REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5117/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednice vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-10 od 30. rujna 2025. te tužiteljeve i tuženikove žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-12 od 4. studenoga 2025. i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-13 od 4. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-99/2025-12 od 4. studenoga 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-99/2025-12 od 4. studenoga 2025. u točki III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba i potvrđuju rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-10 od 30. rujna 2025. i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-13 od 4. studenoga 2025.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-99/2025-13 od 4. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između korisnika kredita EB iz [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.“ (točka I. 1. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 535,03 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. 2. izreke), zatim naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 459,72 EUR sa zateznim kamatama (točka II. izreke) i odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 673.46 EUR (točka III. izreke).

2. Rješenjem od 30. rujna 2025. prvostupanjski sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 535,03 EUR, a rješenjem od 4. studenoga 2025. naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 50,00 EUR koji se odnose na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. i II. izreke prvostupanjske presude i rješenja od 4. studenoga 2025. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi. Ustrajao je kod istaknutog prigovora zastare. Osporio je odluku o troškovima postupka. Predložio je prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja od 30. rujna 2025., točke III. izreke presude i rješenja od 4. studenoga 2025. u kojoj je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno, raspravnim rješenjem od 30. rujna 2025., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 535,03 EUR. Naime, tužitelj je mišljenja da vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 1.935,03 EUR što predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U vezi navedenog, smatrao je da mu pripadaju troškovi postupka u većem iznosu od onog koji mu je dosuđen. Također, tužitelj je naveo i da mu je sud trebao priznati naknadu za sastav podneska od 6. travnja 2025.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba nisu osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 15. lipnja 2004., sklopljenog između korisnika kredita EB iz [adresa] i tuženika, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora“ te zahtjev za isplatu iznosa od 535,03 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

9. U odnosu na tužiteljevu žalbu protiv presude.

10. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita EB sklopio navedeni Ugovor o kreditu (list 37. -40. spisa), zatim nije sporno da je korisnik kredita platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 535,03 EUR (dopis tuženika – list 30. spisa) te nije sporna visina tako plaćene naknade. Također, među strankama nije sporno da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 31. -35. spisa).

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07; dalje ZZP/03). Ugovor o kreditu sklopljen je u svrhu stambenog kredita za kupovinu nekretnine.

12. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pozivom na odredbu čl. 80. i čl. 84. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22; dalje: ZOO), kojima je regulirano koje se tražbine mogu prenijeti ugovorom, da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim označavanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina te je jasno koja je tražbina ustupljena, a visina te tražbine može se utvrditi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Prema ocjeni ovog suda, ništetna je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke ako je udovoljeno određenim pretpostavkama, a to je da se o odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, ali je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir i to je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) kao i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03.

16. Imajući u vidu sadržaj iskaza svjedoka EB, korisnika kredita, zatim sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radilo o tipskom ugovoru te da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, pri čemu tuženik nije vodio računa o interesima potrošača, odnosno konkretnog korisnika kredita. Iz izvedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti proizlazi opravdanost predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita. Navedena odredba nametnuta je korisniku kredita što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pored navedenog, tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita.

17. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. S obzirom na to da se posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji u tome da je svaka stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 535,03 EUR.

19. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz dopisa tuženika (list 30. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kredita u iznosu od 4.031,18 kn/535,03 EUR plaćena 23. lipnja 2004.

20. Nadalje, nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Naime, zastara tražbine koje se odnosi na povrat uplaćene naknade za obradu kredita, u situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ustanovljena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe. Stoga, kako pobijana presuda kojom je utvrđena ništetnost te odredbe još nije postala pravomoćna (postat će tek donošenjem ove presude), zastara još nije počela ni teći u odnosu na tu tražbinu pa ona nije zastarjela.

21. U odnosu na žalbu tužitelja protiv rješenja od 30. rujna 2025. i žalbe tužitelja i tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. i III. izreke presude i rješenja od 4. studenoga 2025.

22. U ovom sporu pravilno je prvostupanjski sud rješenjem od 30. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora za što je dao valjane i obrazložene razloge u pobijanoj presudi jer u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 535,03 EUR što proizlazi iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. ZPP -a. Slijedom navedenog, pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka sadržana u presudi i rješenju od 4. studenoga 2025. i to na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, s tim da je potrebno dodati kako je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova za sastav podneska od 6. travnja 2025. jer je u tom podnesku ponovio navode koje je ranije iznio u postupku. Nadalje, sud je pravilno dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR na koje je pristupio punomoćnik tužitelja pri čemu nije osnovano tuženikovo stajalište da taj trošak nije nužan za vođenje postupka jer su odvjetnici upoznati s načinom objavljivanja presuda na e-oglasnoj ploči.

23. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1.

ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Lenka Ćorić