Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-10/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1378/2025-14 od 14. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P- 1378/2025-14 od 14. studenoga 2025.:

- u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđen ništavim i bez pravnog učinka članak 3. Ugovora o kreditu broj 216-408/2005 od 13. listopada 2005. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 232,73 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja,

- u cijelosti pod točkom 2. izreke,

- u točki 3. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.815,23 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 0,30 eura od 31.12.2005. do isplate,

- 2,26 eura od 31.10.2008. do isplate,

- 0,34 eura od 10.11.2008. do isplate,

- 3,94 eura od 31.12.2008. do isplate,

- 0,86 eura od 09.01.2009. do isplate,

- 6,38 eura od 02.02.2009. do isplate,

- 7,09 eura od 02.03.2009. do isplate,

- 5,13 eura od 31.03.2009. do isplate,

- 5,50 eura od 30.04.2009. do isplate,

- 2,50 eura od 01.06.2009. do isplate,

- 0,29 eura od 30.06.2009. do isplate,

- 0,88 eura od 31.07.2009. do isplate,

- 2,04 eura od 31.08.2009. do isplate,

- 1,94 eura od 30.09.2009. do isplate,

- 0,77 eura od 02.11.2009. do isplate,

- 2,97 eura od 30.11.2009. do isplate,

- 4,74 eura od 31.12.2009. do isplate,

- 7,26 eura od 01.02.2010. do isplate,

- 6,69 eura od 01.03.2010. do isplate,

- 10,11 eura od 31.03.2010. do isplate,

- 9,46 eura od 30.04.2010. do isplate,

- 10,72 eura od 01.06.2010. do isplate,

- 21,66 eura od 30.06.2010. do isplate,

- 19,41 eura od 02.08.2010. do isplate,

- 26,29 eura od 31.08.2010. do isplate,

- 23,91 eura od 30.09.2010. do isplate,

- 20,09 eura od 02.11.2010. do isplate,

- 5,64 eura od 30.11.2010. do isplate,

- 22,52 eura od 03.12.2010. do isplate,

- 38,28 eura od 31.12.2010. do isplate,

- 31,04 eura od 31.01.2011. do isplate,

- 33,83 eura od 28.02.2011. do isplate,

- 30,59 eura od 31.03.2011. do isplate,

- 31,18 eura od 30.04.2011. do isplate,

- 44,87 eura od 31.05.2011. do isplate,

- 46,20 eura od 30.06.2011. do isplate,

- 57,64 eura od 1.08.2011. do isplate,

- 51,76 eura od 31.08.2011. do isplate,

- 45,33 eura od 30.09.2011. do isplate,

- 44,41 eura od 31.10.2011. do isplate,

- 43,92 eura od 30.11.2011. do isplate,

- 46,97 eura od 31.12.2011. do isplate,

- 49,63 eura od 31.01.2012. do isplate,

- 49,98 eura od 29.02.2012. do isplate,

- 48,14 eura od 31.03.2012. do isplate,

- 49,38 eura od 30.04.2012. do isplate,

- 50,23 eura od 31.05.2012. do isplate,

- 48,80 eura od 30.06.2012. do isplate,

- 49,18 eura od 31.07.2012. do isplate,

- 48,11 eura od 31.08.2012. do isplate,

- 45,82 eura od 01.10.2012. do isplate,

- 48,29 eura od 31.10.2012. do isplate,

- 49,48 eura od 30.11.2012. do isplate,

- 48,62 eura od 31.12.2012. do isplate,

- 43,96 eura od 31.01.2013. do isplate,

- 47,91 eura od 28.02.2013. do isplate,

- 48,26 eura od 02.04.2013. do isplate,

- 46,71 eura od 30.04.2013. do isplate,

- 41,88 eura od 31.05.2013. do isplate,

- 4,15 eura od 01.07.2013. do isplate,

- 1,08 eura od 04.07.2013. do isplate,

- 36,54 eura od 10.07.2013. do isplate,

- 42,95 eura od 12.08.2013. do isplate,

- 44,85 eura od 31.08.2013. do isplate,

- 47,48 eura od 30.09.2013. do isplate,

- 46,09 eura od 31.10.2013. do isplate i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

- u dijelu točke 3. izreke u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.714,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (14. studenoga 2025.) do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1378/2025-14 od 14. studenoga 2025. u dijelu točke 1. izreke te u dijelu točke 4. preko iznosa od 2.714,53 eura do iznosa 3.261,41 eura i za navedeno sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-408/2005 od 13.10.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora.".

2. Odbija se zahtjev tužiteljice MU za naknadom troškova postupka u iznosu 546,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetni (ispravo: ništavi) i bez pravnog učinka dijelovi članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu (točka 1. izreke presude), utvrđeno je da je ništetan (ispravno: ništav) i bez pravnog učinka dio članka 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka 2. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 1.815,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka 3. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 3.261,41 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka 4. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove postupka uz zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate. Zahtijeva trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 495,72 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništavim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica s prednikom tuženika kao kreditorom 13. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 216-408/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.100,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno vraćanje kredita do 31. listopada 2013. u mjesečnim anuitetima od po 232,73 CHF te uz kamatu od 3,99%,

- da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kamata neće mijenjati do 30. rujna 2006., a da je od 1. listopada 2006. banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenta u koji pripada korisnik kredita s time da to ovlaštenje za promjenu kamatne stope pripada i banci i prije isteka navedenog roka tj. prije 30. rujna 2006. ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog Ugovora a za koje uvjete korisnik kredita svojim potpisom na tom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i prihvaća promjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune,

9. Nadalje je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj je djelatnik banke kredit u CHF ponudio kao najpovoljniji, ali je nitko nije upozorio pod kojim uvjetima će se mijenjati kamata, već joj je ponuđen ugovor koji je trebala samo potpisati. Ovakav iskaz potvrđen je iskazom svjedoka PU da je klijentima nuđen ugovor kojeg su mogli potpisati ili odustati, pa je prvostupanjski sud utvrdio da je izostalo pregovaranje o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužiteljica kao potrošač nije u cijelosti informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane za tečaj CHF i parametrima o kojima ovisi promjena redovne kamatne stope pa da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništava odredba o valutnoj klauzuli budući se tužiteljica na njih pozvala. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 31. listopada 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 103. stavak 1. ZOO/91 u vezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 da su ništave odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, dakle da je ništav dio članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i dio članka 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

15. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništavost dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 19.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te dio članka 3. kojim je ugovoreno da će se kamate obračunavati na iznos kredita.

16. Člankom 2. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu te je u dijelu članka 3. (članak 3.I.) ugovoreno da će se na iznos kredita naplaćivati kamata u iznosu 3,99% dekurzivno godišnje. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti i ne odnosi se na ugovoreni iznos početne kamatne stope, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF te na promjenjivost kamatne stope. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 2. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništavom. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti članka 2. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu bio ništav, niti je tužiteljica osporavala ugovoreni iznos kredita.

17. Jednako tako, u kolektivnom sporu nije nepoštenom utvrđena odredba potrošačkih kredita kojima je ugovorena redovna kamatna stopa (u konkretnom slučaju kamata od 3,99% godišnje), već je utvrđena nepoštenom odredba kojom je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope prema jednostranim odlukama banke bez da su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na promjenu stope početno ugovorene kamatne stope. Kako tužiteljica ne navodi niti jedan razlog zbog kojih bi navedena odredba bila nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 te ništava u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 već se njezine tvrdnje iscrpljuju u pozivanju na učinke presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je osnovana žalba tuženika kojom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu točke 1. izreke kojim je utvrđena ništavost dijela članka 2. kojim je ugovoren iznos kredita i dio članka 3. kojim je ugovorena redovna kamata od 3,99 % dekurzivno godišnje.

18. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 1.815,23 eura.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj prigovor, kojeg je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, sud je iznio stav sadržan u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

20. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je trebalo provesti dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, odnosno da vještak treba primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u HRK (kunama). Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije ništavost promjenjive kamatne stope, već ništavost valutne klauzule i zahtjev za restitucijom zbog takve ništave odredbe te je sud zadatak vještaku dao u skladu s predmetom spora. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 12. listopada 2021.

22. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog anuiteta budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena odredba tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je prednik tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja.

23. Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava i po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavak 2. ZOO/05 u pogledu visine stope zateznih kamata. Pravilnom primjenom materijalno prava zatezne kamate trebalo je dosuditi za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

24. Iako je ovom drugostupanjskom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda, valja istaknuti da se radi o preinaci zbog koje tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je uz primjenu članka 154. stavak 5. ZPP-a tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem ovog postupka.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava opravdanost troškova zastupanja tužiteljice na ročištima 11. listopada 2022., 21. svibnja 2025. i 9. listopada 2025. u punom zatraženom iznosu od 100 bodova budući je u zapisnicima o održanim ročištima navedeno da tužiteljica izlaže svoj tužbeni zahtjev, pa se smatra da se radi o ročištima na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari zbog čega se trošak za ta ročišta određuje primjenom Tbr.9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), a ne primjenom Tbr. 9/2 Tarife (pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.).

26. Nasuprot tome, osnovana je žalba tuženika u dijelu kojim osporava dio dosuđenih troškova vještačenja. Tužiteljici su nastali troškovi financijskog vještačenja u iznosu 3.000,00 kuna / 398,17 eura i taj trošak tužiteljica potražuje prema predanom troškovniku (stranica 421 spisa) dok je prvostupanjski sud dosudio troškove vještačenja u iznosu 695,05 eura, odnosno pogrešno je tužiteljici dosudio troškove saslušanja vještaka u iznosu 296,88 eura koje je podmirio tuženik.

27. Nadalje, osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio dosuđene iznose za priznate radnje. Naime, tužiteljici je priznato devet (9) radnji koje je poduzeo njezin punomoćnik (sastav tužbe, dva podneska i šest ročišta) za što je pravilno prema Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr 9/1 Tarife trebalo priznati 900 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 1.800,00 eura, dok je prvostupanjski sud pogrešno dosudio iznos od 2.000,00 eura.

28. Prema tome, tužiteljici je pravilno trebalo dosuditi troškove zastupanja u iznosu 1.800,00 eura što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.250,00 eura, troškove vještačenja u iznosu 398,17 eura te troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 33,18 eura. Dakle, tužiteljici pripadaju troškovi postupka u iznosu 2.714,53 eura dok je prvostupanjski sud dosudio iznos od 3.261,41 eura, odnosno neosnovano su dosuđeni troškovi u iznosu 546,88 eura.

29. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom 2. izreke u cijelosti i djelomično pod točkama 1., 3. i 4. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično preinačena prvostupanjska presuda pod točkom 1. i 4. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

30. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu je odbijen, jer je njegova žalba osnovana u neznatnom dijelu za što nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak