Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1045/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Iva Mesić, odvjetnica u Zagrebu, protiv prvotuženika AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugotuženice NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Frani Štura, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj P-1796/2023-28 od 25. kolovoza 2025., na sjednici vijeća 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice IĐ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj P- 1796/2023-28 od 25. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice IĐ za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom:

- odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. sklopljenog između tužiteljice IĐ i prvotuženika UĐ i Ugovora o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. sklopljenog između prvotuženika UĐ i drugotuženice VĐ te zahtjev za utvrđenje da je nevaljana uknjižba prava vlasništva na ime prvotuženika UĐ i drugotuženice NĐ na nekretnini označenoj kao stambena zgrada [adresa], sagrađenoj na zk.čest. 3328/96 s kojim je suvlasničkim dijelom povezano pravo vlasništva posebnog dijela i to stana br. 22C-1 na II (drugom) katu u površini od 59,57m2 koja je nekretnina upisana u pod.ul. 1269, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz nalaganje Zemljišnoknjižnom odjelu Zaprešić, Općinskom sudu u Novom Zagrebu da izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva s imena 2. tuženice VĐ te uspostavi prijašnji zemljišnoknjižni upis vlasništva na ime tužiteljice IĐ (točka 1. izreke),

- odbijen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji i da je bez pravnog učinka Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. sklopljen između tužiteljice IĐ i prvotuženika UĐ i Ugovor o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. sklopljen između prvotuženika UĐ i drugotuženice VĐ te zahtjev za utvrđenje da je nevaljana uknjižba prava vlasništva na ime prvotuženika UĐ i drugotuženice NĐ na nekretnini označenoj kao stambena zgrada [adresa], sagrađenoj na zk.čest. 3328/96 s kojim je suvlasničkim dijelom povezano pravo vlasništva posebnog dijela i to stana br. 22C-1 na II (drugom) katu u površini od 59,57m2 koja je nekretnina upisana u pod.ul. 1269, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uz nalaganje Zemljišnoknjižnom odjelu Zaprešić, Općinskom sudu u Novom Zagrebu da izvrši uknjižbu brisanja prava vlasništva s imena drugotuženice VĐ te uspostavi prijašnji zemljišnoknjižni upis vlasništva na ime tužiteljice IĐ (točka 2. izreke),

- odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka (točka 3. izreke) i

- naloženo je tužiteljici da nadoknadi prvo i drugo tuženicima troškove postupka u iznosu 1.512,50 eura (točka 4. izreke).

2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili eventualno kumulirani zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 281,25 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

6. Predmet spora je glavni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. i Ugovora o kupoprodaji od 15. lipnja 2021, te podredni tužbeni zahtjev za utvrđenje da ti pravni poslovi ne postoje i da su bez pravnog učinka te da je uknjižba prava vlasništva na nekretnini pravno nevaljana i slijedom toga uspostavi prijašnji zemljišnoknjižni upis vlasništva na ime tužiteljice.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. između tužiteljice kao prodavateljice i prvotuženika kao kupca te sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. lipnja 2021. između prvotuženika kao prodavatelja i drugotuženice kao kupca, kao ni činjenica da su ti ugovori provedeni u zemljišnim knjigama,

- da se tužiteljica i nadalje nalazi u posjedu predmetnog stana i da plaća sve režijske troškove za taj stan i da njezino iseljenje iz stana nije traženo zbog međusobno dobrih, prijateljskih i kumskih odnosa,

- da su prvotuženik i suprug tužiteljice LĐ sudjelovali u projektu izgradnje stambene zgrade u [adresa] koji je LĐ započeo, a prvotuženik dalje nastavio i dovršio, te da su između njih ostali neriješeni poslovni odnosi u pogledu uloženih novčanih sredstava i obveza koje je LĐ trebao ispuniti s novčanim sredstvima prvotuženika,

- da je prvotuženik u vrijeme realizacije projekta imao u vlasništvu tvrtku Ivanko gradnja i trgovina d.o.o., a da je suprug tužiteljice LĐ u periodu 2006. do 2016. imao u vlasništvu tvrtku El-grad objekti d.o.o.,

- da je između prvotuženika i supruga tužiteljice LĐ postojao snažan uzajaman odnos povjerenja pa je tako prvotuženik, koji se tada nalazio u inozemstvu, davao suprugu tužiteljice LĐ novčana sredstva potrebna za realizaciju projekta i da, zbog prijateljstva i takvog međusobnog odnosa povjerenja, nije tražio nikakvu potvrdu, niti je napravio ikakav obračun,

- da je u takvom kontekstu njihovih poslovnih odnosa predmetni stan bio opterećen pravom zaloga uz znanje i odobrenje tužiteljice u korist PĐ kako bi ovaj osigurao svoju novčanu tražbinu po osnovi vrijednosti svog zemljišta na kojem se gradila zgrada,

- da Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. između tužiteljice i prvotuženika sklopljen radi naplate dijela novčane tražbine prvotuženika prema suprugu tužiteljice CĐ zbog čega je u članku 2. stavak 2. Ugovora navedeno da je kupoprodajna cijena već isplaćena primljenim višekratnim gotovinskim uplatama,

- da kupoprodajne cijene iz jednog i drugog ugovora nisu isplaćivane u gotovini već su prebijene s novčanim tražbinama kupaca.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. nije prividan (simulirani) ugovor jer ima dopuštenu svrhu, a to je stjecanje prava vlasništva prvotuženika na stanu, te da prividan nije niti Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. lipnja 2021. sklopljen između prvotuženika i drugo tuženice jer se činjenični navodi za prividnost tog (drugog) Ugovora iscrpljuju u razlozima prividnosti Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019., odnosno da sporni ugovori nipošto ne predstavljaju prividne pravne poslove, već valjane pravne poslove koje su stranke doista željele sklopiti i koji postižu pravne učinke, jer su očitovanja stranaka učinjena ozbiljno i slobodno, ne postoje nikakvi oblici nesuglasnosti između volje i očitovanja stranaka te jer imaju dopuštenu svrhu.

10. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

11. Pravilno je prvostupanjski sud na sporni pravni odnos stranaka primijenio materijalno pravo iz članka 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) kojim je propisano: (1) da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, (2) ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, (3) prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

12. Prvenstveno, u odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora o kupoprodaji, valja reći da je u slučaju prividnosti ugovor bez pravnog učinka (članak 285. stavak 1. ZOO-a), ali da ujedno nije ništetan. Naime, nepostojeći ugovori su oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za nastanak ugovora te takov nepostojeći ugovor nije istoznačnica s ništetnim ugovorom, jer se isti sadržajno razlikuju. Kod ništetnih ugovora su formalno ispunjene predviđene pretpostavke za nastanak ugovora, ali se njihovi učinci anuliraju budući da su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Kod nepostojećih ugovora nisu uopće ispunjene pretpostavke za njihov nastanak, tako da oni i ne postoje, jer nije postignuta suglasnost volja ugovornih strana za njihov nastanak. Ugovor za koji zakon propisuje da je bez pravnog učinka među ugovornim stranama (članak 285. stavak 1. ZOO-a), kao pravno neegzistirajući (nepostojeći), takav ugovor ne može biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva pa slijedom toga niti ništetan u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a.

13. Dakle, prividan pravni posao nije ništetan već takav pravni posao ne proizvodi učinke zbog čega se ne može s uspjehom zahtijevati utvrđenje ništetnosti. Za takvo pravno shvaćanje postoji stabilna sudska praksa izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-175/2024 od 11. lipnja 2024., Rev-4130/2019 od 15. prosinca 2022., Rev-1728/2018 od 15. prosinca 2021., Rev-12/2020 od 14. travnja 2021., Rev-1489/2018 od 7. travnja 2021. i dr. Prema tome, uz primjenu materijalnog prava iz članka 285. stavak 1. u vezi članka 322. stavak 1. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud odbio glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti oba Ugovora o kupoprodaji i posljedično tome zahtjev za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

14. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje da ne postoje i da je bez pravnog učinka Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. i Ugovor o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. ističe se da je člankom 247. ZOO-a propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

15. Člankom 249. stavak 1. i 3. ZOO-a propisano je da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave i da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.

16. Polazeći od tih zakonskih odredbi prema kojima se ugovor ne može smatrati sklopljenim ako se ugovorne strane nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prividan je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, to je u navedenoj situaciji da bi uspjela u sporu tužiteljica trebala, prema pravilima o teretu dokazivanja, dokazati da Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. sklopljen između nje kao prodavateljice i prvotuženika kao kupca ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da sadržaj ne odgovara stvarnoj volji potpisnika ugovora jer su njime ugovorne strane, potpisnici ugovora htjeli nešto drugo, a jednako tako i u odnosu na Ugovor o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženice.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da se kod sklapanja oba Ugovora o kupoprodaji nije radilo o volji ugovornih stranaka da sklope kupoprodajne ugovore, već da se radi o sasvim drugoj svrsi a to je vraćanje navodnog duga, jer je prvostupanjski sud na temelju izvedenih i ocijenjenih dokaza pravilno utvrdio da su se tužiteljica i prvotuženik kod sklapanja Ugovor o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. usuglasili o bitnim sastojcima Ugovora – predmetu i cijeni, pri čemu nije od pravno odlučnog značaja što cijena nije isplaćena tužiteljici budući je u članku 2. stavak. 2. Ugovora jasno naznačeno da je kupoprodajna cijena već ranije isplaćena višekratnim gotovinskim isplatama. Tužiteljica je potpisala navedeni Ugovor, bila je svjesna njegovog sadržaja te je u iskazu potvrdila poslovnu suradnju i odnos svojeg supruga s drugotuženikom. Također je ranije isti stan opteretila založnim pravom u korist ŠĐ radi osiguranje tražbine veće od 300.000,00 eura te je iskazala da ju je suprug uvjeravao da pristane na zasnivanje tog zaloga, a što sve u svojoj ukupnosti upućuje na zaključak da je tužiteljica znala za dugovanje svojeg supruga prema prvotuženiku te je iz tog razloga ugovoren sadržaj članka 2. stavak 2. Ugovora o već plaćenoj kupoprodajnoj cijeni.

18. Prema tome, potpisom Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristala na prodaju stana za ugovorenu cijenu od 90.000,00 eura, a koja cijena je već ranije isplaćena, dok je prvotuženik jasno iskazao i svojim iskazom u ovom postupku potvrdio da je njegova namjera bila stjecanje vlasništava predmetnog stana. Sama činjenica što nije tražio da se tužiteljica iseli iz stana posljedica je dobrih, obiteljskih i kumskih odnosa prvotuženika, tužiteljice i njezinog supruga, čemu treba dodati da predaja posjeda nije uvjet za stjecanje prava vlasništva. Također, za predmet ovog spora nisu od odlučnog značaja žalbeni navodi tužiteljice kojima ukazuje da nije dokazano dugovanje njezinog supruga, niti visina dugovanja, kao i da sud ne radi razliku između fizičkih i pravnih osoba te ostali žalbeni navodi, jer kao što je to već rečeno, utvrđeno je da su se tužiteljica i prvotuženik slobodnom voljom suglasili o bitnim sastojcima Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. i tu volju iskazali potpisivanjem predmetnog Ugovora.

19. U odnosu na Ugovor o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. koji je sklopljen između prvotuženika kao prodavatelja i drugotuženice kao kupca, pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije aktivno materijalnopravno legitimirana za podnošenje tužbe za utvrđenje da predmetni Ugovor ne postoji i ne proizvodi pravne učinke. Ovo iz razloga što u slučaju prividnog ugovora nije riječ o pobojnom ugovoru, nego o nepostojećem ugovoru, pa se na posljedice simuliranog ugovora može pozivati svaka osoba koja ima pravni interes tražiti da sud utvrdi da simulirani ugovor ne proizvodi pravni učinak između ugovornih strana (pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-783/2021 od 4. svibnja 2021.).

20. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o prividnom ugovoru, budući tužiteljica prividnost Ugovora o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. temelji isključivo na prividnosti Ugovora o kupoprodaji od 11. prosinca 2019. čime nisu ostvarene pretpostavke iz članka 285. stavak 1. ZOO-a. Osim toga, prvotuženik i drugotuženica su iskazivali o pravoj volji stjecanja vlasništva stana za ugovoreni iznos kupoprodajne cijene, tj. o svojoj slobodnoj i pravoj volji za sklapanjem ugovora tog sadržaja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji i da je bez pravnog učinka Ugovor o kupoprodaji od 15. lipnja 2021. te posljedično tome da nije osnovan zahtjev za utvrđenje da je nevaljana uknjižba prava vlasništva na ime prvotuženika i drugotuženice na stanu te uspostavi prijašnjeg zemljišnoknjižnog upisa vlasništva na ime tužiteljice.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava odluku o troškovima postupka budući je o istima odlučeno pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. i članka 151. stavak 1. ZPP-a, pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a budući tužiteljica određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

22. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te potvrđena prvostupanjska presuda.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njezina žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak