Poslovni broj: UsI-1363/2024-20

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužiteljice JS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Davidu Bajlu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kotlar&Vidov, Zadar, Ulica Zrinsko-Frankopanska 38, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (OIB:95131524528), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, zastupanog po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko - upravnom odjelu, Split, Gundulićeva 29a, radi priznavanja statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata , 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-05/24-03/22, URBROJ: 522-4/1-1-2-24-6 od 23. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-562-05/24-03/22, URBROJ: 522-4/1-1-2-24-6 od 23. travnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje, udruge, demografiju i socijalnu politiku Zadar, KLASA: UP/I-562-03/22-01/55, URBROJ: 2198-21-01-01/4-24-16 od 18. siječnja 2024. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata na temelju oštećenja organizma.

2. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv osporenog rješenje tuženika pobijajući zakonitost istog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je kao nesporna utvrđena činjenica da je zarobljena od strane pripadnika vojnih i paravojnih srpskih formacija prilikom agresije na Škabrnju 18. studenoga 1991., te da je bila u zatočeništvu do 19. studenoga 1991. Naglašava da je kao i svi koji su tog dana bili zarobljeni u Škabrnji pretrpjela neopisivi psihički šok, da je tada kao majka dvoje maloljetne djece, koja su također bila tog dana u Škabrnji s njom, vidjela i preživjela neopisive zločine koje su nad hrvatskim stanovništvom tog dana počinile srpske vojne snage i da je, između ostaloga, tog dana u njezinom prisustvu ubijen njezin svekar ČS. S tim u vezi navodi da je iz stanja spisa vidljivo da je njezina svekrva ŠS također ubijena u Škabrnji od strane nepoznatih počinitelja za vrijeme Domovinskog rata, a kojima je priznat status civilnih žrtava Domovinskog rata. Nadalje navodi da je iz dokaza koji prileže spisu razvidno da je 4. veljače 1992. bila hospitalizirana u Općoj bolnici Zadar zbog obavljanja spontanog pobačaja, iako u spisu nema medicinske dokumentacije iz koje bi bili vidljivi podaci o tjednima trudnoće (pri čemu upravna tijela nisu uopće vodila računa o okolnostima na zadarskom području u veljači 1992. i ratnom stanju). Ističe da je bila trudna u vrijeme zarobljavanja 18. studenoga 1991. te tvrdi da je spontani pobačaj izravna posljedica pretrpljenog psihičkog šoka. Smatra da sve i da nije bila trudna u vrijeme zarobljavanja, već da je zatrudnjela nakon 19. studenoga 2024., da bi i laiku trebalo biti jasno da je nakon proživljenih događaja u Škabrnji spontani pobačaj izravna posljedica velikosrpske agresije na Republike Hrvatsku. Postavlja pitanje koji je mogući uzrok spontanog pobačaja kod nje u veljači 1992., svega dva i po mjeseca od preživljenog zločina, ako do spontanog pobačaja nije došlo zbog preživljenih trauma. Pojašnjava da u vrijeme kada je bila primljena u Općoj bolnici u Zadru zbog abortusa, da je Zadar svakodnevno bio u nestašici struje i vode i granatiran te da zbog takvih okolnosti nema druge medicinske dokumentacije vezane za spontani pobačaj. Ističe da su upravna tijela u cijelosti zanemarila ratne okolnosti u kojima se našla, te smatra da je i te okolnosti trebalo uzeti u obzir prilikom ocjene dostavljenih dokaza. Nadalje navodi da je tuženik odbio žalbu pozivajući se prije svega na nalaze prvostupanjskog i drugostupanjskog liječničkog vijeća. S tim u vezi tvrdi da su zaključci liječničkih vijeća u suprotnosti s činjeničnim stanjem. Navodi da su psihičke posljedice, prije svega PTSP, izravna posljedica ratnih zbivanja i njezinog zarobljavanja, a da iz medicinske dokumentacije nesporno proizlazi da boluje od PTSP-a. Tvrdi da se radi o posljedici zarobljavanja, navodeći da je to lako zaključiti iz činjenice da u životu nema drugih događaja na temelju kojih je mogla oboljeti od PTSP-a. U odnosu na izneseno navodi da će iz njezinog zdravstvenog kartona biti vidljivo da u njezinoj liječničkoj dokumentaciji nema nikakvih događaja koji su mogli uzrokovati PTSP, osim događaja zbog kojeg traži da joj se prizna status civilne žrtve Domovinskog rata, radi čega predlaže pribavu zdravstvenog kartona. Pojašnjava da nije odmah nakon proživljenih događaja zatražila psihijatrijsku pomoć jer se sama borila s psihičkim problemima, bez traženja stručne pomoći. Međutim, smatra da to što u ratnim godinama nije tražila adekvatnu liječničku pomoć, ne znači da nije dobila PTSP kao posljedicu zarobljavanja. Postavlja pitanje s čim se mogu povezati njezine bolesti ako ne sa posljedicama zatočeništva. Predlaže da sud poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod osporenog rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja. Ističe da ne postoje dokazi propisani člankom 74. Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata ("Narodne novine" - 84/21., dalje: Zakon), kao ni člankom 8. Pravilnika o načinu ostvarivanja statusa i prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata („Narodne novine", 118/2021. - dalje: Pravilnik) iz kojih bi bilo razvidno da je tužiteljica prilikom zatočenja od 18. studenoga 1991. do 19. studenoga 1991. zadobila bolesti zbog kojih traži priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata. Navodi da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je osporeno rješenje doneseno na temelju pravilne primjene Pravilnika, kao i Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine", 47/09. i 110/21.). Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Tijekom spora održane su rasprave 17. siječnja 2025. i 10. ožujka 2026. na kojima je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem u ovom upravnom sporu jer su sporne činjenice medicinske naravi o kojima tužiteljica nema stručnih znanja. Sud nije tražio pribavu zdravstvenog kartona tužiteljice, imajući na umu da je prvostupanjsko tijelo tijekom upravnog postupka dopisom od 15. lipnja 2023. zatražilo od Opće bolnice Zadar svu medicinsku dokumentaciju tužiteljice vezanu za traumatični pobačaj i bolesti psihe, počevši od 18. studenoga 1991.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje, kao i na temelju dokaza provedenog u ovom upravnom sporu. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/2024., dalje: ZUS), sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 29. travnja 2022. kojim traži priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata na temelju psihičke bolest i zbog traumatičnog pobačaja (gubitak ploda) kao neposredne posljedice zatočenja u logoru.

8. Člankom 9. stavkom 2. Zakona propisano je da je civilni invalid iz Domovinskog rata i osoba kojoj je organizam oštećen najmanje 60% zbog bolesti, a bolest je, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., odnosno drugih događaja lišenja slobode u vezi s okolnostima iz Domovinskog rata.

9. Člankom 74. Zakona propisano je da se činjenica da je bolest nastala, pogoršala se, odnosno pojavila pod okolnostima iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona utvrđuje na osnovi medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva ili iz vremena od 30 dana nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva i drugim dokazima propisanim Pravilnikom iz članka 72. ovoga Zakona (stavak 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, činjenica da je bolest psihe nastala, pogoršala se, odnosno pojavila u okolnostima iz članka 9. stavka 2. ovoga Zakona može se utvrditi na osnovi prve medicinske dokumentacije koja nije starija od dvije godine nakon zlostavljanja odnosno otpusta iz zatočeništva (stavak 2.).

10. Iz podataka spisa proizlazi, što među strankama nije sporno, da je tužiteljica, zajedno s drugim mještanima [adresa] bila zatočena od 18. studenoga 1991. do 19. studenoga 1991. u Benkovcu.

11. Postupajući po predmetnom zahtjevu za tužiteljicu je pribavljena medicinska dokumentacija od Opće bolnice Zadar, nakon čega je pribavljen nalaz i mišljenje Prvostupanjske liječničke komisije od 11. siječnja 2024. iz kojeg proizlazi da se bolesti tužiteljice dijagnoza: F22.0, F62.0 , F 43.1. i Missed ab. ne uzimaju u obzir za postotak oštećenja organizma. U istom se navodi da se spontani abortus koji je bio u veljači 1992. ne može uzročno - posljedično vezati uz zatočeništvo, a u odnosu na psihičke bolesti navedeno je da psihijatrijsko liječenje započinje 23. listopada 2018. i da medicinska dokumentacija ne potječe iz vremena zatočeništva. Povodom žalbe tužiteljice pribavljen je nalaz i mišljenje žalbenog liječničkog vijeća od 15. travnja 2024. kojim je ocijenjeno da oštećenje organizma s osnova zatočenja od 18. studenoga 1991. do 19. studenoga 191. iznosi 0%. Žalbeno liječničko vijeće suglasilo se s nalazom i mišljenjem Prvostupanjske liječničke komisije da se ni jedna bolest ne može povezati sa zatočeništvom. U odnosu na abortus koji je bio u veljači 1992. navedeno je da se bez medicinske dokumentacije iz tog razdoblja događaj ne može uzročno - posljedično povezati sa zatočeništvom, dok je za psihičke bolesti navedeno da nisu ispunjeni uvjeti iz Pravilnika.

12. Sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja uzročno

- posljedične veze zatočeništva tužiteljice (od 18. studenoga 1991. do 19. studenoga 1991.) i abortusa zbog kojeg je hospitalizirana 4. veljače 1992. u Općoj bolnici Zadar, kojim je ocijenjeno da ne postoji uzročno - posljedična veza. Sudska vještakinja za ginekologiju i opstetriciju dr.sc. Ingrid Marton je pojasnila da je na temelju dostupne dokumentacije zaključila da je najveći broj trudnoća završenih na ovaj način posljedica kromosomskih i/ili genetskih aberacija ploda i da stres induciran zatočeništvom nikako ne može dovesti u vezu sa spontanim pobačajem kod tužiteljice. Na traženje tužiteljice sudska vještakinja je dostavila dopunu nalaza i mišljenja u kojem je navela da se sa 100% sigurnošću ne može isključiti stres kao uzrok smrti ploda, ali da je s medicinskog i znanstvenog stajališta uzrok smrti ploda u prvom i ranom drugom tromjesjećju posljedica genetskih i kromosomskih abnormalnosti ploda koje nastaju nedugo nakon oplodnje. Stranke nisu iznijele primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja.

13. Budući da članak 74. stavak 2. Zakona iznimno propisuje mogućnost utvrđivanja uzročno - posljedične veze bolesti na osnovi medicinske dokumentacije koja ne potječe iz vremena zatočenja te ostavlja mogućnost da se ta činjenica dokazuje i medicinskom dokumentacijom koja nije starija od dvije godine nakon otpusta iz zatočeništva, a s obzirom na to da prva medicinska dokumentacija u odnosu na psihičke bolesti tužiteljice datira iz 2018., treba reći da se ne radi o medicinskoj dokumentaciji koja udovoljava propisanim uvjetima. Kako tužiteljica ne posjeduje medicinsku dokumentaciju koja potječe iz razdoblja određenog u članku 74. Zakona nije bilo potrebe za provođenje medicinskog vještačenja u upravnom postupku u odnosu na psihičke bolesti, radi čega je sud odustao od provođenja dokaza medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku psihijatru.

14. Ovaj sud ocijenio je vjerodostojnim i objektivnim dokazom nalaz i mišljenje sudske vještakinje za ginekologiju i opstetriciju, koji je dan sukladno zadaći suda i koji je sačinjen po pravilima medicinske struke i znanosti, a u kojem je valjano obrazloženo ne postojanje uzročno - posljedične veze zatočeništva tužiteljice i abortusa.

15. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, izvedenim dokazima, prvenstveno sudsko medicinskim vještačenjem nije dovedena u pitanje, a slijedom toga i primjena materijalnog prava. Uzevši u obzir sve izneseno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, a u upravnom postupku nisu povrijeđene odredbe postupka koje bi bile od utjecaja na drugačije odlučivanje, niti je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

16. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

17. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 19. ožujka 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan - Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice

- tuženiku

- u spis