Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

R 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-179/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu toga suda Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja RD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika ADDIKO BANK D. D. ZAGREB, SLAVONSKA AVENIJA 6, OIB:14036333877, ranije pod nazivom tvrtke HYPO ALPE-ADRIA-BANK D.D., kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 17. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja RD, uz punomoćnicu Mariju Petru Sokač, odvjetnicu iz Križevaca, a objavljenoj dana 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 166-112/2008 u dijelu koji se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita zaključenog dana 18.04.2008. godine i solemiziranog po javnom bilježniku Ignacu Vuger dana 21.04.2008. godine pod poslovnim brojem OV-7364/2008 između tužitelja RD, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika HYPO ALPE -ADRIA-BANK d.d. ZAGREB, SLA-VONSKA AVENIJA 6, PODRUŽNICA SESVETE, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, dakle od 20. ožujka 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je dana je sa pravnim prednikom tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Sesvete sklopila Ugovor o kreditu broj 166 - 112/2008 dana 18.04.2008. godine u iznosu od 32.982,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Kredit je ugovoren na rok od 10 godina u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 382,78 CHF-a i obračunavala se po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Prilikom isplate kredita tužitelju je banka odbila od iznosa kredita jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a što je vidljivo iz članka 5. Ugovora o kreditu gdje je banka ugovorila za sebe troškove koje treba podmiriti korisnik kredita. Ugovor je potvrđen, soleminiziran od strane javnog bilježnika Ignaca Vuger iz Sesveta dana 21.04.2008. godine pod poslovnim brojem OV-7364/2008. Kredit je u cijelosti realiziran i isplaćen.

Nadalje tužitelj ističe kako je odredba čl. 5. Troškovi regulirano: „Korisnik kredita se obvezuje u slučaju odustajanja od korištenja kredita prije isplate, platiti Banci naknadu za odustajanje sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog.“

Trošak za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna ugovorna odredba. O istoj se nije pregovaralo, radi se o nepoštenoj odredbi prema kojoj je kreditor sve troškove prevalio na korisnika kredita bez ikakve specifikacije.

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obave-zuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obavezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. U-pravo iz navedenog razvidno je da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakve troškove za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne u-govore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 5. Ugovora tuženiku bio dužna i uplatio je iznos od 494,73 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, odnosno prilikom isplate kredita korisniku banka je naplatila trošak obrade tako da je isti iznos umanjen prili-kom isplate kredita.

Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje : ZPP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Odredbama čl. 81. st. 1. ZPP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, odredbama čl. 81. st. 2. ZPP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulira-na od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZPP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Konačno, odredbama čl. 81. st. 4. ZPP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o po- jedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, osim visine kredita i duljini otplate, pa je radi smanjenja rate kredita platio 30.000,00 kn avansa da bi rata bila prihvatljiva, međutim oko mjesne nadležnosti suda kao i troškova obrade kredita nije se pregovaralo već je bilo uzmi ili osta-vi. Troškovi su u cijelosti svaljeni na korisnika kredita, međutim isti ne traži povrat troškova vezanog uz javnog bilježnika i osiguranje već neopravdani i nespecificirani trošak obrade kreditnog zahtjev. Zbog navedenog, jasno je kako odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ništetna ugovorna odredba.

Isplata kredita izvršena je dana 21.4.2008. godine prema srednjem tečaju banke na dan isplate koji je iznosio 4,507000. Kreditor je stoga prilikom isplate uplatio tužitelju manje za 494,73 CHF-a koliko iznosi 1,50% od visine iznosa kredita ugovorenog u visini 32.982,00 CHF-a. Kako je tečaj na dan isplate iznosio 4,507000 to matematički izračun iznosi 2.229,75 kn manje uplaćenog iznosa od odobrenog kredita. Kako je službeni tečaj konverzije 7,53450 prilikom prelaska na valutu Euro. To znači da je tuženik tužitelju dužan isplatiti iznos manje uplaćenog kredita od odobrenog u iznosu od 295,94 eura.

Isto proizlazi iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinele Vuković dipl. oec. u ovosudnom spisu koji je vođen između istih stranaka pod poslovnim brojem P - 638/2019 i koji je pravomoćno okončan. Kredit je konvertiran, što znači da je tuženik tužitelju priznao status potrošača jer u protivnom ne bi ponudio ponudu za konverziju. Tužitelj stoga predlaže da se ne provodi novo vještačenje već da se za potrebe ovog postupka koristi vještački nalaz i ranijeg predmeta P-638/2019.

Tužitelj je podneskom (30) dana 05.03.2025. podnio tužbu koja se vodi pod poslovnim brojem P-179/2025, a koja još nije dostavljena tuženiku na odgovor.

Tužitelj je omaškom u tužbenom zahtjevu pod brojem III. U koji se odnosi na naknadu parničnih troškova upisao omaškom kao tužiteljicu UD, dok pravilno treba pisati AD, kao i u točki I. i točki II. petita. Tužitelj stoga ispravl ja tužbeni zahtjev pod brojem III. Koji sada glasi:

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. SPLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB : 52508873833 da tužitelju RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

U svom podnesku (128-129) tužitelj navodi da je podnio tužbu protiv tuženika kao kreditora s kojim je zaključio ugovor o kreditu, a prilikom isplate kredita platio je jednokratni trošak obrade kredita u visini 1,50% od iznosa kredita. Pored utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, tužitelj je tražio i isplatu za naplaćene troškove obrade kredita, kao i parnične troškove.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivio prije svega označenom VPS - u, visini isplate troška, stavio je prigovor na visinu tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, te prigovor zastare.

S obzirom na spornu visinu označeno VPS-a tužitelj istoga ispravlja na iznos od 1.327,23 eura, koliko je protuvrijednost za visinu tužbenog zahtjeva na tužbu za utvrđenje. Kako radi smanjenja troškova tuženik nije suglasan da se u istoj tužbi riješi i visina tužbenog zahtjeva, tužitelj odustaje od točke 2. koju će pokrenuti u zasebnoj parnici nakon odluke koja se odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev. Prigovori tuženika nisu osnovani, pogotovo ne prigovor zastare. Zastara teče tek od pravomoćnosti presude za utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora o kreditu prema stajalištu Vrhovnog suda RH.

Slijedom istog nakon primitka odgovora na tužbu, tužitelj korigira svoj tužbeni zah tjev, te predlaže da sud usvoji precizirani tužbeni zahtjev kako je navedeno u izreci presude, uz naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi (34-41) da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je dana 18. travnja 2008. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 166-112/2008 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita. Međutim, tuženik osporava visinu i iznos sporne naknade. Naime, tužitelju je sporna naknada naplaćena u iznosu od 2.226,29 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 295,48 EUR, a ne 295,94 EUR, kao što je tužitelj naznačio u tužbi. Nadalje, predmetna ulazna naknada naplaćena je dana 23.04.2008. godine, stoga tužitelj neopravdano potražuje zateznu kamatu od dana 21.04.2008. Slijedom navedenog, tuženik prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.328,00 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od 295,48 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“)

– odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 295,48 EUR.

U odnosu na tužiteljev status potrošača

-Prvenstveno, tuženik ističe kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07, dalje: ZZP/07) iz kojeg razloga se predmetni zakon ne može primijeniti na pravni odnos između tužitelja i tuženika.

-Naime, tužitelj je sklopio ugovor o kreditu radi kupnje poljoprivredne mehanizacije i to traktora, a što je vidljivo iz str. 1 zapisnika uz kreditni prijedlog (str.1. priloga). Nadalje, iz kreditnog prijedloga je vidljivo kako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj bio nositelj „Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Koščević Zdravko“ te ostvarivao prihode obavljanjem poljoprivredne djelatnosti.

Budući da je u članku 3. ZZP izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, razvidno je da se tužitelj ne bi mogao smatrati potrošačem s obzirom na to da se predmetna poljoprivredna mehanizacija koristila za gospodarsku (poljoprivrednu) djelatnost.

1. Nadalje, Županijski sud u Karlovcu u predmetu Gž-127/2022-2 navodi: „Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj kredit zatražio i dobio kao fizička osoba, nositelj OPG-a u svrhu kupovine mehanizacije radi zamjene dotrajale mehanizacije i zatvaranje ranijih kredita. Obzirom na namjenu kredita pravilno tuženik ističe kako se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu ranije citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.“

1. Županijski sud u Bjelovaru (Gž-600/2020-2) odbio je žalbu tužiteljice na presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti budući da se tužiteljica u predmetno vrijeme bavila gospodarskom djelatnošću:

„Kraj utvrđene činjenice, da je zanimanje tužiteljice poljoprivrednik i da se bavi poljoprivredom u koju svrhu je i kredit podignut za kupnju traktora i prikolice, tužiteljica nije potrošač. Neodlučno je što je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba, a ne kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva, jer je odlučna činjenica zanimanje i poslovna aktivnost tužiteljice.“

Tuženik također dostavlja sudsku praksu kojom sud pravilno zaključuje kako za svojstvo potrošača nije odlučno je li tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba ili kao nositelj OPG-a. „Neodlučno je što je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba, a ne kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva, već je odlučna činjenica da je za sredstva kredita kupila traktor namijenjen poslu kojim se bavi, dakle njezinoj poslovnoj aktivnosti.“ U slučaju da sud ne prihvati gornje navode, tuženik se očituje kako slijedi. U odnosu na naknadu za obradu kredita

Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07, dalje: ZZP/07).

Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,50 % (ugovorna transparentnost).

Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva.

Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Uz navedeno, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kao slijedi:

„Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“

Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96. ZZP/07 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama

Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Na navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“

Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 32.982,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konk retne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

S obzirom na navode tužitelja kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. st. 2. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.

Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe: nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima), te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU), načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 18 godina. Razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu kao je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu 6-10, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka s prilozima 14-29, u isplatni nalog obračun 42, upisnik OPG 44-45, u Zapisnik 46-52, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja RD (137-138).

4. Tužitelj u svojem iskazu navodi (138) da je pored posla u građevini radio i poljoprivredu na zemlji koju je naslijedio od oca, namjera mu je bila podizanje kredita za kupnju traktora, jer se stari traktor kojeg je naslijedio od oca istrošio. Te poslove u poljoprivredi je radio za potrebe svoje obitelji, a na za tržište, jer mu je glavno zanimanje bila građevina. Kao takav je i pozvan na sklapanje konverzije 2015.g, pa ga je očito tuženik tretirao kao potrošača. Ugovor je pročitao cijeli, pitao je za troškove, a oni su rekli da nema ugovora bez troškova. On nije mogao s njima pregovarati, jer su rekli uzmi ili ostavi. To je prvi ugovor o kreditu kojeg je sklopio za života. Morao je biti vlasnik OPG-a kako bi ostvario poticaje, ali to je bila sporedna djelatnost. Ugovor je pročitao prije potpisivanja i kao što je rekao za čl. 5. se interesirao zašto mora platiti troškove od 1,5% no rekli su da su takvi svi ugovori i da se njihovi troškovi odmah odbijaju od isplate. On je vidio čl. 5. interesirao se o sadržaju i rekli su mu da ga se tiče samo jednokratna nagrada za obradu, jer ako odustane od kredita svejedno mora platiti naknadu banci za odustajanje tako da se je odlučio bez obzira što to nije bilo dogovoreno niti je o tome bilo riječi da uzme kredit jer mu je tako bilo svejedno da li će platiti naknadu za obradu kredita ili naknadu za odustajanje.

5. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da on nije pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu već je sama banka sastavila ugovor o kreditu obrazac samo bez pregovaranja s a tužiteljem, odredila uvjete te njemu objasnila da može samo tako prihvatiti ugovor da bi dobio kredit. Čl. 5. Ugovora odredio je jednokratnu nagradu za obradu. Prema tome proizlazi da je banka postupala na način povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a pri tom je potrebno napomenuti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g.kojom je utvrđeno da je banka u razdoblju od 10, rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača. Ugovor je ovjeren i sklopljen 21.4.2008.g. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja2014.g. a Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom Revt-249/14-2 od 9.4.2015.g. odbio revizije tuženika kao neosnovane.

6. Navedeni citirali postupci provedeni su po tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača – Potrošač protiv 7 banaka, a predstavljaju kolektivni sudski postupak, tako da sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Nadalje sukladno odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131.st. 1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ko ja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, riječ je o ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama kao što je odredba čl. 5. ugovora koji je sklopio tužitelj AD sa tuženikom.

7. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8. Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao što je isti određen podneskom 4.12.2025. godine.

9. Tužitelj je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom pa ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem 154. st. 1. ZPP-a, a isti se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to troškova za sastav tužbe 100 bodova što iznosi 200,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 5.2.2026.g. u iznosu od 200,00 eura, te zastupanje na ročištu dana 17.3.2026.g. u iznosu od 200,00 eura, te sastav podneska od 4.12.2025.g., i ročište za objavu odluke dana 20.3.2026.g. u iznosu od 100,00 eura, te uvećano za PDV od 25% u iznosu od 225,00 eura, tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.125,00 eura, koji mu je tuženik dužan nadoknaditi.

10. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 20. ožujka 2026.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).