REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-413/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Maks Skendžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5478/2024-13 od 5. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5478/2024-13 od 5. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016-2487/2006 od 20.listopada 2006. koji je solemniziran po javnom bilježniku Željka Horvat Pernar 23. listopada 2006. pod poslovnim brojem OU-1278/2006 između tužitelja i tuženika , u dijelu u ko jem se navodi da "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 217,13 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 25. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 200,78 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Tvrdi da je sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i zapisnika o iskazima danim u postupku. Smatra da je sud u predmetnom slučaju neispravno primijenio utvrđenja iz testa transparentnosti sporne ugovorne odredbe te da je sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, tvrdi je sud pogrešnom primjenom materijalnoga prava pogrešno zaključio da je sporna ugovorna odredba nejasna ili nerazumljiva pa posljedično i ništetna. Osporava i tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos , a ostaje i kod istaknutog prigovora zastare potraživanja. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njenim žalbenim navodima, podredo da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovo suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-2487/2006, sklopljenog dana 20. listopada 2006. između tužitelja i prednika tuženika u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog kod javnog bilježnika Željka Horvat Pernar pod poslovnim brojem OU-1278/2006, u dijelu koji se glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita“, te posljedično tom, zahtjev za isplatu iznosa od 217,13 eur, koji predstavlja iznos naknade koji je tužitelj platio prilikom obrade kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 25. listopada 2006. pa do isplate.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, i to:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnom prednikom tuženika kao kreditorom dana 20. listopada 2006. sklopio Ugovora o kreditu broj 016-2487/2006, koji kredit je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Horvat Pernar pod poslovnim brojem OU- 1278/2006;

- da je tužitelju odobren u iznosu od 23.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 5 godina;

- da je u članku 5. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50 od iznosa odobrenog kredita), a plaća se jednokratno i unaprijed;

- da je tužitelj nesporno prilikom korištenja kredita platio naknadu iznosu od 217,13 eur;

- da se radi o potrošačkom – kupnju vozila za osobne svrhe;

- da se u predmetnom slučaju radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik;

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje;

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao banka svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženiku radi obrade kredita.

6.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 5. Ugovor o kreditu prvostupanjski sud je pozivom na odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o ugovoru koji je unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora (tipski ugovor), na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati, sud prvoga stupnja zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 87. ZZP/03, koju je prednik tuženika - čiji je tuženik pravni slijednik, nepošteno i nezakonito primjenjivao i tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Stoga je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki I. izreke, odnosno utvrdio je ništetnom dio ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu u odnosu na ulaznu naknadu, te obvezao tuženika temeljem odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) na povrat iznosa od 217,13 eur koji mu je tužitelj isplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od dana 25. listopada 2006. pa do isplate. Pritom, sud je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

7.1. Činjenično stanje pravilno i potpuno je utvrđeno, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravno pravilno je primijenjeno.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U jedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.2. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO.

9.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika u predmetnom slučaju pravilno je proveden test razmjernosti, i postupanjem tuženika na prethodno utvrđeni način došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

9.2. Također, neosnovano u žalbi tuženik ističe da je sporna odredba jasna i precizna pa posljedično da nije ništava, jer suprotno proizlazi iz stanja predmeta.

10. Kako je predmetna ugovorna odredba ništetna, člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članka 1111. i 1115. ZOO budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj, jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

11.1. Pritom, sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12.1. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak poslovni broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

12.2. Ovdje se posebno ističe da je tražbina tužitelja dospjela, obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud utvrdio da je u smislu odredbe članka 1115. ZOO tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

14. Navod tuženice da je trošak obrade naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu nije ni dokazan niti jasno obrazložen, jer iz sanja predmeta nije jasno koji su to stvari troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade. Naime, efektivna kamatna stopa predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova. Iz takve definicije efektivne kamatne stope nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. „ulazne naknade“.

15. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.). Stoga je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.

17. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Puli-Pola 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić