REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni  broj  Gž-11/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik Jurica Barbarić iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 25/2025-9 od 19. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuju točke I., II., III. i IV. presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-25/2025-9 od 19. studenog 2025.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava točka V. presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-25/2025-9 od 19. studenog 2025., tako da sada glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 151,54 eura, zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od 19.11.2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 789,82 eura, zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od 19.11.2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđena je ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj: 216566 koji su 16.4.2008. sklopili tužitelj BK iz [adresa], kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor, u dijelu kojim se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a točkom II. je naloženo tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, isplatiti tužitelju BK iz [adresa] iznos od 155,81 € (sto pedeset i pet eur i osamdeset i jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom od 22.4.2008. do isplate po propisanoj stopi. Točkom III. je utvrđena ništetnom odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj: 216566 koji su 16.4.2008. sklopili tužitelj BK iz [adresa], kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor u dijelu kojim je propisano da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a točkom IV. je naloženo tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, isplatiti tužitelju BK iz [adresa] iznos od 172,60 € (sto sedamdeset i dva eur i šezdeset cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.12.2011. do isplate po propisanoj stopi. Točkom V. je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 941,36 €, zajedno sa zakonskom zateznom od 19.11.2025. do isplate po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe, u bitnome, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio ništetne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu neosnovane i neutemeljene. Sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) jer izreka proturječi razlozima presude. Pogrešno je sud utvrdio kako se radi o formularnom ugovoru, kao i da se o odredbama ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da tuženikov prigovor zastare nije osnovan te odlučio o tijeku zakonskih zateznih kamata. Žali se i na odluku o troškovima jer je sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora, zbrajanjem iznosa deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, iako je to protivno ustaljenoj praksi, tako i primjerice odlukama Vrhovog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/2005 i Revr- 475/08 te Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1608/2016. Također, tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu, svaki u iznosu od 33,18 eura, iako je prema čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama tužitelj koji podnosi tužbu na temelju pravomoćne presude u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, dosudom troška postupka tuženiku uz trošak žalbe ili ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana, ali samo u pogledu troška postupka.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud u presudi naveo potrebne odlučne činjenice, a presuda nema ni proturječja između izreke i obrazloženja. Nisu počinjene ni povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi članka 6.1. i 11.2. Ugovora o kreditu broj 216566 zaključenog 16. travnja 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelovima kojima se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Također je predmet spora i zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 155,81 eura na ime jednokratne naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od 22. travnja 2008. do isplate te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 172,60 eura na ime jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2011. do isplate, sve po propisanim kamatnim stopama.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržane u članku 6.1. Ugovora i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržane u članku 11.2. Ugovora neodređene i nepoštene jer se o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati, budući da su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru pa se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik. Ocjenjuje kako je odredba o naknadi za obradu kredita neodređena jer se ne navodi od čega se sastoji i zbog čega se naplaćuje upravo u visini 1,50% od iznosa kredita. Isto ocjenjuje u pogledu odredbe da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora jer se ni o njoj nije pojedinačno pregovaralo, već je bila unaprijed formulirana na tipskom ugovoru sačinjenom po tuženici. Radi se o odredbama protivnima čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 78/2012. i 56/2013., dalje: ZZP). Iznos naknade nije bio određen pa se također radi o nepoštenoj i ništetnoj, unaprijed pripremljenoj odredbi koja je dovela tužitelja u nepovoljniji, neravnopravan odnos prema tuženiku. Takve su odredbe, po ocjeni prvostupanjskog suda protivne i odredbama čl. 3., 4., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO).

6.1. Ocjenjuje zato kako su navedene odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 322. ZOO- a. Pritom, tuženik nije uspio dokazati, a na njemu je bio teret dokaza te činjenice, da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Posljedično, prihvaća i zahtjev za traženu isplatu s pripadajućim zateznim kamatama po propisanim stopama do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove zbog izvršenog plaćanja naknada po tužitelju, a do kojih je došlo primjenom spomenutih ništetnih odredbi po tuženiku, sve prema odredbi čl. 29. stavak 1. i 2. u vezi s čl. 1115. ZOO-a. Naime, ocjenjuje kako je tuženik prilikom zaključenja ugovora bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima, zbog čega odlučuje da zatezne kamate teku od dana stjecanja.

6.2. Odbija prigovor zastare, budući da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena (u odnosu na naknade tek je u ovom postupku utvrđena ništetnost) ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.) pa do podnošenja tužbe nije ni mogao proteći.

7. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio, što više nije ni sporno, sljedeće odlučne činjenice: da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 16. travnja 2008. zaključen ugovor o kreditu u iznosu CHF 17.319,01 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate, uz odredbu članka 6.1. Ugovora kojim je propisano da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate i članka 11.2. kojim je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Nije sporna ni visina zahtjeva tužitelja.

8. Ugovor o kreditu broj 216566 tužitelj i tuženik su zaključili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, što ga je izradio tuženik te se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Naime, odredbama ZZP07, čl. 96. st. 1., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Stoga, sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako predmetni ugovor sadrži nepoštene te ništetne odredbe u članku 6.1. i 11.2. Ugovora u kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te za prijevremenu otplatu kredita, sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Odredba o plaćanju naknada ugovarana je na netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetne naknade te koji bi tužitelju, kao potrošaču, dali osnovu da prije ugovaranja, na temelju transparentnih informacija, sam procijeni gdje mu je povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će mu manje naplatiti troškove za koje tužitelj niti ne precizira na što se odnose. Okolnost da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, i po ocjeni ovog suda, upravo ukazuje (jer time osoba koja podigne veći iznos kredita plaća i višu naknadu) da tom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi jer bi u slučaju njihovog stvarnog pokrivanja bili definirani nominalnim iznosima. Ništetnost te odredbe proizlazi i iz presuda Europskog suda za ljudska prava broj C-84/19 i C-224/19 iz kojih proizlazi da je naknada primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu odnosi, koja je priroda troška i usluge koja se daje za naplaćenu naknadu, uz proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te u odnosu na iznos ugovorenog kredita. Također, valja navesti da prema odredbi čl. 1024. st.1. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, a prema st. 2. može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, s time da je prema st. 3. te odredbe u oba slučaja dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Prema navedenoj odredbi proizlazi da je obveza korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a istodobno u st. 4. normira zabranu kreditoru da za slučaj prijevremene otplate u štetu uračuna kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do isteka vremena do kojeg bi kredit po redovnom tijeku trebalo vratiti. Iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da bi tuženik tijekom postupka iznio ikakve činjenice zbog kojih čl. 11.2. predmetnog ugovora o kreditu u osporenom dijelu ne bi bila ništetna u smislu odredbi ZOO-a ili ranije citiranih odredbi ZZP07 pa tako nije ni tvrdio da iznos plaćene naknade od 172,60 eura predstavlja stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

10. Kako je odredbom čl. 96. ZZP07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 102. st. 1. ZZP07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da su čl. 323. st. 1. ZOO-a propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. do 1115. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos od 155,81 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2008., odnosno iznos od 172,30 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2011. do isplate.

11. Pravilno je prvostupanjski sud i na temelju iskaza tužitelja zaključio da mu nije bilo omogućeno pregovorati o visini i obvezi plaćanja spomenutih naknada, kao i da se radi o ugovornim odredbama koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz spomenutih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu nije razvidno na što se točno odnose, na koje usluge, a nije moguće ni ocijeniti koja je i je li visina naknade proporcionalna usluzi banke koja je tom naknadom podmirena.

12. Budući da tuženik nije informirao tužitelja prilikom zaključenja ugovora na što se odnose spomenute naknade, odnosno koji su troškovi i usluge koji se tom naknadom podmiruju niti je pružio tužitelju mogućnost da o toj ugovornoj odredbi pregovara, a nije dokazao niti na što se odnosila naknada za prijevremenu isplatu kredita, postupao je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a posljedice te ugovorne odredbe uzrokovale su znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

13. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o prigovoru zastare uz zaključak kako zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Kako je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost navedenih odredbi, zastara nije ni mogla nastupiti.

14. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu suda prvog stupnja u toč. I., II., III. i IV. ZPP-a, sve prema odredbi članka 368. st. 1. ZPP-a.

15. Tuženik, u pogledu troška postupka, osnovano ističe kako je vrijednost predmeta spora prema tužbenom zahtjevu iz tužbe niža, 328,41 eura, budući da se radi o kondemnatornim zahtjevima za isplatu kojima deklaratorni preambuli o ništetnosti odredbi ugovora služe tek kao prethodno pitanje za odlučivanje o tim kondemnatornim zahtjevima. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku, ali ih je pogrešno odmjerio u iznosu od 200 bodova po radnji (osim ročišta 19. studenog 2025. 100 bodova), valjalo je za svaku radnju priznati tužitelju trošak u iznosu od 25 bodova (osim ročišta 19. studenog 2025. 12,5 bodova), ukupno 125 bodova, odnosno uz PDV 156,25 eura, sve prema Tbr. 7. toč. 1., 8. toč. 1. i 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.). Međutim, tuženik nije u pravu kada tvrdi da je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi jer se u ovom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 51/2023.) pa su zato tužitelju pravilno priznati potrebni iznosi pristojbi (pravilno 13,27 eura za tužbu i 13,27 eura na presudu, cijeneći vrijednost predmeta spora). Cijeneći navedeno, tuženik je dužan tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP- naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 182,75 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen njegov zahtjev za naknadu troška postupka. Stoga je u dijelu odluke o trošku odlučeno prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je, budući da je sa žalbom uspio svega u dijelu sporednog troška, sve prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

U Puli, 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić