovora, te stranke o istoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, što je protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, a što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe.

Ovo posebno stoga što niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana ili bilo kojeg drugog dokumenta nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi, budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora i koji su zaposleni u tu svrhu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita.

Prema tome ova ugovorna odredba nije jasna, niti određena, a niti odrediva. Obzirom na navedeno tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporne odredbe i naložiti tuženiku da isplati zatraženi iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba uočljiva, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi do najviše 2,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Stoga je predmetna odredba jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran .

Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interes na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP -a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno, a smatra da takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi. Također smatra kako prema Zakonu o zaštiti potrošača pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune tri uvjeta: da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti pa stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu (l. 4.-10. spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (l. 11.-25. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su stranke dana 20. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu br. 51255/06 sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 174.000,00 CHF u protuvrijednosti po prodajnom tečaju važećem na dan korištenja , kao i visina tužbenog zahtjeva.

5. Sporno je u predmetu da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Uvidom u priležeći Ugovor o kreditu vidljivo je da je odredbom čl. 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da mu je kredit bio potreban radi kupnje nekretnine za obitelj. U banci su ga usmeno upoznali sa osnovnim smjernicama, dokumentacijom koju je morao prikupiti. Tražio je da mu pisano dostave prijedlog ugovora o kreditu da bi se upoznao sa uvjetima i slično, ali su mu rekli da je njihova uobičajena poslovna praksa da dođe u banku i potpiše . Kada je došao isprintali su ugovor, rekli da ima ga vremena pogledati, nakon 10-tak minuta pročitao ga je i potpisao, ali ne razumije to područje, sjeća se da je imao usmene primjedbe ali nisu ništa prihvatili, nisu bili spremni promijeniti niti fusnotu. Nisu ga obavijestili o naknadi za obradu kredita niti kolika će biti ta visina, što god bi ih pitao rekli su da su to njihovi uvjeti, da nije prvi koji je to potpisao i da to može potpisati ili ne. Nisu niti objašnjavali pojedine odredbe kredita pa tako ni naknadu za obradu. Nije imao obrt, trgovačko društvo, nije mijenjao zanimanje od sklapanja kredita do otplate kredita, a niti iznajmljivao nekretninu.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 20. rujna 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO -a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP -a), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

13. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 5.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 545,01 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP -a, a time i ništetna.

Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

15. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to sukladno Odluci o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te čl. 87. st. 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

16. Temeljem članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je dana 25. rujna 2006. tužitelju naplaćen isti iznos naknade, do isplate.

17. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja unaprijed neodređenog novčanog iznosa za naknadu za obradu kredita. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Dakle, obzirom je u ovom predmetu nesporno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od ukupno 545,01 eura, pa su na taj iznos dosuđene zatezne kamate, sve na temelju odredbe čl. 210. ZOO -a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

19. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

20. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 5.2. Ugovora o kreditu.

21. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 5.2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

22. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP -a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelju je stoga dosuđena naknada za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podnesaka od 18. prosinca 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te trošak zastupanja na ročištima dana 23. siječnja 2026. i 27. veljače 2026. (temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 100,00 eura, uzimajući u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura, uz pripadajući pdv od 25%.

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura te troškove sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 553,08 eura.

23. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku