REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: P-236/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari tužitelja LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 13. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i odsutnosti punomoćnika tužene, te nakon objave presude 19. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda uložen od strane tuženika.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 220004 sklopljenog dana 23. rujna 2008. godine između tužitelja LZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 kao pravnog prednika tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,00 % (jedancijelinulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvijestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Utvrđuje se ništetnim odredba članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 220004 sklopljenog dana 23. rujna 2008. godine između tužitelja LZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 kao pravnog prednika tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, koja glasi: „Prijevremena otplata kredita – Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
III Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banco d.d. Zagreb, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica br. 4, tužitelju LZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplatiti
- novčani iznos od 70,49 eura (sedamdeset eura i četrdesetdevet centi) - 531,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14 % godišnje koja teče od 25. rujna 2008. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12% od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015., od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena,
- novčani iznos od 101,64 eura (stotinuijedan euro i šesdesetčetiri centa) - 765,84 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 12% teče od 24. svibnja 2014. do 31.srpnja 2015., od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica br. 4, naknaditi tužitelju LZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 244,90 eura (dvijestotinečetrdesetčetiri eura i devedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je tužbom od 30 travnja 2025. utužio tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tužene (Volksbank d.d. Zagreb) kao kreditorom 23. rujna 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 220004, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 11.900,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu.
1.a. Tužitelj je svoju ugovornu obvezu otplate kredita u cijelosti izvršio dana 22.svibnja 2014., prijevremenom otplatom.
1.b. U točki 6.1. Ugovora o kreditu tužena je kao bankar ugradila odredbu o obvezi korisnika kredita da Banci plati naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je i naplaćena jednokratno od iznosa odobrenog kredita.
Temeljem ove ugovorne odredbe tužena je 24. rujna 2008. tužitelju obračunala i naplatila iznos od 531,10 kn.
1.c. U točki 11.1. Ugovora o kreditu tužena je kao bankar ugradila odredbu o mogućnosti prijevremene otplate na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Iz ugovorne odredbe nije razvidno da se naplaćuje naknada prilikom prijevremene otplate niti na koji način se ista obračunava nego je očito primijenjena Odlukom o kamatama i naknadama Banke za usluge koje obavlja Kreditor. Temeljem ove ugovorne odredbe tužena je od tužitelja 23. svibnja 2014. godine obračunala i naplatila naknadu u iznosu od 765,84 kn.
1.d. Tužitelj sa prednikom tužene nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 6. stavka 1. i članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tužene, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tužene. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita, kao niti o naknadi prilikom prijevremene otplate. Isto tako u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u Ugovoru nema naznake njezine visine odnosno nije određena.
1.e. Članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz posebnu odluku Banke, i uz uvjete koje odredi tužena, ništetna je, jer je ujedno suprotna i kogentnoj odredbi članka 1024. stavka 4. i članka 5. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom Zakona o obveznim odnosima propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Nesporno da je ovakvom ugovornom odredbom, a onda i samom praksom tužene znatno otežano ispunjenje Ugovora prije roka, a koje je pravo tužitelja na prijevremeno zatvaranje kredita zakonsko pravo, što znači da je tužena u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj budući da nije pretrpila nikakvu štetu. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (2Narodne novine" broj 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima.
1.f. Člankom 8. Ugovora o kreditu određeno je da će se primjenjivati prodajni tečaj za devize na dan dospjeća, zakašnjenja i prijevremene otplate.
1.g. Tužitelj se tuženoj obratio svojim zahtjevom od 7. svibnja 2024. za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada, datuma naplate te predložio i očitovanje tužene o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tužena je u svojem očitovanju od 14. svibnja 2024. odbila dati podatke, pa stoga na miran način rješenja spora tužena očito ne pristaje.
2. Tužena u svom odgovoru na tužbu od 5. rujna 2025. prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, budući da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Ugovorom o kreditu br. 220004 (dalje: Ugovor o kreditu) u članku 11. točki 4.propisano je da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora i u vezi s njim ugovaraju nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora (u Zagrebu) i mjerodavnost prava Republike Hrvatske. Odredbom članka 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991 - 89/2014, dalje: ZPP) dopušten je ovakav sporazum mjesne nadležnosti suda ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tužena dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. u kojoj je odlučeno da „su stranke imale pravo u skladu s odredbom čl. 70. st. 2. ZPP ugovoriti mjesnu nadležnost suda koji je mjesno nadležan prema toj odredbi. Tu su mogućnost stranke iskoristile ugovorivši mjesnu nadležnost Općinskog suda u Sesvetama na čijem području se nalazi sjedište tuženika“. Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže Naslovu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da spis predmeta dostavi stvarno i mjesno nadležnom sudu u Zagrebu.
2.a. Tužena prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom 30. travnja 2025. pa tužena prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove (kako navodi tužitelj u tužbi) sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“). Prema članku 215. stavku 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. U članku 1111. stavku 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Od tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao . Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje: VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 30. travnja 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. Tužena se ovim putem očituje na pogrešno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Pravno mišljenje VSRH) održane 30. siječnja 2020 (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na navedeno, tužena dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. SZ, redovitog profesora u trajnom izboru na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 19. studenog 2024., kojim isti podrobnije analizira problematiku početka tijeka zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova. Prema navedenom, citirano Pravno mišljenje VSRH u potpunosti negira postojeće zakonsko uređenje te je u potpunosti protivno odredbama ZOO-a koji uređuje pitanje početka zastare restitucijskih zahtjeva općenito, pa tako i u pogledu restitucijskih zahtjeva koji proistječu iz ništetnih pravnih poslova. Sudovi su dužni suditi na temelju zakona, a ne kreirati pravo, kao što je to učinio VSRH spomenutim Pravnim mišljenjem, što predstavlja miješanje sudbene vlasti u zakonodavnu vlast. Navedeno Pravno shvaćanje, zauzeto je na sjednici odjela VSRH-a temeljem članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima (Dalje: ZS), te je postalo ustaljena praksa koju će obvezatno slijediti sva vijeća VSRH-a , a posljedično snagom uvjerljivosti odluka VSRH-a, i svi nižestupanjski sudovi. Međutim, u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C- 727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024., Sud Europske unije (Dalje: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno članku 40. stavku 2. ZS-a, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Tužena također dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. ČZ, profesorice na Katedri građanskog procesnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 2. 12. 2024., u kojem su razjašnjene pravne posljedice odluke u predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine. Prema citiranom mišljenju, ako presuda u predmetu Hann-Invest i dr. ima učinak prema svim nacionalnim sudovima (erga omnes) i ako djeluje retroaktivno (ex tunc) na pravna shvaćanja koja su donesena primjenom unutarnjeg mehanizma koju je Sud EU ocijenio protivnima s članka 19. stavka 1. podstavka 2. UEU-a, onda je i rezultat toga unutarnjeg mehanizma, odnosno pravno shvaćanje protivno pravu EU. Međutim, promjena sudske prakse ne može se temeljiti na (obvezatnim) pravnim shvaćanjima koja bi bila protivna već postojećoj zakonskoj odredbi i koja bi to pitanje uređivala na posve nov način, dakle suprotno zakonu. U svakom slučaju, da prvostupanjski sud iz nekog razloga i ne prihvati tijek zastarnog roka na koje upućuje tužena, isti bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. 6. 2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu).
2.b. Tužena prigovara načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Tužitelj u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 40,49 eura i isplatu iznosa od 101,64 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.499,36 eura. Iako tužitelj ističe više zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Tužena predlaže da u nastavku postupka tužitelj pravilno naznači vrijednost predmeta spora sukladno prigovorima tužene, te nakon toga, a s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, u cilju ekonomičnosti i ubrzanja postupka, održi samo jedno ročište radi saslušanja tužitelja sukladno članku 461.a stavka 11. Zakona o parničnom postupku, budući da se tužena protivi samo osnovi, a ne i visini postavljenog tužbenog zahtjeva jer ista proizlazi iz dostavljene dokumentacije.
2.c Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti;
da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo
da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva
da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženoj obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tužene, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Također je jasno navedeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev tužitelja, a sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama tuženika. Odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženom oko plaćanje spomenute naknade. Tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tužena sklapa ili je sklopila s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme.
Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tužena ističe odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tužena ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.
Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, tužena citira odluku Županijskog sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine.
2.d. Tužitelj u svojoj tužbi ističe da nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenutih odredbi o naknadama. Tužena ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Trenutna praksa podržava navode koje je iznijela tužena. U presudi Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021., sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud ističe kako je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da su odredbe ugovora koje se odnose na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu dovoljno jasne, razumljive i uobičajene za ugovore o kreditima iz tog razdoblja, bez obzira na valutu, te da su korisnici kredita mogli opravdano očekivati takve uvjete prema samoj formulaciji ugovora. Također, sud smatra da iz teksta ugovora nije očito što bi korisniku kredita moglo biti nejasno.
3. Podneskom od 9. srpnja 2025. tužitelj ispravlja naznačeni VPS u tužbi te kao novi VPS prije upuštanja tuženika u raspravljanje označava u iznosu od 172,13 eura.
3.a. Podneskom od 22. rujna 2025. tužitelj se je očitovao na odgovor na tužbu na način da po pitanju prigovora zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude koja će se donijeti u ovom predmetu i kojom će se odlučiti o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a ovakav stav su zauzeli brojni sudovi u identičnim predmetima. Stoga tuženikov prigovor nije osnovan.
3.b. U odnosu na navode tužene da su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu potpuno jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga ne bi bila podložna testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ističe da su navedene odredbe, same po sebi, uočljive i samo gramatički razumljive, međutim, to ne znači da su poštene. To iz razloga što tužitelju kao korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tužena ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih radnika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Pored toga, tužitelj ističe da prema odredbi članka 1021. ZOO-a, koja uređuje ugovor o kreditu, tužena kao banka nema pravo na naplatu ulazne i izlazne naknade o korisnika kredita, slijedom čega da proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. prema kojem da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Da bi se utvrdio opravdanost ovog troška, sud je u obvezi prilikom ocjene da li su sporne odredbe poštene, uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmotriti pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
3.c. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno ti troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača odnosno tužitelja. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. S obzirom da sporne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za trošak zaključenja ugovora, a ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, da nisu moguće niti razmjerni u odnosu na visinu u kojoj bi stvarno nastali, da tužena u odgovoru na tužbu niti ne predlaže izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu niti iz dostavlja u spis, tužena ničim ne dokazuje visinu i opravdanost tih troškova. Teret dokaza je na tuženoj.
3.d. Kako se ne radi o samorazumljivim troškovima i na tužitelja je spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, ta je okolnost utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
3.e. Kako se radi o Ugovoru kojeg je prethodno pripremila tužena odnosno tipskom ugovoru te da tužitelju nije niti omogućeno da o ovim odredbama ugovora pregovara to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu članka 96. i članka 102. ZZP/07, članka 3-4., članka 269., članka 272. i članka 323. ZOO-a te Direktive. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP- a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odgovoru na tužbu tužena niti ne osporava činjenicu da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. (Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a/03). Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (članak 1021. ZOO-a). Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati. Iz toga proizlazi da sporna odredba Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu. To proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023-2 u kojoj odluci je zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I toj Direktivi treba tumačiti na način „da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani sa predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču, a konkretno je naplaćena ustezanjem glavnice kredita što priznaje i sam tuženik.
3.f. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a). Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita, do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem sporne odredbe Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (članka 81. stavka 1. i članka 87. ZZP-a/03). Tužena je ta koja je inzistirala na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bila nepoštena pa mora ujedno platiti i zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (članak 1115. ZOO-a). Ističe da ugovorna odredba da ''korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita …'' sama po sebi ne znači da je tužena uistinu u konkretnom slučaju obavijestila tužitelja o sadržaju predmetne Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana. U Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada tužena ne predlaže saslušanje konkretnog radnika banke koji bi moguće iskazivao da li je i na koji način izvršena ova ugovorna odredba, slijedom čega ju tužitelja opći uvjeti, u smislu odredbe članka 295. stavka 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati. Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen ranije, to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je jedini pravilan zaključak da je sporni članak Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba. Stoga pravilnom primjenom materijalnog prava valja utvrditi ništetnim sporni članak Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren trošak jednokratne naknade od koji je naplaćen prilikom korištenja kredita odnosno u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu kako je i postavljen.
4. Na ročištu održanom 13. veljače 2026. saslušan je tužitelj VZ koji je u bitnome iskazao da je prednik tužene, Volksbank d.d. Zagreb obračunao tužitelju naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1%, jednokratno unaprijed. Kreditor mu je također obračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Iskazuje da se prilikom sklapanja kredita s Volksbank d.d. nije pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu pa između ostalog i odredbom članka 6. stavka 1., kao niti odredbom članka 11. stavak 1. navedenog Ugovora. Ističe da je u banku došao s namjerom da podigne kredit u eurima, ali su mu u banci sugerirali da podigne kredit u CHF. Dali su mu na potpis Ugovor nakon par dana, a objašnjena mu je jedino kamata za isplatu kredita i broj anuiteta otplate kredita. Nakon toga išao je na ovjeru Ugovora kod javnog bilježnika u Požegu. Uz Ugovor je dobio otplatnu tablicu i otplatni plan. Prilikom čitanja Ugovora o kreditu nije shvatio isti radi stručnih izraza koju su u Ugovoru navedeni. Nitko mu nije pojasnio pojedine odredbe Ugovora. Nisu mu bile jasne niti odredbe članka 6. stavka 1., niti članka 11. stavka 1. o ulazlnim i izlaznim naknadama. Tražio je da mu se ugovorne odredbe pojasne, ali iste nisu objašnjene na način na koji bi ih mogao shvatiti već su mu samo rekli da ima pravo podići kredit, prezentirali mu Ugovor i isti dali na potpis. Ističe da je Ugovor već bio pripremljen, da ga je trebalo ovjeriti i „to je to“. Na odredbe Ugovora nije imao nikakvog utjecaja. Ističe da u slučaju da mu je sve bilo jasno objašnjeno vezano za Ugovor koji je predmetom ovog postupka, takav Ugovor ne bi niti potpisao. Bankarski službenik koji je radio na obradi kredita nije mu objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade. Ne zna što je efektivna kamatna stopa niti mu je bankarski službenik objasnio što je EKS. Novac od kredita utrošio je na renoviranje obiteljske kuće. Nije se nikada doškolovavao iz područja ekonomske struke. Realizacija kredita prilikom dolaska u banku trajala je možda pola sata jer je kredit bio pripremljen. Javni bilježnik mu nije pojašnjavao svaku točku Ugovora. Prilikom sklapanja Ugovora nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva već je bio zaposlen u kožari „Psunj“ i imao je administrativnu zabranu na plaći radi otplate kredita. S obzirom da mu je rata kredita bila tolika da je opterećivala skoro cjelokupnu plaću bio je primoran otići u drugu banku i prijevremeno zatvoriti kredit te mu je tom prilikom naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita po odredbi članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu te mu niti prilikom zatvaranja kredita bankarski službenik nije objasnio uvjete prijevremene otplate kredita i koliko iznosi ta naknada, a on sam po Ugovoru nije niti znao unaprijed kolika bi bila visina te izlazne naknade.
5. Sud je proveo dokaze uvidom u tužbu, ugovor o kreditu od 23. rujna 2008., otplatnu tablicu za izračun EKS za kredit, prometnu karticu po kreditu, u dopis punomoćnice tužitelja tuženoj od 7. svibnja 2024., u dopis tužene punomoćnici tuženika od 14. svibnja 2024., u odgovor na tužbu, u dostavljenu sudsku praksu i pravna mišljenja, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja LZ.
6. Nije sporno da su 23. rujna 2008. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i prednik tužene kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 220004 u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.900,00 CHF, te da je u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Nije sporno da u članku 11. stavak 1. Ugovora – prijevremena otplata kredita stoji da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Iznos od 531,10 kuna odnosno 70,49 eura je prema kartici prometa po kreditu tuženika naplaćen prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju, a iznos od 765,84 kune odnosno 101,64 eura za zatvaranje kredita 23. svibnja 2014. (str. 18 – 25 spisa).
7. Među strankama je sporno jesu li odredbe članka 6. stavka 1. i članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2008., broj Ugovora: 220004 ništetne prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuju li takve ugovorne odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 172,13 eura sa zateznim kamatama preciziranima u točki III petita tužbe.
8. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti sud je utvrdio da iz sadržaja priloženog Ugovora o kreditu sklopljenog 23. rujna 2008. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke te je prvostupanjski sud zaključio da je ugovornu odredbu sastavila tužena i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Iz navoda tužbe proizlazi da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo. Kako je u ovom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena, temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bila odredba članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) nastavno i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba članka 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članku 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:
− ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,
− mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i
− mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
8.a. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tužene na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi iz [adresa], gdje živi, putovati u Zagreb, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost ugovorena nepoštenom ugovornom odredbom, a kako iz izloženog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP, na temelju takve nepoštene odredbe ugovora ne može se zasnovati mjesna nadležnost suda u sjedištu tužene u Zagrebu.
8. b. Pored toga, tužitelj je podnio tužbu 30. travnja 2025. kada je na snazi odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147713, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23 - dalje: ZPK) sadržana u članku 19.l. stavku 1. koja glasi:
(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema odredbi članka 1. ZPK koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon. U smislu odredbe članka 15. ZPP sudska nadležnost se ocjenjuje na temelju činjenica utvrđenih u vrijeme podnošenja tužbe, po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
8.c. Procesna odredba članka 19.l. stavka 1. ZPK kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu je na snazi od 30. rujna 2015. i od tog dana ta odredba se primjenjuje u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti. Tumačenje po kojem se ova odredba ne bi primjenjivala u sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010., obzirom na članak 29. stavak 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju, suprotnog smislu odredbi toga Zakona čija je svrha zaštita potrošača kao slabije ugovorne strane koja treba biti zaštićena i pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese. (tako i Županijski sud u Zagrebu, Gž-2377/2025-2 od 27. svibnja 2025.)
9. Zbog izloženih razloga, kako tužitelj ima prebivalište u [adresa], mjesna nadležnost Općinskog suda u Novoj Gradiški proizlazi i iz citirane odredbe ZPK.
10. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 6. stavka 1. i članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2008., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (točke 15., 16. i 17. obrazloženja). Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).
11. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ZZ i JZ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., L, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
12. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).
13. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).
14. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.
15. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu (str. 7-12 spisa), prometa kartica po kreditu (str. 18-25 spisa) i iskaza tužitelja (str. 123 spisa), odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu (str. 7 spisa) kao i odredba članka 11. stavka 1. (str.10 spisa) po ocijeni suda jesu nepoštene, a time i ništetne iz razloga što se radi o odredbama ugovora koje je unaprijed formulirao prednik tužene (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
16. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao prednik tužene na način da je u članku 6. stavku 1. naveo da je naknada za obradu kredita 1,00% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 70,49 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu kad navodi da mu bankarski službenik tužene nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade.
17. Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pisanog Ugovora o kreditu te da s prednikom tužene nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen kao radnik u kožari te je kredit kao utrošio na obnovu obiteljske kuće.
Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 6. stavka 1. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz članka 6. stavka 1. ugovora, ista se odnosi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje prednik tužene rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 1,00% jednokratno i unaprijed, a za koji kriterij je to tužitelj mogao znati. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj se je u svom iskazu očitovao da je s kreditorom razgovarao jedino o visini kamatne stope, visini kredita i roku otplate, dakle ne i o nakadi po članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu.
17.a. Vezano za odredbu o tzv. izlaznoj naknadi ugrađenoj u članku 11. stavku 1. Ugovora sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno. Tako i presuda Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III- 3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.
18. Sud smatra da su odredbe članka 6. stavka 1. i članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu, nepoštene, a time i ništetne.
Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
19. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1,00% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak te je naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i koje kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa su zbog toga te odredbe nepoštene i ništetne. Kako je otpala osnova po kojoj je tužena od tužitelja sa 25. rujna 2008. naplatila iznos od 531,10 kuna/ 70,49 eura, a sa 24. svibnja 2014. iznos od 765,85 kune/101,64 eura to je tužena dužna vratiti tužitelju iste iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno sveukupno 172,13 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.
20. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 25. rujna 2008., odnosno 24. svibnja 2014. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO- a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke).
21. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. i članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu od 23. rujna 2008.,te isplata iznosa od 70,49 eura na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora te isplata iznosa od 101,64 eura na ime ništetne odredbe članka 11. stavka 1. Ugovora.
U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tužene kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 220004, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.900,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 1,00% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članak 6. stavak 1. Ugovora) te naknadu za prijevremenu otplatu kredita po članku 11. stavku 1. Ugovora.
Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,00% sadržana u članku 6. stavku 1. te odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u članku 11. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i osnova tužbenog zahtjeva. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. i članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena odn. njezin prednik), pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. i članka 11. stavak 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz posebnu odluku Banke, i uz uvjete koje odredi tužena, ništetna je, jer je ujedno suprotna i kogentnoj odredbi članka 1024. stavka 4. i članka 5. Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odredbom Zakona o obveznim odnosima propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu) kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (članak 11. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 23. rujna 2008.
Sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je u bitnome iskazao da je prednik tužene, Volksbank d.d. Zagreb obračunao tužitelju naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1%, jednokratno unaprijed. Kreditor mu je također obračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Iskazuje da prilikom sklapanja kredita s Volksbank d.d. nije pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu pa između ostalog i odredbom članka 6. točka 1, kao niti odredbom 11. točka 1 navedenog Ugovora. Ističe da je u banku došao s namjerom da podigne kredit u eurima, ali su mu u banci sugerirali da podigne kredit u CHF. Dali su mu na potpis Ugovor nakon par dana, a objašnjena mu je jedino kamata za isplatu kredita i broj anuiteta otplate kredita. Nakon toga išao je na ovjeru Ugovora kod javnog bilježnika u Požegu. Uz Ugovor je dobio otplatnu tablicu i otplatni plan. Prilikom čitanja Ugovora o kreditu nije shvatio isti radi stručnih izraza koju su u Ugovoru navedeni. Nitko mu nije pojasnio pojedine odredbe Ugovora. Nisu mu bile jasne niti odredbe 6. točka 1, niti 11. točka 1. o ulaznim i izlaznim naknadama. Tražio je da mu se ugovorne odredbe pojasne, ali iste nisu objašnjene na način na koji bi ih mogao shvatiti već su mu samo rekli da ima pravo podići kredit, prezentirali mu Ugovor i isti dali na potpis. Ističe da je Ugovor već bio pripremljen, da ga je trebalo ovjeriti i „to je to“. Na odredbe Ugovora nije imao nikakvog utjecaja. Ističe da u slučaju da mu je sve bilo jasno objašnjeno vezano za Ugovor koji je predmetom ovog postupka, takav Ugovor ne bi niti potpisao. Bankarski službenik koji je radio na obradi kredita nije mu objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade. Ne zna što je efektivna kamatna stopa niti mu je bankarski službenik objasnio što je EKS. Novac od kredita utrošio je na renoviranje obiteljske kuće. Nije se nikada doškolovavao iz područja ekonomske struke. Realizacija kredita prilikom dolaska u banku trajala je možda pola sata jer je kredit bio pripremljen. Javni bilježnik mu nije pojašnjavao svaku točku Ugovora. Prilikom sklapanja Ugovora nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva već je bio zaposlen u kožari „Psunj“ i imao je administrativnu zabranu na plaći radi otplate kredita. S obzirom da mu je rata kredita bila tolika da je opterećivala skoro cjelokupnu plaću bio je primoran otići u drugu banku i prijevremeno zatvoriti kredit te mu je tom prilikom naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita po odredbi 11. točka 1. ugovora o kreditu te mu niti prilikom zatvaranja kredita bankarski službenik nije objasnio uvjete prijevremene otplate kredita i koliko iznosi ta naknada, a on sam po Ugovoru nije niti znao unaprijed kolika bi bila visina te izlazne naknade.
22.a. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% navedeno u čl. 6. stavak 1. Ugovora, kao i naknadu za prijvremenu otplatu kredita sadržanu u članku 11. stavku 1 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu članka 6. stavka 1. proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita. Isto se može reći i za odredbu o prijevremenoj otplati kredita sadržanoj u članku 11. stavku 1. Ugovora u kojoj je još manje jasno o kolikom iznosu bi se radilo jer prosječnom potrošaču teško da je razumljivo što znači „sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama kreditora“.
22.b. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti te zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
23. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% od iznosa kredita, te troškova za prijevremenu otplatu kredita iz razloga koji su prosječnom potrošaća još manje razumljivi prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbama članka 6. stavka 1. i članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da se navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.
Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim odredbu iz članka 6. stavku 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% unaprijed kao i odredbu članka 11. stavka 1. o prijevremenoj otplati kredita.
Iznos od 531,10 kuna odnosno 70,49 eura je prema kartici prometa po kreditu tuženika naplaćen prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju24. rujna 2008., a iznos od 765,84 kune odnosno 101,64 eura za zatvaranje kredita 23. svibnja 2014. (str. 18 – 25 spisa). Tužbeni zahtjev postavljen je u euro protuvrijednosti te dostavljena kartica prometa tuženika dokazuje visinu tražbine kao i datum dospijeća iste.
24. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita kao i ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,00%, te nepoštenu ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati iz članka 11. stavka 1. Ugovora o kojima ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 24. studenog 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).
25. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, 107/25 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 172,19 eura. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 22. rujna 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 13. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 19. ožujka 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), trošak zahtjeva od 7. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 36/3 OT-e) a što zbrojeno daje iznos od 225,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 244,90 eura koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 19. ožujka 2026 . do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
U Novoj Gradiški 19. ožujka 2026.
Sutkinja
Tanja Marušić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Sandra Đurin, odvjetnica u Novoj Gradiški
2. Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima
