Poslovni broj: Ps-13/2025-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u parničnom predmetu tužiteljice MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lucija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tereza Felix da Silva, odvjetnica u Zagrebu, radi predaje u posjed, nakon provedene glavne rasprave koja je zaključena 26.02.2026. , dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku UŽ da se iseli iz stana u [adresa], i to stana br. D-41 na IV. katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, nužnika, hodnika, degažmana i lođe ukupne površine 73,53 m2, sagrađen na kčbr. [katastarska čestica], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] E-86 k. o. [katastarska općina] te da tužiteljici MŽ preda ključeve tog stana, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku UŽ da tužiteljici MŽ naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 886,77 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20.03.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere.

Obrazloženje

1. Tužbom od 06.06.2025. tužiteljica MŽ (ranije UŽ) zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku UŽ naložilo iseljenje iz stana u [adresa], upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] E-86 k. o. [katastarska općina], u bitnom navodeći da su oni bivši bračni drugovi, da taj stan predstavlja njeno vlasništvo te da se tuženik iz njega ne želi iseliti unatoč njenim zahtjevima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik UŽ je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da navedeni stan predstavlja bračnu stečevinu te da je tijekom trajanja bračne zajednice sa tužiteljicom taj stan adaptiran, uređen i opremljen, te da stoga ima pravo na povrat izvršenih ulaganja pa ističe zakonsko pravo zadržanja do povratka ulaganja.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu i to Ugovor o darovanju od 08.05.2002. (str. 10-12 spisa), zk izvadak (str. 13-56 spisa), rješenje R1 Ob- 302/2025-2 od 17.04.2025. (str. 57-59 spisa), Povijest bolesti (str. 139 spisa), zk izvatci (str. 145-147 spisa), Ugovor o kupoprodaji stana od 05.02.1996. (str. 175-180 spisa), Uvjerenje od 29.01.2026. (str. 181 spisa) te su saslušani tužiteljica (str. 171-172 spisa) i tuženik (str. 182 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet parnice je tužiteljičin zahtjev za iseljenje tuženika iz stana u [adresa].

6. Između stranaka nije sporno da su oni bivši bračni drugovi te da tuženik živi u tom stanu.

7. Sporno je predstavlja li taj stan isključivo vlasništvo tužiteljice ili zajedničku bračnu stečevinu stranaka te ima li tuženik pravo zadržanja po osnovi izvršenih ulaganja u taj stan.

8. Iz rješenja ovog suda posl. br. R1 Ob-302/2025-2 od 17.04.2025. (str. 57-59 spisa) proizlazi da su tužiteljica i tuženik bili u braku od 14.02.2003. do 17.04.2025.

9. Iz zk izvatka (str. 72 spisa) proizlazi da je tužiteljica MŽ uknjižena kao vlasnica predmetnog stana.

10. Iz Ugovora o darovanju od 08.05.2002. (str. 10-12 spisa) proizlazi da je tužiteljica taj stan stekla darovanjem od strane LŽ.

11. Iz Ugovora o kupoprodaji stana od 05.02.1992. (str. 175-180 spisa) proizlazi da je LŽ predmetni stan kupila od Republike Hrvatske na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 43/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996; dalje: ZPSSP), uz obročnu otplatu u 336 mjeseci.

12. Iz Uvjerenja Ministarstva obrane od 29.01.2026. (str. 181 spisa) proizlazi da je taj stan u cijelosti otplaćen.

13. Iz iskaza tužiteljice (str. 171-172 spisa) proizlazi da je predmetni stan njenim roditeljima pripadao od 1975. godine, da je nakon njihovog razvoda pripao njenoj majci, nakon čega ga je majka darovala njoj; da su ona i tuženik najprije zajednički živjeli u [adresa], a u predmetni stan su se preselili 2001. ili 2002. godine; da se od tuženika razvela i da zbog toga traži njegovo iseljenje, s time da mu je tijekom i nakon razvoda u više navrata govorila da se iseli, što je on odbijao; da je on suvlasnik jednog stana u [adresa] u kojeg bi se mogao preseliti; da je njena majka i nakon izvršenog darovanja nastavila otplaćivati predmetni stan sve do potpune otplate jer su uplatnice dolazile na njeno ime; da su prilikom useljenja u predmetni stan ona i tuženik zajednički polakirali parket, oličili zidove, kupili namještaj te u kupaonicu stavili katu, s time da su to bile sve investicije u taj stan.

14. Iz iskaza tuženika (str. 182 spisa) proizlazi da je on predmetni stan otplaćivao zajednički sa tužiteljicom dugi niz godina, da mu je tužiteljica tijekom razvoda rekla da će naknado rješavati pitanje imovine; da mu je tužiteljica rekla da želi prodati predmetni stan, no da od njega nikada nije izričito tražila da se iseli; da su njihovi odnosi jako loši, pogotovo u zadnje vrijeme.

15. Analizom navedenih dokaza sud utvrđuje da predmetni stan predstavlja isključivo vlasništvo tužiteljice odnosno da se ne radi o bračnoj stečevini nje i tuženika, već o njenoj posebnoj imovini. Naime, tužiteljica je vlasništvo predmetnog stana stekla prije sklapanja braka sa tuženikom, i to darovanjem od strane LŽ (njene majke) te se u zemljišne knjige uknjižila kao vlasnica tog stana.

16. Po Obiteljskom zakonu (Narodne novine br. 162/1998) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužiteljica stekla predmetni stan i u vrijeme kada su stranke sklopile brak, bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne stečevine ili potječe iz te imovine (čl. 252.), dok imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka te imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na temelju različitom od rada (nasljeđivanje, darovanje i sl.) predstavlja njegovu vlastitu imovinu (čl. 257.).

17. Slijedom navedenoga, budući da je tužiteljica predmetni stan stekla darovanjem, a ne radom, ne može se raditi o bračnoj stečevini već se radi o njenoj vlastitoj imovini i njenom isključivom vlasništvu.

18. U vezi tuženikovih navoda o tome da su on i tužiteljica zajednički izvršavali obročnu otplatu tog stana, što tužiteljica osporava tvrdnjom da je njena majka nastavila otplaćivati taj stan do kraja, valja istaknuti sljedeće. Predmetni stan je od Republike Hrvatske otkupila Margareta Maleš 1996. godine, na obročnu otplatu u 336 mjeseci (28 godina). U Ugovoru o darovanju od 08.05.2002. koji je potom sklopljen između LŽ i tužiteljice navedeno je da tužiteljica kao obdarenik u cijelosti preuzima obvezu obročne otplate tog stana do potpune otplate (čl. 4.). Iz Uvjerenja Ministarstva obrane od 29.01.2026. (str. 181 spisa) ne može se utvrditi tko je vršio obročne otplate za taj stan, već je samo navedeno da je on u cijelosti otplaćen.

19. Međutim, tko je nakon darovanja iz 2002. godine vršio obročnu otplatu stana [adresa] – tužiteljica i tuženik zajedničkim sredstvima ili LŽ – za ovu parnicu niti nije relevantno. Naime, iz sadržaja Ugovora o darovanju od 08.05.2002. ne proizlazi da je prijenos prava vlasništva darovanjem sa LŽ na tužiteljicu bio odgođen do potpune otplate stana, već upravo suprotno proizlazi da je izvršen bezuvjetan prijenos vlasništva darovanjem, i to odmah po sklopljenom darovanju.

20. Nadalje, i sama LŽ je do izvršenog darovanja bila bezuvjetni i isključivi vlasnik predmetnog stana, bez obzira na ugovorenu obročnu otplatu u 28 godina. Naime LŽ je predmetni stan stekla ugovorom o kupoprodaji sa Republikom Hrvatskom, koji je sklopljen u skladu sa odredbama ZPSSP, dakle radilo se o otkupu stanarskog prava. Po čl. 23. st. 1. i st. 2. ZPSSP na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo kupac stječe vlasništvo stana upisom u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih ugovora, a po čl. 24. i čl. 25. ZPSSP radi osiguranja obročne otplate u zemljišne knjige se po službenoj dužnosti upisuje hipoteka.

21. Prema tome, i kod kupoprodaje stana u skladu sa odredbama ZPSSP radilo se o bezuvjetnom stjecanju prava vlasništva, neovisno o obročnoj otplati (za nju se upisivala hipoteka), dakle bez obzira na obročnu otplatu prijenos prava vlasništva nije bio odgođen već se kupac mogao odmah uknjižiti u zemljišnu knjigu, samo uz upis hipoteke po službenoj dužnosti.

22. Stoga ugovorena obročna otplata na 28 godina nije utjecala na stvarno-pravne učinke Ugovora o kupoprodaji od 05.02.1996. između [adresa] i LŽ, ni na stvarno-pravne učinke Ugovora o darovanju od 08.05.2002. između LŽ i tužiteljice, već je isključiva i bezuvjetna vlasnica tog stana bila najprije LŽ, a od svibnja 2002. tužiteljica nakon što ga je stekla darovanjem.

23. Iz navedenih razloga radi se o vlastitoj imovini tužiteljice, a sve i da su istiniti tuženikovi navodi o tome da se nakon 2002. godine obročna otplata tog stana Ministarstvu obrane vršila iz zajedničke imovine njega i tužiteljice, to bi eventualno moglo biti temelj samo obvezno-pravnog zahtjeva tuženika. Naime, okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja tih ugovora (eventualna obročna otplata zajedničkim novčanim sredstvima tužiteljice i tuženika) ne mogu retroaktivno promijeniti stvarno- pravne učinke čiji temelj je ostvaren sklapanjem tih ugovora.

24. Slijedom navedenoga predmetni stan predstavlja isključivo vlasništvo tužiteljice, a tuženikovi navodi da se radi o bračnoj stečevini nisu osnovani.

25. Po čl. 161. ZVDSP vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari te to njegovo pravo ne zastarijeva.

26. Po čl. 163. ZVDSP posjednik ima pravo odbiti predati stvar njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari.

27. Tužiteljica i tuženik su bili bračni drugovi te su se u predmetni stan uselili nakon sklapanja braka, gdje su nastavili zajednički živjeti. U takvim okolnostima konkretnog slučaja tuženik nema nikakvo posebno stvarno ni obvezno pravo koje bi ga ovlašćivalo na posjedovanje predmetnog stana, već ga je posjedovao isključivo na temelju odobrenja svoje tadašnje supruge, kao isključive vlasnice stana. Radi se ustvari o prekarističkom odnosu, odnosno pravu na korištenje nekretnine do opoziva (prekarij).

28. Sud vjeruje iskazu tužiteljice da je nakon podnošenja tužbe za razvod braka tuženiku rekla da se iseli iz stana, dok ne vjeruje iskazu tuženika o tome da ga tužiteljica nikada nije tražila da se iseli, nego da mu je samo rekla da stan namjerava prodati. Naime, sam tuženik je u svojem iskazu potvrdio da su odnosi između njega i tužiteljice jako loši pa je potpuno neuvjerljivo, neživotno i nelogično da tužiteljica, uslijed razvoda zbog narušenih odnosa, od tuženika nije zatražila da se on iseli iz stana koje predstavlja njeno isključivo vlasništvo, pogotovo kada se ima u vidu da je tuženik suvlasnik drugog stana u [adresa] (zk izvadak – str. 29 spisa). Tuženik je potvrdio da mu je tužiteljica rekla da namjerava prodati stan, a neživotno je i nelogično da mu pritom ne bi rekla da se on iz njega mora iseliti.

29. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica prije podnošenja ovopredmetne tužbe tuženiku opozvala pravo na korištenje predmetnog stana, zbog čega više nema prekarija koji je od sklapanja braka i useljenja u predmetni stan ovlašćivao tuženika da živi u tom stanu i da ga posjeduje. No sve i kada bi se uzelo da tužiteljica tuženiku ranije nije opozvala pravo korištenja predmetnog stana, već i samo podnošenje tužbe u ovom predmetu imalo bi značenje opoziva prekarija.

30. Prema tome, tuženik više nema nikakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetnog stana.

31. Nakon opoziva prava korištenja, tuženik je postao nepošteni posjednik predmetnog stana pa stoga nema pravo zadržanja posjeda stana dok mu se ne naknade troškovi navodnog ulaganja, sve u smislu čl. 164. st. 2. u vezi čl. 165. st. 4. i st. 6. ZVDSP. No sve i da nije tako, tuženik u ovoj parnici nije ničim dokazao da je u predmetni stan izvršio ulaganja koja bi imala karakter nužnih i korisnih troškova u smislu čl. 164. st. 2. ZVDSP, pa ni iz toga njegov prigovor prava zadržanja ne bi bio osnovan. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sa tužiteljicom zajednički adaptirao, uredio i opremio predmetni stan, međutim tuženikova tvrdnja o takvim ulaganjima je ostala u cijelosti nedokazana u ovoj parnici, štoviše tuženik te okolnosti nije spominjao čak ni u svojem stranačkom iskazu. Tužiteljica s druge strane u svojem stranačkom iskazu jest potvrdila da su ona i tuženik prilikom useljenja u predmetni stan 2002. godine polakirali parket, oličili zidove, kupili namještaj i u kupaonicu stavili kadu, međutim notorno je da se u preko 20 godina zajedničkog korištenja tog stana vrijednost svih tih ulaganja amortizirala. Stoga zajednička ulaganja takve vrste, koja je tužiteljica priznala, ne mogu biti osnova tuženikovog prava zadržavanja, dok tuženik nikakva druga ulaganja nije dokazao.

32. Slijedom svega navedenoga tužiteljica je isključiva vlasnica predmetnog stana, a tuženik ga koristi bez pravne osnove, više nema pravo na posjed i nema pravo zadržanja, pa je na temelju čl. 161. i čl. 163. ZVDSP dužan iz njega iseliti te tužiteljici kao isključivoj vlasnici predati ključeve tog stana.

33. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

34. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženik na čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. U ovom predmetu radi se o parnici za iseljenje, a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa su joj u skladu sa čl. 155. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) priznati troškovi:

- jednokratne nagrade za 4 radnje (tužba, podnesak od 12.09.2025., ročište od 20.11.2025. i 05.02.2026. – 625,00 EUR (Tbr. 7/2 al. 1);

- zastupanje na ročištu od 26.02.2026. – 125,00 EUR (Tbr. Tbr. 7/2 al. 2);

- predujam sudskog dostavljača – 17,31 EUR;

- plaćena sudska pristojba na tužbu 39,82 EUR i presudu 79,64 EUR; što ukupno iznosi 886,77EUR (sa uključenim PDV), pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

35. Tužiteljica je u tužbi zatražila određivanje privremene mjere nalogom tuženiku da se u roku 3 dana iseli iz stana. Iako je tijekom postupka dokazala postojanje svoje nenovčane tražbine prema tuženiku za njegovo iseljenje iz predmetnog stana, tužiteljica ipak nije dokazala postojanje druge pretpostavke za određivanje privremene mjere u smislu čl. 346. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 93/2014, 73/2017, 6/2024; dalje: OZ), a to je postojanje vjerojatnosti da bi bez takve mjere tuženik onemogućio ili znatno otežao ostvarenje njene tražbine odnosno da je mjera potrebna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Naime, iz stanja spisa zaista proizlazi da su međusobni odnosi između stranaka znatno narušeni, međutim to samo po sebi nije razlog za određivanje privremene mjere jer stranke već više od 20 godina u predmetnom stanu žive zajedno, a iz ničeg ne proizlazi da su tuženikovim boravkom u tom stanu ugroženi njeni život ili zdravlje. Tužiteljica se poziva na zdravstveno stanje njihove zajedničke kćeri (rođene 1995. godine) međutim ta okolnost, iako životno razumljiva, nije pravno odlučna u ovoj parnici, jer u konkretnom slučaju privremenu mjeru zahtijeva tužiteljica, pa se tom mjerom može osiguravati samo njena tražbina prema tuženiku, a ne eventualna tražbina njihove zajedničke kćeri (kao treće osobe) za prestanak navodne povrede prava osobnosti. U svakom slučaju, iz iskaza stranaka proizlazi da od početka prosinca 2025. tužiteljica i njihova zajednička kćer više uopće ne borave u predmetnom stanu, već u stanu tužiteljičine majke koji se nalazi u blizini, pri čemu njihova kćer od tada više uopće ne dolazi u stan, a tužiteljica dođe samo povremeno. Sve navedeno ukazuje da sporni odnos između stranaka nije takav da bi u njega trebalo intervenirati privremenom mjerom, pa je podneseni prijedlog valjalo odbiti i primjenom čl. 346. OZ odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 20. ožujka 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Lucija Horvat;

2. odvjetnica Tea Tereza Felix da Silva.