Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-183/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.4. Ugovora kreditu sklopljenog dana 21.06.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 27.06.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ou-843/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„ …sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.6.2. Ugovora kreditu sklopljenog dana 21.06.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 27.06.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem Ou- 843/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…“.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da plati tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju iznos od 2.110,57 EUR-a

(dvijetisućestodeseteura-pedesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

-1,26 EUR-a tekućom od 13.9.2006.

-1,04 EUR-a tekućom od 12.10.2006.

-2,37 EUR-a tekućom od 14.10.2008.

-3,32 EUR-a tekućom od 13.11.2008.

-2,87 EUR-a tekućom od 12.12.2008.

-13,20 EUR-a tekućom od 16.1.2009.

-10,54 EUR-a tekućom od 17.2.2009.

-8,49 EUR-a tekućom od 16.4.2009.

-9,25 EUR-a tekućom od 15.5.2009.

-7,67 EUR-a tekućom od 15.6.2009.

-7,55 EUR-a tekućom od 15.7.2009.

-6,51 EUR-a tekućom od 13.8.2009.

-7,47 EUR-a tekućom od 11.9.2009.

-6,13 EUR-a tekućom od 14.10.2009.

-7,10 EUR-a tekućom od 13.11.2009.

-6,95 EUR-a tekućom od 15.12.2009

-10,90 EUR-a tekućom od 15.1.2010.

-13,41 EUR-a tekućom od 11.2.2010.

-13,24 EUR-a tekućom od 12.3.2010.

-17,00 EUR-a tekućom od 15.4.2010.

-21,10 EUR-a tekućom od 13.5.2010.

-25,69 EUR-a tekućom od 14.7.2010.

-23,75 EUR-a tekućom od 11.8.2010.

-33,26 EUR-a tekućom od 14.9.2010.

-32,74 EUR-a tekućom od 13.10.2010.

-35,74 EUR-a tekućom od 12.11.2010.

-43,71 EUR-a tekućom od 12.1.2011.

-39,93 EUR-a tekućom od 14.2.2011.

-40,59 EUR-a tekućom od 14.3.2011.

-41,18 EUR-a tekućom od 23.3.2011.

-37,81 EUR-a tekućom od 14.4.2011.

-45,35 EUR-a tekućom od 13.5.2011.

-56,07 EUR-a tekućom od 14.6.2011.

-62,73 EUR-a tekućom od 12.7.2011.

-85,87 EUR-a tekućom od 12.8.2011.

-58,10 EUR-a tekućom od 13.9.2011.

-51,91 EUR-a tekućom od 12.10.2011.

-53,60 EUR-a tekućom od 11.11.2011.

-53,21 EUR-a tekućom od 14.12.2011.

-57,80 EUR-a tekućom od 12.1.2012.

-60,30 EUR-a tekućom od 13.2.2012.

-60,43 EUR-a tekućom od 13.3.2012.

-59,27 EUR-a tekućom od 13.4.2012.

-59,51 EUR-a tekućom od 11.5.2012.

-121,20 EUR-a tekućom od 14.6.2012.

-59,70 EUR-a tekućom od 12.7.2012.

-58,65 EUR-a tekućom od 10.8.2012.

-56,74 EUR-a tekućom od 12.9.2012.

-58,15 EUR-a tekućom od 11.10.2012.

-59,77 EUR-a tekućom od 12.11.2012.

-58,77 EUR-a tekućom od 12.12.2012.

-60,45 EUR-a tekućom od 11.1.2013.

-56,20 EUR-a tekućom od 13.2.2013.

-56,27 EUR-a tekućom od 13.3.2013.

-59,55 EUR-a tekućom od 12.4.2013.

-55,22 EUR-a tekućom od 13.5.2013.

-53,98 EUR-a tekućom od 12.6.2013.

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, odnosno u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati daljnji iznos od 278,44 EUR-a sa zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 1.652,15 EUR-a (tisućušestopedesedvaeura- petnaestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 21. lipnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, koji je potvrđen 27. lipnja 2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić – Musa iz Osijeka pod brojem Ou-843/06, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.504,04 CHF. Predmetnim Ugovorom, naveo je, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci sa mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 264,45 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan dospijeća. Nadalje, naveo je da je preuzetu obvezu otplate kredita u cijelosti ispunio zaključno s 12. lipnja 2013. Tužitelj je naveo da se kamatna stopa sa početnih 4,99% godišnje, tokom otplate kredita, u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Istaknuo je da je takav način promjene kamate stope ništetan, jer se ista mijenjala bez pregovaranja. Isto tako, naveo je, prilikom zaključenja Ugovora tuženik mu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu u CHF-u te o kriterijima koji utječu na promjenu kamatne stope. Tužitelj se pozvao i na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Nadalje, naveo je da je tuženik, ugovaranjem ništetnih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu te način promjene kamatne stope, više platio dugovani iznos za otprilike 18.000,00 kn. Istaknuo je da mu je tuženik, a sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora. Predložio je sudu da temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115 ZOO-a te čl. 502.c ZPP-a donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potražuje i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetnima Franak. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, tužitelj je ukazao na recentnu revizijsku odluku Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te dodao da podnošenje kolektivne tužbe za zaštitu potrošača prekida tijek zastare je potvrdio i Ustavni sud u odluci U-III.2922/2018 od 20. veljače 2020. S obzirom na navedeno, naveo je da upućuje tuženika i na od strane Komisije donesene Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., kao i na suglasno stajalište EU suda iskazano u presudama C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Nadalje, tužitelj je naveo da je VTS RH u kršenju načela savjesnosti i poštenja, kao jednom od osnovnih načela obveznih odnosa, našao uporište za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a kako jet o precizirao u izreci svoje presude.

1.2. Nadalje, na ročištu održanom 16. svibnja 2024. tužitelj je predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti utvrđenja eventualne pretplate po osnovi razlike u tečaju. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, te je u podnesku od 29. rujna 2025. naveo da na Nalaz i mišljenje vještaka nema prigovora ni primjedbi, da je vještak u nalazu utvrdio postojanje preplate po osnovi preplaćenog tečaja u visini 2.110,57 EUR-a, da uređenim tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene tzv. negativne tečajne razlike jer ih nema u razdoblju na koje se odnosi konačno uređeni tužbeni zahtjev. Pri tome se, naveo je, ukazuje da sukladno stajalištu VSRH-a iz revizijske odluke Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. iste nije potrebno „uzimati u obzir“ u slučajevima kada kreditor nije istaknuo prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u pogledu potraživanja ili prebijanja takovih tečajnih razlika. U odnosu na navode tuženika vezano uz “povlačenje tuženog zahtjeva i odmjeravanje parničnog troška pozvao se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojoj u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, dodajući da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredu čl. 154. st. 2. ZPP-a u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenja odredba Direktive 93/13, kao i recentnoj sudskoj praksi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu. Nadalje, naveo je da ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren. Isto tako, naveo je, da sukladno odredbama ZPP-a, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZPP-a/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a kako povrede u trenutku podnošenja tužbe nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Isto tako, naveo je da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izrađen u kunama, nego da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj, naveo je, nigdje i nikada nisu komunicirali klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, naveo je da je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, kao i da je prema tome takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati, dodajući da je i Vrhovni sud zauzeo takav pravni stav u svojoj odluci Rev 1990/91. Isto tako, naveo je, za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, naveo je da su u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu i sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate. Naveo je i da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je nesporna činjenica da do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, naveo je da sukladno odredbama ZOO-a, jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, se može smatrati nezakonitom. Istaknuo je i da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a da su kriteriji za promjene sadržani u općim uvjetima s kojima je tužitelj bio prethodno upoznat, te da ta činjenica da Ugovor sadrži takvu odredbu čini činidbu određenom odnosno odredivom. Nadalje, naveo je, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koje su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strane banaka, ugovorena odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatu stopu nije nepoštena, niti je neodrediva, dodajući i da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Tuženik je istaknuo da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, pa navedena odredba nije nepoštena. Naveo je i da su svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi. Naveo je i da je HNB u svom očitovanju na upit potrošača navela da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB-a. Dakle, naveo je, njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa je sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te je usklađeno i sa zahtjevima ZPK-a, prema čemu nema protupravnosti u njegovom postupanju, dodajući i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes, odnosno pravo tužitelja. Naveo je da je valutna klauzula odrediva, zakonom izričito dopuštena, te da je navedeno nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja, ističući i da je u potpunosti postupio po zakonu. Istaknuo je i prigovor zastare potraživanja tužitelja te slijedom je svega predložio sudu da donese presudu kojom će odbiti tuženi zahtjev, a potraživao je i troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da se prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je ovlašten štititi. U tom će slučaju, naveo je, sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka, naveo je, da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga.

2.2. Nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev, tuženik je naveo da ne pristaje na djelomično povlačenje. Naveo je da sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari tužitelj može povući tužbu samo ako tuženik na to pristane, a koji pristanak on uskraćuje. Isto tako, naveo je i da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021. broj Su IV-16/21-8 zauzeo pravno shvaćanje da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-10), Pregled uplata (list spisa 11-12), Otplatni plan (list spisa 13-14), Otplatnu tablicu (list spisa 15-16), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 60-69), Očitovanje vještaka (list spisa 95), te je saslušao vještaka i tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika utvrđenje ništetnim dio odredbe čl. 4. i čl. 6.2. Ugovora o kredita , te zahtjev tužitelja protiv tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe vezano za valutnu klauzulu.

6. Među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 9011569424 za kupnju vozila dana 21. lipnja 2006., kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 18.504,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti

7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, ima li tužitelj status potrošača, jesu li potraživanja u zastari te jesu li ništetne i nepoštene odredbe čl. 4. i 6.2. Ugovora o kreditu.

8. Iz Ugovora o kreditu br. 9011569424 od 21. lipnja 2006. (list spisa 6-10), proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika radi kupnje vozila, da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 18.504,04 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,99% u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, na rok otplate 84 mjeseca.

9. Iz Otplatnog plana (list spisa 13-14), proizlazi plan otplate kredita po mjesecima s naznačenom visinom mjesečnih anuiteta, dok iz pregleda uplata (list spisa 11-12) proizlazi koliki iznos anuiteta je tužitelj plaćao tuženiku tijekom otplate kredita.

10. Iz Nalaza i mišljenja vještaka (list spisa 60-69) proizlazi da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 58 anuiteta u iznosu od 2.110,57 EUR-a, u kojima je srednji tečaj PBZ-a za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita. Nadalje, proizlazi da je manje plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 26 anuiteta u iznosu od -112,70 EUR-a, u kojima je srednji tečaj PBZ-a za CHF-a na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita.

10.1. Iz Očitovanja vještaka (list spisa 95) proizlazi da tuženik u svojem podnesku nije imao niti jedan prigovor na matematički izračun vještaka, da su njegovi prigovori na zadatak dan od suda i na rezultate dobivene po tome zadatku te da stoga može reći da se radi o prigovorima pravne prirode. Nadalje, proizlazi da je Nalaz sačinila temeljem zadatka iz rješenja o vještačenju i temeljem dokumentacije predmetnoga kredita, te prema uobičajenoj praksi kako sudovi traže utvrđenje ništetnosti CHF valutne klauzule. Sukladno rečenome, navela je da dodatno potvrđuje svoj Nalaz i mišljenje od 18. rujna 2025. Iz iskaza vještakinje Tonke Vulić, dipl.oec. proizlazi da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja, a u vezi primjedbi tuženika je navela da primjedbe nisu na matematički izračun nego su pravne prirode. Izradila je Nalaz i mišljenje na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu.

10.2. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, dipl.oec., sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je izrađen stručno, objektivno i prema pravilima struke, a prigovor tuženika da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je kupovao automobil za osobne potrebe te su ga iz autokuće uputili u banku kod tuženika. U banci su mu rekli da mora donijeti tri zadnje platne liste. Kada ih je donio, sastavili su ugovor te su mu predložili da ugovor bude u CHF-u, jer je to najstabilnija valuta i da ispunjava uvjete za kredit u toj valuti, a da ne ispunjava uvjete za kredit u drugim valutama. Ugovor je pročitao, ali ga nije baš razumio, a sada razumijem neke stvari koje tada nije razumio. Nije razumio da mu se rata može toliko povećati, kao što se povećavala. Da je to razumio da mu rata mogla toliko rasti, ne bi sklopio ugovor o kreditu. Početna rata mu je bila oko 800,00 kn, a narasla je do otprilike 1.200,00 kn. Pitao je u banci za objašnjenja, ali nije ništa razumio, a i nisu mu dali objašnjenja niti su ga na išta upozoravali. Nije mogao pregovarati i bilo je potpiši ili ostavi. Kredit je digao radi kupnje automobila za osobne potrebe te u to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Kamatna stopa se mijenjala tijekom otplate, a nitko ga iz banke nije zvao u vezi toga. Osobni bankar mu prilikom zaključenja nije spominjao da HNB štiti ili ne štiti kunu u odnosu na CHF, nitko mu ništa nije spominjao niti objašnjavao. Osobno je vraćao kredit. U to vrijeme nije znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, vjerovao je banci za ono što su mu rekli, a rekli su mu da je CHF stabilna valuta. Ne sjeća se je li kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora tražio pojašnjenja. Nakon povećanja rate nije stavljao primjedbe, nego je išao provjeriti u banku što se to događa i osobni bankar mu je rekao da je to tako svima i da se ništa ne može promijeniti.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan, bez proturječnosti.

12. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

12.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

12.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

12.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

12.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

12.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile

1 0

nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

13. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da nije tražio pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su mu djelatnici banke sve obrazložili, odnosno da su mu djelatnici banke obrazložili samo je kredit u CHF-u, da je ugovorena kamata, te rok otplate i visinu anuiteta, a nisu mu obrazlagali što znači valutna klauzula. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.2. Nadalje i iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je su im sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju automobila u osobne svrhe, te u to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

13.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelje o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

13.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. lipnja 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, a tužitelj se na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

1 1

14. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

15. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, ovaj sud je utvrdio da su predmetne odredbe o Ugovora kreditu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 4. koji glasi: „.. sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…“, odredbe čl. 6. 2. koji glasi: „… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.", pa je odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke.

16. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po financijsko-knjigovodstvenoj vještakinji Tonki Vulić, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.110,57 EUR-a u 58 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 26 anuiteta u iznosu od -112,70 EUR-a, u kojima je srednji tečaj PBZ-a za CHF-a na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom

1 2

tečaja na dan isplate, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.110,57 EUR-a a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos, pa je stoga odlučeno kao pod toč. III. izreke.

19.1. Budući da je tužitelj podneskom od 29. rujna 2025., djelomično povukao tužbu, odnosno povukao tužbu za iznos od 278,44 EUR-a sa zateznim kamatama, te da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a da je za povlačenje tužbe potreban izričit pristanak tuženika nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glasnoj stvari (čl. 193. st. 1. ZPP-a), ovaj sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi u dijelu koji se odnosi na ukupan iznos visine tužbenog zahtjeva.

19.2. Nadalje, kao što je prethodno već rečeno, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.110.57 EUR- a sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, a što je sud utvrdio na temelju Nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić, dok tužbeni zahtjev nije osnovan u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odnosno u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 278,44 EUR-a sa, te je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

20. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

21. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

22. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

1 3

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

23. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 18. ožujka 2020., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

24. Nadalje, potrebno je reći i da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, te da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, pa da sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4.). Ovaj sud smatra potrebnim naglasiti da tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene tzv. negativne tečajne razlike jer ih nema u razdoblju u kojem je postavljen konačno uređeni tužbeni zahtjev.

25. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu stranaka u sporu, odnosno uzimajući obzir i odbijajući dio tužbenog zahtjeva (dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev a tuženik nije dao pristanak na djelomično povlačenje), narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja koji nije dao povoda za tužbu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenih ugovornih odredbi (tako odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1048/18, Odlukama EU C-224/19 i C-259/19, odlukama Ustavnog suda RH U-III-4029/2013, odluci Županjskog suda u Zagrebu broj Gž-1341/2022).

25.1. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 16. travnja 2024. i 18. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 20. svibnja 2020. i 29. rujna 2025., za svaki podnesak u iznosu od 200,00

1 4

EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.000,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.250,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,34 EUR-a, što sveukupno iznosi 1.652,15 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

25.2. Tužitelju nije priznata naknada troška sastava podneska od 8. listopada 2026. jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a navode iz podneska tužitelj je mogao iznijeti na ročištu.

25.3. Slijedom svega navedenoga, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. VI. izreke.

Osijek, 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika