Republika Hrvatska
Poslovni broj: P-1522/2022-48
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Pagu
Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor
23250 Pag
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sutkinji tog suda Marijani Zelić, u pravnoj stvari tužitelja NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Šinkić odvjetnici u Zadru, Madijevaca 1, protiv tuženice Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruno Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 20. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 929632223473, da tužitelju NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.859,09 EUR-a, a na ime razlike preplaćenih anuiteta u HRK zbog promjene tečaja CHF-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 16.02.2007. godine do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31. 07. 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena a koje kamate teku na iznose:
2,93 eura, tekućom od dana, 01.03.2008. godine, pa do konačne isplate, 15,90 eura, tekućom od dana, 01.04.2008. godine, pa do konačne isplate, 68,41 eura, tekućom od dana, 01.11.2008 godine, pa do konačne isplate, 8,93 eura, tekućom od dana, 01.12 2008. godine, pa do konačne isplate, 74,96 eura, tekućom od dana, 01.01.2009. godine, pa do konačne isplate, 83,92 eura, tekućom od dana, 01.02.2009. godine, pa do konačne isplate, 88,43 eura, tekućom od dana, 01.03.2009. godine, pa do konačne isplate, 77,71 eura, tekućom od dana, 01.04.2009. godine, pa do konačne isplate, 76,16 eura, tekućom od dana, 01.05.2009. godine, pa do konačne isplate, 59,34 eura, tekućom od dana, 01.06.2009. godine, pa do konačne isplate, 44,56 eura, tekućom od dana, 01.07.2009. godine, pa do konačne isplate, 56,14 eura, tekućom od dana, 01.08.2009. godine, pa do konačne isplate, 62,81 eura, tekućom od dana, 01.09.2009. godine, pa do konačne isplate, 56,34 eura, tekućom od dana, 01.10.2009. godine, pa do konačne isplate, 50,03 eura tekućom od dana, 01.11. 2009. godine, pa do konačne isplate, 64,24 eura, tekućom od dana, 01.12.2009. godine, pa do konačne isplate, 78,24 eura, tekućom od dana, 01.01.2010. godine, pa do konačne isplate, 92,68 eura, tekućom od dana, 01.02.2010. godine, pa do konačne isplate, 88,89 eura, tekućom od dana, 01.03.2010. godine, pa do konačne isplate, 113,22 eura, tekućom od dana, 01.04.2010. godine, pa do konačne isplate, 106,95 eura, tekućom od dana, 01.05.2010. godine, pa do konačne isplate, 119,19 eura, tekućom od dana, 01.06.2010. godine, pa do konačne isplate, 188,08 eura, tekućom od dana, 01.07.2010. godine, pa do konačne isplate, 172,40 eura, tekućom od dana, 01.08.2010. godine, pa do konačne isplate, 231,22 eura, tekućom od dana, 01.09.2010. godine, pa do konačne isplate, 200,19 eura, tekućom od dana, 01.10.2010. godine, pa do konačne isplate, 176,86 eura, tekućom od dana, 01.11.2010. godine, pa do konačne isplate, 235,32 eura, tekućom od dana, 01.12.2010. godine, pa do konačne isplate, 276,98 eura, tekućom od dana, 01.01.2011. godine, pa do konačne isplate, 246,77 eura, tekućom od dana, 01.02.2011. godine, pa do konačne isplate, 251, 20 eura, tekućom od dana, 01.03.2011. godine, pa do konačne isplate, 229,51 eura, tekućom od dana, 01.04.2011. godine, pa do konačne isplate, 236,20,erua tekućom od dana, 01.05.2011. godine, pa do konačne isplate, 309,96 eura, tekućom od dana, 01.06.2011. godine, pa do konačne isplate, 320,32 eura, tekućom od dana, 01.07.2011. godine, pa do konačne isplate, 395,64 eura, tekućom od dana, 01.08.2011. godine, pa do konačne isplate, 366,47 eura, tekućom od dana,. 01.09.2011. godine, pa do konačne isplate, 321,02 eura tekućom od dana, 01.10.2011. godine, pa do konačne isplate, 319,84 eura, tekućom od dana, 01.11.2011. godine, pa do konačne isplate, 314,87 eura, tekućom od dana, 01.12.2011. godine, pa do konačne isplate, 331,37 eura, tekućom od dana, 01.01.2012. godine, pa do konačne isplate, 349,54 eura, tekućom od dana, 01.02.2012. godine, pa do konačne isplate, 350,08 eura, tekućom od dana, 01.03.2012. godine, pa do konačne isplate, 338,66 eura, tekućom od dana, 01.04.2012. godine, pa do konačne isplate, 343,30 eura, tekućom od dana, 01.05.2012. godine, pa do konačne isplate, 350,11 eura, tekućom od dana, 01.06.2012. godine, pa do konačne isplate, 342,77 eura, tekućom od dana, 01.07.2012. godine, pa do konačne isplate, 343,40 eura, tekućom od dana, 01.08.2012. godine, pa do konačne isplate 336,62 eura tekućom od dana, 01.09.2012. godine, pa do konačne isplate, 320,45 eura tekućom od dana, 01.10.2012. godine, pa do konačne isplate, 339, 37 eura, tekućom od dana, 01.11.2012. godine, pa do konačne isplate, 344,92 eura, tekućom od dana, 01.12.2012. godine, pa do konačne isplate, 342,70 eura, tekućom od dana, 01.01.2013. godine, pa do konačne isplate, 320,39 eura, tekućom od dana, 01.02.2013. godine, pa do konačne isplate, 355,86 eura, tekućom od dana, 01.03.2013. godine, pa do konačne isplate, 339,40 eura, tekućom od dana, 01.04.2013. godine, pa do konačne isplate, 332,45 eura, tekućom od dana, 01.05.2013. godine, pa do konačne isplate, 311,88 eura tekućom od dana, 01.06.2013. godine, pa do konačne isplate, 300,15 eura, tekućom od dana, 01.07.2013. godine, pa do konačne isplate, 310,43 eura, tekućom od dana, 01.08.2013. godine, pa do konačne isplate, 318,23 eura, tekućom od dana, 01.09.2013. godine, pa do konačne isplate, 338,15 eura tekućom od dana, 01.10.2013. godine, pa do konačne isplate, 327,18 eura, tekućom od dana, 01.11.2013. godine, pa do konačne isplate, 332,09 eura, tekućom od dana,. 01.12.2013. godine, pa do konačne isplate, 336,11 eura, tekućom od dana, 01.01.2014 godine, pa do konačne isplate, 298,61 eura, tekućom od dana, 01.02.2014. godine, pa do konačne isplate, 305,58 eura, tekućom od dana, 01.03.2014. godine, pa do konačne isplate, 302,00 eura, tekućom od dana, 01.04.2014. godine, pa do konačne isplate, 295,04 eura tekućom od dana, 01.05.2014 godine, pa do konačne isplate, 291,90 eura, tekućom od dana, 01.06.2014 godine, pa do konačne isplate, 293,28 eura, tekućom od dana, 01.07.2014 godine, pa do konačne isplate, 301,50 eura tekućom od dana, 01.08.2014 godine, pa do konačne isplate, 310,98 eura, tekućom od dana, 01.09.2014 godine, pa do konačne isplate, 310,19 eura, tekućom od dana, 01.10.2014 godine, pa do konačne isplate, 314,68 eura, tekućom od dana, 01.11.2014 godine, pa do konačne isplate, 321,13 eura, tekućom od dana, 01.12.2014 godine, pa do konačne isplate, 318,51 eura, tekućom od dana, 01.01.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura, tekućom od dana, 01.02.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana, 01.03.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana, 01.04.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana,. 01.05. 2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura, tekućom od dana, 01.06.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana, 01.07.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana, 01.08.2015 godine, pa do konačne isplate, 322,16 eura tekućom od dana, 01.09.2015. godine, pa do konačne isplate.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjev za iznos od 1.196,03 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.083,39 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženicom Zagrebačkom bankom d.d. zaključio 16. ožujka 2007. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208635442 koji je Ugovor solemniziran 20. ožujka 2007. kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak u Zadru pod brojem OV-2813/07. Člankom 1. citiranog Ugovora o kreditu broj 3208635442 tuženica je odobrila tužitelju kredit u iznosu od 210.000,00 CHF, a po kojem je Ugovoru čl. 2 određena godišnja kamatna stopa od 4,90%, koja se obračunava u CHF, te je istim Čl. kao i čl. 7. navedenog Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Tuženica je tako jednostrano povećavala kamatnu stopu po kriterijima koji tužitelju nisu bili poznati i na koje ova nije mogla utjecati, a rast kamatne stope pratio je i porast vrijednosti ugovorene valute kredita, čime je mjesečni anuitet kredita rastao, pa je tako tuženica obavezu tužitelja učinila znatno većom od prvotno ugovorene, te neizvjesnom. Tužitelj je tako u razdoblju od 1. travnja 2007. godine pa do 1. rujna 2015. preplatio iznos od 166.174,31 kuna, na ime razlike preplaćenih anuiteta u kunama zbog promjene tečaja CHF- a. Tuženica nije informirala tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ju je upozorila da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, a što je bila dužna učiniti. Po postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača raspravljalo se o ništetnosti valutne klauzule te je (nakon što je po revizijskom i ustavnosudskom postupku predmet vraćen VTS-u) presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tamo tuženik (ali i ostale banke) u predmetnom razdoblju kad su zaključivani potrošački ugovori o kreditima povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, bez informiranja potrošača o svim bitnim parametrima za donošenje njihove valjane odluke o sklapanju takvih odredbi, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka pa su time tuženici /Banke/ postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a pa je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 13. lipnja 2014. godine u predmetu pod posl. brojem Pž- 7129/13-4 donio presudu kojom je djelomično potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. Broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je između ostalog utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita time što je u potrošačkim ugovorima u kreditu koje je zaključivao u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obaveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća je za sve ostale sudove u postupcima koje pokrenu potrošači osobno, a radi naknade štete koja ime je uzrokovana postupanjem tuženika. U postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu i drugi sudovi su dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda u RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinčanim ugovorima te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 temelji se na europskoj sudskoj praksi, konkretno presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 u kojoj se sud poziva na Direktivu 93 /13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje na temelju takvog ugovaranja proizlaze. Obzirom da je člankom 2,3 i 7 Ugovora o kreditu broj 3208635442 ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa i to prema kriterijima koji tužitelju kao potrošaču niti na koji način nisu mogli biti poznati, te su odredbe predmetnog Ugovora ništetne, pa tužitelja pripada naknada u visini razlike po uplaćenim mjesečnim anuitetima u HRK, stoga tužitelj sukladno predmetnom Ugovoru o kreditu podnosi ovu tužbu mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Zadru, Stalnoj službi u Pagu.
2. Tuženik u svom pravovremenom odgovoru na tužbu navodi da je s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3208635442 od 16. ožujka 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 210.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 166.174,31 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na ime navodne preplate zbog promjene tečaja CHF. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane GŠ i ŠŠ, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 9. kolovoza 2022., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 9. kolovoza 2022. godine nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 15. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Sud EU je 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
3. Tužitelj je podneskom od 17. srpnja 2024. uredila tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka Petra Bajla od 7. veljače 2024. i dopune nalaza od 24. ožujka 2024. pa tako sad od tuženice potražuje iznos od 157.162,80 kn/20.859,09 EUR. Nadalje tužitelj je podneskom od 8. listopada 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev, tako da tužitelj potražuje ukupan iznos od 20.859,09 EUR.
4. Tuženica je istakla da kako je tužitelj tužbom od 9. kolovoza 2022. postavio kondemmnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 22.055,12 EUR sa zateznim kamatama s osnove ništetnosti odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 17. srpnja 2024. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem te sada potražuje iznos od 20.859,09 sa zateznim kamatama. Sukladno navedenom da proizlazi da je tužitelj podneskom od 17. srpnja 2024. djelomično povukao tužbu i to za iznos od 1.196,03 EUR, te da se izričito protivi povlačenju tužbe.
5. Budući da tuženica ne pristaje ne djelomično povlačenje tužbe, u tom slučaju sud meritorno odlučuje o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj želio djelomično povući tužbu. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. 155/23. i 146/25. dalje ZPP.) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.
6. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao isprave priložene spisu i to:
Ugovor o namjenskom kreditu (l.s. 12-17), Dodatak Ugovoru o kreditu (l.s. 187-192), nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla (l.s. 245-252), iskaz tužitelja (l.s. 308-309), iskaz svjedoka GŠ (l.s. 370).
7. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.859,09 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF sa zateznim kamatama koje teku od pretplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti valutne klauzule u CHF Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208635442 zaključenog između stranaka od 16. ožujka 2007. (dalje Ugovor o kreditu).
9. Među strankama nije sporno da su 16. ožujka 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelj je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganju od strane tuženice stavio iznos kredita od 210.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF od Hrvatske narodne banke na dan isplate, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 228 mjeseca, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,90 % godišnje, kamatna stopa je promjenjiva jednostranom odlukom tuženice. Radi se o namjenskom kreditu za dovršenje obiteljske kuće, kako je to navedeno u tekstu istog. Nadalje, zaključen je 15. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu provedena je konverzija kredita.
10. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik ističe da su uplate izvršavane od strane drugih osoba, a ne samo od tužitelja, te da bi tužitelja mogao potraživati preplaćne iznose koje je sam uplaćivao, te je li sklapanjem Aneksa/Dodatka Ugovor o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15.) prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je i status tužitelja kao potrošača, a istaknut je i prigovor zastare.
11. S obzirom na tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja ovaj sud utvrđuje da nije osnovan. Naime u vrijeme otplate kredita tužitelj je zbog poslovnih obveza boravio u [adresa] bio je na platformi te je tužitelj svojim članovima obitelji i to supruzi ŠŠ, sinovima ČŠ i DŠ slao novac da uplaćuju dugovanja po predmetnom kreditu, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka GŠ.
12. Sud je prihvatio iskaz svjedoka GŠ kao životan i uvjerljiv te sud utvrđuje da je tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja neosnovan jer iz iskaza svjedoka GŠ proizlazi da je tužitelj cijelo vrijeme otplate kredita plaćao isti odnosno davao naloge članovima svoje obitelji da izvršavaju uplate po predmetnom kreditu.
13. Sud je tijekom postupka saslušao tužitelja u svojstvu stranke, a i svom iskazu u bitnom navodi je podignuo kredit u valuti CHF, jer nije imao uvjete za dizanje kredita u drugoj valuti. U banci da su mu pripremili gotovi ugovor na potpis i ovjeru kod javnog bilježnika. Od banke da mu nije ništa rečeno za bilo kakav rizik, a ni javni bilježnik. Banka ga nije ništa informirala već je vidio da su mu počele rasti kamate i rat, čak su mu jednom prilikom rekli da nije nešto plati, a to da je bilo iz razloga što je bio godinu dana na brodu pa je rate plaćala njegova supruga i sin koristeći novac s njegovog bankovnog računa. Kredit je koristio za rješavanje stambenog pitanja odnosno za izgradnju kuće. Nije koristio kredit za nikakve poduzetničke pothvate. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora već je dobio cijeli obrazac na potpis. Prilikom sklapanja ugovora nije znao ništa o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli.
14. Odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena. Naime, tužitelj se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženica, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženica nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženica nije vodila računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženica, kao financijska ustanova, mogla i po redovnom tijeku stvari morala znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženica takve informacije uskratila korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
15. Prema ocjeni ovog suda, tužitelj je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača i stoga se isti može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu.
16. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
17. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, a čiji iskaz je sud prihvatio kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, proizlazi da je podigao kredita za izgradnju kuće što je u skladu s odredbom samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – adaptacija kuće, stoga ovaj sud utvrđuje da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imao status potrošača.
18. Dakle, i na temelju ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, tužitelj je stekao pravo od tuženice zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila na temelju ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužiteljice za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.
19. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr. namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa izgradnjom kuće, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih kredita sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,90 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015. (i početkom 2016.), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.
20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Petru Bajlu. Iz nalaza i mišljenja utvrđeno je da s obzirom da je tužitelju kredit isplaćen u tri navrata po tri različita tečaja za CHF, da bih utvrdio tečaj za CHF po kojem mu je isplaćen cjelokupni iznos kredita, ukupan isplaćeni iznos tužitelju u HRK (957.141,50 kn) podijelio je sa iznosom kredita u CHF (210.000,00 CHF). Nadalje, s obzirom na pozitivne razlike anuiteta, sukladno tužbenom zahtjevu, tužitelj je od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. zbog promjene tečaja za CHF pretplatio tuženici iznos od 20.859,00 EUR. Negativne razlike uslijed smanjenja tečaja za CHF, u odnosu na tečaj za CHF na dan isplate kredita, iznosi -346,62 EUR. Sukladno izračunu konverzije vidljivo je da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.) odnosno da sve uplate tužitelja u HRK do 30. rujna 2015. na ime predmetnog kredita s valutnom klauzulom CHF iskorištene za zatvaranje obveza u HRK po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Pretplata tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 10.239,52 EUR. Navedeni iznos odnosi se na razliku između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.
21. S obzirom na prigovor tužitelja na nalaz i mišljenje vještak se očitovao da vještačenje koje napravljeno prije podnošenja tužbe razlikuje se od nalaza i mišljenje u ovom predmetu iz razloga što se izračun razlike anuiteta radio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u predmetnom nalazu i mišljenju, a ne na dan dospijeća anuiteta kao prije podnošenja tužbe, pa došlo do manje razlike u tečaju. U predmetnom nalazu i mišljenju nakon 27. siječnja 2015. u primijenjenom otplatnom planu korišten je tečaj 1 CHF=6,39 HRK, što je ispravno, dok je u vještačenju prije tužbe omaškom nakon 27. siječnja 2015. korišten stvarni tečaj, što je dovelo do razlike u iznosima anuiteta.
22. Tuženica nije prigovorila samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava potraživanje tužitelja.
23. Kako je već navedeno tužitelj je podneskom od 17. srpnja 2024. uredila tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka Petra Bajla od 7. veljače 2024. i dopune nalaza od 24. ožujka 2024. pa tako sad od tuženice potražuje iznos od 157.162,80 kn/20.859,09 EUR. Nadalje tužitelj je podneskom od 8. listopada 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev izražavajući iznose u EUR-u tako da tužitelj potražuje ukupan iznos od 20.859,09 EUR.
24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je stručno odgovorio na zadatak vještačenja i na sva dodatna pitanja.
25. Ovdje je istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao, tim više što tuženica u tom pravcu nije istaknula prigovor prijeboja niti je postavila protutužbeni zahtjev. Bitno je napomenuti da tuženica nije potrošač, što rezultira time da se na nju ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti, platiti tuženici (tako u odluci: Županijski sud u Splitu, poslovni broj - Gž-2344/2023).
26. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
26.1. Sukladno navedenom pravnoj shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 16. kolovoza 2022., dakle prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, pa je stoga neosnovan istaknuti prigovor zastare u odnosu na navedenu tražbinu.
27. S obzirom na utvrđenja iz nalaza i mišljenja po pitanje pretplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud nalazi da valja obvezati tuženicu da tužitelju isplati ukupan iznos od 20.859,09 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos do isplate, odnosno stjecanje preplaćenog na strani tužitelja, prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepoštena od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripale od dana stjecanja pretplate, dospijeća tih iznosa, dakle zahtjev tužitelja je i u ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosudit kamate onako kako ih je zatražio, a sve na temelju članka 29. ZOO-a.
28. Budući da tuženica nije pristala ne djelomično povlačenje tužbe, u tom slučaju sud je meritorno odlučio o tom dijelu tužbenog zahtjeva tako da je odbijen tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 1.196,03 EUR sa zateznim kamatama.
29. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženicom, što prije nije bio slučaj i tuženica je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaj.
30. Odluka o troškovima parničnoga postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 5. (s obzirom da tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva) i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23. i . i 107/25. dalje Tarifa), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe od 16. kolovoza 2022. po Tbr. 8/1 – 500,00 EUR, sastav podneska od 17. srpnja 2025. po Tbr. 8/1 – 500,00 EUR, sastav podneska od 7. listopada 2025. po Tbr. 8/3 – 200,00 EUR, pristup na ročišta od 11. rujna 2023. po Tbr. 9/1 – 500,00 EUR, pristup na ročišta od 7. siječnja 2025. po Tbr. 9/2 – 500,00 EUR, pristup na ročišta od 16. travnja 2025. po Tbr. 9/1 – 500,00 EUR, pristup na ročišta od 8. listopada 2025. po Tbr. 9/1 – 500,00 EUR, pristup na ročišta od 5. veljače 2026. po Tbr. 9/1 – 500,00 EUR, što iznosi 3.700,00 EUR, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 133,39 EUR, što ukupno iznosi 4.083,39 EUR.
Pag, 20. ožujka 2026.
Sutkinja
Marijana Zelić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovom sudu putem sustava e-komunikacija, odnosno u tri primjerka ako podnositelj žalbe nije obveznik korištenja e-komunikacije sukladno članku 106.a ZPP-a. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Tužitelju pp
2. Tuženici pp
