REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

Poslovni broj P-264/2022-21

52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica V. Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja FG i punomoćnice tuženika GG, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.936,72 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do 31.12.2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena te iznos od 4.043,65 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11.07.2024. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena te naknaditi mu troškove parničnog postupa, u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, da tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, OIB 26187994862, naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 500,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je da je rješenjem HZMO-a, Područnog ureda u Puli, broj 50746 od **.**.2004. AG (udovici umrlog osiguranika ŽG), te djeci F i VG priznato pravo na obiteljsku mirovinu zbog smrti osiguranika kao posljedica prometne nezgode od 19. svibnja 2001. koju je prouzročio PG upravljajući vozilom koje je u to vrijeme bio osiguran kod tuženika policom broj [broj police]. Tuženik je korisnicima obiteljske mirovine naknadio štetu temeljem nagodbe od 27. lipnja 2003. kojom je utvrđena suodgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 40%. Tuženik je tužitelju namirio štetu koja je za tužitelja nastala isplatom obiteljske mirovine za razdoblje od 27. studenog 2008. do 30. studenog 2014. osnovom zahtjeva tužitelja, potom je na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-388/2017 namirio štetu za razdoblje od 1. prosinca 2014. do 31. srpnja 2017. za daljnje razdoblje od 1. kolovoza 2017. do 29. veljače 2020. tuženik je tužitelju štetu namirio na temelju ovosudne pravomoćne presude poslovni broj Pn-136/2020. U ovoj parnici stoga zahtjeva naknadu štete u visini stvarno isplaćenih obiteljskih mirovina za razdoblje od 1. ožujka 2020. do 31. ožujka 2022. u iznosu od 22.126,72 kune, koji iznos predstavlja 60% iznosa ukupno isplaćenih mirovina, uslijed umanjenja zbog suodgovornosti osiguranika tuženika od 40%.

1.1. Tužitelj je podneskom od 11. srpnja 2024., prije zaključenja prethodnog postupka, preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na način da potražuje po istoj osnovi i na temelju istih činjeničnih tvrdnji za daljnje razdoblje od 1. travnja 2022. do 30. lipnja 2024. u iznosu od 4.043,65 eura. Tuženik se predmetnoj preinaci nije usprotivio, stoga je sud istu dopustio, na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ocijenivši da je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje pasivnu legitimaciju jer je na dan štetnog događaja 19.05.2001. vozilo marke Citroen, reg. oznake i broja [registarska oznaka] kojim je upravljao PG bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti br. 011603618287. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da je 19.05.2001. došlo do prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja RG te da omjer podijeljene odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja iznosi 60% na strani osiguranika tuženika PG, a 40% na strani osiguranika tužitelja pok. ŽG. Isto tako, nije sporno da se rješenjem tužitelja br. 50746 od 13.04.2004. korisnicima obiteljske mirovine isplaćuju mirovinska primanja te da je tuženik temeljem postavljenih vansudskih zahtjeva tužitelja za prethodna obračunska razdoblja od 27.11.2008. do 30.11.2014. podmirio potraživanja tužitelja na ime isplaćenih iznosa obiteljske mirovine, a za razdoblje 01.12.2014. do 31.07.2017. osnovom presude Trgovačkog suda u Pazinu posl.br. P-388/17 (VTS RH, posl.br. Pž-6295/19) te za razdoblje od 01.08.2017. do 29.02.2020. temeljem presude Općinskog suda u Puli posl.br. Pn- 136/20 (Županijski sud u Puli, posl.br.Gž746/21). Tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom da je u vansudskom postupku tuženik izvršio isplatu razmjernog iznosa obiteljske mirovine, na koje potraživanje tužitelj ima pravo prema zakonskim propisima važećim u trenutku štetnog događaja. Tuženik u prvome redu ističe kako se za razrješenje međusobnih odnosa stranaka u ovome sporu ima primijeniti opće načelo ZOO-a po kojem se kao mjerodavno pravo uzima pravo važeće u trenutku nastanka štetnog događaja, a ne nastanka štete tužitelju pa su tako u trenutku prometne nezgode 19.05.2001. na snazi bili slijedeći propisi koji se u imaju primijeniti u konkretnom slučaju pri odlučivanju o pravu zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete i to Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN br. 102/98, sa svim svojim izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu do dana štetnog događaja, dalje: ZOMO/98) i Zakon o osiguranju (NN br. 45/97, sa svim svojim izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu do dana štetnog događaja, dalje: ZO/97). Temeljem ZOMO/98 određeno je da Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, koja visina se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika. Temeljem ZO/97 je uređeno pravo Zavoda na naknadu štete također u razmjernom iznosu mirovine oštećene osobe, te je njime određeno da se razmjerni iznos mirovine određuje prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Dakle, Zavodi koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja imaju pravo od društva za osiguranje potraživati naknadu štete samo u visini razmjernog iznosa sukladno materijalnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a ne u stvarno isplaćenom iznosu kako tužitelj neosnovano potražuje u svojoj tužbi. Budući da tužitelj temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti potražuje naknadu štete, slijedom toga mjerodavno pravo koje treba primijeniti je ZOOP kao lex specialis u odnosu na ZOMO. Društvo za osiguranje ne može biti obvezano platiti više ili nešto drugo od onog rizika koji je preuzet policom. U vrijeme izdavanja police osiguranja i preuzimanja rizika odgovornosti prema svom osiguraniku, tuženik se obvezao za svog osiguranika preuzeti onaj rizik i naknaditi isplaćenu mirovinu tužitelju u onom opsegu u kojem to propisuju Zakoni koji su uređivali predmetnu materiju, a ne u nekom drugom (većem) opsegu koji bi eventualno mogao biti uređen kasnijim zakonima. Osnovno načelo primjene prava propisano u odredbi čl.1163. ZOO-a jeste zabrana retroaktivne primjene propisa, odnosno načelo da se na obvezne odnose primjenjuju oni materijalnopravni propisi koji su vrijedili u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa. Pored toga, zabrana retroaktivnosti je i ustavna kategorija propisana u članku 90. stavcima 4. i 5. Ustava RH. Sama promjena Zakona ne može utjecati na opseg i visinu obveze koja je nastala u vrijeme važenja ranijeg Zakona, odnosno u vrijeme sklapanja police osiguranja. Niti ZOMO/13 ne predviđa iznimku od primjene materijalnog propisa koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja. Naprotiv, on u svojim prijelaznim i završnim odredbama navodi da se isti primjenjuje od 01.siječnja 2014.g. te da se isti primjenjuje samo na onu štetu koja nastane kao posljedica štetnog događaja nakon njegovog stupanja na snagu. Dakle, neosnovano tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika temeljem odredbi čl.161. do 170. ZOMO/13 i to u vezi s prometnom nezgodom od 19.05.2001. kada je snazi bio ZOMO/98. Dakle, u predmetnom sudskom sporu, sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva, odnosno konkretna pravna pitanja:

-ima li tužitelj pravo potraživati naknadu štete prema zakonu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja ili prema zakonu koji je bio na snazi u trenutku isplate obiteljske mirovine? -pripada li tužitelju za razdoblje od 01.05.2019. do 30.09.2019. naknada razmjernog iznosa ili stvarnog iznosa? Naime, za utuženo razdoblje od 01.03.2020. do 31.03.2022. tužitelj se poziva na odredbe čl.161. st.2.ZOMO/13), što je posve neosnovano. Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) svoju primjenu veže za trenutak nastanka obveznog odnosa, za koji trenutak primarno vežemo prava i obveze stranaka kao i primjenu odgovarajućih zakonskih propisa, odnosno primjenjuje se ono materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja, a u konkretnom slučaju to je bio gore navedeni ZO/97. Podredno, prema aktualnom pravnom stavu VSRH, iskazanom u nizu odluka, pa tako i u recentnom rješenju posl.br.Rev-12/2022 od 12.01.2022., da se potraživanje tužitelja iz naslova iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine svom osiguraniku, ima smatrati potraživanjem naknade štete, te da se na isto primjenjuje ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, onda tužitelju pripadaju prava prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu-ZOOP (NN br. 151/05) izraženim u čl.27.st.st.3.prema kojem tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete, i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Tuženik dostavlja rješenje VSRH posl.br. Rev 12/2022 od 12.01.2022. iz kojeg proizlazi pravno shvaćanje da su za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ZOOP (NN br.151/05) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine u utuženom periodu. Dakle, tužitelj bi također imao pravo od tuženika potraživati naknadu štete samo u visini razmjernog iznosa sukladno materijalnom pravu koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete- ZOOP/05 i to za cijeli utuženi period od 01.03.2020. do 31.03.2022. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da je isti nedovoljno dokazan jer je tužitelj uz tužbu dostavio samo svoje rješenje kojim je osiguranicima tužitelja priznato pravo na obiteljsku mirovinu te podatke o doznačenim mirovinskim primanjima za utuženi period. Obzirom da dostavljena dokumentacija ne predstavlja obračun u razmjernoj svoti, tuženik drži da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja prema relevantnom propisu. Tužitelj nije predložio niti dokazivanje visine razmjerne svote financijskim vještačenjem. Predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.1. Tuženik je odmah nakon podnošenja odgovora na tužbu, podneskom od 3. rujna 2024., ispravio navod iz odgovora na tužbu vezano za to koje materijalno pravo valja primijeniti te sada ističe da treba primijeniti onaj propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku izvršenih isplata obiteljske mirovine, što je sukladno recentnoj praski Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3. U dokaznom postupku pročitani su rješenje HZMO-a od 13. travnja 2004., zapisnik o očevidu, nagodba, presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-388/2017 od 28. lipnja 2019., presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6295/2019 od 30. travnja 2020., ovosudna presuda poslovni broj Pn-136/2020 od 15. travnja 2021., presuda Županijskog suda u Puli Gž-746/2021 od 14. prosinca 2021., obračun HZMO-a, izvadci iz sustava plaćanja obiteljske mirovine, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Galprom d.o.o. Pula obračun HZMO-a za daljnje razdoblje i izvadci isplaćenih mirovina u daljnjem razdoblju te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja niti pasivna legitimacija tuženika kao niti da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 60%, dok je osiguranik tužitelja odgovoran u omjeru od 40%. Uz to, nije sporno da je rješenjem tužitelja broj 50746 od 13. travnja 2004. korisnicima obiteljske mirovine (udovici i dvoje djece) priznato pravo na obiteljsku mirovinu te da je tuženik u prethodnim razdobljima podmirio potraživanja tuženika po toj osnovi.

5.1. Predmetne činjenice, osim što između stranaka nisu sporne, proizlaze i iz dostavljene spomenute dokumentacije.

6. Unatoč nizu nespornih činjenica, između stranaka je sporno trpi li tužitelj štetu isplatama obiteljske mirovine korisnicima iste odnosno ima li tužitelj od tuženika pravo potraživati tako isplaćene mirovine (u omjeru od 60%) pozivom na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva jer tuženik navodi da iz dostavljenih isprava tužitelja ne proizlazi iznos tražbine koju tužitelj u ovom postupku zahtjeva.

6.1. Tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadnu štete koja mu je nastala isplatama obiteljske mirovine u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 30. lipnja 2024. navodeći da se predmetnim isplatama umanjuje imovina tužitelja zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika u omjeru od 60%. Budući su izdaci isplate mirovine za tužitelja nastali primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO-a), smatra da je tuženik primjenom odredaba članka 161. do 170. ZOMO-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, dužan tužitelju naknaditi pretrpljenu štetu.

6.2. S druge strane, tuženik se protivi takvim tvrdnjama tužitelja upirući na nužnu primjenu odredaba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP) koji regulira prava i obveze proizašle iz obveznih osiguranja u prometu. Smatra da primjenom te odredbe tužitelj ne trpi štetu.

7. Dakle, predmet ovoga spora je pravno pitanje koje se odnosi na primjenu propisa i to treba li primijeniti odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji predviđa pravo tužitelja na naknadu stvarne štete ili pak odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji predviđa odgovornost tuženika za naknadu štete, ali na reducirani način.

8. Stav je ovoga suda da u ovom predmetu o zahtjevu tužitelja treba odlučiti primjenom odredaba ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju šteta nastala, konkretnije u vrijeme vršenih isplata mirovina.

9. Predmetni propis predstavlja lex specialis u odnosu na tuženika kao osiguravajuće društvo. Naime, odredbe članka 161. ZOMO-a propisuje pravo tužitelja kao zavoda koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja na naknadu stvarne štete, međutim predmetne su odredbe općenite jer se one ne odnose isključivo na osiguratelje. S druge strane, upravo je odredbama ZOOP-a predviđen opseg prava zavoda i konkretna obveza osiguratelja. Tuženik kao osiguratelj nije odgovoran za nastanak štetnog događaja i nema ulogu štetnika, već osobe koja je odgovorna za naknadu štete na temelju obveza preuzetih iz sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila. Isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 850/22 od 25. listopada 2022.

10. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, nadoknaditi stvarnu štetu, u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka određeno je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe. Stavak 3. određuje da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.

11. Dakle, obveza tuženika za naknadu štete tužitelju postojala bi samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koju tužitelj svom osiguraniku isplaćuje i iznosa mirovine koju bi tužitelj isplaćivao u slučaju ozljede na radu. Iz navedene odredbe nameće se zaključak da inače postoji razlika u visini predmetnih mirovina.

12. Radi utvrđenja visina mirovina po predmetnim odredbama ZOMO-a i ZOOP-a provedeno je financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Bojane Galinac, zakonske zastupnice vještaka GALPROM d.o.o. Pula proizlazi da je vještakinja, po uputi suda, a uvažavajući i navode tužitelja iz podneska od 15. studenog 2024., obračunala da je tužitelj za razdoblje od 1. ožujka 2020. do 30. lipnja 2024. isplatio na ime obiteljske mirovine osiguranicima ukupno 11.633,92 eura. Također je obračunala da bi tužitelj bio u obvezi isplatiti obiteljsku mirovinu da je uzrok smrti pok. ŽG bila ozljeda na radu u istom razdoblju iznosu od 21.911,52 eura.

12.1. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenja financijske vještakinje i to u odnosu na dio obračuna. Tužitelj je osporavao zadatak dan vještaku što zadire u pravnu domenu odluke. S obzirom da je vještakinja nalaz i mišljenje iznijela objektivno, po uputi suda i sukladno pravilima struke, isto je prihvaćeno kao vjerodostojno.

13. Dakle, analizom obračuna iz vještačenja utvrđeno je da bi tužitelj bio dužan isplatiti veću mirovinu da je uzrok smrti njegova osiguranika bila ozljeda na radu, a s obzirom da su uzrok smrti bile ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi iznos mirovina koju tužitelj isplaćuje je manji.

14. S obzirom da je ovaj sud stava da u ovom predmetu treba primijeniti odredbu članka 27. ZOOP-a, a utvrđeno je da primjenom te odredbe ne postoji razlika u korist tužitelja, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučio kao u točki I izreke presude.

15. Posljedično predmetnoj odluci i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, nije bilo potrebe posebno cijeniti druge dokaze u ovom predmetu.

16. Tužitelj je dužan tuženiku na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a naknaditi trošak ovog postupka i to trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

17. Posljedično, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova (u sklopu točke I izreke presude).

U Puli 20. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku