Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-545/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužiteljice AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 4. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 20. ožujka 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102199037, koji je dana 21. siječnja 2005. sklopljen između tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB: 23057039320 i tužiteljice AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a koja odredba glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da isplati tužiteljici AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.311,27 eur (tri tisuće tristo jedanaest eura i dvadeset sedam cent) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja do 31.12.2007. teče po stopi od 15%, od 1.1.2008. do 30.6.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to

- na iznos od 297,07 eur od 27. siječnja 2005. do plaćanja

- na iznos od 0,78 eur od 1. lipnja 2011. do plaćanja

- na iznos od 55,49 eur od 1. srpnja 2011. do plaćanja

- na iznos od 73,20 eur od 1. kolovoza 2011. do plaćanja

- na iznos od 70,69 eur od 1. rujna 2011. do plaćanja

- na iznos od 56,80 eur od 1. listopada 2011. do plaćanja

- na iznos od 55,45 eur od 1. studenog 2011. do plaćanja

- na iznos od 54,49 eur od 1. prosinca 2011. do plaćanja

- na iznos od 58,03 eur od 1. siječnja 2012. do plaćanja

- na iznos od 61,97 eur od 1. veljače 2012. do plaćanja

- na iznos od 62,06 eur od 1. ožujka 2012. do plaćanja

- na iznos od 59,60 eur od 1. travnja 2012. do plaćanja

- na iznos od 60,41 eur od 1. svibnja 2012. do plaćanja

- na iznos od 61,93 eur od 1. lipnja 2012. do plaćanja

- na iznos od 60,48 eur od 1. srpnja 2012. do plaćanja

- na iznos od 60,59 eur od 1. kolovoza 2012. do plaćanja

- na iznos od 59,20 eur od 1. rujna 2012. do plaćanja

- na iznos od 56,46 eur od 1. listopada 2012. do plaćanja

- na iznos od 59,62 eur od 1. studenog 2012. do plaćanja

- na iznos od 60,52 eur od 1. prosinca 2012. do plaćanja

- na iznos od 60,59 eur od 1. siječnja 2013. do plaćanja

- na iznos od 56,01 eur od 1. veljače 2013. do plaćanja

- na iznos od 58,96 eur od 1. ožujka 2013. do plaćanja

- na iznos od 59,76 eur od 1. travnja 2013. do plaćanja

- na iznos od 57,99 eur od 1. svibnja 2013. do plaćanja

- na iznos od 53,03 eur od 1. lipnja 2013. do plaćanja

- na iznos od 51,07 eur od 1. srpnja 2013. do plaćanja

- na iznos od 53,51 eur od 1. kolovoza 2013. do plaćanja

- na iznos od 55,19 eur od 1. rujna 2013. do plaćanja

- na iznos od 59,49 eur od 1. listopada 2013. do plaćanja

- na iznos od 57,12 eur od 1. studenog 2013. do plaćanja

- na iznos od 58,18 eur od 1. prosinca 2013. do plaćanja

- na iznos od 59,05 eur od 1. siječnja 2014. do plaćanja

- na iznos od 56,23 eur od 1. veljače 2014. do plaćanja

- na iznos od 57,83 eur od 1. ožujka 2014. do plaćanja

- na iznos od 57,01 eur od 1. travnja 2014. do plaćanja

- na iznos od 55,41 eur od 1. svibnja 2014. do plaćanja

- na iznos od 54,69 eur od 1. lipnja 2014. do plaćanja

- na iznos od 55,00 eur od 1. srpnja 2014. do plaćanja

- na iznos od 57,02 eur od 1. kolovoza 2014. do plaćanja

- na iznos od 59,07 eur od 1. rujna 2014. do plaćanja

- na iznos od 58,89 eur od 1. listopada 2014. do plaćanja

- na iznos od 59,92 eur od 1. studenog 2014 do plaćanja

- na iznos od 61,41 eur od 1. prosinca 2014. do plaćanja

- na iznos od 60,80 eur od 1. siječnja 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. veljače 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. ožujka 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. travnja 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. svibnja 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. lipnja 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. srpnja 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. kolovoza 2015. do plaćanja

- na iznos od 61,65 eur od 1. rujna 2015. do plaćanja

u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, a do utuženih 6.500,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelj ice odbija kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 779,36 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnova preplate iz konverzije, te u iznosu od 582,97 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova negativnih tečajnih razlika.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove ovog postupka u iznosu od 1.900,00 eur (tisuću devetsto eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova ovog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu u kojoj u bitnome navodi da je sklopila s tuženikom dana 24. siječnja 2005. Ugovor o kreditu br. 2402006 - 1031262160/51400607-5102199037, da je predmetnim Ugovorom tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.100,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj , da su stranke 9. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, time da je tužiteljici priznata preplata u visini od 5.872,12 HRK / 779,36 EUR, da je Aneksom izričito određeno kako se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije, da izmjene učinjene Aneksom nemaju značaj obnove (novacije) Ugovora u smislu čl. 145. ZOO-a, da temeljem odredbe čl. 326. ZOO-a ništetan ugovor ne konvalidira, čak ni u slučaju kad bi uzrok ništetnosti naknadno nestao, da tužiteljici dug nije u cijelosti podmiren, da je čl. 10. Ugovora određena obveza tužiteljice da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plati 1,00 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati, da predmetnom odredbom nije određeno od čega se sastoji ulazna naknada od 1,00 %, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu, da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,00 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime tzv. ulazne naknade isplatila tuženiku iznos od čak 461,00 CHF, da se sporna odredba smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, slijedom čega je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, da su u čl. 7. Ugovora sadržane odredbe kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) na način da se tužiteljica obvezuje otplatiti kredit u 216 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 336,42 CHF po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan odobrenja žiro- računa Banke, a prema uručenom otplatnom planu, da tuženik ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora , da je nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužiteljice ili tuženika, da tužiteljicu nije upozorio da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta", odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da joj u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR, da je tuženik tužiteljicu, tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika, da je tuženik rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu, koja je kredit primila te ga otplaćuje u hrvatskim kunama i time je učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao i da tužiteljici konverzijom nije u cijelosti podmireno potraživanje koje je tuženik neosnovano stekao ugovaranjem ništetnih ugovornih odredaba, pri čemu se tužitelj poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.

2. Podneskom od 10. studenog 2025. tužiteljica je djelomično povukla tužbu u toč. II. tužbenog zahtjeva, odnosno tužbeni zahtjev radi isplate smanji la je s iznosa od 6.500,00 eur na iznos od 3.311,27 eur, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik protivio podneskom od 21. studenog 2025., a slijedom čega je sud temeljem čl. 193. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi od 14. lipnja 2023.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome osporava tužiteljičin status potrošača, ističe prigovor zastare, navodi da Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca , da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, kao i da je postojalo sasvim dovol jno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se radi o naknadi za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, odnosno istom se pokrivaju operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana i povezani regulatorni troškovi, da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom, pri čemu osporava i tijek zakonskih zateznih kamata, te ističe prigovor radi prebijanja negativnih tečajnih razlika u iznosu od 440,83 eur i prigovor radi prebijanja preplate iz konverzije u iznosu od 779,36 eur. Podneskom od 21. studenog 2025. tuženik ističe prigovor radi prebijanja negativnih tečajnih razlika u iznosu od 582,97 eur.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sporazum o osiguranju (list 8- 21 spisa), Aneks (list 22-25), Aneks (list 26-30 spisa), sporazum o osiguranju (list 31- 47 spisa), otplatni plan, obavijesti, pregled prometa (list 49-83 spisa), dopis (list 115 spisa), promotivne materijale (list 116-117 spisa), dopis (list 118 spisa), pregled prometa (list 119-146 spisa), promotivne materijale (198-204 spisa), obavijest sa izračunom konverzije (list 210-230 spisa), obračun naknade (list 240 spisa), promotivne materijale (list 241-250 spisa, 255-262 spisa), pisani iskaz (list 269-270 spisa), e-mail korespondenciju (list 271-273 spisa), upute (list 274-275 spisa), obavijesti (list 276-292 spisa) i u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec (list 423-450 spisa), te je saslušao tužiteljicu.

5. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice s osnova utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102199037 od 21. siječnja 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, te s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 6.500,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem odredbe čl. 7. i čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredbe tužiteljica ocjenjuje nepoštenima u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP), a posljedično tome i ništetnima sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, pri čemu se tužiteljica u odnosu na čl. 7. Ugovora o kreditu poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

7. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu, i to :

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102199037 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je namjena kredita kupnja nekretnine,

- da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 216 mjesečnih anuiteta u iznosu od 336,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja,

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita,

- da su stranke 9. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim su utvrdile preplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 5.872,12 kn, kao i da je predmetni kredit denominiran u kune s valutnom klauzulom u EUR s utvrđenom nedospjelom glavnicom u iznosu od 16.676,82 eur, te ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom vezanom uz 6M EURIBOR i valutnom klauzulom u valuti EUR za preostalo razdoblje otplate predmetnog kredita.

8. Između stranaka je sporno jesu li odredbe čl. 7. i čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, odnosno ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženim u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja, te kojim je ugovorena obveza tužiteljice za plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, ništetne u smislu čl. 81., 82. i 87. ZZP, a posljedično tome potražuje li osnovano tužiteljica od tuženika iznose koji su mu plaćeni temeljem navedenih ugovornih odredbi, sporan je učinak konverzije predmetnog kredita, pri čemu tuženik osporava tužiteljičino pozivanje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., osporava nepoštenost te ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu, pri čemu ističe i prigovor zastare, prigovor radi prebijanja negativnih tečajnih razlika u iznosu od 582,97 eur i prigovor radi prebijanja preplate iz konverzije u iznosu od 779,36 eur, te prigovara tijeku zateznih kamata.

9. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sukladno čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

12. Sukladno čl. 148. st. 1. ZOO obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena.

13. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te u iskaz tužiteljice utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 2. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje djelatnosti.

20. Sud je nadalje utvrdio da je predmetni Ugovor sklopljen dana 21. siječnja 2005., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, odnosno otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja, a na koju se ugovornu odredbu odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno otplatu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan odobrenja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već zahtjeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u ovome sporu , a u odnosu na navode tuženika da je sklapanjem Aneksa predmetni Ugovor o kreditu prestao postojati, valja uputiti na odredbu čl. 328. ZOO sukladno kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

21. S obzirom da je sud u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a slijedom toga nije obvezan provoditi dokazni postupak radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o nepoštenosti i ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu, konkretno činjenice nerazumljivosti osporenih ugovornih odredaba tužiteljici kao prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke, nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te posljedično tome i postojanja znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (sudska praksa – presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), sud nije našao potrebnim niti ekonomičnim posebno analizirati dostavljenu dokumentaciju, i to sporazum o osiguranju (list 8-21 spisa), Aneks (list 22-25), Aneks (list 26-30 spisa), sporazum o osiguranju (list 31-47 spisa), otplatni plan, obavijesti, pregled prometa (list 49-83 spisa), dopis (list 115 spisa), promotivne materijale (list 116-117 spisa), dopis (list 118 spisa), pregled prometa (list 119-146 spisa), promotivne materijale (198-204 spisa), obavijest sa izračunom konverzije (list 210-230 spisa), obračun naknade (list 240 spisa), promotivne materijale (list 241-250 spisa, 255-262 spisa), pisani iskaz (list 269-270 spisa), e-mail korespondenciju (list 271-273 spisa), upute (list 274-275 spisa), obavijesti (list 276-292 spisa). U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice predložen na okolnost informiranja tužiteljice o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima neposredno od strane zaposlenika tuženika, valja napomenuti da tužiteljica u svojem iskazu u bitnome navodi da od strane djelatnika tuženika nije bila upozorena na specifične rizike zaduživanja u valuti CHF, da joj nije bilo rečeno da je valuta CHF valuta "utočišta", te da HNB ne štiti tečaj HRK prema CHF kao što štiti tečaj HRK prema EUR, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužiteljice, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužiteljicu o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

22. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je sud vezan u ovom postupku, te činjenice da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno informirao tužiteljicu o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, sud je ocijenio spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštenom, a time i ništetnom, a posljedično tome ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO, stekla pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

23. U odnosu na čl. 10. Ugovora o kreditu sud ističe da iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru, odnosno o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu tuženik nije ničime dokazao da bi stranke pojedinačno pregovarale o čl. 10. Ugovora o kreditu. Sud relevantnim, uz činjenicu da Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca, ocjenjuje i iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da se ne sjeća da bi joj djelatnici banke obrazložili razloge iz kojih mora platiti tu naknadu, odnosno troškove koji bi se tom naknadom morali podmiriti, da joj je isključivo bilo rečeno da tu naknadu mora platiti, da nije mogla ispregovarati manji iznos naknade, niti otkloniti svoju obvezu plaćanja iste, kao i da je platila naknadu za obradu kredita, a koji iskaz u cijelosti sud prihvaća, a s obzirom da nije ničim osporen od strane tuženika, te nije proturječan pročitanoj dokumentaciji.

24. Također, valja istaknuti da tuženik ne osporava da bi mu tužitelj ica dana 27. siječnja 2005. temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu isplatila naknadu za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 2.238,29 kn/ 297,07 eur.

25. Polazeći od gornjih činjeničnih utvrđenja, sud je temeljem čl. 81. ZZP u svezi čl. 87. ZZP ocijenio da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu, a posljedično tome i ništetnu odredbu ugovora, a s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, to imajući u vidu da tuženik nije u smislu čl. 81. st. 4. ZZP dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pri čemu sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice, a s obzirom da je temeljem iste tužiteljica bila u obvezi, te je i isplatila na ime naknade za obradu i odobrenje kredita iznos od 297,07 eur, dok s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao nikakvu obvezu prema tužiteljici, odnosno nije obrazložio niti dokazao koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji je trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.

26. U odnosu na navode tuženika da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da kao takva ne podliježe testu poštenja, valja napomenuti da, iako ista gramatički jasno propisuje obvezu tužitelj ice da podmiri naknadu za obradu i odobrenje kredita u iznosu od 1,00% kredita , iz odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu nije jasno vidljiv njezin krajnji doseg i sadržaj obveze tužitelj ice u cijelosti, odnosno ista ne ukazuje jasno na razloge iz kojih je tužiteljica dužna platiti predmetnu naknadu, odnosno eventualne troškove koji bi se imali naknaditi iz iste.

27. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od gornjih utvrđenja u odnosu na čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena tužiteljičina obveza plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, sud je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim. Sud je ocijenio osnovanim i potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove u odnosu na iznos plaćen temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stek la pravo na povrat neosnovano plaćenog iznosa tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a slijedom čega se prigovor zastare tuženika ukazuje neosnovanim u cijelosti, a s obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 14. lipnja 2023., dok bi zastara za potraživanje s osnova povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu počela teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je utvrđena ništetnost čl. 10. Ugovora o kreditu.

29. Odluku o visini tužiteljičinog potraživanja sud temelji na nalazu stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec od 27. listopada 2025. iz kojeg proizlazi da je tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja, do 30. rujna 2015. kao dana konverzije, preplaćeno ukupno 3.504,41 eur bez uključenih tečajnih razlika, da negativne tečajne razlike iznose -4.392,40 kn/-582,97 eur, da su preplatom utvrđenom u konverziji u iznosu od 779,36 eur zatvorene preplate u ukupnom iznosu od 490,21 eur i pripadajuća kamata na te preplate u iznosu od 289,15 eur, da preostali iznos preplate iznosi 3.014,20 eur, da je tužitelj 27. siječnja 2005. platio naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 460,02 CHF/2.238,29 kn, kao i da je konverzija izvršena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015), te je preplata utvrđena konverzijom iznosila 5.872,12 kn, sve uz jasnu naznaku metode izračuna preplate, kao i datuma i iznosa svake pojedine uplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec, a s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, a sudu jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa. Valja napomenuti da stranke nisu imale prigovor na matematički izračun vještakinje, te da na ročištu održanom dana 4. ožujka 2026. stranke navode da ne traže saslušanje vještakinje. Zaključno, sud ističe da je vještakinja nalaz izradila sukladno uputi iz ovosudnog rješenja kojim joj je vještačenje povjereno, pri čemu je izračun izrađen primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate ispravan izračun, a sukladno utvrđenjima iz točke 22. ovog obrazloženja. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. II. izreke ove presude, odnosno naložio tuženiku platež preplaćenog iznosa kako je utvrđen nalazom stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec.

30. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja preplate iz konverzije u iznosu od 779,36 eur, valja istaknuti da je sud u toč. III. izreke ove presude utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 779,36 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnova preplate iz konverzije, a s obzirom da je sud odluku o visini potraživanja tužitelja utemeljio na nalazu vještakinje Danijele Podbojec od 27. listopada 2025. u kojem je ista navedeni iznos uračunala u ukupni iznos preplate, a kako je to obrazloženo u toč. 29. obrazloženja ove presude.

31. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 582,97 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova negativnih tečajnih razlika, valja istaknuti da je sud u toč. III. izreke ove presude utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 582,97 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnova negativnih tečajnih razlika, a s obzirom da je tužiteljica u odnosu na navedeno potraživanje tuženika iz čl. 1021. ZOO, a sukladno kojem je tužiteljica dužna iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno , dakle bila je dužna ugovorene anuitete vratiti tuženiku u kunskoj protuvrijednosti prema početnom tečaju CHF, sve s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorene valutne klauzule, istaknula prigovor zastare, a koji prigovor sud ocjenjuje osnovanim, a s obzirom da je potraživanje tuženika s osnova negativnih tečajnih razlika, a u odnosu na koje se primjenjuje zastarni rok iz čl. 226. st. 2. ZOO, dospjelo danom dospijeća svakog pojedinog potplaćenog anuiteta, dok je prigovor radi prebijanja istih istaknut tek u odgovoru na tužbu, odnosno po isteku zastarnog roka za svaki od potplaćenih anuiteta.

32. U odnosu na učinak Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. valja prvenstveno napomenuti da je isti sastavljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje: ZID ZPK), kao i da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK. Imajući u vidu navedeno, sud iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da nije mogla pregovarati o iznosu preplate i uvjetima konverzije, da je iznos preplate izračunala banka, da je dobila gotov tekst Aneksa, da joj nisu bili objašnjeni učinci potpisivanja Aneksa ugovora o kreditu, da u trenutku sklapanja dodatka ugovora o kreditu nije znala koliki je stvarni iznos preplate, da je konverziju isključivo potpisala kako bi si osigurala financijsku sigurnost, da se ne sjeća da bi u banci dala izjavu kojom bi se odrekla preplate preko iznosa preplate utvrđenog dodatkom ugovora o kreditu, odnosno potpunog obeštećenja, kao i da se preplatom koju je banka izračunala nije osjećala u cijelosti obeštećeno, iako prihvaća, no ujedno i ocjenjuje irelevantnim, sve s obzirom da je predmetni Aneks sastavljen, odnosno izračun konverzije izrađen sukladno odredbama ZID ZPK, te ne predstavlja ugovor formuliran isključivom voljom tuženika, već ugovor čiji je sadržaj određen prisilnim propisom (ZID ZPK). Nadalje, valja istaknuti da su tužiteljica i tuženik sklapanjem Aneksa od 9. veljače 2016. uredili svoj obvezni odnos na način da su za preostalo razdoblje otplate kredita ugovoril i promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz 6M EURIBOR, te valutnu klauzulu u EUR, a tužiteljicu kao potrošača utvrđivanjem i uračunavanjem preplate stavili u financijskom smislu u položaj jednak položaju u kojem bi bila da je od početka ugovornog odnosa koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, no predmetnim Aneksom sukladno čl. 326. st. 1. ZOO predmetni Ugovor o kreditu nije konvalidiran, niti je sukladno čl. 148. st. 1. ZOO izvršena obnova predmetnog Ugovora o kreditu, niti se sklapanjem Aneksa od 9. veljače 2016. ili na neki drugi način tužiteljica odrekla svog prava na potpunu restituciju u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, pri čemu ni ZID ZPK ne propisuje takav učinak provedene konverzije (sudska praksa presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-480/2021-2 od 16. listopada 2024.).

33. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO, a slijedom čega je, s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, kao i na naknadu za obradu kredita, od dana njihove uplate, a kako je to i utvrđeno nalazom stalne sudske vještakinje Danijele Podbojec

34. Odluku o troškovima parničnog postupka sud temelji na pravnom shvaćanju iz presude Suda Europske unije (četvrto vijeće), posl.br. 62019CA0224, od dana 22.07.2019.g., u spojenim predmetima CY protiv Caixabank SA (C-224/19) i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) sukladno kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom, a koje pravno shvaćanje isključuje primjenu čl. 154. st. 2. ZPP, te dosudu troškova postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu.

35. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužitelj ici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanima dana 18. ožujka 2025. i 4. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podnesaka od 14. siječnja 2025., 10. studenog 2025. i 30. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki podnesak po tbr. 8. toč. 1. Tarife, a koje iznose valja uvećati za porez na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 eur, te za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur, a što sveukupno predstavlja priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eur.

36. Sud tužiteljici nije priznao trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu, a s obzirom da navedeni trošak nije potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, to imajući u vidu da se ročište za objavu presude sukladno čl. 335. st. 6. ZPP održava neovisno o tome jesu li stranke na njega uredno pozvane, odnosno jesu li pristupile, a na istom stranke ne poduzimanju nikakve procesne radnje, već im se isključivo uručuje ovjereni prijepis presude.

37. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate

38. Iz iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 20. ožujka 2016.

Sutkinja

Tamara Turek

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ tužitelj, po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina

2/ tuženik, po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba