Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-214/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupani po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 19. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877) da na ime preplate anuiteta vezanih uz promjenu tečaja CHF (valutne klauzule u CHF) po Ugovoru o kreditu broj: 406-68/2005 od 17.05.2005. god., tužitelju BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.012,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:
- 8,65 eur od 11.11.2008. god. do isplate
- 13,29 eur od 12.01.2009. god. do isplate
- 16,64 eur od 11.02.2009. god. do isplate
- 18,16 eur od 11.03.2009. god. do isplate
- 13,99 eur od 09.04.2009. god. do isplate
- 14,78 eur od 12.05.2009. god. do isplate
- 8,40 eur od 09.06.2009. god. do isplate
- 3,71 eur od 10.07.2009. god. do isplate
- 4,96 eur od 11.08.2009. god. do isplate
- 7,43 eur od 15.09.2009. god. do isplate
- 7,22 eur od 13.10.2009. god. do isplate
- 4,71 eur od 13.11.2009. god. do isplate
- 10,38 eur od 11.12.2009. god. do isplate
- 13,18 eur od 13.01.2010. god. do isplate
- 18,53 eur od 12.02.2010. god. do isplate
- 17,31 eur od 12.03.2010. god. do isplate
- 24,58 eur od 13.04.2010. god. do isplate
- 23,19 eur od 11.05.2010. god. do isplate
- 25,88 eur od 11.06.2010. god. do isplate
- 49,15 eur od 13.07.2010. god. do isplate
- 44,35 eur od 11.08.2010. god. do isplate
- 58,99 eur od 10.09.2010. god. do isplate
- 53,93 eur od 07.10.2010. god. do isplate
- 45,80 eur od 09.11.2010. god. do isplate
- 62,96 eur od 09.12.2010. god. do isplate
- 83,16 eur od 11.01.2011. god. do isplate
- 68,00 eur od 08.02.2011. god. do isplate
- 73,84 eur od 08.03.2011. god. do isplate
- 67,06 eur od 08.04.2011. god. do isplate
- 68,30 eur od 06.05.2011. god. do isplate
- 96,95 eur od 07.06.2011. god. do isplate
- 99,74 eur od 06.07.2011. god. do isplate
- 123,67 eur od 08.08.2011. god. do isplate
- 111,38 eur od 06.09.2011. god. do isplate
- 97,92 eur od 06.10.2011. god. do isplate
- 95,03 eur od 07.11.2011. god. do isplate
- 94,01 eur od 08.12.2011. god. do isplate
- 100,34 eur od 05.01.2012. god. do isplate
- 105,85 eur od 07.02.2012. god. do isplate
- 106,59 eur od 06.03.2012. god. do isplate
- 102,78 eur od 06.04.2012. god. do isplate
- 105,35 eur od 30.04.2012. god. do isplate
- 107,11 eur od 31.05.2012. god. do isplate
- 104,15 eur od 30.06.2012. god. do isplate
- 104,93 eur od 31.07.2012. god. do isplate
- 102,70 eur od 31.08.2012. god. do isplate
- 97,97 eur od 30.09.2012. god. do isplate
- 103,09 eur od 31.10.2012. god. do isplate
- 105,55 eur od 30.11.2012. god. do isplate
- 103,76 eur od 31.12.2012. god. do isplate
- 94,10 eur od 31.01.2013. god. do isplate
- 102,30 eur od 28.02.2013. god. do isplate
- 103,02 eur od 31.03.2013. god. do isplate
- 99,80 eur od 30.04.2013. god. do isplate
- 89,80 eur od 31.05.2013. god. do isplate
- 89,55 eur od 30.06.2013. god. do isplate
- 92,01 eur od 31.07.2013. god. do isplate
- 95,94 eur od 31.08.2013. god. do isplate
- 101,40 eur od 30.09.2013 god. do isplate
- 98,58 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 100,58 eur od 30.11.2013. god. do isplate
- 102,84 eur od 31.12.2013. god. do isplate
- 83,66 eur od 31.01.2014. god. do isplate
- 86,04 eur od 28.02.2014. god. do isplate
- 85,26 eur od 31.03.2014. god. do isplate
- 82,62 eur od 30.04.2014. god. do isplate
- 81,78 eur od 31.05.2014. god. do isplate
- 82,16 eur od 30.06.2014. god. do isplate
- 85,15 eur od 31.07.2014. god. do isplate
- 87,67 eur od 31.08.2014. god. do isplate
- 87,15 eur od 30.09.2014. god. do isplate
- 89,33 eur od 31.10.2014. god. do isplate
- 90,81eur od 30.11.2014. god. do isplate
- 89,94 eur od 31.12.2014. god. do isplate
- 90,18 eur od 31.01.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 28.02.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 31.03.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 30.04.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 31.05.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 30.06.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 31.07.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 31.08.2015. god. do isplate
- 90,18 eur od 30.09.2015. god. do isplate koja kamata se od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne strope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 (OIB: 14036333877) da na ime preplaćene razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015. god. tužitelju BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.700,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 1. listopada 2015. po stopi koja se obračunava do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne strope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju BP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu do 1.200,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana 19. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ĆP podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., kao pravnog sljednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., radi isplate. U tužbi je naveo kako je, kao korisnik kredita dana 17.05.2005. godine, s tuženikom (tada pod nazivom Hypo Alpe Adria Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj: 406-68/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 77.300,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 25 godina. Istim Ugovorom ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), tako da je u dijelu odredbe čl. 3. Ugovora ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik nije obavijestio tužitelja da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997.g. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone. Što više o gore citiranoj odredbi tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga je predmetna citirana odredba čl. 3. Ugovora, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštena, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, te da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika, na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelju. Stoga je navedena odredba čl. 3. Ugovora u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Ništetnost odredbi Ugovora o kreditima tuženika, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak(CHF), već je pravomoćno utvrđena presudama VTS RH u postupku po kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, među kojima i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., potvrđena je presuda TS u Zagrebu P- 1401/12, u dijelu pod točkom 5. izreke, te je potvrđeno da je „petotuženik Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U obrazloženju navedene pravomoćne presude, između ostalog, se navodi da je sud „……utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim time i ništetnim.“ Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava na način da je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. S obzirom na navedeno, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne odredbe čl. 3. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje mjesečnim ugovorenim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita, kao i plaćanje kamata vezao uz valutu švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, i zahtjevu za vraćanje novčanih iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita, te je na taj način, u razdoblju od listopada 2008.god. do dana konverzije 30.09.2015. god., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 6.012,51 EUR/45.300,97 KN pa je tuženik isti obvezan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate. Dana 13.06.2016.g. tužitelj i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406-68/2005, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Međutim, konverzijom tužitelju nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. To stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Na navedeno ukazuje i Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14.03.2019.g. (predmet AP protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovore na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom ima smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača sa posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). U konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 13.06.2016. god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, a koja nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 09.07.2020. god. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče. Tužitelj se sklapanjem Dodatka (aneksa) nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se dodatkom (aneksom) o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Nadalje, iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:406-68/2005 od 13.06.2016.god. proizlazi da je tuženik utvrdio da na dan 30.09.2015.god. nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 39.288,59 EUR, što je u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na taj dan (tečaj 7,638832) iznosilo 300.118,94 kn. Pod pretpostavkom da su odredbe Ugovora u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne, na dan konverzije bi nedospjela CHF glavnica kredita iznosila 57.559,61 CHF, odnosno protuvrijednost u kunama, uz tečaj na dan isplate kredita, iznosila bi 272.238,82 kn. Dakle, razlika u glavnicama iznosi 27.880,12 kn odnosno smanjenje glavnice u konverziji nije bilo do razine koliko bi ona iznosila uz početno ugovoreni tečaj CHF. Izraženo u EUR-ima po fiksnom tečaju konverzije, razlika glavnice iznosi 3.700,22 EUR. Prema tome, uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu razlike u valutnom tečaju kao niti razlika glavnice kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan tužitelju vratiti-isplatiti iznose koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora kojima se otplata kredita (glavnica i kamate) veže uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a koja odredba Ugovora je naznačena u tužbi. Radi se o neosnovano stečenom iznosu od 6.012,51 EUR/45.300,97 KN na ime preplaćenih anuiteta vezanih uz promjene tečaja CHF, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate. Isto tako tužitelju na ime razlike glavnice u konverziji na dan 30.09.2015.g. pripada iznos od 3.700,33 EUR/27.880,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.10.2015.god. pa do isplate. Stoga se predlaže se da Sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku plaćanje navedenih iznosa.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Addiko Bank d.d. ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Kako je tužba podnesena dana 1.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 1.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka niti isplatu temeljem iste. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR- ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF- u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. Slijedom navedenog tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji - Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome. Imajući u vidu navedeno, tužitelj i tuženik zaključili su Aneks ugovora o kreditu kojim su: 1. izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2. izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR, 3. izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, 4. ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa, 5. ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik ističe da iznos od 3.700,33 EUR / 27.880,12 kn koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Aneksa, a valjanost kojih odredbi tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenog, tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu navodne razlike glavnice, obzirom bi isto bilo suprotno odredbama ZID ZPK, zauzetom shvaćanju VRSH u oglednom postupku te recentnoj sudskoj praksi. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira se čl. 19.b. ZPK-a. Sama tužba ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a. Tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK- a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS- a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK-u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK- a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Europski sud navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su: odraz odredaba nacionalnog prava, na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora, putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i da je taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu; a koji svi uvjeti su ispunjeni prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Isto je potvrdio i sud koji je uputio zahtjev Europskom sudu kada navodi da odredbe dodatka kojega su banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, upravo održavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Dakle, Europski sud je utvrdio da se odredbe Direktive ne primjenjuju ratione materiae na Aneks ugovora o kredita – članak 1. stavak 2. Isključenje odredaba koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, kao i ratione temporis na osnovni ugovor
– članak 10. stavak 1. – Ugovori sklopljeni prije stupanja države članice Europskoj uniji. Također, sud navodi da je pogrešno pozivanje potrošača na predmet C-118/17, AP jer su osnovni ugovori izmijenjeni na temelju slobodne volje, pristanka potrošača, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to slučaj u predmetu AP. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je metodologija za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom. Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke. Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tuženik suglasan, a ne na način kako to predlaže tužitelj potražujući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke, a kako tužitelj niti ne tvrdi niti pobija aneks ugovora, to se predlaže sudu da bez daljnje odgode zaključi glavnu raspravu temeljem stanja spisa i odbije tužbeni zahtjev. Dokle god aneks ugovora egzistira i proizvodi pravne učinke, ugovorne stranke ne mogu mimo njega imati bilo kakve zahtjeve jedni prema drugima osnovom tog pravnog posla. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se provodi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. Kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007- 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je ugovor o kreditu (str. 15-26 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 27-32 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (str. 33- 34 spisa), otplatni plan (str. 35-38 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 39-57 spisa), specifikaciju uplata (str. 58 spisa), izvršen je uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac (str. 386-397 spisa), saslušani su tužitelj ĆP i svjedok KP (str. 409-410 spisa).
4. Tužitelj ĆP u svom je iskazu naveo kako su 2005. godine supruga i on odlučili podići stambeni kredit za kupnju stana. U Hypo banci takav kredit je bio najpovoljniji i što se tiče kamata i iznosa rate na najduži rok otplate u CHF, a u odnosu na ugovor o kreditu u eurima. U banci nije upozoren na eventualne rizike sklapanja ugovora u CHF. Ugovor o kreditu sklopio je na rok od 25 godina, stoga isti još uvijek otplaćuje. Sklopio je ugovor o konverziji spornog kredita ali se ne sjeća točno kada. Uplate rata kredita vršene su trajnim nalogom s njegovog računa. Stan koji je kupio spornim ugovorom o kreditu je stan u kojem i danas živi u [adresa].
5. Svjedok KP iskazala je kako je bila sudužnik u sklopljenom ugovoru o kreditu 2005. godine. Suprug je aktivno sudjelovao u sklapanju spornog ugovora, a budući da nisu imali dovoljno sredstava za kupiti stan trebao je sudužnik za sklapanje kredita pa se stoga uključila. Sredstvima ovog kredita kupili su stan u kojem žive. Suprug je vršio otplatu rata spornog kredita i to trajnim nalogom s njegovog računa. U banci ih nitko nije upozorio na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF. Suprug je bio u banci i dogovorio uvjete sklapanja kredita, a ona je samo otišla kod javnog bilježnika gdje ju je dočekao primjerak ugovora i samo ga je potpisala. U jednom trenutku rata spornog kredita porasla im je za dvostruko pa tako suprugu gotovo ništa nije ostalo od plaće tada i živjeli smo od njene plaće.
6. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 406-68/2005 od dana 17. svibnja 2005. utvrđeno je da je kreditor odobrio stambeni kredit korisniku kredita u iznosu od 77.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2. Ugovora), zatim, da je ugovoreno je trajanje kredita do 31. svibnja 2030., a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima te protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 463,22 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 30.06.2005. (čl. 3. Ugovora), da je ugovorena kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora) koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (čl. 6. Ugovora).
8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
9. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
10. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
11. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 3. i čl. 6. spornog ugovora o kreditu, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
12. Utoliko što je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
13. U odnosu na odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu od 17.05.2005., broj ugovora 406-68/2005, u dijelu u kojem je ugovoreno da je Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, za zaključiti je da se radi radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
14. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
15. U odnosu na navedene odredbe spornog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja i svjedoka KP, Sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
16. Iz iskaza tužitelja i svjedoka jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
17. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
18. Dakle, temeljem svega navedenog, Sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu od 17.05.2005., broj ugovora 406-68/2005, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
19. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
20. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 28.04.2025. utvrdila da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita - razlika (samo pozitivna) koja je nastala u razdoblju kada je tečaj švicarskog franka na dan plaćanja bio viši od tečaja koji je važio na dan isplate kredita ukupno iznosi 45.300,97 kuna, odnosno 6.012,51 eura. Razlika neotplaćene glavnice: - razlika između kunskog iznosa glavnice utvrđene konverzijom i glavnice koliko bi iznosila na dan konverzije uz početno ugovoreni tečaj, iznosi 27.880,12 kuna, odnosno 3.700,33 eura. Razlika između početno ugovorene i stvarno plaćene kamate:
- pozitivna razlika, u utuženom razdoblju kada je obračunata veća kamatna stopa od prvobitno ugovorene iznosi 5.261,94 CHF, odnosno 24.887,33 kuna. Obračunato prema fiksnom tečaju konverzije, razlika iznosi 3.303,14 eura. Tužitelj u konverziji nije nimalo obeštećen, dapače, prema simuliranom otplatnom planu u eur valuti, na dan konverzije je utvrđen manjak uplate kojeg tužitelj treba podmiriti banci, pa šteta koju je tužitelj pretrpio otplaćujući kredit, a pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF iznosi u ukupnome: 98.068,42 kuna, odnosno 13.015,98 eura, i to s naslova: - preplaćene kamate 24.887,33 kuna, odnosno 3.303,14 eura, - valutne klauzule u CHF iznos od 45.300,97 kuna, odnosno 6.012,51 eura, - razlike u glavnicama 27.880,12 kuna, odnosno 3.700,33 eura.
21. Tuženik je na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje uložio prigovor navodeći kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka. Vještak je bio dužan iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati – tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početnog. Vještačenje je trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu.
22. Naime, točno je da su dana 13. lipnja 2016. tužitelj i prednik tuženika sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406-68/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio da je razlika po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 406- 68/2005. Vještakinja je u svojim izračunima uzela u obzir Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406-68/2005, kojim je utvrđena neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. u iznosu od 39.288,59 EUR. Razlika u glavnicama iznosila je 3.700,33 eura. Slijedom navedenog, nije točan navod tuženika kako je tužitelj sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 406-68/2005 obeštećen s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužitelju nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.
23. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju dosuđen ukupan iznos utužene tečajne razlike, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje i zahtjevu tužitelja.
24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 1. lipnja 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužitelj u sporu uspio cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 06.03.2025., 09.09.2025. i 04.02.2026. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr.9.st.1. Tarife), za sastav jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.st.1. Tarife) te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura. Stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.200,00 eura.
U Petrinji, 19. ožujka 2026.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelj ĆP, po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska
2. Tuženik Addiko bank d.d., po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug d.o.o.
