REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-1054/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Lalić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 12. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja Davora Mirkovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika SŠ, odvjetničkog vježbenika, 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9011078996 od dana 14. ožujka 2006. godine između tuženika s jedne strane, te tužitelja s druge strane, koja glasi:

„4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima : prvog siječnja), a primjenjuje se na razdoblje od 01.01 (slovima: prvog siječnja) do 30. 06. (slovima tridesetog lipnja) tekuće godine , i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz članka 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.”

II. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe, odnosno dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 9011078996 od dana 14. ožujka 2006. godine između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, s jedne strane, te tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s druge strane, a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to odredbe točki 7.:

„7.2. Kredit u iznosu od 34.500,00 CHF (slovima tridesetčetiritisućepedsto CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 180 (slovima stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.”

III. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju CŠ iz [adresa], A [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.162,01 €, uvećano za zatezne kamate, koje teku od:

31.05.2006. godine iznos od 0,11 €

31.01.2007. godine iznos od 0,83 €

28.02.2007. godine iznos od 0,84 €

31.03.2007. godine iznos od 0,83 €

30.04.2007. godine iznos od 0,82 €

31.05.2007. godine iznos od 0,81 €

30.06.2007. godine iznos od 0,80 €

31.07.2007. godine iznos od 0,80 €

31.08.2007. godine iznos od 16,75 €

30.09.2007. godine iznos od 16,41 €

31.10.2007. godine iznos od 16,34 €

30.11.2007. godine iznos od 16,53 €

31.12.2007. godine iznos od 16,36 €

31.01.2008. godine iznos od 17,38 €

29.02.2008. godine iznos od 29,42 €

31.03.2008. godine iznos od 29,85 €

30.04.2008. godine iznos od 28,93 €

31.05.2008. godine iznos od 28,67 €

30.06.2008. godine iznos od 28,85 €

31.07.2008. godine iznos od 28,24 €

31.08.2008. godine iznos od 28,18 €

30.09.2008. godine iznos od 28,41 €

31.10.2008. godine iznos od 39,38 €

30.11.2008. godine iznos od 29,09 €

31.12.2008. godine iznos od 39,95 €

31.01.2009. godine iznos od 41,73 €

28.02.2009. godine iznos od 42,44 €

10.03.2009. godine iznos od 1.633,26 €

po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.253,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 231,18 eura.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 930,66 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2009. u predmetu broj P-1054/2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 9011078996 od 13. ožujka 2006., kao stambeni kredit kojim je tužitelju odobren novčani iznos od 34.500,00 CHF i rokom otplate kredita do 13. ožujka 2021.

1.1. Navodi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kojoj kao i o valutnoj klauzuli, nije pojedinačno pregovaralo a ista se mijenjala jednostranom odlukom banke.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž - 6632/17 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da je i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima, da su navedene odredbe nerazumljive i nepoštene a slijedom i ništetne.

1.3. Tužbenim zahtjevom potražuje na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 12.000,00 kn koji će specificirati nakon provođenja financijskog vještačenja uz prethodnu dostavu potrebne dokumentacije od strane tužene.

1.4. Temeljem istog ugovora, tuženik je dana 12. lipnja 2023. u predmetu ovoga suda poslovni broj P-589/2023. podnio tužbu protiv ovdje tužene u kojoj pozivom na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. traži stečeno bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.5. Tužbeni zahtjev vezan uz potraživanje temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavlja u iznosu od 1.500,00 eura (11.301,75 kn).

2. Rješenjem suda poslovni broj P-1054/2019-9 od 16. studenog 2023. spis poslovni broj P-589/2023. spojen je na spis ovog suda poslovni broj P-1054/2019 te je odlučeno da će se provesti jedinstveni postupak a odluka donijeti pod poslovnim brojem P-1054/2019.

3. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

3.1. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nepostojanje interesa za podnošenje tužbe tuženik temelji na odredbama čl. 131. ZZP 09 u kojem se navodi da interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 jer je ugovor istekao.

3.2. U svezi potraživanja tužitelja po osnovi valutne klauzule ističe da osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Pri tome ukazuje da kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Navodi da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama i da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima i da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. Poziva se na stajalište Vrhovnog suda RH iz presude Rev-1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I1746/2006 od 17.06.2009. Nadalje, ukazuje da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule a Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Zaključno, smatra da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.

3.3. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta zbog čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan.

3.4. Poziva se na praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske u presudi Rev 895/2003, od 9.02.2005.g. Napominje da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

3.5. Napominje da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem što obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna.

3.6. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Napominje da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i neosnovano je traženje tužitelja zahtijevati da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, protivno zakonu. Smatra nespornim da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Odredba o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Napominje da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope a da je odredbom čl. 26. st. 3. ZOO predviđena i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Smatra zaključno da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Ukazuje na činjenicu da je izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1.1.2014. i da se isto ne može primjenjivati na razdoblje prije 1.1.2014.g. jer je to nedopustivo i nezakonito.

3.7. Ukazuje na objektivni kriteriji kao uvjete promjenjivosti koji određuju cijenu kredita, iskazani kroz troškove izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te maržu koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, određuju i visinu kamatne stope. Tuženik je kronološki ukazao na faktore koji su utjecali na cijenu kredita u periodu otplate pozivajući se i na očitovanje HNB-a danom na upit potrošača, u kojem navode da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB.

3.8. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare

4. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012838778 od 27. srpnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 16.630,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 72 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9011078996 od 14. ožujka 2006. (str. 14-16 spisa), uvid u plan otplate (str.17-18 i 103 spisa), u pregled uplata po kreditu na dan 22.5.2019. (str. 14-18 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 23-27 spisa), u brošuru tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (str. 19 -22 spisa), u obavijest o konačnoj otplati kredita (str. 4), u zahtjev za dostavom dokumentacije (str. 5 spisa), u knjigovodstvenu karticu (str. 94-102 spisa) u nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolića od 1. kolovoza 2025. (str. 105-116 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Toliću iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

9. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke od kojeg dokaza je tuženik odustao na ročištu 12. veljače 2026.

10. Jednako tako nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 9011078996 od 14. ožujka 2006. (str. 14-16 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2.) u iznosu od 34.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 180 mjeseci (čl. 7.1.).

13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2006. jer je tada adaptirao krovište na svojoj obiteljskoj kući, da je išao u svoju banku i tražio da mu odobre tada oko 25.000,00 eura i da mu je kredit vezan uz CHF preporučen kao najpovoljniji tako da nije imao razloga za sumnjati da to nije tako. Siguran je da mu nitko nije objasnio što znači realizirati kredit vezan uz CHF, a posebno se ne može sjetiti da je bilo kakvog govora bilo u svezi promjenjive kamate za koju nije ni znao da ju je kao takvu ugovorio. Nije se mogao sjetiti da je bilo razgovora o bilo kakvoj drugoj vrsti kredita već mu je ovaj preporučen kao najpovoljniji. U to vrijeme radio je kao policijski službenik i nije imao financijskih znanja, tako da je vjerovao banci da je sklopio dobar ugovor. Ugovor je pročitao u dijelu koji je razumio a to je iznos kredita i rok otplate i visina rate. Cijeli prodajni razgovor se svodio samo na prikupljanje dokumentacije potrebne za realizaciju kredita. U to vrijeme na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Kredit je u cijelosti vratio putem trajnog naloga na plaći, odnosno dio kredita je vratio putem drugog kredita realiziranog u eurima. Nisu mu mogli objasniti zbog čega mu je rata kredita u međuvremenu porasla skoro duplo.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se prodajni razgovor odvijao samo vezano uz potrebnu dokumentaciju za realizaciju te da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom adaptacije stambenog objekta (krovišta obiteljske kuće) koja je služila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

17. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Opći uvjeti poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 23-27 spisa) i brošura tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (str. 19-22 spisa) priloženi uz odgovor uz tužbu nisu dokazom da su sporne odredbe ugovora o kreditu na valjan način protumačene tužitelju a tuženik je odustao od personalnog dokaza za saslušanjem službenika banke za kojeg je tvrdio da je bio sudionikom prodajnog razgovora.

18. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

19. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice (str. 64-102 spisa). U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju policijski službenik bez potrebnih financijskih znanja.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

23. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

24. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,25% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

25. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 4,25% porasla do 6,10% (str. 108-109 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

27. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

29. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Toliću iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i porastu tečaja CHF tužitelj više platio iznos od 1.662,88 eura, a uslijed promjene kamatne stope iznos od 499,13 eura ili ukupno 2.162,01 eura. Istovremeno, utvrdio je da negativne tečajne razlike iznose 137,33 eura.

31. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 10. rujna 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je ostao kod deklaratornog dijela pod točkama I. i II. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom III. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u iznosu od 2.162,01 eura.

32. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i ostao kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom, koji prigovori tuženika su u cijelosti odbijeni kao neosnovani o čemu je sud prethodno dao objašnjenje vezano uz utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Protivio se i preinaci tužbenog zahtjeva vezano uz koji prigovor je utvrđeno da je tužitelj prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za preplaćene iznose po promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 1.592,67 eura (12.000,00 kn) i preplaćene iznose temeljem valutne klauzule u visini od 1.500,00 eura (11.301,75 kn), ili ukupno 3.092,67 eura nije preinačio već je povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 930,66 eura.

34. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja,

35. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

36. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

37. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svo jih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

38. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

39. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

40. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

41. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

42. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

43. Kako je tužba za promjenjivu kamatnu stopu podnesena 12. lipnja 2019. a za valutnu klauzulu 12. lipnja 2023., to do podnošenja tužbi svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.

44. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod III. izreke presude.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

46. Na odluku o priznavanju punog prava na troškove postupka tužitelju nije od utjecaja činjenica da je tuženik postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva djelomično povukao tužbu. Kako u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi jer se nastavilo raspravljanje u ovom predmetu radi isplate iznosa koji je u tužbi označen kao vrijednost predmeta spora, tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

47. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

48. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška.

49. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.484,27 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.162,01 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe u ovom postupku i u postupku koji se vodio pod brojem P-589/2023, za svaku iznos od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 17.6.2025. i 12.2.2026., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 20.1.2026. u iznosu od 100,00 (Tbr. 9/2 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 31.10.2023., 10.9.2025. i 1.12.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.600,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om ukupno 2.000,00 eura.

50. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura plaćen u ovom predmetu kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura.

51. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.253,09 eura kako je to i navedeno pod IV. izreke presude.

52. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

53. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište od 20.1.2026. preko priznatog iznosa od 100,00 eura i PDV do zatraženih 200,00 eura i PDV, sve iz razloga što je isto po prijedlogu tužitelja odgođeno prije početka raspravljanja. Nije priznat niti zatraženi trošak pristojbe na tužbu u predmetu P-589/2023 u iznosu od 53,09 eura jer nema dokaza o plaćanju navedene pristojbe u istom spisu. Nije priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu koje je tužitelj oslobođen pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23).

54. Ukupno je tužitelj odbijen s troškom postupka u visini od 231,18 eura kako je to odlučeno pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 20. ožujka 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Lalić, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.