REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pn-2853/2021-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja VR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku u [adresa] zastupan po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku u odvjetničkom društvu Škarica i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA dioničko društvo, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupano po punomoćniku Goranu Durmišu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš I Spajić d.o.o., Zagreb radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 19. ožujka 2026
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi :
"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 8.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 23. 04. 2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na privatnost osobnog i obiteljskog života iznos od 6.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 23. 04. 2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo iznos od 6.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 23. 04. 2019. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "
II. Nalaže tužitelju VR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] platiti tuženiku ZAGREBAČKA BANKA dioničko društvo, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 troškove parničnog postupka u iznosu od 4.812,50 Eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana .
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ZAGREBAČKA BANKA dioničko društvo, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je 06. prosinca 2018. oko 20:00 sati zaposlenica tuženika, JR, u to vrijeme zaposlena na radnom mjestu direktorice poslovnice tuženika i rukovoditeljice poslovnice tuženika u Ilici 38 u Zagrebu, pristupila bez poslovno opravdanog razloga informacijskom sustavu banke tuženika i osobnim podacima tužitelja koji je klijent banke Tuženika, te je osobne podatke tuženika putem telefona nezakonito dostavila trećim neovlaštenim osobama, točnije svom prijatelju DR, koji je privatni istražitelj i osnivač detektivske agencije SHARK (komanditno društvo za istražne djelatnosti). Zaposlenica tuženika je opisanom protupravnom radnjom, udaljenim putem, iz svog doma, bez poslovno opravdanog razloga, pristupila putem računala informacijskom sustavu tuženika, te suprotno pravilima tuženika kao svog poslodavca kao i primjenjivim propisima, izvršila identifikaciju tužitelja putem Mastercard kartice, nakon čega je pristupila osobnim podacima tužitelja koji su sadržani u informacijskom sustavu tuženika EMA-modul informacije o kartici, a potom i modulu pregled / ispis OOUT, odnosno informacijama o troškovima učinjenim po kartici tuženika. Zaposlenica tuženika je prikupljene osobne podatke tuženika odmah zatim nezakonito dostavila trećoj neovlaštenoj osobi to jest DR, odnosno dostavila mu je sljedeće osobne podatke tužitelja: podatak da je kreditnom karticom tužitelja izvršena od strane tužitelja transakcija plaćanja troškova hotelskog smještaja, podatak o imenu hotela u kojem je smještaj plaćen kreditnom karticom tužitelja, dakle podatak o boravku tužitelja u tom hotelu, podatak o vremenskom razdoblju korištenja usluge hotelskog smještaja koja je usluga plaćena kreditnom karticom tužitelja, dakle podatak o vremenu boravka tužitelja u tom hotelu. Naime, svi su navedeni osobni podaci tužitelja preneseni trećoj neovlaštenoj osobi na način da je zaposlenica tuženika u telefonskom razgovoru sa svojim prijateljem privatnim istražiteljem, to jest sa neovlaštenom trećom osobom, toj osobi osobno kao službenik i zaposlenik banke tuženika potvrdila da nema duplih troškova terećenja kreditne kartice tužitelja, to jest time je potvrdila privatnom istražitelju kao trećoj neovlaštenoj osobi podatak da postoji najmanje jedno izvršeno terećenje osobne kreditne kartice tužitelja u navedenom hotelu u navedenom razdoblju, potvrdom kojeg podatka su neovlaštenoj trećoj osobi dostavljeni i ostali osobni podaci tužitelja, to jest da je tužitelj osobno boravio u navedenom hotelu i da je tamo boravio u navedeno vrijeme. Da se navedeno kršenje prava na privatnost tužitelja dogodilo na opisani način, utvrdio je i sam tuženik u provedenoj internoj istrazi predmetnog događaja nakon prijave tužitelja, a u Izvještaju o reviziji tuženika, na str. 9. izvještaja, interni kontrolor tuženika jasno zaključuje:„…S osnova navedenog, utvrđeno je da je radnica (temeljem telefonskog poziva prijatelja/privatnog istražitelja na privatni broj mobitela, udaljenim pristupom informacijskom sustavu banke izvan radnog vremena poslovnica banke), identificirala klijenta u sustavu banke i provela uvide u obavijesti klijenta koje sadrže transakcije učinjene MasterCard karticom bez poslovno opravdanog razloga, s obzirom da klijentovim podacima nije pristupila temeljem prisutnosti i uz provođenje identifikacije Klijenta ili izričite pisane suglasnosti klijenta. Također, utvrđeno je da je radnica u razgovoru s prijateljem/privatnim istražiteljem KR nakon provedenih uvida odala podatak da nema duplo evidentiranog troška plaćanja hotela odnosno time potvrdila da postoje troškovi plaćanja hotela MasterCard karticom klijenta. Navedeni podaci smatraju se bankovnom i poslovnom tajnom prema Zakonu o kreditnim institucijama i Pravilniku o poslovnoj tajni…“ Svojom nezakonitom radnjom, zaposlenica tuženika je prekršila odredbe Zakona o kreditnim institucijama (čl. 157 Zakona o kreditnim institucijama - Obveza čuvanja bankovne tajne), Pravilnika o poslovnoj tajni tuženika, Kodeksa profesionalnog ponašanja službenika tuženika kao i odredbe i Opće uredbe o zaštiti podataka (čl. 4 st. (1) t. 12. Opće Uredbe), to jest prekršila je odredbe o čuvanju bankovne tajne, odredbe o čuvanju poslovne tajne i odredbe o zaštiti osobnih podataka navedenih propisa. Tužitelj je prijavio tuženiku navedene protuzakonite radnje, nakon čega je tuženik proveo internu istragu o počinjenju opisanih kršenja odredbi o čuvanju bankovne i poslovne tajne, te je tuženik zbog nesporno internom istragom utvrđenog počinjenja navedenih kršenja obveze čuvanja bankovne i poslovne tajne od strane svoje zaposlenice, odlučio sa zaposlenicom JR raskinuti radni odnos, koji je radni odnos i prestao 31. kolovoza 2019. sporazumom između tuženika i JR. Tužitelj je protiv tuženika pred Agencijom za zaštitu osobnih podataka dana 19. svibnja 2019. podnio zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka, koji je zahtjev protiv tuženika usvojen i utvrđeno je da je tuženik počinio protiv tužitelja povredu prava na zaštitu osobnih podataka nezakonitim radnjama svoje zaposlenice kako je prethodno opisano.. Protiv navedenog rješenja tuženik nije pokretao upravni spor te je navedeno rješenje AZOP-a o povredi prava na zaštitu osobnih podataka postalo pravomoćno 06. ožujka 2020. Sve navedene činjenice vezane za činidbu, način povrede kao i opseg povrede prava na zaštitu osobnih podataka tužitelja od strane tužene i zaposlenice tužene, nesporno su utvrđene pravomoćnim rješenjem AZOP-a, dok je u obrazloženju rješenja i u izvještaju o reviziji tuženika detaljno opisan način i opseg povrede prava na zaštitu osobnih podataka, kao i kršenje zakonske obveze čuvanja bankovne i poslovne tajne. Za štetu koju je pretrpio tužitelj opisanom povredom prava na zaštitu osobnih podataka odgovara tuženik temeljem odredbe čl. 1061. ZOO-a jer je šteta prouzročena tužitelju kao trećoj osobi od strane radnika tuženika kao poslodavca, štetnom i protupravnom radnjom zaposlenika tuženika. Šteta je tužitelju nastala zbog štetne i protupravne radnje zaposlenika tuženika koja je nastala u obavljanju zaposlenikovog rada ili u vezi s radom, štetnom radnjom zaposlenika tuženika i upotrebom informatičke opreme tuženika, koju je zadužio zaposlenik tuženika kao redovnu radnu opremu, te zloupotrebom informatičkog sustava tuženika od strane zaposlenika tuženika udaljenim pristupom informatičkom sustavu Tuženika iz svoje kuće. Pravo na zaštitu osobnih podataka tužitelju je povrijeđeno protupravnom radnjom tuženika to jest nezakonitom obradom osobnih podataka tužitelja u vidu odavanja bankovne i poslovne tajne. Ne postoje razlozi koji bi isključivali odgovornost zaposlenika, to jest iz priloženih dokaza je jasno da je radnja zaposlenika tuženika kojom je prouzročena šteta bila protupravna i protivna pravilima struke. Tužitelj zahtjeva isplatu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i to zbog povrede sljedećih pojedinačnih prava osobnosti: pravo na tjelesno i duševno zdravlje, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života , pravo na ugled, čast i dostojanstvo. Činjenice su da je tužitelj zbog štetnog događaja pretrpio fizičke bolove, te je pretrpio i još trpi strah zbog posljedica štetnog događaja koje i dalje trpi. Neimovinska šteta u obliku povrede prava osobnosti tužitelju je nastala zbog činjenice da je tužitelju zbog posljedica protupravne radnje tuženika kršenjem bankovne i poslovne tajne, te zbog posljedica povrede tužiteljevog prava na zaštitu svojih osobnih podataka, narušeno tjelesno i duševno zdravlje te pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života i pravo na ugled, čast i dostojanstvo, zbog čega tužitelj trpi fizičke boli i strah. Narušenje fizičkog i psihičkog zdravlja tužitelja očituje se u stalnom osjećaju straha tjeskobe, padu raspoloženja, gubitku koncentracije i psihičkoj iscrpljenosti, psihičkoj napetosti, smetnjama pri hranjenju te pojavi nesanice i gastritisa, što sve kod tužitelja izaziva i jaku fizičku bol. Tužitelj također trpi kontinuirani osjećaj straha i fizičke i psihičke napetosti koji traje sa varijacijama sve od trenutka kada je saznao za činjenicu da su njegovi osobni podaci zlouporabljeni na opisani način od strane banke prema kojoj je imao kao klijent veliko povjerenje, i zbog koje je zloupotrebe i dostave podataka privatnom istražitelju pretrpio i još uvijek trpi opisane posljedice po svoje zdravlje. Tužitelju je nakon saznanja o zloupotrebi njegovih osobnih podataka protupravnom radnjom tuženika značajno otežan i svakodnevni život i rad na radnom mjestu kao i normalno funkcioniranje njegovog obiteljskog života, a sve zbog velikog straha koji tužitelj kontinuirano osjeća, kao i zbog osjećaja straha da ga netko stalno prati i gubitka povjerenja prema drugim osobama. Tužitelj od trenutka navedene protupravne radnje tuženika i saznanja da je banka na takav način izigrala njegovo povjerenje ima dodatne značajne zdravstvene tegobe odnosno pogoršanje zdravstvenog stanja, koje se očituje kao veliki porast tjeskobe, pad raspoloženja i volje, nesanica i pojava gastritisa uz pojavu trajne zabrinutosti i opterećenost sadržajima briga oko banke. Sve navedene zdravstvene tegobe tužitelj trpi uz već postojeće dijagnoze i liječenje teških bolesti od kojih se tužitelj liječi i koje redovito kontrolira, a to su karcinom mjehura i melanom kože, kod kojih bolesti je moguće i pogoršanje uzrokovano velikim stresom kao posljedicom protupravnih radnji tuženika. Zbog navedene protupravne radnje tuženika, tužitelju je naročito povrijeđeno pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, jer je zaposlenica tuženika njegove osobne podatke nezakonito predala trećim osobama, zbog čega je značajno narušena privatnost i osobnog i obiteljskog života tužitelja, što je tužitelja sve veoma uznemirilo, a koje posljedice navedene povrede i danas osjeća kroz osjećaj jakog straha za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji i zbog izraženog osjećaja tjeskobe. Opisanom protupravnom radnjom tužitelja teško je povrijeđen poseban odnos povjerenja koji mora postojati između banke i tužitelja kao klijenta banke, što navedenu povredu čini težom od ostalih vrsta povreda osobnih podataka građana. Tužitelj zahtijeva isplatu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, zbog povrede prava osobnosti na privatnost osobnog i obiteljskog života, te zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo. Činjenice su da je zbog opisanog štetnog događaja tužitelj pretrpio fizičke bolove i strah kako je prethodno opisano. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud mora uzeti u obzir jačinu i trajanje povredama prava osobnosti izazvanih boli i straha, ali i druge okolnosti slučaja, posebice činjenicu da je tužitelj zbog protupravne radnje tuženika trpio i još uvijek trpi posljedice povrede prava na privatnost svog osobnog i obiteljskog života u vidu trajnog gubitka povjerenja Tužitelja u bankovne institucije i sigurnost svojih osobnih podataka. Tužitelj je tužbom potraživao isplatu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 150.000.00 kn/19.908,42 Eura, a podneskom od 20. studenog 2025 povisio je tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa od 20.000,00 Eura. Navedenoj preinaci tuženik se nije protivio te se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužba i tužbeni zahtjev te navodi da su u cijelosti su neosnovani. Tuženik ne osporava da je neovlaštenom radnjom JR, (sada bivše) zaposlenice tuženika, povrijeđeno pravo tužitelja na zaštitu njegovih osobnih podataka na način na koji je to utvrđeno u izvještaju o reviziji tuženika od 07.03.2019., odnosno u rješenju Agencije za zaštitu osobnih podataka od 21.01.2020., klasa: UP/I-041-02/20-10/01, urbroj: 567-02/03-20-01. Međutim, tuženik se protivi navodima da bi takvom radnjom bilo povrijeđeno i neko od prava osobnosti na koje se tužitelj poziva. Naime, utvrđenje iz rješenja AZOP-a odnosi se isključivo na utvrđenje o postojanju povrede zaštite osobnih podataka te kao takvo ne služi kao dokaz o eventualnom postojanju drugih povreda, konkretno prava na privatnost obiteljskog i osobnog života, prava na fizičko i duševno zdravlje, odnosno prava na ugled, čast i dostojanstvo. Na tužitelju je, stoga, da dokaže da su mu navedena prava uistinu povrijeđena, a što tužitelj nije učinio. Tako, tužitelj u tužbi samo paušalno navodi kako se narušenje njegovog fizičkog i psihičkog zdravlja očituje u „stalnom osjećaju straha, tjeskobe, padu raspoloženja, gubitku koncentracije i psihičkoj iscrpljenosti, psihičkoj napetosti, smetnjama pri hranjenju te pojavi nesanice i gastritisa, što sve kod tužitelja izaziva i jaku fizičku bol.“ Postojanje, međutim, bilo kakvog narušenja zdravstvenog stanja tužitelja ne proizlazi iz priloženih dokaza. Upravo suprotno, iz priložene medicinske dokumentacije datirane nakon predmetnog štetnog događaja proizlazi da su svi tužiteljevi nalazi uredni (unutar zadanih okvira već postojeće dijagnoze tužitelja) te nisu zabilježene nikakve promjene ili okolnosti koje bi eventualno upućivale na osnovanost ovih tužbenih navoda odnosno ukazivale na postojanje povrede tužiteljevog fizičkog i/ili duševnog zdravlja. Čak i kad bi iz medicinske dokumentacije proizlazilo da je tužiteljevo zdravstveno stanje pogoršano, tužitelj bi morao dokazati uzročno-posljedičnu veze između takvog pogoršanja i nastupa štetnog događaja. Ne postoje ni okolnosti koje bi u konkretnom slučaju ukazivale na to da su tužitelju povrijeđeni čast i ugled. Radnja (bivše) zaposlenice tuženika ne sadrži elemente koji bi se mogli smatrati uvredljivim ili ponižavajućim postupanjem prema tužitelju. Ni sam tužitelj ovoj povredi ne posvećuje niti jednu jedinu rečenicu tužbe iz koje bi se mogao izvoditi zaključak o njezinom postojanju. Očito je, dakle, da je tužbeni zahtjev neosnovan. Tužitelj pogrešno zasniva svoj zahtjev za naknadu štete na utvrđenju iz rješenja AZOP-a. No, čak i kada bi tužitelj potraživao naknadu štete s osnove povrede prava na zaštitu osobnih podataka kao samostalnog prava, tužbeni zahtjev bio bi neosnovan. Naime, pitanje odgovornosti i prava na naknadu štetu u vezi s obradom osobnih podataka regulirano je Uredbom (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ („Službeni list EU“ L119; dalje u tekstu: Opća uredba). Dakle, a obzirom na neposrednu primjenu i obvezujući pravni učinak Opće uredbe, za odluku o eventualnom postojanju tužiteljevog prava na naknadu štete, odnosno odgovornosti tuženika za takvu štetu relevantne su odredbe čl. 82. Opće uredbe. Drugim riječima, odredbe Opće uredbe isključuju primjenu nacionalnih pravila o odgovornosti za štetu. Ne bi trebalo biti sporno da se tuženik u konkretnom slučaju smatra voditeljem obrade osobnih podataka tužitelja. Iz izričaja odredbe čl. 82. st. 1. proizlazi da je potencijalni oštećenik dužan dokazati da je uistinu pretrpio imovinsku i/ili neimovinsku štetu zbog obrade osobnih podatka protivno odredbama Opće uredbi da bi mogao potraživati njezinu naknadu od voditelja obrade. Tužitelj, međutim, nije dokazao da bi mu takvom radnjom doista i nastala šteta. Nadalje, st. 3. spomenutog članka Opće uredbe određeno je da je voditelj obrade izuzet je od odgovornosti za naknadu štete ako dokaže da nije ni na koji način odgovoran za događaj koji je prouzročio štetu. Da bi se voditelj obrade mogao pozivati na navedeno „izuzeće“, morao bi dokazati da je predmetnu obradu podataka vršio u skladu s pravilima Opće uredbe i drugih primjenjivih propisa o zaštiti osobnih podataka. Kako je Rješenjem AZOP-a, kao nacionalnog tijela nadležnog za nadziranje provedbe Opće uredbe, eksplicitno utvrđeno da je tuženik obradu podataka vršio zakonito i u skladu s odredbama Opće uredbe, jasno je da tuženik ne bi bio odgovoran tužitelju za naknadu štete, čak i da je tužitelj dokazao da je stvarno pretrpio štetu (a nije).„Zaključno, slijedom iznesenoga, ova Agencija je ocijenila da je do povrede prava na zaštitu osobnih podataka na štetu podnositelja zahtjeva došlo od strane zaposlenice Zagrebačke banke d.d., a ne od strane same Zagrebačke banke d.d. (…). Napominjemo kako je pri donošenju odluke u ovoj upravnoj stvari uzeto u obzir da je Zagrebačka banka d.d. poduzela sve potrebne organizacijske i tehničke mjere zaštite osobnih podataka klijenata (…).“ Tuženik smatra da je jasno da tužiteljev zahtjev niti po ovoj osnovi ne bi bio osnovan. U svakom slučaju tuženik osporava postojanje tužiteljevog prava na pravičnu naknadu zbog učinjene povrede prava osobnosti. Čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud dosuditi pravičnu naknadu samo kada težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju. Drugim riječima, okolnost da je tužitelju povrijeđeno neko pravo osobnosti (a što tužitelj nije ni dokazao) ne znači sama po sebi da oštećeniku – ovdje tužitelju automatski pripada i pravo na novčanu naknadu. Obzirom da tužitelj nije dokazao da bi uopće pretrpio bolove, strah i/ili smanjenje životne sposobnosti uslijed radnje tuženika, a još manje da bi oni bili jačeg intenziteta i duljeg trajanja koje bi opravdavalo priznanje prava na novčanu naknadu, očito je da je tužbeni zahtjev neosnovan. Dosuda pravične novčane naknade samo je jedan od mogućih načina popravka neimovinske štete i priznaje se iznimno, kada ne postoji prikladniji način da se djelomično umanje nastale štetne posljedice. S time u vezi, tuženik ističe da je poduzeo odgovarajuće radnje u cilju otklanjanja eventualno prouzročenih posljedica, u prvom redu radnje usmjerene na vraćanje povjerenja tužitelja u tuženikovo postupanje s njegovim podacima. Tuženik je, tako, proveo korektivne mjere, odnosno proveo je, između ostalog, prema zaposlenici JR postupak u vezi s povredom obveze iz radnog odnosa koji je rezultirao sporazumnim otkazom ugovora o radu čime je tuženik dokazao da u svojem poslovanju ima nultu toleranciju na ovakva neovlaštena postupanja svojih zaposlenika. Također, nakon provedene interne revizije tuženika usvojene su i odluke u uvođenju dodatnih kontrola unutar aplikacija tuženika radi učinkovitijeg nadzora nad pristupom i korištenjem podataka tuženika od strane njegovih zaposlenika i unaprjeđenja zaštite podataka. Sve navedeno, utvrđeno je i u Rješenju AZOP-a. Upravo navedene radnje i način postupanja tuženika po prigovoru tužitelja predstavljaju odlučne okolnosti iz kojih jasno proizlazi da se dosuda pravične novčane naknade u konkretnom slučaju ne bi mogla smatrati opravdanom. Generalno, može se primijetiti kako su tužbeni navodi koji se odnose na „pretrpljene“ bolove i strah, neodređeni i vrlo paušalni, bez odrednica na što se konkretno odnose, u čemu se sastoje, kolikog su intenziteta i trajanja. No, i iz takvog šturog opisa posljedica koje je tužitelj tobože pretrpio, već prema životnoj logici, očito je da one ne opravdavaju iznos od ukupno 150.000 kuna, čak i kada bi ih tužitelj uspio dokazati. Činjenica da tuženik ne osporava da je tužitelju povrijeđeno pravo na zaštitu njegovih osobnih podataka ne znači da tužitelj više nije dužan dokazati osnovu i visinu svog zahtjeva, odnosno dokazati postojanje konkretne povrede prava osobnosti na koju se poziva i štete koju je tužitelj na ime nje pretrpio, i to u onom intenzitetu i trajanju koje bi opravdalo dosudu novčane satisfakcije u traženom iznosu. Tužitelj to, međutim, nije učinio. Tuženik predlaže sudu da tužiteljevu tužbu odbije kao neosnovanu te obveže tužitelja da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak prema specifikaciji u privitku, u roku od 15 dana.
3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka od 21. siječnja 2020. sa potvrdom pravomoćnosti (list 9-27 spisa), sporazum o prestanku ugovora o radu (list 28-29 spisa), izvještaj o reviziji (list 30-43 spisa), medicinsku dokumentaciju (list 44-84, 108-121, 145-146 spisa), saslušan je tužitelj (list 161-162 spisa), svjedok RR (list 160-161 spisa), provedeno je vještačenje po vještaku medicinske struke Gordanu Makariću (list 220-222,242 spisa).
4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem bivše djelatnice tuženika TR, budući da iz istog sud ne bi mogao utvrditi činjenice koje su između stranaka sporne.
5. Između stranaka nije sporno da je neovlaštenom radnjom JR, (sada bivše) zaposlenice tuženika, povrijeđeno pravo tužitelja na zaštitu njegovih osobnih podataka na način na koji je to utvrđeno u izvještaju o reviziji tuženika od 07.ožujka 2019., odnosno u rješenju Agencije za zaštitu osobnih podataka od 21. siječnja 2020., klasa: UP/I-041-02/20-10/01, urbroj: 567-02/03-20-01.
6. Između stranaka je sporno da li tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete, da li mu je narušeno fizičko i psihičko zdravlje, da li težina i okolnosti povrede opravdavaju dosudu neimovinske štete, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.
8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2018. godine, odnosno prije toga imao aferu s drugom ženom, a ta afera je bila u silaznoj putanji, i koju je kasnije prekinuo i uvijek se vraćao svojoj obitelji, da je imao i zdravstvenih problema, a i ima ih i danas, i taman kada je to gotovo uspio staviti na svoje mjesto, odjednom mu se supruga javila i na Viberu mu je dostavila fotografije datuma, transakcija iznosa kojima je platio hotel u Zagrebu, to je suprugu jako povrijedilo, on je to pokušao nijekati, međutim na kraju je otišao iz obiteljskog doma i to traje 4 godine i jako mu je otežano komunicirati sa svoje dvoje maloljetne djece poslije svega što se dogodilo i podizati ih , da boluje od karcinoma točnije prošao je dva karcinoma, a glavno obrazloženje za te karcinome od strane liječnika je njegova podložnost stresu, sa 35 godina je imao kapilarni karcinom mjehura, uz sve njegove bolesti, ovaj spor ga teško pogađa i ne može shvatiti da odgovorne osobe tuženika ne mogu shvatiti što su mu učinili. Svako ročište je jako stresno za njega, kćer mu ide u 8. razred, a sin u 5. razred, pokušava vidjeti djecu svaki dan, odradi sve što treba svaki dan, sve je podredio svojoj djeci. Smatra da ta šefica banke nije dala te podatke tom istražitelju, a ovaj njegovoj supruzi, a kao što je naveo ta afera s drugom ženom je bila u silaznoj fazi, ništa se ne bi loše dogodilo, a on bi i dalje bio sa svojom djecom u obiteljskom domu. Na upit punomoćnika tužitelja iskazao je da je nakon toga imao nesanice, tjeskobu, strah, pitanje da li ga se još uvijek prati, da li se čeka neki njegov pogrešni korak, imao je pojačane gastritise, što nije nikada imao, a liječnica mu je prepisala i lijek entra, a to je lijek za koji smanjuje osjetljivost na stres, nakon toga je iznajmio stan, koji je bio bliže djeci, a koštao ga je oko 450 eura mjesečno, plus režije, taj stan je plaćao dvije godine, a nakon toga je kupio sebi novi stan. Iskazao je da radi sa IT sustavima velike odgovornosti, a sve ovo je djelovalo da je propuštao rokove i loše utjecalo na njegov posao, njegovo liječenje karcinoma, a i psihološko liječenje traje konstantno. Na upit punomoćnika tuženika iskazao je da su mu tumori odnosno karcinom dijagnosticirani prije 2018. godine, da je dobio preporuku da ide kod psihijatra Zlatka Tomića, specijalista neuropsihijatra i da je on bio najjeftiniji, a i jako profesionalan i to je razlog zašto je na medicinske pretrage iz područja psihijatrije obavljao kod društva Cromedic čija je jedina med icinska djelatnost sanitetski prijevoz.Na upit punomoćnika tuženika je se podvrgnuo psihološkom testiranju kod nadležnog specijalista psihijatra ili kliničkog psihologa, koji bi o tome sačinio nalaz, a iz kojeg bi bilo utvrđeno postojanje tjeskobe, straha, napetosti ili nešto tome slično, iskazao je da još nije bio na tom psihološkom testiranju, ali da ne razumije to pitanje. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li je obavio specijalističke pretrage koje bi potvrdile fizičke boli i slično, odgovorio je da je obavio sve što mu je dinamika od specijalista nalagala, nije obavio pretrage koje bi potvrdile gastritis.
9. Iz iskaza svjedoka RR da je tužitelj njezin suprug, ali da više ne žive zajedno od 2019., da je zatražila pomoć od privatnog detektiva koji se oglašava na službenim stranicama, da je zatražila da nadzire njenog supruga u kojeg je sumnjala, a on joj je nakon određenog vremena predočio datume transakcija kada je tužitelj njen suprug, karticom pretpostavlja, platio hotel u Zagrebu, a što je sve kod nje bilo okidač, da ga zamoli da se iseli iz zajedničkog doma i tužitelj od tada, dakle od 2019. godine ne živi sa njom i sa njihovom maloljetnom djecom. Na upit punomoćnika tužitelja iskazala je da suprug od tada nije živio s njima pa mu je bilo otežano komunicirati i brinuti se za dvoje maloljetne djece, da je njen suprug od tada bio u stresu, bio je nervozan i živčan. Na upit punomoćnika tužitelja da li je taj podatak o plaćenoj hotelu u Zagrebu bio okidač za prestanak zajedničkog života, odgovorila je da jest, jer je to bila dokumentacija crno na bijelo, ali pretpostavlja da bi vjerojatno u budućnosti to kad- tad izašlo na vidjelo. Na upit punomoćnika tuženika iskazala je da je njen suprug bio pod stresom iz razloga što je istjeran van iz zajedničkog doma.
10. Iz nalaza i mišljenja vještaka Gordana Makarića proizlazi da je tužitelj bio je izložen štetnom događaju 6. prosinca 2018. Tužitelj je na psihičkom planu razvio simptomatiku reaktivnog mješovitog anksioznog i depresivnog (F41.2), uz elemente psihosomatskog poremećaja (F45.0) i paničnog poremećaja (F41.0). Navedeno proizlazi iz priložene medicinske dokumentacije. Tužitelj je u okolnostima predmetnog štetnog događaja bio izložen situacijama stresogenog potencijala, uvažavajući objektivne dimenzije kompromitirajućeg djelovanja objavljene informacije. Navedeno je rezultiralo subjektivnim osjećajem povrijeđenosti te promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za posljedicu poremećeno osobno, obiteljsko i socijalno funkcioniranje. Aktualnim psihijatrijskim ispitivanjem bilježi se opisana simptomatika. Između štetnog događaja i razvoja psihičkih poremećaja, postoji izravna uzročno - posljedična veza. Slijedom navedenog, u tužitelja je došlo do povrede duševnog zdravlja: Tužitelj pri štetnom događaju n ije trpio primarni strah. Do smirivanja akutnih simptoma psihotraume i prilagodbe na novonastalo stanje trpio je umjereni do jaki oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe do sveukupno 3 dana, te potom umjereni oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe do sveukupno 2 tjedna. Po navedenom trpio je slabiji oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe do sveukupno 8 tjedana. Zaostao je kasni, povremeni osjećaj neugode i tjeskobe, u situacijama koje ga podsjećaju na štetni događaj. Status psihičkih funkcija stabiliziran je 31. kolovoza 2022. Duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti cijeni sa 10%, te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu.
11. Odredba čl. 1061.st.1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.
12. Odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: a) subjekti odgovornosti za štetu, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza između štetne radnje i štete i e) protupravnost. Za štetu odgovara osoba koja je prouzročila štetu (štetnik). Oštećenik je svaka fizička ili pravna osoba koja trpi štetu. Štetna radnja je svaka radnja ili propust štetnika kojom se oštećeniku nanosi šteta. Javlja se kao građanski delikt i povreda ugovornog odnosa. Svako postupanje (činidba ili propust) kojim je drugome prouzročuje šteta, a koje nije povreda prije preuzete ugovorne obveze, predstavlja građanski delikt. Sukladno odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Da bi došlo do odgovornosti za štetu štetnom radnjom mora biti prouzročena povreda subjektivnog prava ili interesa. Isto tako, da bi došlo do odgovornosti za štetu između štetne radnje i štete mora postojati uzročna veza – kauzalni neksus. Šteta se mora javljati baš kao posljedica štetne radnje. Šteta obično nastupa kao posljedica više uzroka, pa je u okolnostima svakog slučaja potrebno cijeniti onaj uzrok koji je pravno relevantan. To je, dakle, uzrok koji je tipičan za određenu štetnu posljedicu. Tako je prema sudskog praksi pravno relevantan uzrok štete onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta. Na oštećeniku je, osim u slučaju kad zakon izričito ne propisuje drugačije, teret dokaza glede uzročne veze, jer se ona ne predmnijeva. O protupravnosti govorimo kada je povrijeđena neka pravna norma. Odredbom čl. 1061 ZOO-a propisana je objektivna odgovornost poslodavca za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi.
13. Sud smatra da je iskaz svjedoka RR iskren jasan i logičan, a stranke nisu osporavale istinitost navedenog iskaza, dok je iskaz tužitelja sud ocijenio kao izrazito subjektivan i usmjeren na ostvarivanje uspjeha u ovom sporu, osobito u dijelu u kojem navodi da: „smatra da ta šefica banke nije dala te podatke tom istražitelju, a ovaj njegovoj supruzi, a kao što je naveo ta afera s drugom ženom je bila u silaznoj fazi, ništa se ne bi loše dogodilo, a on bi i dalje bio sa svojom djecom u obiteljskom domu“: Navedeni dio iskaza je u kontradikciji sa iskazom svjedokinje RR koja je iskazala da je podatak o plaćenom hotelu u Zagrebu bio okidač za prestanak zajedničkog života, jer je to bila dokumentacija crno na bijelo, ali pretpostavlja da bi vjerojatno u budućnosti to kad-tad izašlo na vidjelo. Slijedom navedenog sud smatra da šteta koja je nastala tužitelju nije tipična posljedica štetne radnje, naime odavanje zaštićenih podataka o plaćanju karticom tzroškova smještaja u hotelu uobičajeno ne dovodi do prestanka bračne zajednice, dok je s druge strane afera koju jedan bračni partner ima sa trećom osobom tipičan uzrok koji dovodi do prestanka bračne zajednice, a samim time i do razdvajanja bračnih partnera i odvojenog života bračnog partnera od maloljetne djece. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Gordana Makarića u dijelu u kojem postoji izravna uročno posljedična veza između štetnog događaja i razvoja psihičkih poremećaja koje je pretrpio tužitelj.
14. Budući da je sud utvrdio da šteta koja je nastala tužitelju nije nastupila kao posljedica štetne radnje koju je počinila zaposlenica tuženika, već je posljedica radnje samog tužitelja, konkretno afere koju je imao sa drugom ženom sud je utvrdio da ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete.
15. Budući da ne postoji pravno relevantna uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, tužitelj nije dokazao postojanje svih zakonom propisanih pretpostavki koje bi opravdale tužitelju dosudu neimovinske štete na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, prava na privatnost osobnog i obiteljskog života te prava na ugled, čast i dostojanstvo te je sud odbio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 20.000,00 Eura kao neosnovan.
16. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
17. Sukladno odredbi čl. 221 a. ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokaza. U smislu citiranih odredbi ZPP-a, osnovno pravilo dokaznog postupka sadržano je u obvezi stranaka na dokazivanje istinitosti iznesenih tvrdnji. Ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti. Ako sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku pravno relevantnu činjenicu, o njenom postojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a). Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
18. Slijedom navedenog na tužitelju je bio teret dokaza da dokaže postojanje uzročno posljedične veza između štetne radnje i štete, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao, slijedom čega je valjao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
19. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP -a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23 - dalje: OT).
20. Tuženiku zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu (Tbr 7. toč. 1. OT - 250 bodova), sastav podnesaka od 11. siječnja 2022., 9. lipnja 2022., 3. lipnja 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 250 svako bodova), zastupanje na ročištima 27. rujna 2022., 25. travnja 2023., 2. veljače 2026 (Tbr. 9. toč. 1. OT-250 bodova svako), zastupanje na ročištu 24. svibnja 2022. (Tbr. 9. toč. 2. OT- 125 bodova), zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9. toč. 3. OT-50 bodova), odnosno ukupno 1.925 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura iznosi 3.850,00 Eura. Tuženik ima pravo na naknadu troškova PDV-a u iznosu od 962,50 Eura što sveukupno iznosi 4.812,50 Eura.
21. Tuženik nema pravo na naknadu troškova pristupa na ročište od 24. svibnja 2022. preko dosuđenog iznosa, budući da se radi o ročištu iz Tbr. 9. toč. 2 OT. Tuženik nema pravo na naknadu sastava podneska od 11. siječnja 2022., 5. travnja 2023., 7. srpnja 2022., 6. kolovoza 2023. i 15. siječnja 2026. budući da isti nisu bili nužni za vođenje parničnog postupka. Slijedom navedenog sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.812,50 Eura.
22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 19. ožujka 2026.
Sudac
Marko Ivrlač
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA
1. pun. tužitelja (uz rješenje o pristojbi na presudu)
2. pun. tuženika
