Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ulica Ivana Gundulića 27

P-3123/2022-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić iz Splita, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 2. veljače 2026. godine u prisustvu tužitelja osobno sa punomoćnikom Srđanom Kalebota, odvjetnikom u Splitu i zamjenicom punomoćnika tuženika MŽ, odvjetnička vježbenica u OD Anić&Anić iz Splita, dana 20. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 80888/05 od 8.6.2005. godine, kojeg su zaključili tužitelj i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 92.800,00 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d),3., a na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 80888/05 od 8.6.2005. godine, kojeg su zaključili tužitelj i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 12.105,35 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos 7,66 EUR od 9.9.2005.

- na iznos 2,75 EUR od 10.10.2005.

- na iznos 8,55 EUR od 12.12.2005.

- na iznos 5,16 EUR od 10.1.2006.

- na iznos 2,31 EUR od 17.11.2008.

- na iznos 33,96 EUR od 20.1.2009.

- na iznos 45,85 EUR od 19.2.2009.

- na iznos 20,38 EUR od 20.3.2009.

- na iznos 24,14 EUR od 21.4.2009.

- na iznos 16,53 EUR od 21.5.2009.

- na iznos 9,11 EUR od 29.6.2009.

- na iznos 13,02 EUR od 24.7.2009.

- na iznos 16,18 EUR od 20.8.2009.

- na iznos 11,86 EUR od 21.9.2009.

- na iznos 4,22 EUR od 20.10.2009.

- na iznos 14,81 EUR od 23.11.2009.

- na iznos 19,17 EUR od 22.12.2009.

- na iznos 28,12 EUR od 11.1.2010.

- na iznos 33,32 EUR od 18.2.2010.

- na iznos 47,37 EUR od 22.3.2010.

- na iznos 47,44 EUR od 21.4.2010.

- na iznos 42,64 EUR od 24.5.2010.

- na iznos 95,89 EUR od 12.7.2010.

- na iznos 76,77 EUR od 29.7.2010.

- na iznos 114,69 EUR od 23.8.2010.

- na iznos 131,20 EUR od 10.9.2010.

- na iznos 94,11 EUR od 25.10.2010.

- na iznos 105,86 EUR od 23.11.2010.

- na iznos 164,20 EUR od 23.12.2010.

- na iznos 143,17 EUR od 27.1.2011.

- na iznos 140,50 EUR od 11.3.2011.

- na iznos 148,78 EUR od 21.3.2011.

- na iznos 155,65 EUR od 12.5.2011.

- na iznos 185,27 EUR od 27.5.2011.

- na iznos 195,84 EUR od 11.7.2011.

- na iznos 202,45 EUR od 12.9.2011.

- na iznos 192,89 EUR od 27.9.2011.

- na iznos 189,45 EUR od 26.10.2011.

- na iznos 187,32 EUR od 28.11.2011.

- na iznos 216,77 EUR od 1.2.2012.

- na iznos 217,87 EUR od 27.2.2012.

- na iznos 213,42 EUR od 19.3.2012.

- na iznos 218,78 EUR od 23.5.2012.

- na iznos 210,78 EUR od 19.7.2012.

- na iznos 209,92 EUR od 23.8.2012.

- na iznos 212,32 EUR od 19.11.2012.

- na iznos 209,64 EUR od 24.12.2012.

- na iznos 204,05 EUR od 25.3.2013.

- na iznos 180,78 EUR od 29.5.2013.

- na iznos 184,98 EUR od 9.7.2013.

- na iznos 187,88 EUR od 22.7.2013.

- na iznos 191,55 EUR od 12.8.2013.

- na iznos 191,55 EUR od12.8.2013.

- na iznos 196,76 EUR od 10.9.2013.

- na iznos 199,24 EUR od 14.10.2013.

- na iznos 202,81 EUR od 11.11.2013.

- na iznos 209,37 EUR od 10.12.2013.

- na iznos 199,37 EUR od 10.1.2014.

- na iznos 205,69 EUR od 10.2.2014.

- na iznos 209,71 EUR od 10.3.2014.

- na iznos 208,97 EUR od 10.4.2014.

- na iznos 202,46 EUR od 12.5.2014.

- na iznos 201,52 EUR od 10.6.2014.

- na iznos 212,63 EUR od 31.7.2014.

- na iznos 212,86 EUR od 11.8.2014.

- na iznos 216,60 EUR od 29.9.2014.

- na iznos 220,33 EUR od 30.10.2014.

- na iznos 210,84 EUR od 30.1.2015.

- na iznos 210,84 EUR od 20.2.2015.

- na iznos 210,84 EUR od 27.3.2015.

- na iznos 210,84 EUR od 30.3.2015.

- na iznos 210,84 EUR od18.6.2015.

- na iznos 210,84 EUR od 31.7.2015.

- na iznos 210,84 EUR od 18.9.2015.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplatiti tužitelju iznos od 2.501,17 EUR, sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2026. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-7 spisa) protiv tuženika radi isplate.

1.1. Tužitelj je dana 8.6.2005. godine sa tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d. (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 80888/05, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 92.800,00 CHF, a isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju tuženika.

1.2. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 10. Ugovora vezao uz ovu valutu, u čl. 5. je naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,89 % godišnje ugovorivši u čl. 11. da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o Kreditora“), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

1.3. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.4. Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita napravljen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 91.088,11 kuna.

1.6. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes pa predlaže da sud donese presudu.

1.7. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u podnesku od 20. listopada 2025. godine (listovi 133 do 140 spisa).

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu (listovi 37-43 spisa).

2.1. Tuženik je dana 06.09.2022. primio poziv suda pod gornjim poslovnim brojem od 02.09.2022., kojim je pozvan da u roku od 30 dana podnese pisani odgovor na tužbu od 17.08.2022., koju je primio zajedno s prilozima.

2.2. Tuženik obavještava naslovljeni Sud da će ga u ovoj pravnoj stvari pojedinačno zastupati CŽ, KŽ, Ante Balić i Nika Šobat Šimić, odvjetnici iz odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, a prema generalnoj punomoći koja je pohranjena kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem: Su-549/2021, pa se predlaže sve pozive i druga pismena ubuduće dostavljati izravno imenovanim punomoćnicima.

2.3. Tuženik u roku koji mu je određen podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

2.4. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen 18.09.2015.

2.5. Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to zatraženo toč. 2. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi.

2.6. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 18.09.2015.g., dok je ova tužba podnesena 17.08.2022.g., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude u predmetu VTS-a posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. (slučaj L) ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s danom 13.06.2019.g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 17.08.2022.g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.).

2.7. Pa budući da zbog nastupa zastare ne može ostvariti uspjeh s eventualnim tužbenim zahtjevom na isplatu, to onda niti nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnima odredbi čl. 11. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to označeno toč. 2. tužbenog zahtjeva.

2.8. Pored navedenog, a suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe članka 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava.

2.9. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.

2.10. Iz dikcije odredbe članka 272. st. 1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, ovdje tuženik, svojom odlukom.

2.11. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci broj:

Rev-360/14 od 01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“ Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba članka 272. st. 1. ZOO- a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

2.12. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP- a.

2.13. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

2.14. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima.

2.15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.

2.16. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 2. st. 5. i 6. Ugovora o kreditu).

2.17. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.18. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

2.19. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren, a to posebno kraj činjenice da je sudužnik po predmetnom kreditu i osoba od tužiteljeva povjerenja, RŽ, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena na radnom mjestu viši komercijalist u NOVOJ BANCI d.d., čiji je pravni slijednik upravo tuženik, te je kao takva svakako bila upoznata sa svim specifičnostima i rizicima valutne klauzule u CHF. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.20. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.21. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.22. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

2.23. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“

2.24. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.25. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.26. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.27. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.28. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2005. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

2.29. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.

2.30. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

2.31. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

2.32. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.33. Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

2.34. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom na to da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

2.35. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

2.36. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP- a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

2.37. Jednako tako, Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

2.38. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

2.39. Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (početnom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla

2.40. Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

2.41. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

2.42. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-34 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 44 i 45 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 4. listopada 2024. godine (listovi 61-111 spisa), pregledao nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije Ines Lozić (listovi 120-128 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 20. listopada 2025. godine (listovi 138-230 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 27. listopada 2025. godine (listovi 234-240 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 2. veljače 2026. godine (listovi 242 i 243 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod pravnog prednika tuženika kao kreditora.

6.1. Nije sporno da je kredit u međuvremenu otplaćen.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka predmetne specificirane odredbe ugovora o kreditu.

7.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

8. Ugovor o kreditu broj 80888/05 (listovi 13-19 spisa) zaključen je 08. lipnja 2005. godine između HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora i LŽ iz [adresa] kao korisnika kredita.

8.1. Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 92.800,00 CHF, prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 2. ugovora).

8.2. Kamatna stopa je nominalna i iznosi 4,89% te je promjenjiva (članak 5. ugovora).

8.3. Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se odlukom kreditora (članak 11. ugovora).

9. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P – 1401/12 protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača.

9.1. U navedenom postupku, Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik OTP banka d.d. (kao šestotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.9.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

11. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

11.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

12. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

14. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Raiffeisen banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

16. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.

16.1. To potvrđuje iskaz saslušanog tužitelja u svojstvu parnične stranke (listovi 242 i 243 spisa), u dijelu gdje navodi da su mu banci odmah sugerirali da kredit podigne u valuti švicarskog franka, navodeći pritom da je to stabilna valuta, da je tu mala kamata, manja od 5 %, da svi dižu kredite u švicarskim francima.

17. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

18. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

19. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

20. Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nj proizlaze.

22. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

23. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

24. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

25. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

26. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

27. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

28. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja.

29. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

30. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz tečaj CHF te odredba prema kojoj se promjena kamatne stope vezuje uz odluku banke o tome - nepoštene i prema tome ništetne.

32. Naime, sud polazi od činjenice da je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.

33. Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužitelju predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

34. Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

35. Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.

36. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.

37. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.

38. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).

39. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veća u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.

40. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

41. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrži odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.

43. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

44. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

45. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

46. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

47. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

48. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

49. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

50. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005. -2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

51. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

52. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

53. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

54. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

55. Tome u prilog govori iskaz saslušanog tužitelja (listovi 242, 243 spisa), u dijelu gdje on navodi da mu zapravo, prilikom zaključenja ugovora o kreditu, nije uopće ponuđena nikakva alternativna valuta, već isključivo valuta švicarskog franka, pritom navodeći da je to stabilna valuta, da je tu mala kamata, manja od 5 %, da svi dižu kredite u švicarskim francima i da će to biti melem na ranu za njega.

56. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako slijedi.

57. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 19. kolovoza 2022. godine.

58. S obzirom na izloženo, utuženo potraživanje nije zastarjelo s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu zbog primjene valutne klauzule.

58.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).

58.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja u navedenom dijelu.

58.4. Naime, prema stajalištu važeće sudske prakse, pa tako i ovog suda, utemeljenog na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev – 2245/2017, Rev - 3132/2018 i Rev - 1404/2018, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

58.5. Stoga zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 6623/2017 od 14. lipnja 2018. godine, tj. nastupila je 15. lipnja 2023. godine.

58.6. Očito je iz izloženog da, protivno navodima tuženika, utuženo potraživanje nije zastarjelo.

59. U svom nalazu i mišljenju (listovi 120-128 spisa) sudska vještakinja za financije Ines Lozić navodi: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 12.105,35 EUR,

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 957,08 EUR, 59.1. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 11.148,27 EUR.

60. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

61. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.

62. Visina nastale štete dokazana je provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije i ona iznosi ukupno 12.105,35 EUR, koliko je tužitelj više platila zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule.

63. Na pojedinačne iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

64. Konačno, tuženikov prigovor tzv. negativnih tečajnih razlika nije osnovan.

65. Naime, u predmetnom je postupku valutna klauzula u CHF proglašena ništetnom iz izloženih razloga.

66. Istaknutim prigovorom radi prebijanja tuženik zapravo pokušava tzv. „negativne tečajne razlike” prebiti sa potraživanjem tužitelja.

67. Zapravo tuženik polazi od teze da je u razdobljima kada je CHF bio slabiji od početnog tečaja, tužitelj kao dužnik plaćao manje nego što bi platio da je tečaj bio fiksan, pa sada traži „izravnanje“, odnosno naknadu razlike u svoju korist.

68. To tuženik pokušava učiniti prigovorom tzv. negativnih tečajnih razlika u parnici u kojoj se raspravlja o povratu preplaćenog zbog ništetne valutne klauzule.

69. Međutim, ništetnost valutne klauzule nastupa ex tunc.

70. Ako je valutna klauzula u CHF ništetna, posljedice su: smatra se kao da nikada nije postojala (ex tunc), nema pravne osnove ni za pozitivne ni za negativne tečajne razlike te se to odnosi na cijeli ugovoreni mehanizam, a ne samo na razdoblja nepovoljna za potrošača, tj. tužitelja.

71. Banka ne može selektivno „oživljavati“ klauzulu samo kada joj to ide u korist.

72. Nadalje, prigovor tzv. negativnih tečajnih razlika nije osnovan iz razloga što ne postoji dospjelo i utuživo potraživanje tuženika, a za prebijanje je nužno postojanje valjanog potraživanja, koje je dospjelo i utvrdivo.

73. Naime, u konkretnom je slučaju potraživanje tuženika izvedeno isključivo iz ništetne odredbe pa stoga pravna osnova ne postoji.

74. Budući da nema tražbine tuženika, nema ni prebijanja.

75. Protivno stajalište dovelo bi u konkretnom slučaju do povrede načela ravnoteže i zaštite potrošača (EU pravo).

76. Naime, Sud Europske unije u predmetu C-260/18 M, ali i nizu kasnijih predmeta, zauzima stav da: posljedice ništetnosti ne smiju ići na štetu potrošača, da sud ne smije rekonstruirati ugovor na način koji bi pogodovao trgovcu, da banka snosi rizik nepoštenih ugovornih odredbi.

77. Naprotiv, eventualnim dopuštanjem tzv. „negativnih razlika“: poništio bi se odvraćajući učinak sankcije ništetnosti, banku bi se vratilo u povoljniji položaj nego da je ugovor bio zakonit.

78. Konačno, u tom slučaju došlo bi naposljetku do jednostrane koristi banke, što je pravno nedopušteno.

78.1. Naime, ako bi se pozitivne razlike vraćale potrošaču, a negativne razlike priznavale banci, to bi podrazumijevalo asimetričnu primjenu ništetnosti, protivno čl. 322. i 323. ZOO (posljedice ništetnosti).

79. Prema tome, prigovor tuženika tzv. negativnih tečajnih razlika nije osnovan iz razloga što: ne postoji valjana tražbina banke, potraživanje proizlazi iz ništetne odredbe te bi eventualno dopuštenje bilo protivno ciljevima zaštite potrošača.

80. Prema tome, tužbeni je zahtjev u cijelosti osnovan.

81. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II. i III. izreke.

82. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužitelj je u parnici uspio u cijelosti.

83. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu ZPP), u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužitelju je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 244 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 4. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 14. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 20. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 29. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 2. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), odnosno ukupno iznos od 1.400,00 EUR.

83.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 350,00 EUR na ime PDV, iznos od 83,67 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 167,50 EUR na ime sudske pristojbe na presudu te iznos od 500,00 EUR, na ime troškova vještačenja.

83.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.501,17 EUR.

84. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 20. ožujka 2026. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

85. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu, dana 20. ožujka 2026. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po punomoćniku;

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte