REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4962/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja GRADENA d.o.o., OIB 04884867337, Mala Subotica, Ulica Augusta Šenoe 22, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu , protiv tuženika MRAMOR d.o.o., OIB 32198858247, Osijek, Ulica Jablanova 19a, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Stanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno j.t.d. u Osijeku, radi isplate iznosa od 2.425,97 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-155/2024-23 od 28. listopada 2025., 19. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-155/2024-23 od 28. listopada 2025. u točkama I. i III. izreke te se sudi:
1. Platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti javnog bilježnika Vedrana Borića iz Osijeka poslovni broj Ovrv-19496/2023 od 21. prosinca 2023. ukida se u dijelu kojim se nalaže tuženiku Mramor d.o.o. Osijek isplatiti tužitelju Gradena d.o.o. Mala Subotica iznos od 2.234,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti trošak ovršnog postupka u iznosu od 273,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2023. do isplate po stop koja se određuje na ostale odnose te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.296,27 EUR kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju Gradena d.o.o. Mala Subotica naknaditi tuženiku Mramor d.o.o. Osijek trošak parničnog postupka u iznosu od 2.293,57 EUR u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 267,86 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi vršitelja dužnosti javnog bilježnika Vedrana Borića iz Osijeka poslovni broj Ovrv-19496/2023 od 21. prosinca 2023. u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti 2.234,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. lipnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i troškom ovršnog postupka u iznosu od 273,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21l. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, sve u roku od 15 dana. Točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.296,27 EUR.
2. Sud je tako odlučio utvrdivši da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu i to tuženik kao naručitelj, a tužitelj kao izvođač keramičarskih radova na objektu bolnice u Požegi te je tužitelj tuženiku za obavljene radove ispostavio dva računa, od čega je prvi račun od 5. svibnja 2020. tuženik podmirio, a utuženi račun od 29. travnja 2021. nije podmirio, iako ga je zaprimio 14. srpnja 2021, dok su radovi dovršeni u kolovozu 2020. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja, obrazlažući to opće poznatom činjenicom da je odlukom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 11. ožujka 2020. proglašena epidemija bolesti COVID 19 na području čitave Republike Hrvatske, a da je odlukom Vlade Republike Hrvatske od 11. svibnja 2023. proglašen prestanak te epidemije te sud obrazlaže da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je tužitelj kao izvođač mogao sastaviti konačni obračun, a to je 11. ožujka 2021. kada je izvršio izmjeru , kako to proizlazi iz poruke elektronske pošte tužitelja upućene tuženiku pa nije protekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje sud obrazlaže da je tužitelj opravdano čekao da mu tuženik vrati ovjerenu građevinsku knjigu i prije toga nije bio dužan ispostaviti račun, pri čemu se još sud poziva i na odredbu članka 620. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da se izvođač ugovorom o građenju obvezuje u postojećoj građevini izvesti građevinske radove, a naručitelj se za to obvezuje isplatiti mu određenu cijenu. Odluka o trošku donijeta je uz primjenu odredbe članka 151., 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Tuženik je protiv presude u dijelu u kojem nije uspio podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava, osporavajući utvrđenja suda da bi tuženik imao saznanja o količinama izvedenih keramičarskih radova koji su predmetom utuženog računa, jer je tuženik bio u poslovnom odnosu s tužiteljem u svojstvu posrednika, a ne investitora i glavnog naručitelja, dok je naručitelj bilo društvo Presoflex d.o.o. Tuženik nije imao nikakva saznanja o radovima završenim u kolovozu 2020. godine, jer ti radovi nisu odobreni niti ovjereni od nadzornog inženjera gradilišta niti priznati od naručitelja društva Presoflex pa tako ni od tuženika kao posrednika. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da se račun mora izdati najkasnije 15. dana u mjesecu u kojem je nastao oporezivi događaj za isporuku dobara, smatra da je sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare potraživanja, a ističe da tužitelj nije dokazao tvrdnju da nije mogao izmjeriti stvarne količine radova zbog pandemije COVID -a, s obzirom na to da je u vrijeme te pandemije izvodio radove. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu te ukinuti platni nalog u cijelosti, a tužitelju naložiti tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka.
4. Tužitelj je odgovorio na žalbu osporavajući žalbene navode kao neosnovane, s prijedlogom žalbu odbiti, a tužitelju nadoknaditi trošak sastavljanja odgovora na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. u svezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga u žalbi protiv presude u sporu male vrijednosti. Presudu je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti.
7. Uvodno valja reći da u žalbi protiv presude u sporu male vrijednosti nije dopušten žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , na koji žalbeni razlog se odnosi većina žalbenih navoda pa te žalbene navode ovaj sud neće ocjenjivati.
8. Međutim, žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava je osnovan u pogledu ocjene prigovora zastare potraživanja, kojeg je tuženik istakao još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika, a ističe ga i tijekom postupka. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe materijalnoga prava o početku tijeka zastarnog roka od tri godine kojeg je pravilno odredio s obzirom na činjenicu da je između stranaka postojao ugovor o djelu kao trgovački ugovor u smislu odredbe članka 590. u svezi s odredbom članka 14. stavka 2. ZOO-a. Iako tuženik prezentira njihov poslovni odnos kao ugovor o posredovanju, iz činjenica koje je sud pravilno utvrdio proizlazi da se radi o ugovoru o djelu, što proizlazi i iz okolnosti da je tuženik platio račun kojim mu je tužitelj zaračunao radove na spornom objektu prije utuženog računa, u iznosu od 45.441,80 kn, što između stranaka nije sporno.
9. Pogrešna primjena materijalnog prava sastoji se u pravnom shvaćanju suda da zastara nije mogla početi teći prije nego što tuženik tužitelju vrati ovjerenu građevinsku knjigu, odnosno prije nego li je tužitelj mogao sastaviti konačni obračun, dakle da prije toga tužitelj nije bi dužan ispostaviti račun, a kada je postalo jasno da tuženik nema namjeru vratiti ovjerenu građevinsku knjigu, tužitelj je ispostavio račun u 2021. godini od kada sud zapravo računa početak zastarnog roka od tri godine.
10. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao prava zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije ništa drugo propisano, kako to određuje odredba članka 215. stavka 1. ZOO -a. Između stranaka nije sporno da su predmetni radovi završili 2020. godine, pri čemu je sam tužitelj odredio da su predmetni radovi završeni u kolovozu 2020., a postupak je započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku 21. studenoga 2023. dakle po proteku zastarnog roka od tri godine. Kako se radi o ugovoru o djelu, a ne o ugovoru o građenju, koji bi morao biti u pisanoj formi, a niti stranke tvrde da se radi o ugovoru o građenju , tužitelj je kao izvođač mogao zahtijevati isplatu naknade odmah po obavljenom poslu te obrazloženje prvostupanjskog suda da zastara počinje teći od sastavljanja konačnog obračuna odnosno dospijeća utuženog računa nema uporišta u odredbama materijalnoga prava. Takvo obrazloženje prvostupanjskog suda prihvaća pravno shvaćanje tužitelja iznijeto u očitovanju na istaknuti prigovor zastare potraživanja, da zastarijevanje počinje teći od dana dospijeća računa, što ne odgovara odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a. Pri tome valja reći da žalitelj pogrešno smatra da se prigovor zastare potraživanja ima procjenjivati prema propisima koji se odnose na obračunavanje poreza na dodanu vrijednost, a u smislu obveze izdavanja računa najkasnije 15. dana u mjesecu u kojem je nastao oporezivi događaj za isporuku dobara, jer se zastara ima procjenjivati prema odredbama Zakona o obveznim odnosima na koje se sud pravilno pozvao. Međutim, žalitelj pravilno ukazuje na to da je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze odmah po završetku radova, jer je kao izvođač imao podatke o tome koliko je radova izveo, a tvrdnja da nije mogao izvršiti izmjeru zbog pandemije COVID-a nije prihvatljiva i s obzirom na činjenicu da su radovi izvođeni u vrijeme same pandemije, tako da je zastarijevanje počelo teći po završetku poslova u kolovozu 2020., slijedom čega je protekao trogodišnji zastarni rok do pokretanja postupka u studenom 2023.
11. Zbog navedenog je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti zbog zastare potraživanja , slijedom čega je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a presuđeno kao u izreci.
12. Kako je po žalbi presuda preinačena, valjalo je preinačiti i odluku o trošku postupka te odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka, a tuženiku koji je uspio u sporu, ističući prigovor zastare već u prigovoru protiv rješenja na temelju vjerodostojne isprave, dosuditi trošak postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i Primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Tuženiku je valjalo dosuditi trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave po Tbr. 11 u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, zatim za sastavljanje obrazloženog podneska od 10. lipnja 2024. 200,00 EUR po Tbr. 8.1 , za zastupanja na pripremnom ročištu 26. rujna 2024. po Tbr. 9.1 200,00 EUR , kao i za zastupanje na ročištima za glavne rasprave 15. studenoga 2024., 4. veljače 2025. i 16. rujna 2025. za svaku po Tbr. 9.1 200,00 EUR te za zastupanje na očevidu 25. travnja 2025. po Tbr. 9.7 tarife 200,00 EUR i napokon za nazočnost na ročištu za objavu presude po Tbr. 9.3 Tarife 100,00 EUR što sve uz pripadajući porez na dodanu vrijednost iznosi 1.875,00 EUR. Tuženiku se dosuđuje i trošak pristojbe na prigovor u iznosu od 35,36 EUR tako da trošak prvostupanjskog postupka iznosi 1.910,36 EUR. Tuženiku je valjalo dosuditi trošak žalbenog postupka za sastav žalbe po Tbr. 10.1 u iznosu od 312,50 EUR te pristojbu na žalbu u iznosu od 70,71 EUR odnosno 383,21 EUR slijedom čega ukupni trošak tuženiku pripada u iznosu od 2.293,57 EUR te je presuđeno kao u izreci.
13. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 19. ožujka 2026.
Sudac
Jagoda Crnokrak