REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-88/2024-21
Gundulićeva 27, Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovoga suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Alenu Đapiću, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupana po OD "Anić & Anić" iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon glavne i javne rasprave zakazane dana 4. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno s pun. Alenom Đapićem odvjetnikom u Solinu te zam. pun tuženika Barbare Čubelić odvj. vježbenika u Splitu na ročištu za objavu dana 20. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1 točka 1.1, čl. 1. točka 1.3. i čl. 1. točka 1.4. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u ZU 13748 za KO [katastarska općina] koji je solemniziran (potvrđen) dana 13.04.2006.g. po javnom bilježniku u Splitu Mirjani Popovac, pod posl.br. OU-227/2006-1, koje glase: „…Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit za mlade za adaptaciju stana u iznosu od 70.760,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom o kreditu.“ „Ugovorne stranke su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.“ „Svaki će se povrat izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. točka 3.1., čl. 3. točka 3.2., čl. 3. točka 3.3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u ZU 13748 za KO [katastarska općina] koji je solemniziran (potvrđen) dana 13.04.2006.g. po javnom bilježniku u Splitu Mirjani Popovac, pod poslovnim brojem OU-227/2006-1, koje glase: „Kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva.“ „U razdoblju od početka korištenja do prijenosa kredita u otplatu Banka obračunava interkalarnu kamatu, u visini ugovorene kamate iz st. 3.1. ovog članka, koja se plaća jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu.“ „Promjena
kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 8.919,17 eura sa zateznom kamatom koja teče:
1.65 eura od 01.06.2006.
1.14 eura od 01.09.2006.
0.55 eura od 01.10.2006.
0.35 eura od 01.11.2006.
10.48 eura od 01.02.2008.
14.82 eura od 01.03.2008.
15.38 eura od 01.04.2008.
14.58 eura od 01.05.2008.
14.44 eura od 01.06.2008.
18.53 eura od 01.07.2008.
26.48 eura od 01.08.2008.
26.56 eura od 01.09.2008.
26.96 eura od 01.10.2008.
41.43 eura od 01.11.2008.
39.35 eura od 01.12.2008.
64.08 eura od 01.01.2009.
66.53 eura od 01.02.2009.
67.76 eura od 01.03.2009.
64.83 eura od 01.04.2009.
64.41 eura od 01.05.2009.
59.81 eura od 01.06.2009.
65.80 eura od 01.07.2009.
70.84 eura od 01.08.2009.
73.99 eura od 01.09.2009.
72.19 eura od 01.10.2009.
70.44 eura od 01.11.2009.
74.46 eura od 01.12.2009.
78.27 eura od 01.01.2010.
82.27 eura od 01.02.2010.
81.23 eura od 01.03.2010.
87.98 eura od 01.04.2010.
86.24 eura od 01.05.2010.
89.63 eura od 01.06.2010.
108.74 eura od 01.07.2010.
99.31 eura od 01.08.2010.
118.23 eura od 01.09.2010.
112.10 eura od 01.10.2010.
105.82 eura od 01.11.2010.
121.89 eura od 01.12.2010.
137.87 eura od 01.01.2011.
123.07 eura od 01.02.2011.
110.80 eura od 01.03.2011.
100.51 eura od 01.04.2011.
102.33 eura od 01.05.2011.
122.42 eura od 01.06.2011.
125.24 eura od 01.07.2011.
147.48 eura od 01.08.2011.
139.41 eura od 01.09.2011.
126.83 eura od 01.10.2011.
127.67 eura od 01.11.2011.
127.67 eura od 01.12.2011.
134.12 eura od 01.01.2012.
134.72 eura od 01.02.2012.
134.09 eura od 01.03.2012.
131.32 eura od 01.04.2012.
135.53 eura od 01.05.2012.
135.91 eura od 01.06.2012.
131.85 eura od 01.07.2012.
133.03 eura od 01.08.2012.
125.40 eura od 01.09.2012.
127.24 eura od 01.10.2012.
132.57 eura od 01.11.2012.
132.30 eura od 01.12.2012.
122.20 eura od 01.01.2013.
127.49 eura od 01.02.2013.
132.07 eura od 01.03.2013.
131.92 eura od 01.04.2013.
123.76 eura od 01.05.2013.
124.30 eura od 01.06.2013.
122.13 eura od 01.07.2013.
126.84 eura od 01.08.2013.
127.20 eura od 01.09.2013.
128.87 eura od 01.10.2013.
129.06 eura od 01.11.2013.
129.88 eura od 01.12.2013.
129.69 eura od 01.01.2014.
78.42 eura od 01.02.2014.
77.68 eura od 01.03.2014.
78.61 eura od 01.04.2014.
75.23 eura od 01.05.2014.
76.48 eura od 01.06.2014.
77.91 eura od 01.07.2014.
78.70 eura od 01.08.2014.
79.15 eura od 01.09.2014.
81.22 eura od 01.10.2014.
81.64 eura od 01.11.2014.
82.58 eura od 01.12.2014.
83.01 eura od 01.01.2015.
82.85 eura od 01.02.2015.
82.85 eura od 01.03.2015.
82.85 eura od 01.04.2015.
82.85 eura od 01.05.2015.
82.85 eura od 01.06.2015.
82.85 eura od 01.07.2015.
82.85 eura od 01.08.2015.
82.85 eura od 01.09.2015.
82.85 eura od 01.10.2015.
82.85 eura od 01.11.2015.
82.85 eura od 01.12.2015.
82.85 eura od 01.01.2016.
po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.100,84 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26.01.2016.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do isplate.
V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.887,50 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja 20. ožujka 2026., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 11. lipnja 2019., tužitelj je naveo:
Tužitelj je kao korisnik kredita dana 30,03.2006.godine, tuženikom kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u ZU 13748 za KO [katastarska općina] ( u daljnjem tekstu: Ugovor), koji je solemiziran (potvrđena) dana 13.04.2006. godine po javnom bilježniku u Splitu Mirjani Popovac, pod posl.br OU-227/2006-1,na iznos kredita CHF 70.760,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.U čl. 1. 1.3. Ugovora ugovoreno je:
"Ugovorene stranke su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule" a u čl.1.1.4. Ugovora ugovoreno je: Svaki će se povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan anuiteta".
U članku 3. Ugovora ogovoreno je: "Kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. U razdoblju od početka korištenja do prijenosa kredita u otplatu Banka obračunava interkalarnu kamatu, u visini ugovorene kamate iz st.3.1. ovog članka, koja se plaća jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu "Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.." Presudom Visokog trgovačko suda posl. br.PŽ-7129/13, od 13.06.2014. godine, potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-294/14, od 13. lipnja 2014. godine, u postupku POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, kao tužitelja, protiv osam banaka u Republici Hrvatskoj, između ostalih i tuženika iz ovog postupka, utvrđeno je da su u razdoblju označenom u navedenoj presudi za svaku od banaka, banke povrijedile interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništena.
Navedene presude obvezuju sudove temeljem odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i temeljem čl.502.c Zakona o parničnom postupku.
Tužitelj je s tuženikom dana 25.01.2016. godine sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu novi broj 151109070009, stari broj 060404451984 koji je izvršena konverzija kredita iz toč. I ove tužbe u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz Rješenja Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019. godine proizlazi da sklapanje dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, kako bi se na temelju toga ostvarila prava za koja smatra da mu pripadaju.
Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluke banke i uz ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak tuženik se nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, o navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, tužena nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača i nije joj dala nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenutih odredaba, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice, slijedom čega su nepoštene i ništene odredbe 1.1.3 i 1.1.4. Ugovora ( ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) odredbe
3.3.1.,3.3.2., 3.3.3., Ugovora ( redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke). Tuženik je jednostrano mijenjao kamatne stope, koja je početna po ugovoru o kreditu iznosila 4.39% godišnje.
Tuženik je povećao anuitet kredita na temelju povećanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu.
Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutak sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada i nije bila ugovorena, tako da u odnsou na tužiteljicu, potrošača i ne može imati učinak (Presuda Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C154/15, C307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravilakoja vrijede neovisno o toem je li ugovorna odredba proglašena nedopuštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
Kako su nepoštene, ništavne i bez pravnog učinka ugovoren odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke – tuženika i o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, za tužiteljicu je nastalo subjektivno pravna restituciju svi neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku temelj takvih odredbi, te tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništavih odredaba
2.U svom odgovoru na tužbu od 14. kolovoza 2020. tuženik je naveo:
Tuženik ovim putem podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj:
Rev-2868/2018, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 25.01.2016.g. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu).U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u chf u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u chf, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope)zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena:
- utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 73.458,45 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije zaključno s danom 01.05.2018.g., te je, utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.
Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 13.11.2015.g. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015.g., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.
Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10.09.2015.g.
Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.
Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK).
Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu.
Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/18 od 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim. Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.
Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona
– ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu R, C-118/17 od 14.03.2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu R radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.
Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje: Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen,„predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.:
Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj:
Gos- 1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019.g. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH. U vezi s prethodnim tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanje na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH broj: Gos- 1/2019, pa tuženik ukazuje na neke od njih:
- Županijski sud u Puli, posl. br. Gž-925/17 od 20.03.2020.g.
- Županijski sud u Karlovcu posl. br. Gž-73/19 od 28.04.2020.g.
- Županijski sud u Splitu posl. br. Gž-2427/18 od 10.06.2020.g.
- Županijski sud u Varaždinu posl. br. Gž-1658/18 od 07.12.2020.g.
Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C- 452/18 od 09.07.2020.g., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije(Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:
- da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/2019 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio.. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bezpredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa. Na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 73.458,45 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 02.05.2018.g. pa do konačne isplate.
Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2.Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 30. ožujka 2006., dodatak ugovora o kreditu, amortizacijski plan , obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate,prometa i redovne kamate sa promjenama kamatne stope, promete po računu, izračun konverzije, prigovor na izračun konverzije, financijski izračun, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužitelja RV.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Stranke su popisale parnični trošak..
6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa t eda je predmetni ugovor konvertiran.
7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužiteljica ima pravo potraživati isplatu razlike zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i mijenjanja tečaja CHF s obzirom da je predmetni kredit konvertiran.
8. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom pokušava reći kako tužitelj „nema pravni interes“ ili „pravnog osnova“ za vođenje ovog postupka pritom kao glavni argument navodeći činjenicu da su tužitelj i tuženik zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom je provedena konverzija kredita. Tužitelj ističe kako ovo uopće nije sporno te uopće ne spori da je s tuženikom zaključio Dodatak ugovora o kreditu niti spori da je provedena konverzija kredita, međutim potpuno su proizvoljni zaključci tuženika kako sklapanjem Dodatka ugovora samim po sebi tužitelj gubi pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu. O pitanju konverzije ukazuje se na ČETIRI ključne odluke za ovaj predmet, a to su:
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, R i
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco
- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.
- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.
ODLUKA SUDA EUROPSKE UNIJE, C-118/17, R
9. Tužitelj u uvodu ističe kako ističe kako je za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača relevantno pravo Europske unije i to na način da sama Direktiva 93/13 nije u skladu s odlukom Suda unije, C-567/2020, izravno primjenjiva na ugovore zaključene prije pristupanja Europskoj unije, već je zajedno sa svim drugim propisima Unije relevantna za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača i to stoga što je Direktiva 93/13 implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača, što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU). Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, Š, u kojem jasno navodi: odnosno u predmetu, C-282/10, L, u kojem navodi: Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive. O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C-269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača. Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u kojoj se navodi: a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice Županijsku sud u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022. ili Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1447/2022-2 od 23.3.2023.
10. U tom smislu, tužitelj ukazuje kako je 14.3.2019. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-118/17, R, kojom je utvrđeno kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača, te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije.
11. Sud Europske unije tako u presudi R, navodi sljedeće:
te u pogledu zakona kojim se provodi konverzija navodi kako se potrošač, ovdje tužitelj, mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano stekao, što je jasno iskazano u točki 44. presude:
U prilogu: Presuda Suda EU, C-118/17, R
12. Sukladno iznesenom sasvim je jasno kako nikakva zakonska regulativa, pa onakva kakva je propisana ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju, a čiji je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, osobito povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tih odredbi.
13. Drugim riječima, zaključenje dodatka glavnom ugovoru i provedba takve konverzije kredita, ne može uskratiti ili spriječiti tužitelja kao potrošača u ostvarenju povrata koristi koju je tuženik od njega neosnovano stekao upravo, a stekao je korist od točno 143.530,92 kn, a koji iznos tuženik tužitelju do danas nije vratio.
ODLUKA SUDA EUROPSKE UNIJE, C-452/18, Ibercaja Banco
14. Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio presudu C-452/18,Ibercaja Banco.
15. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.
16. Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude.
17. Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.:
18. Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13 ima isključiti iz primjene.
19. U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C- 118/17 R i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.
20. Ukratko, presuda C-118/17, R, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C-452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.
21. U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.
22. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.
23. Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, J, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.„47. S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu C, EU:C:2014:101, t. 52.).“a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C- 414/16, F, t. 70. do 82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje: „71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“
24. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.
25. Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije te protivno samom ZID ZPK 2015 tumačio na način da je, a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima, izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje, zajamčiti puni Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.
26. Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude:
27. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“ odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, V, točka 52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1. Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”, za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“
kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti C-482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.:
28. U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje I, C-342/13, EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
29. Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano te protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača pa i samom ZID ZPK 2015, čl. 19.e stavak 9. o zabrani konverzijom derogiranja prava potrošača sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK 2015 na takav način ne smije primijeniti, a na što sada jasno ukazuje i odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. godine.
30. Dana 12.2.2019. donesena je odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2868/2018-2 kojom je Vrhovni sud RH po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d., dakle u svrhu ujednačavanja sudske prakse u istovjetnim predmetima, nedvojbeno utvrdio kako potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno odredbama ZID ZPK 2015 i to sklapanjem dodataka Ugovora o kreditu, baš kao ovdje tužitelj, naravno imaju pravni interes za vođenje sudskih postupaka, za utvrđenje ništetnosti i za ostvarenje svojih prava restitucijom onoga što joj je banka protuzakonito oduzela, a ovdje se konkretno radi o neosnovanom stjecanju na ime više plaćenih kamatnih stopa i s osnova valute švicarski franak.
31. Vrhovni sud RH tako, a upravo u skladu s gore citiranom odlukom Suda EU, u svojoj odluci navodi: odnosno Vrhovni sud RH jasno iznosi kako ništetan ugovor i ništetne ugovorne odredbe ne mogu konvalidirati:
32. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.
33. Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.
34. Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.
35. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.
36. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“
37. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
38. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije i Zakonu o zaštiti potrošača.
39. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.
40. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos 177.214,74 kuna na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od 70.483,91 kuna koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.
41. Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Zakonu o zaštiti potrošača, u skladu s tumačenjem prava Unije, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos od najmanje 247.698,65 kn jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015. kao dan kada je konverzija provedena, niti u status u kakvom bi bio u slučaju ništetnosti ugovora o kreditu pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.
42. Tužitelj primjećuje kako se tuženik u dijelu odgovora na tužbu u kojem iznosi shvaćanje o tome kako je navodno konverzijom „sve riješeno“, kako je navodno „ugovor pravno prestao postojati“ i kako tužitelj „nema pravnog osnova“ i „nema pravni interes“, ne poziva na niti jednu odredbu bilo kojeg zakona koja bi potvrdila takav njegov zaključak, odnosno poziva se na odredbe ZID ZPK 2015 koje nigdje ne navode to što tvrdi tuženik.
43. Zakon o obveznim odnosima jasno regulira kako ništetna ugovorna odredba i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati, dakle ne može se stvoriti nikakva „nova prava osnova“ iz ništetne pravne osnove.
44. Tome je tako stoga što se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO), čl. 322. i 326., ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora te je odredbom čl. 326. ZOO izričito propisano: Članak 326.
Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
45. Niti ništetan ugovor postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, niti može to postati obnovom ugovora (čl. 145. ZOO) pa ne može postati valjan niti nagodbom (čl. 158. st. 2. ZOO-a), ma kako da pravno kvalificiramo Dodatak ugovoru kojeg su stranke sklopile, a tuženik ga konkretno ne kvalificira nikako jer je svjestan da konvalidacija nije moguća.
46. Na ovo, pored citirane odredbe čl. 326. ZOO-a, ukazuju, odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a koja navodi kako je obnova bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna te čl. 158. st. 2., ZOO-a koja navodi kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu.
47. Dakle, stvaranje „nove pravne osnove“ naziva se obnova, a stvaranje nove pravne osnove iz ništetne pravne osnove je bez pravnog učinka. Time što tuženik preskače „stvaranje nove pravne osnove“ nazvati njezinim imenom – obnova ili novacija, ne može se izbjeći primjena čl. 148. ZOO-a.
48. Ovo stoga što je zakonodavac izričito regulirao da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav (obnova, nagodba itd.) kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili, izmijenili ili učinili pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao.
49. Ukoliko pravni posao nije niti nastao, sasvim je jasno da ne može biti predmetom bilo kojeg ugovornog odnosa, konverzije ili bilo čega te da bilo kakav dodatak ugovora u vidu naknadnih disponiranja stranaka, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti, ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe. Radi se naime o temeljenom pravilu obveznog prava o nemogućnosti konvalidacije ništetnih ugovora koji svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavljaju povredu javnih interesa koja se ne može ozdraviti protekom vremena.
50. Zbog toga, čak i ukoliko bi naknadno nestao uzrok ništetnosti, a što u konkretnom predmetu uopće ni nije slučaj, stranka, konkretno ovdje tužitelj ima svako pravo zahtijevati donošenje deklaratorne presude kojim se utvrđuje ništetnost ugovora ili ništetnost pojedinih odredbi ugovora te restituciju danog temeljem ništetne odredbe.
51. Kod ništetnosti se pritom radi o takvoj povredi prava da je sukladno čl. 327. ZOO-a sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništetnost ugovora pa sve da tužitelj i nije postavio nikakav zahtjev, a razina zaštite javnih interesa koju je zakonodavac propisao izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koji navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.
52. Tužitelj je već gore ukazao na ključnu odluku u predmetu R, a ukazuje i na daljnja obvezujuća pravna shvaćanja Suda EU koji je primjerice u predmetu C- 421/14, Banco Primus/Gutierrez, jasno naveo kako pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti:
53. Štoviše Sud EU u predmetu C-154/15, B, jasno navodi kako je nacionalni sud dužan odbiti primjenu nepoštene odredbe kako ona ne bi obvezivala potrošača te kako nacionalni sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora jer se sankcija prema nepoštenom sastavljaču ugovora sastoji upravo u tome da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača te se ima smatrati kako nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu postojale:
54. U pogledu ustaljene sudske prakse u RH tužitelj je već gore ukazao na konačno pravno stajalište Vrhovnog suda RH o postojanju pravnog interesa tužitelja kod konvertiranih kredita, a prije takve odluke postojao je čitav niz drugostupanjskih odluka sa istim stajalištem pa se primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru, u istovjetnom predmetu, koji u svojoj presudi poslovni broj Gž- 931/16 od 13.4.2018.
55. Također Županijski sud u Zadru istovjetno navodi i u presudi Gž-1365/2016 od 16.3.2018.godine u kojoj zauzima pravno stajalište.
56. Istovjetno pravno stajalište zauzima i Županijski sud u Zagrebu i to u čitavom nizu svojih odluka pa tako navodi u presudi posl. broj Gž-1106/2017 od 19.9.2017.:
57. Županijski sud u Zagrebu, u presudi posl. broj Gž-1215/2017 od 19.9.2017.
58. Županijski sud u Zagrebu, u presudi posl. broj Gž- 5117/17 od 27.3.2018.
59. Županijski sud u Zagrebu navodi u presudi poslovni broj Gž 3784/2016 od 6.2.2018. godine:
60. Sukladno iznijetom sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes i ima osnov potraživati potpuno obeštećenje i povrat sve koristi koju je tuženik neosnovano stekao, pritom kao referentnu vrijednost uvažavajući uvijek kredit bez primjene dvaju nepoštenih i ništetnih odredbi time da tužitelj ističe kako ne osporava činjenicu provedbe konverzije kredita i učinak konverzije koji učinak je u smanjenju glavnice tužitelj već uvažio u tužbi pa je svejedno tužitelj još uvijek oštećen za 247.698,65 kn koliko je platio više nego li je trebao platiti.
61. Tužitelj konačno, a u pogledu netočnih navoda tuženika, i napominje kako je konverzija kredita provedena na točno određeni datum i to 30.9.2015. godine i to na način da su stranke za ubuduće definirale preostalu glavnicu kredita kao i kamatnu stopu koju će se na tu glavnicu plaćati (koju je nota bene ponovno banka samovoljno odredila, kako maržu tako i parametar 1) što je razvidno iz samog Dodatka ugovora o kreditu u kojima se upravo definira buduća glavnica i buduća kamata, kao i uostalom odredbe čl. 19.e st. 1. ZID ZPK 2015 u kojoj je propisano:
Članak 19.e
Vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.
62. Konverzija kredita prema tome temeljila se na potpuno drugačijim parametrima i osnovama, a ne na ikakvom obeštećenju koje u postupku konverzije uopće nije niti utvrđivano. Napominje se kako je tuženik kamatnu stopu koja je ušla u Dodatak ugovoru ponovno formirao na način da je ista proizašla iz, u trenutku konverzije, zatečene visine nezakonito mijenjane kamatne stope u kojoj je onda tuženik ponovno odredio samovoljno i maržu i parametar te takvu odredbu implementirao u tipski obrazac dodatka ugovora, a da pritom nota bene, zaključenje takve odredbe dodatka ugovora uopće nije bilo predviđeno ZID ZPK 2015 pa bi se u tom smislu radilo o ispunjenju uvjeta iz čl. 19.e st. 9. ZID ZPK 2015, odnosno dodatnom uvjetu potrošača koji je – ništetan.
63. Učinak konverzije kredita naime uopće nije bilo nikakvo obeštećenje niti je to u niti jednoj odredbi tog zakona uopće propisano već je učinak ZID ZPK 2015 bio jasno propisan odredbom čl. 19.c stavak 1. točka 8., a to je utvrđenje novog iznosa neotplaćene glavnice koja je od dana sklapanja Dodatka iskazana vezano uz valutu Euro.
64. Naime, iz metodologije ZID ZPK 2015 sasvim je jasno kako iznosi preplate ili manjka dakle uopće nisu, niti su mogli biti, ono na što minimalno korisnici kredita imaju pravo na obeštećenje, neosnovano stečeno na ime nepoštenog i ništetnog ugovora, odnosno nepoštenih i ništetnih odredbi o kamati i valuti, pošto je taj pojam preplate dakle samo razlika između stvarno plaćanih iznosa kredita i simuliranog otplatnog plana u fiktivnom Euro kreditu.
65. Preplata, kao razlika u višku ili manjku, a koja je utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već dakle predstavlja razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima upravo sa nepoštenim i ništetnim odredbama o valuti švicarski franak i nezakonitoj kamatnoj stopi i fiktivnog euro kredita.
66. Nota bene, to nije faktički bilo moguće jer je kamatna stopa koja je korištena u ovoj simulaciji ista ona jednostrano promjenjiva kamatna stopa koja je u sporu kolektivne pravne zaštite utvrđena nezakonitom, nepoštenom i ništetnom, odnosno i u tom fiktivnom euro kreditu su ponovno korištene nepoštene i ništetne kamatne stope koje je banka mijenjala jednostranom odlukom.
67. Naime, jedina i osnovna svrha konverzije je bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK2015., a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019. u kojoj navodi:„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
68. Posebno se napominje kako u konverziji kredita dakle nije bilo niti spomena obeštećenju, a još manje spomena nepoštenoj odredbi o kamatama koje se mijenjaju odlukom banke ili obeštećenju koje bi se odnosilo na eliminiranje valutne klauzule švicarski franak, tim više što su banke u konverziji, a kako je gore iznijeto, koristile istu metodu izmjena kamatnih stopa na temelju vlastitih odluka, a što je u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno kao nezakonito. U konverziji u tom smislu dakle primjerice nije napravljeno ništa u pogledu izračuna i promjena kamatne stope, odnosno nije uklonjena nezakonitost promjena koje su postojale od početka trajanja kredita pa do dana zaključenja Dodataka ugovora o kreditu te je nesporna činjenica da su banke na temelju vlastitih odluka vršile promjene kamatnih stopa u iznosima koji su ušli u izračune konverzije.
69. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“ međutim tužitelj ističe kako tuženik ovom oglednom postupku pridaje značenje koje on nema, a kao da to nije dovoljno još i citira navodne tvrdnje Vrhovnog suda koje uopće nisu postoje.
70. Vrhovni sud RH naime u ovom postupku nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi ugovora.
71. Vrhovni sud je odlučivao samo o valjanosti Dodatka ugovora te je samo u kontekstu odlučivanja o valjanosti Dodatka ugovora o kreditu (kako ih VSRH pogrešno naziva Sporazumima), a ne u kontekstu obeštećenja i dao osvrt na presudu Suda Europske unije, R.
72. Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci kada se navodi:
73. U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik: a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev-18/2018- 2 pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.
74. VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema.
75. Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pa VSRH.
76. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.
77. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije ima pravni interes za povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliko je korist tuženik stekao u konačnici će se očitovati i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju.
78. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u gore citiranom predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.
79. Tužitelj stoga samo istinitosti navoda ukazuje da tuženik i dalje potpuno pogrešno tumači retroaktivnost konverzije.
80. Konverzija je naime bila retroaktivna u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ,
II. hrvatsko izdanje/uredio E, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“
81. Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.
82. Štoviše, Ustavni sud jasno navodi:
„ZIDZoPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, porezno pravnih i prekršajno pravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno.“
83. Iz citiranog je sasvim jasno kako tuženik pogrešno shvaća pojam retroaktivnosti, odnosno pogrešno shvaća djelovanje Dodatka Ugovora o kreditu, no kao što je rečeno to je za ovaj postupak irelevantno jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd.., a što dokazuju presude C-118/17, R, i C-452/18, Ibercaja Banco.
84. Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 3. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne
Članak 41.
Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.
Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su odnosno odredu čl. 19.e st. st. 9. ZID ZPK 2015 koji navodi: Članak 19.e Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.
85. Nakon okončanja oglednog postupka i Općinski sudovi te Županijski sudovi zauzimaju stajalište kako je potrebno utvrditi je li konverzijom banka vratila svu stečenu korist i potrošač potpuno obeštećen te ukoliko nije banke obvezuju na povrat neosnovano stečenog.
86. Ukazuje se na daljnje presude Županijskih sudova koje se donesene u međuvremenu, a koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, a Županijski sud u Zadru zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6.
Su: 7/2021-14 koje glasi je jasno i glasi:
„Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“
Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako:
- Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1191/2020-2 od 16.9.2021.:
- Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021.:
- Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-400/2021-2 od 24.3.2021.:
- Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2426/2018-8 od 9.11.2020.:
- Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4250/2020-2 od 21.12.2020.:
- Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-589/2020-2 od 2.11.2020.:
- Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2758/2019-2 od 23.11.2020.:
- Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-672/2020-2 od 17.12.2020.:
- Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-514/2019-2 od 14.9.2020.
- Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-219/2020-2 od 23.4.2020.
- Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1451/2019-4 od 25.5.2020.:
- Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-659/2020 od 18.3.2020. godine koja
- Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-280/2020 od 27.4.2020. godine koja
- Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-46/2020 od 11.3.2020. godine
- Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-365/2020 od 3.4.2020. godine,
- Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-317/2020-2 od 10.3.2020. godine, a ukazuje se na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3632/2019-24 od 20.8.2020. kao i na presude Općinskih sudova pa tako primjerice:
- OS u Osijeku, presuda poslovni broj P-746/2019-22 od 9.7.2020. koja navodi:
- OS u Varaždinu, presuda poslovni broj P-257/19-32 od 26.6.2020. koja navodi: „Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.“- OS u Sisku, presuda poslovni broj P-572/2019-23 od 16.3.2020. i P-267/2019-24 od 23.3.2020. koja navodi: „Nesporno je da je Odlukom Vrhovnog suda broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. utvrđeno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj topi i valutnoj klauzuli. Radi navedenog, ovaj sud nalazi da od sklapanja aneksa (konverzije) na ugovorne odnose stranaka pro futuro će djelovati taj ugovor, no tužitelj ima pravo na isplate razlika s osnova ništetnih odredbi do sklapanja navedenog ugovora. Dodatkom od 22. siječnja 2016. nije otklonjena ranija neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos stranka. Dakle, sklapanjem Dodatka od 22. siječnja 2016., nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju.“ - OS u Sisku, presuda poslovni broj 9-P-264/2019-20 od 20.3.2020. „U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita te je tužitelj pristao na isti, valja ukazati kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da usprkos provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknado sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".Stoga razloga istaknuti prigovor tuženika u navedenom smislu nije osnovan.“- OS u Vukovaru, poslovni broj P-577/2019-14 od 25.3.2020.„U rješenju iz oglednog postupka istaknuto je da institutom oglednog postupka (čl.502. i - čl. 502.n ZPP-a/19 nije omogućeno Vrhovnom sudu zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja "npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji". Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 22.01.2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Presudom suda Europske unije C-118/17 (slučaj R) zauzeto je stajalište da nacionalni sudovi moraju utvrditi jeli zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a to se utvrđuje predmetnim vještačenjem, kojim je utvrđeno da nije izvršena, te je tuženik dužan isplatiti razliku.“- OS u Kutini, presuda poslovni broj P-286/2019-18 od 16.3.2020.: „Činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditiranju broj nije od utjecaja na pravo tužiteljice da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike budući da su predmetni Dodatak ugovora i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršeni na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) s time da se niti odredbama ZID ZPK, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa niti se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenljive kamatne stope. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.“
87. Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.
88. Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika glasi: „Utvrđuje se da je šesto tuženik OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“
89. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.
90. Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.
91. Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.
92. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.
93. Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:
Članak 502.c
Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:
Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove
Članak 118.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
94. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ Te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“
95. Vrhovni sud RH štoviše u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.
96. Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev-18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:
97. U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisen Bank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
98. Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.
99. Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.
100. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.
101. Kako tuženik nije ničim osporio nepoštenost i ništetnost odredbi o valuti švicarski franak to tužitelj na navode tužbe samo nadodaje to kako je u ugovorni odnos s tuženikom, kao visoko stručnom kreditnom institucijom specijaliziranom za poslovanje s novcem, pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, nije prezentirao nikakav poseban rizik.
102. Naprotiv, tuženik se tužitelju kao potrošaču prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja bilo stambenog pitanja2, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.3
103. Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tuženika dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.
104. Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita4, tada je kamatna stopama ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi.
105. Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu.
106. Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.
107. Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužiteljica naprosto morala imati pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“
108. Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog direktora FMA Dr. P: „Letak na jasan, koncizan i LAKO RAZUMLJIV NAČIN otkriva rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op.tuž.). To naravno uključuje i obvezu posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutna špekulacija. Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“
109. Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno tečaj CHF za kunu je vrijeme podizanja kredita bio oko 4,505 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja
jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju.
110. Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti.6
U prilogu: Graf povijesnog kretanja odnosa CHF-Euro, CHF-Kuna
111. Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u Austriji, znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka visoko specijalizirana kredita institucija, banka, koja posluje u Republici Hrvatskoj, a koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima.
112. O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja, pa tako VTSRH navodi:„Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. “Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno. No, treba naglasiti da je glasilo Hypo bank interno glasilo i da većini potrošača nije dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s objavama informacija u oglasima i reklamama, kao ni objave ostalih tuženika koje su se, iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.
113. Kako tuženik ničim nije ni osporio nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj u tom smislu nema što dodatno argumentirati izvan onog iznijetog u tužbi i ovom podnesku.
114. Tuženik prigovara i zastari koji prigovor je također neosnovan
115. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020. zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.
116. Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke.
117. Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.
118. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor radi prebijanja koji prigovor je u potpunosti promašen i to na način da je i pogrešno postavljen i potpuno neosnovan.
119. Kao prvo, da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obvezno pravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obvezno pravni odnos, onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet.
120. Kao drugo, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, pa nije jasno ni što bi htio prebijati.
121. Naime, iznos od 73.458,45 kn koji je tuženik u provedbi konverzije utvrdio kao zakonsku preplatu uopće nije potraživanje tuženika već je to potraživanje tužitelja, odnosno iznos koji je tužitelj više platio u provedbi konverzije.
122. Prema tome ne može tuženik prebijati potraživanje tužitelja sa potraživanjem tužitelja jer je to pogrešno-
123. Kao treće, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, a ne postoji, ono je u zastari.
124. Kao četvrto, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, tuženik bi pravo na zateznu kamatu na taj iznos od 2018. godine imao jedino u slučaju da ne postoji Zakon o obveznim odnosima.
125. Tužitelj ni u kojem slučaju nije nikakav nepošteni stjecatelj ičega pa nije jasno odakle tuženiku uopće ideja da bi, pored činjenice što prebija nešto čega nema, na to još i naplatio zateznu kamatu.
126. U svom nalazu i mišljenju od 5. ožujka 2025. sudski vještak Marijan Jović je naveo. Dana 11.06.2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditima koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora. Kredit pod brojem 060404451984- SN je ugovoren dana 30.03.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=70.760,00 na rok od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=70.760,00. Isplaćen je u kunama 27.04.2006. prema srednjem tečaju HNB-a 1CHF=4,626153 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,39% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 353,92 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 01.06.2006. godine. Banka je od 07.01.2008. povisila kamatnu stopu na 4,99%, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz razdoblje do 01.01.2014. je bila veće stope od početno ugovorene. Od 01.01.2014. kamatna je stopa zakonski određena na 3,23%. Kredit je dodatkom ugovora konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eur, te je iz navedenog razloga obračun vještaka napravljen sa 01.01.2016. odnosno do anuiteta pred ugovaranje konverzije. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015. preplatio iznosu od 1.827,22 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz otplatu 50% anuiteta nakon provedene konverzije. Na dan 25.01.2016. tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 38.132,59 Eur. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 25.01.2016. iznosio 57.055,33 CHF, odnosno 263.946,69 Kn, tj. 35.031,75 Eur po fiksnom tečaju konverzije. Razlika glavnice tako iznosi 3.100,84 Eur, na štetu tužitelja. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do mijenjanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka. U tablici koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije tablice, jedna bez uključenih negativnih razlika i jedna isključivo sa negativnim razlikama. Povećanje i smanjenje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 8. Različitom plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 9, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Zbirni je iznos ukupne preplate anuiteta prikazan u stupcu broj 10. tablice. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcima br. 11, 12 i 13 . Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu. Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 21. siječnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-88/2024. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam: Konverzija kredita u Eur je napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u Eur. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015. preplatio iznosu od 1.827,22 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz otplatu 50% anuiteta nakon provedene konverzije. Ostatak glavnice konvertiranog kredita je na dan 25.01.2016. bila veća od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 3.100,84 Eur, na štetu tužitelja. Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 060404451984-SN. U razdoblju od 07.01.2008. do 01.01.2014. tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNB-a važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.02.2008. do 01.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Eur=3.840,58. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur=5.078,59. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur=8.919,17. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku. Izračun tzv. negativne tečajne razlike.
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu i promjenjive kamatne stope, za vrijeme niže kamatne stope od početne i nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF i kamatna stopa u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =713,16 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.
127.U pogledu negativnih tečajnih razlika kao perioda u kojima nije bilo preplate tužitelja po valuti tužitelj se bilo kakvom izračunu na te okolnosti protivi pošto je to nedopušteno u situaciji u kojoj ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru. Bilo kakvo odbijanje tzv. negativnih tečajnih razlika nije moguće.
128. Tuženik za taj iznos u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja s tog osnova – a nema.
129. Sukladno tome ne postoji ikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje nije mogao vršiti niti sudski vještak niti sud pošto je takvo postupanje protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg nema.
130. Restitucijski zahtjev tuženika ne postoji.
131. S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.
132. Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je bio upravo tuženik.
133. U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-549/2023 od 18.12.2013. godine kojim je o ovom pravnom pitanju odlučeno:
134. Osim toga o ovom pitanju ukazuje se na relevantnu sudsku praksu primjerice odluke odluku Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023. godine Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1003/21-3 od 6.3.2023. ,: Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021.
135. U svom iskazu tužiteljica RV je naveo:
Mogu kazati da sam ja 2006 god, odlučio riješiti moje stambeno pitanje te predignuti kredit radi adaptacije obiteljske kuće. Mogu kazati i to da sam ja otišao u poslovnicu Splitske banke prednika tuženika i tada mi je ponuđen upravo ovaj kredit u valuti CHF. Splitsku banku sam odabrao iz razloga što sam tamo imao tekući račun.-Mogu kazati i to da se nisam raspitivao o kreditima u drugim bankama. Mogu kazati i to da mi je tada od djelatnika banke ponuđen isključivo ovaj kredit u valuti CHF a ne kredit u drugim valutama. Isto tako mogu kazati i to da se radilo o tipskom ugovoru. Meni su djelatnik banke i javni bilježnik pročitali sami tekst ugovora a i ja sam pročitao sam tekst ugovora. Mogu kazati to da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i o tim odredbama kako i o drugim odredbama se nije moglo pregovarati. Ja u to vrijeme nisam znao što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula Meni su u banci rekli da je kredit u CHF najpovoljniji što se tiče kamata kao i tečaja CHF koji je bio stabilan. Isto tako mogu kazati da odmah po zaključenju kredita je došlo do promjene kamatne stope kao i samog tečaja CHF te je meni rata porasla za gotovo 1.000,00 kn. Mogu kazati i to da ja nisam dobivao bilo kakve obavijesti od banke vezano za promjenu tečaja i promjenu kamatne stope niti usmeno niti pismeno. Kredit je bio u iznosu od 70.000,00 CHF na rok od 30 god. Namjena ovog kredita je kako sam naveo bila da ja riješim svoje stambeno pitanje i u ovoj adaptiranoj kući ja živim i dan danas s mojom obitelji. Predmetna kuća se nikad nije iznajmljivala niti davali u najam niti iznajmljivali trećim osobama nego je služila isključivo meni i mojoj obitelji za stanovanje. Mogu kazati i to sam u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu kao i u vrijem otplate kredita sam imao u vlasništvu tvrtku koja se bavila trgovinom. Isto tako mogu kazati i to da sam ja odlučio konvertirati predmetni kredit te sam zaključio dodatak ugovora dana 25.01.2016 god kada sam dobio izračun konverzije kojeg sam pročitao kući ali se o tom izračunu nije moglo pregovarati a isto trako se nije moglo pregovarati ni o dodatku ugovora koji je također bio tipski.
Na posebno pitanje pun. tužitelja da li u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bili poznati pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te da li djelatnici banke tužitelja upozorili na pojmove i rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u valuti CHF.
Tužitelj odgovara da sam ja znao što je to valutna klauzula i to je činjenica da je kredit vezan za stanu valutu a što se tiče promjenjive kamatne stope ja sam znao da se kamatna stopa koja je promjenjiva može mijenjati i naviše i na niže. Na posebno pitanje pun. tužitelja da li su tužitelju kazali u banci na koji način će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa u banci,. Tužitelj odgovara da mislim da ne. Na posebno pitanje pun. tužitelja da li su tužitelja upozorili na rizike ugovaranja kredita u valuti CHF. Tužitelj odgovara da nisu.
Na posebno pitanje pun. tužitelja da li su prilikom zaključenja dodatka ugovora kao i same konverzije tužitelj upozorili u banci da se konverzijom on odriče bilokakvih drugih potraživanja. Tužitelj odgovara da nisu.
Na posebno pitanje zam. pun. tuženika da li je tužitelju konverzijom priznat bilokakav iznos pretplate. Tužitelj odgovara da se ne sjeća.
136. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića kao i dopuni tog vještva iz razloga što je to vještvo stručno i argumentirano a u dopuni vještva sudski vještak Marijan Jović je otklonio sve prigovore stranaka.
137. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja u kojem je naveo da je odlučio riješit svoj stambeno pitanje, predignuti kredit i da mu je ponuđen isključivo ovaj kredit u valuti CHF a da je banku tuženik odabra iz razlog što je tamo imao tekući račun, te se radilo o tipskom ugovoru te da se odredbama ugovora nije moglo pregovarati, te da nije upozoren za rizike promjene kamatne stop i valutne klauzule, pa se također nije mogao pregovarat o izračunu konverzije, niti o dodatku ugovora.
138. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
139. Odluka o trošku temelju se na odredbi članak 154 st. 1 ZPP-a., a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe, 500 EUR-a, sastava podneska od 12.06.2026. od 500 Eura, sastav podneska od 13.09.2024. 500 eura, pristupa na ročište od 2.12,.2024. 500 eura. sastav podneska od 9.12.2024. 500 eura, pristupa na ročište od 21.01.2025. 500 eura, sastav podneska od 14.02.2025. 50,00 eura, sastav podneska 12.03.2025. 500 eura, sastav podneska 4.09.2025. 500 eura, pristupa na ročište od 14.11.2025. 500 eura, pristupa na ročište od 4.02.2026. 500 eura, pristupa na ročište za objavu presude 100 eura odnosno ukupno 5.150,00 eura uvećano za 25 % PDV-a odnosno 1.287,50 eura, trošak financijskog vještačenja 300 eura, trošak privatnog financijskog vještačenja prije podnošenja tužbe 150,00 eura odnosno ukupno 6.887,50 eura.
U Splitu, 20. ožujka 2026.g.
S U D A C
Dragan Ramljak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
3. u spis
