REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4649/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3A, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja zamjenika punomoćnika tuženika, 19. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e:

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102572737 zaključenog dana 26.8.2005. godine između tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

2. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 18.8.2005. godine tužitelj i tuženik, sklopili su Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102572737, solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 46.571,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 292,17 EUR / 2.201,38 kuna dana 26.8.2005.g., a sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 10. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 10. Ugovora određeno je: “ NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 10. Ugovora tuženiku uplatio iznos od 292,17 EUR / 2.201,38 kuna. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba.

2. Tuženiku u odgovoru na tužbu navodi da Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 7. srpnja 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,25 eura, a temeljem sporne odredbe naplaćena je naknada u iznosu od 292,17 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Naznačeni iznos vrijednosti predmeta spora očigledno je usmjeren na podizanje troškova postupka te nije ni u kakvoj stvarnoj ili pravnoj vezi sa samim iznosom naplaćene naknade, te kao takav predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja od strane 3 tužitelja i protivan je čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji određuje da su sud, stranke i drugi sudionici dužni nastojati da se postupak provede ekonomično i sa što manje troškova, te da je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila kupovina nekretnine (koja se nalazi na zk.č. 955/680, k. o. [katastarska općina] (otok Pag), zk. uložak [broj ZK uloška], označeno kao garsonjera oznake 3- 1, površine 26,16 m2, parking oznake p7, površine 12,50 m2), i to u svrhu njenog iznajmljivanja. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 292,17 eura. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju 11 naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102572737 od 18. kolovoza 2005. godine, iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta.

4. Nesporno je među strankama da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 18. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102572737 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit od 46.571,43 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, sporno je da li je navedena odredba sadržana u čl. 10. ugovora ništetna, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes utvrđivanja ništetnosti ugovorne odredbe naknade za obradu kredita a prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je isti bio kod tuženika da nije pročitao ugovor, potpisao ga je, sjeća se da mu zaposlenik tuženika nije objašnjavao ugovor a niti od čega se sastoji naknada za obradu kredita. Navodi da je anuitete kredita plaćao osobno. Kredit je bio za kupnju stana (apartmana od 26 m2). Stan je koristio on sa suprugom i dvoje male djece. Na stan nije bio prijavljen niti firma niti obrt. Navodi da ne zna koja je usluga plaćena. Navodi da je apartman bio iznajmljivan nakon 3,4 godine, iznajmljivao ga je oko 10-ak godina, a već se 8 godina ne iznajmljuje. Navodi da je apartman kupovao za sebe da bi ga koristio. Navodi da je iznajmljivao apartman iz razloga što je bila kriza, a i trebao je plaćati mjesečne anuitete ovog kredita.

7. Prema odredbi članka 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Status potrošača tužitelja je pravomoćno utvrđen u spisu P-1961/2020 gdje je postupak vođen po istom kreditu glede valutne klauzule a što je utvrđeno uvidom u e- Spis. Sud je odredio vps. 1.327,25 eur a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu nego na utvrđenje ništetnosti dijela navedenog ugovora te je mišljenja da je vrijednost predmeta spora pravilno navedena.

9. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Prema iskazu tužitelja sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenim odredbama jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", jer je tužitelj mogao samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe naknada za obradu kredita, članka 10., nije vidljivo na što se točno odnose i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema članka 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita i naknade za osiguranje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada. Tužitelj nije mogao komparirati visinu drugih osiguravajućih društava te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija te na taj način prednik tuženika prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice.

11. Sud je stava da je neosnovan navod tuženika kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe jer je upravo pravni interes tužiteljice utvrditi nepoštenu, ništetnu ugovornu odredbu o naknadi koju je tužitelj platio prilikom realizacije kredita.

12. Tuženik nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano ističe kao posljedicu ništetnosti navedene ugovorne odredbe, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a u iznosu 1.079,55 eura, a koji se sastoji od: tužba - 100 bodova, podneska 4.11.2025. - 100 bodova, ročište 6.11.2025. - 100 bodova, ročište 11.03.2026. - 100 bodova, a što ukupno iznosi 800,00 eura za rad odvjetnika prema OT, PDV 200,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eura, trošak sudske pristojbe na presudu 53,00 eura.

U Zagrebu, 19. ožujka 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun