Poslovni broj P-1865/2024-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, u pravnoj stvari tužiteljice ČOA, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 09. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženice, 20. ožujka 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu koji je 07. veljače 2007. godine, pod brojem 9012269941, sklopljen između tužiteljice ČOA i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, pod brojem OU-141/2007, u dijelu u kojem je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke, važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ČOA isplati iznos od 456,29 euro (slovima: četiristo pedeset šest eura i dvadeset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 12. travnja 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje , za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ČOA naknadi troškove postupka, u iznosu od 401,54 eura (slovima: četiristo jedan euro i pedeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 20. ožujka 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, istaknut u odgovoru na tužbu, u zatraženom iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 20. studenog 2024. godine, navodi se da je 07. veljače 2007. godine između tužiteljice ČOA (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i tuženice Privredne banke Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 153.292,01 CHF. Ističe se da je 12. travnja 2011. godine tužiteljica djelomično prijevremeno otplatila kredit i da joj je tom prilikom tuženica naplatila naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, u iznosu od 456,29 eura. Tvrdi se da su odredbe čl. 10. st. 1. i 2. navedenog Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati iznos koji joj je platila po osnovi takve naknade, u visini od 456,29 eura, s kamatama i s troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz upiranje na to da naknada za prijevremenu otplatu kredita, ugovorena Ugovorom o kreditu koji je između tužiteljice i tuženice sklopljen 07. veljače 2007. godine, predstavlja redoviti trošak kreditiranja koji je prepoznat kako u nacionalnom pravu, tako i na razini Europske unije pa da, stoga, ugovorna odredba o utanačenju takve naknade nije ništetna.

3. Iako je tuženica isprva osporila i visinu tužbenog zahtjeva, u podnesku koji je dostavila sudu 13. studenog 2025. godine navela je da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i da zato nema potrebe za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

5. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

6. Unatoč tome što je tužiteljica predlagala i provođenje dokaza financijskim vještačenjem, nakon što je tuženica visinu tužbenog zahtjeva učinila nespornom, tužiteljica je od takvog dokaza personalne naravi izrijekom odustala, i to na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 09. ožujka 2026. godine. O tome svjedoči sadržaj raspravnog zapisnika s tog ročišta (list 59. sudskog spisa).

7. Uz izvedene dokaze i onaj od čijeg je izvođenja tužiteljica odustala, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 13. studenog 2025. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 13. studenog 2025. godine (s lista 55./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

10. Među strankama nije sporno da su 07. veljače 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, kao niti da je 12. travnja 2011. godine tužiteljica djelomično prijevremeno otplatila kredit, s tim da joj je tom prilikom tuženica naplatila naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, i to u visini od 456,29 eura.

11. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine te

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je tuženici platila po osnovi naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita.

12. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (iskaz tužiteljice) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

13. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je iskaz tužiteljice dosljedan, logičan i životan.

14. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

15. Pri tome posebno treba apostrofirati da je pravna osnova na kojoj u ovoj parnici počiva postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva relevantna ne samo u kontekstu pitanja koja su važna za samo prihvaćanje takvog zahtjeva, već i za pitanje koje se tiče tijeka kamata na utuženi iznos isplate. O tome će više biti pisano i nastavno, u dijelu obrazloženja konkretne odluke u kojemu će sud iznijeti svoje motrište o tijeku kamata na iznos koji je dosudio tužiteljici.

16. No, da bi uopće došao do obrazloženja tog dijela presude, nužno je, prije svega, ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

17. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine, dakle u doba kada je na snazi bio ZZP, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP -a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

18. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

19. Po njegovoj odredbi čl. 1165., ZOO je, naime, na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

20. Odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine, kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelj ici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

22. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

23. Stajalište je ovog suda da ugovaranje uvjeta u kojima je tuženica za sebe prispodobila mogućnost naplate naknade za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, na temelju ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO -a.

24. Naprotiv, uvrštavanjem u Ugovor o kreditu od 07. veljače 2007. godine odredaba koje su joj omogućile naplatu naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita tuženica je iskoristila svoju poziciju „jače“ stranke ugovornice, a time je, pak, postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine ništetne, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a i iz odredaba ZOO-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita pravno utemeljen. Pritom se apostrofira da je pravna priroda zahtjeva za činidbu (radi isplate) utemeljena upravo na institutu restitucije iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, što je važno za pitanje koje se tiče tijeka kamata.

26. Kada je neka ugovorna odredba nepoštena, tada je kao posljedica takve ugovorne odredbe predviđena ništetnost. To izrijekom slijedi iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

27. Odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine, kojima je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja ju nepoštene odredbe jer tuženica niti s najnižim stupnjem izvjesnosti nije dokazala da se o tim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP -a). Takve su nepoštene ugovorne odredbe, stoga, ništetne (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

28. Isto tako, kada je neka odredba ugovora protivna prisilnim propisima, po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, takva je ugovorna odredba ništetna.

29. Odredbe čl. 10. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2007. godine protivne su odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a. Zato su i s tog aspekta (s aspekta ZOO-a) citirane ugovorne odredbe ništetne (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

30. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita predstavlja redoviti trošak kreditiranja (navodi tuženice iz odgovora na tužbu). Međutim, takve svoje navode tuženica ničim nije dokazala. Dapače, u prilog tim navodima nije sudu ponudila niti jedan jedini dokaz. Zato se takva njezina tvrdnja ukazuje paušalnom i neargumentiranom, a time i neprihvatljivom za bilo kakav stav koji bi bio oprečan od onoga koji je u okolnostima konkretnog slučaja sud zauzeo.

31. Osim toga, sud nalazi da je opisana tvrdnja tuženice pomalo i deplasirana.

32. Tuženica je notorno banka, dakle, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/02 i 141/06; u daljnjem tekstu: ZB), financijska institucija, i to, k tome, takva koja kao jednu od svojih osnovnih usluga pruža upravo uslugu odobravanja kredita i drugih plasmana iz tih sredstava (čl. 3. ZB).

33. To, drugim riječima napisano, znači da za one usluge koje obavlja kao svoje osnovne usluge banka niti smije niti može naplaćivati bilo kakve naknade. Da bi, naime, obavljala bankovne usluge, pa i one vezane uz prijevremenu (djelomičnu) otplatu kredita, banka mora imati zaposlene osobe, a one za svoj rad nedvojbeno primaju plaću. Zato ovaj sud prvog stupnja ne može niti zamisliti situaciju u kojoj bi za banku, koja kao svoju osnovnu uslugu radi na poslovima kredita, uopće nastali kakvi troškovi za koje bi imala pravo na teret korisnika kredita naplatiti bilo kakvu naknadu.

34. U konkretnom slučaju naknada za korištenje kredita koju je tuženica naplatila tužiteljici čak nije bila niti neznatna jer se radilo o iznosu koji je predstavljao 1% od iznosa koji je tužiteljica tuženici prijevremeno djelomično otplatila. O tome svjedoče podaci o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita, koje je tužiteljica sudu dostavila uz tužbu (s lista 11. sudskog spisa). Takvo postupanje tužene banke ovaj sud prvog stupnja nalazi ne samo protivnim odredbama ZOO-a i ZZP-a koje je citirao u prethodnom dijelu obrazloženja presude, nego i protivnim samom smislu bankovnog poslovanja, konkretno protivnim odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 3. ZB-a.

35. Zato se i po toj osnovi tužbeni zahtjev ukazuje pravno utemeljenim.

36. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

37. Visinu istaknutog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženica u konačnici nije osporavala (navodi tuženice iz njezinog podneska od 13. studenog 2025.; list 57. sudskog spisa), no u tom kontekstu treba istaknuti da je okolnosti vezane uz visinu tražbine tužiteljica u ovom sporu dokazala izvan svake razumne dvojbe.

38. Na činjenicu da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada upravo u onom iznosu koji ona na teret tuženice traži u ovom sporu bezrezervno ukazuje potvrda koju je sastavila sama tužena banka i koju je tužiteljica predočila sudu uz tužbu (s lista 11. sudskog spisa). Iz te je potvrde jasno i pregledno uočljivo da je tužiteljica prilikom djelomične prijevremene otplate kredita, do koje je došlo 12. travnja 2011. godine, tuženici platila naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, u iznosu od 614,27 CHF (456,29 eura).

39. Kako je upravo taj iznos (u eurima) tužiteljica u ovom postupku i tražila te kako je visinu takve tražbine tuženica učinila nespornom, tako je taj iznos i dosuđen i odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

40. Tužiteljica je kamate zahtijevala od dana u kojem je tuženici platila naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita pa je, stoga, sud glede tijeka kamata donio odluku iz t. II. izreke presude.

41. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse, nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine).

42. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

43. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

44. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

45. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

46. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP -a, bili potrebni za vođenje parnice.

47. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za zastupanje na dva ročišta, od 13. studenog 2025. godine i od 09. ožujka 2026. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

48. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 75,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23, a dosuđen joj je i trošak sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 13,27 eura, te za presudu, u istom iznosu.

49. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 20. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

50. Na dosuđeni iznos troškova postupka tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate koje je zahtijevala počevši od presuđivanja. Na takvu sporednu tražbinu ona, naime, ima pravo jer se uporište za to nalazi kako u odredbi čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 te 131/20), tako i u odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

51. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 250,00 eura, uz napomenu da je troškove postupka tuženica zahtijevala u sadržaju odgovora na tužbu te da je njezin zahtjev za naknadu troškova postupka ovaj sud prvog stupnja odbio i odlučio kao u t. IV. dispozitiva presude.

U Rijeci 20. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).